HRVATSKE KOSOVSKE BITKE

BITKA KRALJA TVRTKA

Slika: Dolazak Hrvata na Kosovo, Josip Horvat Međimurec

Kosovo polje je oduvijek bilo pogodno mjesto za održavanje masovnih srednjovjekovnih bitaka. Na tom području održano je najmanje 10-ak velikih bitaka, od toga tri bitke vojski koje su predvodili hrvatski vojskovođe ili u kojima su bojovnici većinom bili Hrvati (poznata bitka kralja Tvrtka protiv Murata I. 1389., pohod Sibinjanin Janka – Janoša Hunyadia 1448. protiv Murata II. i 1831. pohod Huseina kapetana Gradaščevića (Zmaj od Bosne) protiv sultana Mahmuda II.), u kojima je hrvatska vojska redovito tukla brojniju i bolje opremljenu tursku vojsku (osim u slučaju druge kosovske bitke Sibinjanin Janka, i to zbog izdaje srpskog despota Đerđa Brankovića, radi čega ga je Janko kasnije teško kaznio). Jedna od tih bitaka, na temelju koje su Srbi vrlo maštovitim izokretanjem činjenica i samo njima svojstvenoj interpretaciji tako izokrenutih činjenica, kreirali svoj nacionalni integracijski mit, održana je 15. lipnja 1389. a.d. između Hrvata i Turaka. Na hrvatskoj strani bile su vojska kralja Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja, Stipana Tvrtka I. Kotromanića (potomka značajne hrvatske obitelji Šubića) pod vodstvom vojvode dijela Hrvatske i Dalmacije Vladka Vukovića (moguće i Hrvoja Vukčića Hrvatinića), hrvatski vitezovi križari Ivanovci pod vodstvom Vranskog priora, hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana Ivana od Paližne te jedinice mačvanskog bana Ivana od Hrvata (Ivaniša Horvata), kao i pripadne albanske i srpske čete Tvrtkovih vazala (uključivo i čete srpskog kneza Lazara) te manji broj međunarodnih snaga – Grci, Mađari, Moldavci, Poljaci i Česi, sveukupno od 40 000 do 70 000 bojovnika. Tursku vojsku vodio je sultan Murat I. i njegovi sinovi Bajazit i Jakub. Na strani Turaka bilo je ukupno od oko 60 000 do 140 000 vojnika. Sam sultan i njegov sin Jakub (po nekim navodima oba sina) pogibaju tijekom bitke. Jedan dio srba i srpskog plemstva, nisu bili hrvatski vazali, nego su bili je u vazalnom odnosu prema Turcima, pa su se borili na turskoj strani. Hrvatska vojska je bitku odradila profesionalno i rutinski, desetkovala turske snage te odnijela veliku pobjedu.

Hrvatski prekaljeni vitez Nikola (Miloš) iz obitelji Kobilić iz okolice Turopolja, Ivanovac, tijekom bitke je sa svojih dvanaest iskusnih i izvježbanih vitezova prišao sultanu dovoljno blizu da ga ubije – “… probivši neprijateljske čete i kamile naokolo vezane, mačem otvori sebi put i do Muratova šatora doprie. …… jurnuvši mu mač u grlo i skut, junački ubi osmanskog sultana Murata I”. (Coluccio Salutati)

Po primitku vijesti o toj velikoj hrvatskoj pobjedi nad osmanlijama na Kosovu polju, koju je kršćanskoj Europi pismom prenio bosanski kralj Tvrtko, u Parizu su zvona crkve Naše Gospe zvonila u čast velike pobjede kršćanske vojske nad Turcima.

U toj nedvojbeno velikoj i veličanstvenoj, ali na žalost ne i odlučnoj bojnoj pobjedi hrvatske kršćanske vojske i njenih vazala protiv Turaka, Tvrtkov vazal Knez Lazar Hrebljanović borio se na hrvatskoj strani, pod hrvatskim zapovjedništvom, ali ključna je činjenica da je značajan dio srbijanskih velikaša bio turskim vazalima, pa ih je bilo puno i na turskoj strani. Izvjesno je da su se upravo srpske snage s hrvatske strane i one s druge, turske strane, izravno sučelile u žestokoj bitci, strasno želeći dokazati svoj vazalski status kod svojih sizerena. Tvrtkov vazal srpski knez Lazar Hrebljanović junački pogiba pod hrvatskim stijegom, i Srbijanci su s pravom ponosni na njega. Srpsko plemstvo i vojska koji su se borili na turskoj strani dijeli sudbinu cijele turske vojske, odnosno doživljava pravi slom. Taj teški turski poraz i vojni gubitci, značajno je oslabio Srbiju i odrazio se na daljni tijek njene povijesti i Srbiju, do tad uglavnom hrvatskog, bosanskog ili ugarskog vazala, pozicionirao kao važnog turskog vazala i najvjernijeg turskog bojovnika na prvoj crti protiv kršćanske Europe, uglavnom protiv Hrvata, Bugara, Grka i Mađara, kao npr. u poznatim bitkama: na Rovinama 1395., u bitci iz 1396. kod Nikopolja u Bugarskoj gdje je najvjernija turska uzdanica srpski knez Stefan Lazarević preokrenuo tijek bitke u korist osmanlija, a protiv kršćanske Europe te u bitci protiv Mongola kod Ankare (“Angore”) 1402.

Tek 1915., nakon što Bugari osvajaju Srbiju i ona opet nakratko prestaje postojati, britanske tajne službe započinju psyop promičbenu operaciju u korist Srbije, a protiv svojih tadašnjih neprijatelja Austrougarske (Hrvatske) i Bugarske, grubo revidirajući povijest preradom veličanstvene hrvatske pobjede nad Turcima u izgubljenu srbijansku bitku protiv Osmanlija, u kojoj su Srbijanci izkrvarili na smrt u obrani Europe, sve kako bi animirali saveznike u korist Srbije. Naravno, zbog svojih interesa, koji su se tad na jedno duže vrijeme poklopili sa srbijanskima.

Za tu svrhu najprije se, naravno, trebalo umjetno dati Srbima nekakav ugled pa su zato u 20.000 škola u Britanskom carstvu (Kanada, Indija, Australija…) proširili danas poznatu izmišljenu reinterpretaciju kosovske bitke koja tako postaje kosovski mit, a zapravo je bajka po kojoj tamo neki Srbi štite kršćansku Europu od muslimana. Tako je svijet saznao o izmišljenim srbijanskim junacima i o izmišljenom „caru” Lazaru, koji ne samo da nije bio car, nego nije bio niti kralj jer od 1371. kralj Srbije je Bosanski kralj Tvrtko Kotromanić. Čak su i Britanci u svrhu širenja Kosovskog mita žrtvovali svoje hrabre vitezove nastradale u bitci kod Nikopolja 1396. gdje je kršćanska vojska iz cjele Europe poražena baš zbog sudjelovanja Srba na strani Turaka, koji zbog svoje vitežke časti takvo nešto nikad ne bi odobrili.

Baš taj specijalni rat daje temelj kasnijeg proglašavanja hrvatskog naroda genocidnim, (suprotno činjenicama, jer je on u stvari žrtva genocida), a Bugari su postali „okupatori“, bez obzira na to što baš Srbija dobija na dar od svojih saveznika bugarski teritorij s više od 50.000 km2 gdje je stanovništo skoro 100 % bugarsko – Južna Morava (Niška oblast), Vardarska Makedonija.

U tom lažiranom srbijanskom nacionalnom integracijskom mitu lukavo je spojena Lazarova junačka pogibija na hrvatskoj strani s katastrofičnim debaklom turskih vazala Srba na drugoj strani. Srbi su to objeručke prihvatili jer su u tom trenutku dobili neku referentnu nacionalnu integracijsku točku, naravno lažnu kao i druge na koje se oslanjaju. To je danas već provaljena uobičajena srbijanska povijesna mašta i inverzija, što je brutalno istinito opisao otac srbijanske nacije Dobrica Ćosić u svojim djelima.