HRVATSKE KOSOVSKE BITKE

BITKA KRALJA TVRTKA

 

josip_horvat_mec491imurec_-_dolazak_hrvata_na_kosovo

Slika: Dolazak Hrvata na KosovoJosip Horvat Međimurec

Kosovo polje je oduvijek bilo pogodno mjesto za održavanje masovnih srednjovjekovnih bitaka. Na tom području održano je najmanje 10-ak velikih bitaka, od toga tri bitke vojski koje su predvodili hrvatski vojskovođe ili u kojima su bojovnici većinom bili Hrvati (poznata bitka kralja Tvrtka protiv Murata I. 1389., pohod Sibinjanin Janka – Janoša Hunyadia 1448. protiv Murata II. i 1831. pohod Huseina kapetana Gradaščevića (Zmaj od Bosne) protiv sultana Mahmuda II.), u kojima je hrvatska vojska redovito tukla brojniju i bolje opremljenu tursku vojsku (osim u slučaju druge kosovske bitke Sibinjanin Janka, i to zbog izdaje srpskog despota Đerđa Brankovića, radi čega ga je Janko kasnije teško kaznio). Jedna od tih bitaka, na temelju koje su Srbi vrlo maštovitim izokretanjem činjenica i samo njima svojstvenoj interpretaciji tako izokrenutih činjenica, kreirali svoj nacionalni integracijski mit, održana je 15. lipnja 1389. a.d. između Hrvata i Turaka. Na hrvatskoj strani bile su vojska kralja Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja, Stipana Tvrtka I. Kotromanića (potomka značajne hrvatske obitelji Šubića) pod vodstvom vojvode dijela Hrvatske i Dalmacije Vladka Vukovića (moguće i Hrvoja Vukčića Hrvatinića), hrvatski vitezovi križari Ivanovci pod vodstvom Vranskog priora, hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana Ivana od Paližne te jedinice mačvanskog bana Ivana od Hrvata (Ivaniša Horvata), kao i pripadne albanske i srpske čete Tvrtkovih vazala (uključivo i čete srpskog kneza Lazara) te manji broj međunarodnih snaga – Grci, Mađari, Moldavci, Poljaci i Česi, sveukupno od 40 000 do 70 000 bojovnika. Tursku vojsku vodio je sultan Murat I. i njegovi sinovi Bajazit i Jakub. Na strani Turaka bilo je ukupno od oko 60 000 do 140 000 vojnika. Sam sultan i njegov sin Jakub (po nekim navodima oba sina) pogibaju tijekom bitke. Jedan dio srba i srpskog plemstva, nisu bili hrvatski vazali, nego su bili je u vazalnom odnosu prema Turcima, pa su se borili na turskoj strani. Hrvatska vojska je bitku odradila profesionalno i rutinski, desetkovala turske snage te odnijela veliku pobjedu.

Hrvatski prekaljeni vitez Nikola (Miloš) iz obitelji Kobilić iz okolice Turopolja, Ivanovac, tijekom bitke je sa svojih dvanaest iskusnih i izvježbanih vitezova prišao sultanu dovoljno blizu da ga ubije – “… probivši neprijateljske čete i kamile naokolo vezane, mačem otvori sebi put i do Muratova šatora doprie. …… jurnuvši mu mač u grlo i skut, junački ubi osmanskog sultana Murata I”. (Coluccio Salutati)

Po primitku vijesti o toj velikoj hrvatskoj pobjedi nad osmanlijama na Kosovu polju, koju je kršćanskoj Europi pismom prenio bosanski kralj Tvrtko, u Parizu su zvona crkve Naše Gospe zvonila u čast velike pobjede kršćanske vojske nad Turcima.

U toj nedvojbeno velikoj i veličanstvenoj, ali na žalost ne i odlučnoj bojnoj pobjedi hrvatske kršćanske vojske i njenih vazala protiv Turaka, Tvrtkov vazal Knez Lazar Hrebljanović borio se na hrvatskoj strani, pod hrvatskim zapovjedništvom, ali ključna je činjenica da je značajan dio srbijanskih velikaša bio turskim vazalima, pa ih je bilo puno i na turskoj strani. Izvjesno je da su se upravo srpske snage s hrvatske strane i one s druge, turske strane, izravno sučelile u žestokoj bitci, strasno želeći dokazati svoj vazalski status kod svojih sizerena. Tvrtkov vazal srpski knez Lazar Hrebljanović junački pogiba pod hrvatskim stijegom, i Srbijanci su s pravom ponosni na njega. Srpsko plemstvo i vojska koji su se borili na turskoj strani dijeli sudbinu cijele turske vojske, odnosno doživljava pravi slom. Taj teški turski poraz i vojni gubitci, značajno je oslabio Srbiju i odrazio se na daljni tijek njene povijesti i Srbiju, do tad uglavnom hrvatskog, bosanskog ili ugarskog vazala, pozicionirao kao važnog turskog vazala i najvjernijeg turskog bojovnika na prvoj crti protiv kršćanske Europe, uglavnom protiv Hrvata, Bugara, Grka i Mađara, kao npr. u poznatim bitkama: na Rovinama 1395., u bitci iz 1396. kod Nikopolja u Bugarskoj gdje je najvjernija turska uzdanica srpski knez Stefan Lazarević preokrenuo tijek bitke u korist osmanlija, a protiv kršćanske Europe te u bitci protiv Mongola kod Ankare (“Angore”) 1402.

Tek 1915., nakon što Bugari osvajaju Srbiju i ona opet nakratko prestaje postojati, britanske tajne službe započinju psyop promičbenu operaciju u korist Srbije, a protiv svojih tadašnjih neprijatelja Austrougarske (Hrvatske) i Bugarske, grubo revidirajući povijest preradom veličanstvene hrvatske pobjede nad Turcima u izgubljenu srbijansku bitku protiv Osmanlija, u kojoj su Srbijanci izkrvarili na smrt u obrani Europe, sve kako bi animirali saveznike u korist Srbije. Naravno, zbog svojih interesa, koji su se tad na jedno duže vrijeme poklopili sa srbijanskima.

Za tu svrhu najprije se, naravno, trebalo umjetno dati Srbima nekakav ugled pa su zato u 20.000 škola u Britanskom carstvu (Kanada, Indija, Australija…) proširili danas poznatu izmišljenu reinterpretaciju kosovske bitke koja tako postaje kosovski mit, a zapravo je bajka po kojoj tamo neki Srbi štite kršćansku Europu od muslimana. Tako je svijet saznao o izmišljenim srbijanskim junacima i o izmišljenom „caru” Lazaru, koji ne samo da nije bio car, nego nije bio niti kralj jer od 1371. kralj Srbije je Bosanski kralj Tvrtko Kotromanić. Čak su i Britanci u svrhu širenja Kosovskog mita žrtvovali svoje hrabre vitezove nastradale u bitci kod Nikopolja 1396. gdje je kršćanska vojska iz cjele Europe poražena baš zbog sudjelovanja Srba na strani Turaka, koji zbog svoje vitežke časti takvo nešto nikad ne bi odobrili.

Baš taj specijalni rat daje temelj kasnijeg proglašavanja hrvatskog naroda genocidnim, (suprotno činjenicama, jer je on u stvari žrtva genocida), a Bugari su postali „okupatori“, bez obzira na to što baš Srbija dobija na dar od svojih saveznika bugarski teritorij s više od 50.000 km2 gdje je stanovništo skoro 100 % bugarsko – Južna Morava (Niška oblast), Vardarska Makedonija.

U tom lažiranom srbijanskom nacionalnom integracijskom mitu lukavo je spojena Lazarova junačka pogibija na hrvatskoj strani s katastrofičnim debaklom turskih vazala Srba na drugoj strani. Srbi su to objeručke prihvatili jer su u tom trenutku dobili neku referentnu nacionalnu integracijsku točku, naravno lažnu kao i druge na koje se oslanjaju. To je danas već provaljena uobičajena srbijanska povijesna mašta i inverzija, što je brutalno istinito opisao otac srbijanske nacije Dobrica Ćosić u svojim djelima.

 

12 misli o “HRVATSKE KOSOVSKE BITKE

  1. Trebali smo još tad da ih pokorimo i da budemo samo mi Hrvati na Hrvatskom centralnom balkanu. A sad je već nemoguće zbog globalnog svetskog ustrojstva. Ja sam Hrvat iz Srbije i da su naši križari tad pokorili ili bar doveli pod kontrolu to malo jada preostale srbije i onda krenuli na Turke sa Ugarima, odbacili ih do Bosfora, i onda proširili Hrvatske zemlje do te mere da se srbi “zagube u Istoriji” i nastane jedna kuća za sve nas a pod Hrvatskom kapom ja bih sad bio sa braćom u jednoj Hrvatskoj Velikoj Domovino-HVD!!! Eto kako smo imali šansu da budemo ono što bi donelo mir zauvek na ove prostore!!!

    Sviđa mi se

    • To se nije napravilo na vrijeme pa eto i dan danas oni vladaju kao abolirani krvnici sa ovom Hrvatskom Jos im dozvolili da iaju svoju zlocinacku SPC u Hrvatskoj a mi imamo stoljecima svoju Hrvatsku Pravoslavnu Crkvu a isti njihove sluge po Hrvatskoj gurnuli su nasu HPC 1928 pod srbski opanam i proglasili ih srbendam sto nikada nisu bili niti ce biti Tko nam je kriv kad neznamo vladati sa svojom Hrvatskom sami bez tudjinaca

      Sviđa mi se

  2. Za vrijeme I. sv rata Bugarska vojska ratuje protiv hrabrih Srba 37 dana, tijekom kojih I. Bugarska armija dostiže Debar i Djakovo – više od 500 km, i preuzima natrag brzinom od 12 km po danu bugarski teritorij (Niška oblast i Makedonija) koji su dvije godine prije okupirali Srbi.

    Pravi hodni blitzkrieg!

    Tako nestaje Srbija na pune tri godine.

    Dok Srbije nema njeni saveznici britanci pokreću specijalni rat protiv njenih neprijatelja A-U (Hrvatska) i Bugarska. Najprije se naravno mora Srbima stvoriti ugled u svijetu pa je zato u 20 000 škola u Velikoj Britaniji (Kanada, Indija, Australija…) proširen izmišljeni Kosovski mit po kojem neki Srbi štite kršćansku Europu od muslimana. Tako je svijet saznao o izmišljenom liku Obiliću, koji je ubio sultana Murata i o „caru” Lazaru, koji ne samo da nije car, nego nije niti kralj jer od 1371. kralj Srbije je bosanski kralj Tvrtko Kotromanić. Čak su i Britanci zaboravili da su njihovi vitezovi nastradali u bitci kod Nikopolja 1396. gdje su kršćansku vojsku Turci porazili baš zbog sudjelovanja Srba na njihovoj strani.

    Baš taj specijalni rat daje temelj kasnijem proglašavanju hrvatskog naroda kao genocidnog (što je u sukobu s činjenicom da je hrvatski narod u stvari žrtva višestrukog genocida), a Bugari su okupatori bez obzira na to što baš Srbija dobija na dar od svojih saveznika bugarski teritorij od više od 50 000 km2 gdje je stanovništo skoro 100 % bugarsko – Niška oblast i Vardarska Makedonija.

    Što se događa s onjih 135 000 zarobljenih srpskih vojnika?

    Pobjednici – Bugari njih velikodušno šalju kući!

    Liked by 1 person

    • Puno vam hvala na otkrivanju istine,
      ali moram vam ispraviti nekoliko grešaka.

      1. Britanci nisu saveznici Srbima, nego NJIHOVI GOSPODARI.
      Da li su ih kupili od bivših gospodara Turaka ili su ih sami stvorili, a možda su preuzeli već napol “skuhanu” naciju od Beča – neznam, vrijedilo bi istražiti. Ali najkasnije od 1878. Srbija je britanska pravoslavna kolonija koja nikad nije odbila naredbe svoga gospodara.

      2. Miloš Kobilić je Hrvat od Kobilića, turopoljskog plemstva kojima je nakon oslobođenja iz Srboslavije obnovljeno plemstvo, temeljeno na starom predjugoslavenskom pravu. Poznato je da su turopoljski plemići Ivanovci branili Hrvatsku na Kosovu ne samo iz dokumenata i zapisa svih naroda, nego i u narodnom pamćenju; hrvatskim junačkim pjesmama, sa kojima je bečki Veliki Cenzor Kopitar napravio Srbima “kršćansku istoriju”.

      Sviđa mi se

    • Stefanu Nemanjiću papa Honorije III. daje krunu, i on tako postaje hrvatsko-ugarski vazal. Savu rukopolažu katolički episkupi, jer to nije htio napraviti niti jedan pravoslavni. Što reći… Začeti ste u katoličanstvu, kao hrvatski vazali. Papa je potaknuo stvaranje srbijanske nacije i crkve…to je vaša srž, trebate se time ponositi, a zašto toliko mrzite sve što vas podsjeća na vaše podrijetlo, normalnim je ljudima neshvatljivo. Admin

      Liked by 1 person

  3. Mnogo vam hvala sto ste ovo objavili, nijesam imao pojma o ovome iako dosta citam Nije se moglo zivjeti od od njihovog Kosova.I dan danas mute u regionu falsifikovanjem istorije i kulture . Jos jednom mnogo hvala na TEKSTU.

    Liked by 1 person

    • Za ovaj tekst korišteno je više znanstvenih radova, a pročitano je i dosta srbijanskih izvora. Nikog nije briga koje će Srbijanci povijesne činjenice istaći, koje zanemariti i kako će interpretirati činjenice koje su prihvatili te kako će pisati udžbenike – u Srbiji. To je vaš problem i vaša interpretacija može vrijediti unutar granica suvereniteta vaše države. Nu, isto tako, kad prijeđete Bajakovo, jednostavno morate prihvatiti da je Kosovska bitka hrvatska bitka, da su Tesla i Milanković Hrvati, a Karlovačka arhiepiskopija pravoslavna crkva Hrvatskog kraljevstva. Ja vam u Srbiju sigurno ne ću doć pametovat, a od uljuđenih ljudi očekujem isto. Administrator

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s