VJEČNI SPOMEN NA POBIJENE MUČENIKE HPC

 

Ufamo se u milosrđe Tvoje i zazivamo tvoju vječnu pravednost, sadržanu u neizrecivoj tajni križa što ga je uzdigao Tvoj Božanski Sin.

U travnju 1941. u par dana nakon njemačkog napada nestaje Tamnica naroda nazivana Jugoslavija i za hrvatski narod 10. travnja 1941. stvorena je NDH.

U zemlji u kojoj je teško ratno stanje nastupa potreba za normalizacijom pravoslavnog crkvenog života. Tada laički predstavnici pučanstva P. Lazić, T. Vukadinović, D. Jakić i predstavnik crkve o. Vasilij Šurlan podastiru zahtjev ministarstvu pravde i bogoštovlja za registraciju, u skladu sa zakonima hrvatske države i kanonima Pravoslavne Crkve, u ime pravoslavne crkvene općine grada Zagreba.

Odlukom državnog poglavara od 3. travnja 1942. osnovana je samostalna Hrvatska pravoslavna crkva. Na čelo osnivačke komisije postavljen je Miloš Obrknežević, bivši pravni savjetnik Patrijarhije Ujedinjene SPC Kraljevstva SHS, a nakon toga  tajnik vladike Germogena.

U međuvremenu izaslanstvo Ministarstvo vanjskih poslova NDH, koje je bilo u posjeti u Carigradu dobilo je prethodnu suglasnost Carigradskog patrijarha za osnivanje nove crkve u novoj državi. Zapravo obnavljanje crkve u obnovljenoj državi (osnivanje samostalne države je vezano za stvaranje samostalne crkve-ap. pr. 34).

U svibnju l942. arhiepiskopa Germogena, koji se u tom času nalazio u manastiru Hopovo,  hrvatske vlasti zovu na sudjelovanje u prethodnim pregovorima o uspostavljanju Hrvatske Pravoslavne Crkve i njenog ustava. Tim povodom, u svom pismu mitropolitu Anastasiju (RPCZ), on je među ostalim napisao da ništa nekanonsko ne čini u odnosu na bratsku Srpsku Pravoslavnu Crkvu. U međuvremenu je arhiepiskop Germogen zatražio i dobio odobrenje od Ruskog patrijarha Sergija preko jednog ruskog arhimandrita, koji je tada bio u Beću. I tako on 29. svibnja l942. stiže u hrvatsku prijestolnicu, u Zagreb i tu sudjeluje u radu spomenutoga savjetovanja. Ovdje se susreće i s predstavnicima vjernika iz redova ovdašnje ruske kolonije. U tom času on doznaje u kakvom se teškom položaju našlo ovdašnje pravoslavlje te je i to pridonijelo njegovoj odluci u vezi s prihvaćanjem poglavarstva nad Hrvatskom Pravoslavnom Crkvom.

Tada je, kako ustvrđuje Obrknežević (“Razvitak pravoslavlja u Hrvatskoj”) koji je predvodio pregovore sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom, patrijarh Gavrilo Dožić dao svoju suglasnost arhiepiskopu Germogenu da stane na čelo Hrvatske Pravoslavne Crkve u dostojanstvu mitropolita, ali se i kategorički pritom usprotivio uspostavi patrijarhije rekavši da će se o tomu raspravljati po završetku rata. Vrativši se u manastir Hopovo, arhiepiskop Germogen prima vijest o suglasnosti patrijarha Gavrila i tek tada odlučuje prihvatiti  poziv hrvatskih vlasti da stane na čelo Hrvatske Pravoslavne crkve.

Trećega lipnja 1942. održano je službeno prihvaćanje ustava Hrvatske pravoslavne crkve, a petoga lipnja 1942. vladika Germogen biva imenovan za čelnika HPC u dostojanstvu mitropolita zagrebačkog  i cijele Hrvatske Pravoslavne Crkve.

U svom pismu patrijarhu Rumunjske Pravoslavne Crkve, presvetom Nikodimu, Vladika Germogen je napisao: “Voljom božjom moja skromnost je prizvana da stane na čelo HPC. U vremnu velikih kušnji, koje su se obrušile na čast svetoga pravoslavlja, meni je bilo suđeno napustiti tišinu manastirske osame, prihvatiti se ove dužnosti koju sada obnašam, latiti se kormila Pravoslavne Crkve i skupljati djecu njenu u jedno stado, po riječima njena osnivača Gospoda Isusa Krista, uspostavljati mir i blagostanje, ljubav i pravovjerje pravoslavlja u Hrvatskoj, gdje je vihor svjetskoga rata uskolebao i uzburkao pravoslavlje te proizveo rastrojstvo, obeščašćenje i potpuno bezumlje“.

HPC dobije priznanje i izravnu pomoć od Bugarske pravoslavne crkve i Rumunjske pravoslavne crkve. Katolička crkva isto priznaje HPC – široj javnosti je poznato da Zagrebački nadbiskup bl. Alojzije Stepinac podupirao obnavljanje samostalne HPC.

Svojim dubokopravoslavnim duhom crkovnog bratoljublja vladika Germogen uspio je okupiti svećenstvo.  Za kratko vrijeme 70 osoba u crkvenoj službi prišlo je obnovljenjoj Crkvi, koja je u tom trenutku imala 55 stalnih i l9 privremenih općina. Mnogi od njih do l9l8. prebivali su unutar jurisdikcije Karlovačke Mitropolije (koja je bila kanonski priznata Hrvatska pravoslavna crkva), drugi su pripadali Carigradu. Očigledno, oni su proveli svoj izbor u l942., pobuđeni kršćanskim načelima – očuvanja pravoslavlja u pastve koja im je tada bila povjerena. Oni su pritom slijedili primjer vladike Germogena, smatrajući ga vjerodostojnim hijerarhom.

Vjerska tolerancija u kojoj uživaju vjernici u Njemačkoj i ostalim državama koji su pod utecajem Hitlera nestaje nakon što je Jugoslavija okupirana od Sovjetskog saveza.

Dne 8. svibnja 1945. Njemačka kapitulira i njeni saveznici smatraju da je to kraj II sv. rata u Europi. Vojska NDH  kreće prema Austriji da bi se predali 8.-oj britanskoj Armiji. Morali su to učiniti jer su znali da su Britanci podpisali Ženevsku konvenciju, a SSSR – ne. Kako u Zagrebu više nema vojske, tako u njega ulaze komunističke bande podređene J. B. Titu i započinju aristocid i genocid: masovno ubijanje „narodnih neprijatelja” i pljačkanje njihove imovine, naravno sve pod pokroviteljstvo SSSR-a i uz izravnu dozvolu maršala Tolbuhina, zapovjednika III Ukrajinskog fronta. Oni drugi antifašisti – Britanci, zanemaruju Ženevsku konvenciju i šalju razoružanu hrvatsku vojsku i ogroman broj civilnih izbeglica (ukupno 10 % hrvatskog naroda) natrag svom miljeniku Titu. Na ovaj način svi antifašisti (i komunistički i kapitalistički) zajednički sudjeljuju u ubijanju pola milijuna Hrvata (izvor: Aleksandar Ranković) nakon završetka rata, što je zapravo desetkovanje (decimacija) hrvatskog naroda.

Ulaskom partizana u Zagreb i uspostavom nove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a patriarh Germogen je bio uhićen i pritvoren. Istraga nije trajala dugo, jer je već 29. Lipnja 1945. održano prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba pod predsjedanjem kapetana Vlade Ranogajca, čije ime u Zagrebu i dan danas nosi jedna ulica.

Tada se sudilo na temelju Uredbe o vojnim sudovima, jer novi kazneni zakonik još nije postojao. Patriarh Germogen je bio proglašen „krivim“ jer je primio položaj, ime i naslov metropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj.

Presuda koja se odnosi na osuđene zbog sudjelovanja s Hrvatskom pravoslavnom crkvom pokazuje da su novi komunistički vlastodršci posebnu pažnju posvećivali pravoslavnim svećenicima optužujući ih zbog kršenja Ustava Srpske pravoslavne crkve (kojoj nisu pripadali), a što predstavlja unutarcrkvenu pravnu regulativu, a ne može se odnositi na svjetovni, dapače vojni sud, koji kažnjava pravoslavne svećenike jer nisu povrijedili „zadanu vjernost“ državi ili narodu, već Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Niti u Ustavu SPC ne postoji smrtna kazna za bilo kojem prekršaju. Već sama činjenica da Vojni sud sudi tzv. “otpadnicima“ jedne Crkve, koji ostajući u istoj vjeroispovijesti stvaraju drugu crkvenu organizaciju iste vjere, pokazuje svu apsurdnost komunističkog pravnog sustava i sramežljivo, između redaka, pruža na uvid javnosti glavnu ideju koja stoji iza tog pokreta (služenje genocidnoj velikosrbijanskoj ideji na način na koji je to bilo moguće u zadatostima tog vremena i prostora), to više što nisu donijeti dokazi da su pojedini svećenici Hrvatske pravoslavne crkve osobno sudjelovali u zločinima, već se kao zločin proglašava samo postojanje crkvene organizacije HPC i svrstava ju načelno među zločinačke organizacije i tako osuđuje i one svećenike, koji prije nisu bili u SPC.

U noći s 29. na 30. lipnja 1945. ubijeni su Patrijarh Germogen, svo svećenstvo HPC i mnoštvo pravoslavnih vjernika. Patrijarh Germogen jedini je poglavar neke autokefalne crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu, a HPC jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na ovaj način – ubijanjem cijelog klera.

Moramo napomenuti da Vojni sud nije onaj, koji je stvarno djelovao u tadašnoj državi, nego pod tim imenom krije se privremeni, politički sud – tu sudci nisu pravnici pa i ne sude na temelju zakona, nego ispunjavaju političke naloge.

Ustav Republike Hrvatske, koji je trenutačno na snazi nikako ne bi mogao priznati navedene presude kao valjane sudske akte – toj jest presuda Vojnog suda Grada Zagreba od 29. lipnja 1945. u RH pravno NE POSTOJI!!! Još više kad znamo da je zakonodavstvo EU proglasilo komunističke režime zločinačkim i tako zapravo proglašava junacima sve one koji su se protiv njih borili!

Evo kao je patrijarh Germogen upozoravao o opasnosti koja svijetu prijeti od bezbožnog komunizma u Uskrsnoj poslanici (1945):

„Čuvajte se, djeco moja duhovna onih, koji vam se u sveštenoj odeždi obračaju umjesto sa križom – sa krvavim nožem i oružjem u rukama, jer oni ne ratuju za Hrista već za nečastivog, oni se trude da vas sablazne i da otruju duše vaše! Čuvajte se svih onih koji govore o slobodi pod crvenom zvjezdom, jer tamo slobodu nema, tamo je samo patnja i nesreća. U njihovom privremenom carstvu vlada samo jedna sloboda – huljenje na Boga Svedržitelja, Njegovog Uskrslog Sina i Duha Svetoga.”

Danas je Hrvata pravoslavaca dovoljno da ponovno postanu utjecajna društvena i vjerska skupina – druga po veličini vjerska zajednica, koja okuplja Hrvate pravoslavce. Svim pravoslavcima hrvatskog podrijetla, državljanstva i jezika upućujemo trajni poziv na povratak i trajno pridruživanje Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi.

Naše današnje molitve upućene su kako svim Hrvatima pravoslavne vjere poginulim u Drugom svjetskom ratu i poraću, tako i svim pravoslavnim hrvatskim bojovnicima Domovinskog rata, poginulim za Hrvatsku.

Vječni im spomen!

Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar

Sveti Amos – starozavjetni prorok

31. ožujka sveti Amos – starozavjetni prorok koji se borio protiv raskoši i idolopokloničkih veza

Foto: Ted, flickr

Sveti Amos, prorok, treći je od dvanaest starozavjetnih malih proroka. Djelovao je u sjevernom kraljevstvu u doba kralja Jeroboama (783-743).

Bio je pastir, rodom iz Tekoje, 12 kilometara jugoistočno od Betlehema, u južnoj Judeji, a živio je u vrijeme pobjede Izraelaca nad Aramejcima. Sam o sebi piše: „Bio sam stočar i gajio sam divlje smokve: ali me Jahve uze od stada i Jahve mi reče: ‘Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu!’” (Am 7,14-15). Kralj Jeroboam je dobrim trgovačkim vezama uspio podići ugled zemlji i pružiti velikom dijelu naroda blagostanje.

Vanjski sjaj i bogatstvo očitovalo se u raskošnom bogoslužju koje je prikrivalo mnoge nerede i društvene nepravde. Niži su slojevi naroda bili izloženi tlačenju. Te je pojave mogao uočiti samo čovjek poput Amosa, koji je kao pastir došao s juga. Zapanjio ga je vanjski sjaj i razočarao se nad neredima, koji su opoganili dvor i Svetište. Vidio je posijano sjeme propasti, a njegova proročanstva razotkrivaju nepravde i licemjerja.

Uzrok je vidio u vezama koje su postojale s idolopokloničkim Tirom i bogatim Sidonom.

Promatrajući znatnu razliku između velikih i malih, istupio je oko godine 750. kao prvi branitelj narodnih prava. Taj svoj nastup zasnivao je na Gospodinu Bogu koji je sama pravda i red. „Gospodin će pravdu provesti, jer je on Gospodar“ (Am 9,11-15). Amosova knjiga govori o kazni Gospodnjoj koja će stići okolne narode, Izralesko i Judejsko kraljevstvo.

U književnom pogledu Amos je bio majstor stila i snažna izraza. Prema nekim izvorima s Istoka bio je bičevan, a u sljepoočice su mu zabijeni željezni šiljci. To zlodjelo počinio je navodno sin Amazijaha, svećenika u Betelu. Nakon toga su ga polumrtvog odvezli u zavičaj, gdje je 745. godine prije Krista preminuo. Pokopan je u rodnoj Tekoji, gdje su sve do XII. stoljeća hodočasnicima pokazivali njegov grob, a na tom mjestu i danas se nalaze ostaci crkve, podignute Amosu u čast oko godine 300.

poveznica na izvornik: http://narod.hr/kultura/31-ozujka-sveti-amos-starozavjetni-prorok-se-borio-raskosi-idolopoklonickih-veza

TAMNICA NARODA – ZA VIJEĆE ZA SUOČAVANJE S PROŠLOŠĆU

S obzirom na to da je hrvatska Vlada osnovala Vijeće za suočavanje s prošlošću, bilo bi dobro da to vijeće svoj rad obavi kvalitetno, koristeći znanstvenu metodologiju. Najbolje je da krene u suočavanje induktivno, od početka povijesti, pa da onda vidi kud će ih to odvesti. Nužno je, prije samog suočavanja, provesti povijesnu LUSTRACIJU iliti rasvjetljavanje prikrivene hrvatske povijesti, s naglaskom na uzroke i posljedice prikrivenih povijesnih događaja, kao i uzroke i posljedice lažnih interpretacija tih događaja, što je organski povezano s tuđinskom krivotvotrbom i uništavanjem povijesnih ostataka, pisanih tragova, čitavih crkvenih organizacija i ostalih dokaza. Sve to je povezano s poviješću nekih nama susjednih naroda i njihovih elita te je neizostavno potrebno rasvijetliti (lustrirati) i njihovu povijest, s našeg gledišta.

HPC vijeću, potpuno besplatno, daruje na korištenje svoj trud u svezi s tim.

 

„Nije moguće da sluga bude nad svojim gospodarom” (Mat. 10:24)

 

Jedini izvor koji govori o dolasku Srba na Balkan je knjiga De administrando imperio (pisana u periodu 948-952 g.). Njen autor bizantski car Konstantin VІІ Porfirogenet (913.-959.), govoreći o pojavi Srba u povijesti što se dogodilo u vrijeme cara Herakla (610.-641.), kada su oni odnekud došli kod cara kaže: „ Kada je Bugarska bila ispod vlasti cara, umro je knez Srba, koji je pobjegao kod Cara” (ed. Bonnae. III. De adm. Imper., p. 44 et cet.).

Dr. Gantscho Tzenoff, Die Abstammung der Bulgaren und die Urheimat der Slawen, Verl. Ealter de Gruyter & Co. Berlin (W 10) und Leipzig 1930.

Dok govori o Bugarima car Konstantin u pola rečenice spominje i nekog kneza Srba, ali ne i  ime tog čovjeka, otkud dolazi i zašto je pobjegao kod cara Herakla.

Evo što 970 godina kasnije srbijanska povijest ( prot. dr. Radoslav Grujić, Pravoslavna srpska crkva – 1918) govori o tom događaju:

„…od severni dio Karpata, tamo ispod Avara su u 7 st. Srbi došli na Balkan tamo gdje su Iliri već bili i oružanom silom potisnuli Ilire.”

( Milorad Tomanić. Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj – Beograd: Medijska knjižara Krug,. 2001. (Beograd: Standard 2). s.113)

 NIKOGA NISU POTISNULI JER SU STOLJEĆIMA BILI VAZALI!!!

Prva je Hrvatska država stvorena 623. g., a Bugarska – 632. g.

Prva srpska država stvorena je punih 600 godina kasnije – 1217. nakon što u 1166. g. Bizantski car Manuil І Komnen poklanja svome vazalu Stefanu II Nemanji oblast Dendra da bi širio kršćanstvo, što znači da većina stanovnika nije bila kršćanska.

1168. Gillome de Tir (povjesničar križara) bio je u posjetu tom teritoriju i govori o njemu kao Raška. U njoj nema niti jedan grad, niti jedna tvrđava, nerazvijeni narod se bavi stočarstvom.

Manastir Hilendar na Atosu je ogromni kompleks zgrada, čija je površina veća od sveukupne površine svih zgrada u Raškoj. Vrlo je zanimljivo kako su stočari-Srbi znali izgraditi manastira Hilendar što sad govori srpsko-jugoslovenska povijest kad u njihovoj državi nije bio niti jednoga grada pa nije bilo niti graditelja. Naravno da nisu mogli to izgraditi čak ni u slučaju da su bili graditelji jer je manastir izgrađen još u 10. stoljeću.

 Za vrijeme svog postojanja od sveukupno 172 godine Srbija je bila skoro pa neprekidno Mađarsko-HRVATSKI vazal.

Godine 1879. na Berlinskom kongresu Austro–Ugarska dobija mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu (čl. 29), čl. 34. Berlinskog ugovora – Srbija dobija na poklon grad Niš i oblast oko njega i potpunu nezavisnost od Osmanskog carstva, a čl. 30. Berlinskog ugovora predviđa i austro–ugarski protektorat nad Srbijom. Godine 1881. potpisana je tzv. Tajna konvencija koja potvrđuje čl. 30 Berlinskog ugovora. Odredbama ovog ugovora određeno je da Srbija ne će moći zaključivati bilo kakve ugovore s drugim zemljama bez prethodnog odobrenja Austrougarske. Neposredno prije potpisivanja Konvencije zaključen je Trgovinski ugovor kojim je Srbija mogla svoju robu izvoziti samo u Austrougarsku.

Potpisivanje ova dva dokumenta dogovoreno je prije Berlinskog kongresa. Srpski diplomat Jovan Ristić obećao je potpisivanje ova dva ugovora, izgradnju srpske željeznice do  Austrougarske, kao i odricanje od pretenzija na Novopazarski sandžak u zamjenu za zastupanje srpskih interesa na zasjedanju Berlinskog kongresa za dobivanje međunarodno priznate nezavisnosti. Godine 1882. Milan Obrenović je okrunjen za kralja uz prethodno dobivenu dozvolu Austrougarske, koja je osigurala da sve svjetske sile prihvate Srbiju kao kraljevstvo. Cijena potvrđivanja je potpuni gubitak suvereniteta, austrijska vojska nije morala tražiti dozvolu za prolaz kroz srbijanski teritorij, kod srbijanskog kralja bio je austrijski izaslanik tzv. poklisar od koga su morali kralj i vlada Srbije dobivati mišljenje prije no što bi poduzeli nešto…

Na ovaj način je Srbija do 1903. Austro-Ugarski, odnosno Hrvatski vazal, jer Trojedina Kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija je državotvorni element Austro-ugarskog carstva.

Naravno i vjernici SPC (tada Beogradska arhiepiskopija) morali su slaviti Austrougarskog  cara, koji je stvarni vladar Srbije. Nije to nešto novo nego je sve u srbijanskoj tradiciji – napomenut ćemo da 1217. Stefan II Nemanja dobija kraljevsku krunu od Pape, a dvije godine kasnije nekanonski proglašava autokefalnost Ipekske (Pećke) arhiepiskopije. Jer, Papa dodjeljuje kraljevsku krunu vladaru čija država ima arhiepiskopiju, njega su lagali da to već imaju, a kasnije Nikejskom patrijarhu su rekli da moraju dobiti autokefalnost jer Papa je već dodijelio kraljevsku krunu. Kako je Srbija postala samostalna kad je njen vladar bio dvostruki vazal – i Bizanta i Ugarsko-HRVATSKOM kraljevstvu? Ali tako je to u srbijanskoj tradiciji – mali narod nikako ne može pobijediti puno veće i jače susjede pa pokušava zaraditi kao njihov vazal.

 Izgleda da je to razlog za naziv tog naroda – Srbi (sorab – sluga) (serv, servus, conservus – lat.) (Farlati –V-169)

 „Nije moguće  da sluga bude nad svojim gospodarom” (Mat. 10:24)

 

GENOCID NAD ALBANCIMA

 

The New York Times, 31.December 1912.

“SERVIAN ARMY LEFT A TRAIL OF BLOOD; Thousands of Men, Women, and Children Massacred in March to Sea, Say Hungarian Reports.”

http://query.nytimes.com/mem/archive-free/pdf?_r=2&res=9D0CEEDA1E3AE633A25752C3A9649D946396D6CF&oref=slogin

Međunarodna komisija Carnegie svjedoči o masovnom ubijanju Albanaca u Balkanskim ratovima (1912. – 1913.) sa strane vojske Srbije i Crne gore i paravojnih formacija. Samo je u vilajetu Kosovo u prvih par mjeseci ubijeno više od 25.000 Albanaca. Sveukupno na svim teritorijama pod kontrolom srpske vojske u Kosovu i Makedoniji ubijeno je više od 120.000 Albanaca. Ovo etničko čiščenje (pravi genocid) ima cilj promjenu etničkoga karaktera tog područja. Ipak, mjesni Bugari mogli su postati Srbi i tako izbjeći smrt, ali Albanci nisu mogli ništa birati – mogli su samo umrijeti. Sva su albanska sela spaljena i cjelokupno mirno stanovništvo pobijeno uz najodvratnija mučenja. Ispod glavnog mosta na rijeci Vardar u Skoplju bila je hrpa mrtvih tijela Albanaca s odrezanim glavama.

Report of the International Commission to Inquire into the Causes and Conduct of the Balkan War

„Mi smo učinili ubojstvo s predumišljajem jedne čitave nacije. Bili smo uhvaćeni u tom kaznenom djelu te zaustavljeni. Sada ćemo morati trpjeti kaznu…”  Kapetan Dimitrije Tucović.

Dimitrije Tucović: Serbien und Albanien: ein kritischer Beitrag zur Unterdrückungspolitik der serbischen Bourgeoisie

Izmađu Bugara i Albanaca u Makedoniji ne samo da nije bilo problema nego su surađivali u borbi protiv Turaka i kasnije protiv Srba, protiv kojih podižu tzv. Ohridski ustanak. Dolazi 100.000 srpske vojske i žandarnerije, koja spaljuje više sela i poubija one koji nisu pobjegli. 30.000 Bugara i Albanaca bježi u Albaniju.

Jedna od najpoznatih bugarskih narodnih pjesama iz Makedonije slavi vojvodu VMRO Pita Gulija, koji je poginuo ratujući protiv Turaka kod Kruševa 1903., a čiji je otac Albanac. Pita Gulija slavi i sadašnja državna himna Republike Makedonije. Sin od Pita Gulija, Lakja Guli je najpouzdaniji pomoćnik vođe VMRO Todora Aleksandrova koga su Srbi ubili 1924.

Na početku I Svjetskog rata se Srbija hrabro bori protiv Austro-ugarske, ali YU-povijest zaboravlja reći to da Austro-Ugarska, čija vojska broji 2.300.000 vojnika u stvari najprije ratuje protiv Rusije (6,2 mln. vojnika) pa si može priuštiti protiv Srbije samo 200.000 vojnika. Protiv njih Srbi mogu glumiti da su hrabri – kad im je vojska 3-4 puta veća. Nakon prvih nekoliko mjeseci kad Srbima uspijeva zaustaviti Austrijance, oni započinju pogranične provokacije protiv neutralne Bugarske, koja ne uzvraća na provokacije.

Zbog izravne prijetnje sa strane Rusije 1. listopada 1915. Bugarska se pridružuje Centralnim silama i objavljuje mobilizaciju vojske ali još nigdje ne ratuje. 13. listopada 1915. je naredna pogranična provokacija kad mali odred srbijanske vojske izvodi napad na bugarski teritorij. Već slijedeći dan stiže bugarski odgovor –  І bugarska armija sa 145.000 vojnika i svega 6 (ŠEST) kamiona napada srbijansku vojsku – koja ima 350.000 vojnika (Timočka armija i II srbijanska armija). Istodobno II bugarska armija kreće u napad protiv Srbijanske makedonske armije i francusko-britanske vojske koje pobjeđuje kod Krivolaka, III i IV bugarske armije su u Dobruđi gdje očekuju ruski napad, koji se je nešto kasnije i dogodio.

Na sjevernom bojištu zapadno od Beograda III Austro-Ugarska armija ratuje protiv I srbijanske armije, a istočno od Beograda XI njemačka armija – protiv III srbijanske armije.

Samo devet dana nakon početka rata u par sati Bugarska vojska preuzima glavni grad Srbije Niš gdje zarobljava 60.000 srbijanskih vojnika i 150 kamiona, kasnije kod Prištine još 20.000 vojnika – sveukupno u ratu njih 135.000 hrabrih Srba.

Odmah nakon pada Niša 200.000 pripadnika srbijanske vojske pod vodstvom kralja Petra I bježi kroz albanske planine da bi na Jadransku obalu stigli njih samo 95.000. Preostali dio srbijanske armije (150.000) pokušava usporiti napad Bugara da bi mogao kralj pobjeći.

Najbitniji dio ovog rata je Kosovska operacija koju izvodi I bugarska armija, dijelovi II bugarske armije i dijelovi XI Njemačke armije (sveukupno 156.000 vojnika) koji ratuju protiv srbijanske armije (150.000) s početkom 14. studenog 1915. Ova operacija, koja je u stvari najveća bitka u povijesti na Kosovu polju, u kojoj sudjeluje više od 300.000 vojnika s obje strane završava s teškim porazom srpske vojske (36.000 poginulih) 4. prosinca 1915. Bugarskih žrtava skoro pa i nema.

Bugarska vojska ratuje protiv hrabrih Srba 37 dana u kojima I bugarska armija dostiže Debar i Djakovo – više od 500 km. Preuzima natrag dvije godine ranije od Srba okupirani povijesni bugarski teritorij (Niška oblast i Makedonija) s brzinom od 12 km po danu. Pravi pješački munjeviti rat ‘Blizkrieg’ !

Tako i nestaje Srbija na pune tri godine.

Godinu dana kasnije srpska vojska (80.000) vraća se na bojište. Kako oni mogu osloboditi državu koju nije obranilo 800.000 srpskih vojnika?

Dok Srbije nema njeni saveznici Britanci pokreću specijalni rat protiv njenih neprijatelja Austrougarska (Hrvatska) i Bugarska. Najprije se, naravno, mora stvoriti pozitivni ugled Srba u svijetu pa zato je u 20.000 škola u Velikoj Britaniji (Kanada, Indija, Australija…) proširen izmišljeni Kosovski mit po kojem neki Srbi štite kršćansku Europu od muslimana. Tako je svijet saznao o izmišljenom liku Obiliću, koji je ubio sultana Murada i o „caru” Lazaru, koji ne samo da nije car, nego nije niti kralj jer od 1371. kralj Srbije je Bosanski kralj Tvrtko Kotromanić. Čak su i Britanci zaboravili da su njihovi vitezovi nastradali u bitci kod Nikopolja 1396. gdje je kršćanska vojska poražena baš zbog sudjelovanja Srba na strani Turaka.

Baš taj specijalni rat daje temelj kasnijeg proglašavanja hrvatskog naroda kao genocidnog, (suprotno činjenicama, jer je on u stvari žrtva genocida), a Bugari su okupatori bez obzira na to što baš Srbija dobija na dar od svojih saveznika bugarski teritorij s više od 50.000 km2 gdje je stanovništo skoro 100 % bugarsko – Niška oblast, Vardarska Makedonija.

Što se događa s onjih 135.000 zarobljenih srpskih vojnika?

Pobjednici – Bugari njih velikodušno šalju kući!

 

CRNA GORA

 

Ipak kao i uvijek Srbi, koji gube sve bitke, dobiju na osnovu poraza. Nisu dobili rat, nego kao saveznici pobjedničke Antante dobiju na dar zapadnu polovicu Balkanskog poluotoka (Hrvate nitko nije niti pitao). Dobiju na poklon i drugog saveznika – do tad nezavisnu Crna Gora, čija vojska tri godine ranije pokušava spriječiti prodor Austrijanaca duž Jadranske obale u pokušaju zaokružavanju srpske vojske koja pod vodstvom kralja Petra I bježi pred Bugarima. Nije im uspjelo spriječiti Austrijance, ali su bježeći Srbi dobilli na vremenu pa im je uspjelo s brodovima Antante pobjeći na otok Krf.

Kad nakon završetka rata srbijanska vojska dolazi u Crnu Goru, ubija više od 9.500 Crnogoraca. U ratu protiv Austrijanaca Crnogorci imaju manje gubitke nego u „miru” sa Srbima. Tako Srbija uz pomoć Antante zahvaljuje Crnoj Gori zato što je u stvari spasila srbijansku vojsku.

 

VARDARSKA MAKEDONIJA

 

Nakon završetka I Svjetskog rata Kraljevstvo SHS dobija na poklon i Vardarsku Makedoniju i bugarske zapade pokrajine. Nakon 1. prosinca 1918. u Vardarskoj Makedoniji počinje prisilna srbizacija bugarskog stanovništva i pokušaj uništavanja borbe VMRO. U stvari ova politika počinje još u prvim danima Balkanskog rata (1912.). Dok Bugarska armija ratuje protiv Turaka u Trakiji, srbijanska vojska ulazi u Makedoniju i pokreće zatvaranje bugarskih pravoslavnih crkava i bugarskih škola.

Godine 1912. u Makedoniji djeluje sedam bugarskih mitropolija podređenih Bugarskoj egzarhiji – Ohrid, Debar, Bitolja, Skopje, Veles, Strumica i Nevrokop kao i osam episkopija – Solun, Voden, Kostur, Lerin, Kukuš, Ser, Drama, i Melnik, uspostavljene na temelju plebiscita koji je provela turska vlast pod nadzorom Carigradske patrijarhije baš zato što se je mjesno stanovništvo izjasnilo da je višeod 2/3 bugarsko (omjer Bugari – Grci je 8 : 1, Srba nema). Odmah srbijanska vojska protjeruje ili ubija svih 833 bugarskih svećenika i preuzima 761 bugarsku crkvu. Svi natpisi i druga svjedočanstva na bugarsku prošlost, odmah su krivotvoreni ili skroz uništeni.

Carnegijeva anketa (1912. – 1913.) svjedoči: „Prvo što rade Srbi kad dođu u neko mjesto je da zatvore školu i u njoj urede vojarnu. Zatim pozivaju učitelje i njima kažu da nemaju što raditi ovdje ako se ne proglase Srbima. Oni koji to ne prihvate protjerani su u Bugarsku ili strpani u zatvor.“

 GODINE 1900. U MAKEDONIJI ŽIVI 700 SRBA (Carnegijeva anketa). To je 0,0011 % stanovništva.

Umjesto protjeranih bugarskih svećenika u narednim godinama stižu srbijanski svećenici. Tako ispada da je svaki od 700 Srba u Makedoniji dobio vlastitog srbijanskog svećenika.

Po završetku Rusko-Turskog rata 3. ožujka 1878. potpisan je mirovni ugovor u San-Stefanu, i na ovaj način je obnovljena Bugarska država na teritoriju koji je u stvari dijeceza Bugarske egzarhije (220.000 km2). Godinu kasnije Berlinski kongres vraća polovicu ovog teritorija Turskoj. (Na Berlinski kongres nije pozvan bugarski predstavnik). Ovom prilikom opet pada 20.000 bugarskih glava. Nepravdu koju je učinio Berlinski kongres pokušava ispraviti Balkanski rat 1912.

Bugari u Makedoniji se nisu time pomirili i odmah pokreću otpor protiv Turaka. Godine 1893., 23. listopada, bugarski intelektualci u Solunu utemeljuju Unutarnju makedonsko-odrinsku revolucionarnu organizaciju (VMORO-Вътрешна македонско-одринска революционна организация). Naime, pozivajući se na 23. članak Berlinskog ugovora, koji predviđa provođenje reformi za davanje prava drugim narodnostima u Osmanskoj imperiji, organizacija za svoj cilj postavlja osvajanje političke autonomije Makedonije revolucionarnim putem – što bi bio prvi korak punog oslobođenja ostalih makedonskih i trakijskih Bugara pod osmanskom vlašću i njihovo pripojenje slobodnoj državi.

Na Solunskom kongresu Unutarnje makedonskoodrinske revolucionarne organizacije, održanome u Solunu 1896., Makedonija i Odrinska pokrajina podijeljene su na revolucionarne okruge i središta; sjedište organizacije ostalo je u Solunu, a u Sofiji je bilo predstavništvo u inozemstvu. Neposredno poslije kongresa, Goce Delčev i Gjorče Petrov napisali su Ustav organizacije, u kojem su je nazvali Bugarski makedonsko-odrinski revolucionarni komiteti (BMORK).

 Zbog taktičkih razloga, kako bi se prikrio javno iskazan bugarski karakter organizacije, a što povećava zabrinutost velikih sila da će ona stremiti ujedinjenju Makedonije i Odrinske pokrajine s Bugarskom (kao što je 1885. došlo do ujedinjenja Kneževine Bugarske i Istočne Rumelije), naziv je promijenjen u Unutarnja makedonsko-odrinska revolucionarna organizacija (VMORO).

(Stojan Rajčevski, 120. OBLJETNICA ROĐENJA IVANA MIHAJLOVA, Časopis „Rodna riječ“, Zagreb, br. 4/2016.)

 Čete ove organizacije traže oslobađanje Makedonije uz dio Trakije i pripajanje tog teritorija Bugarskoj.

Zbog novonastale situacije pod kraj 1919. VMRO šalje Okružno pismo br. 9 za obnavljanje djelovanja na teritoriju okupiran od Srbije i Grčke. Aktivisti organizacije stavljaju naglasak na klauzule Neuilliyskog ugovora (Neuilly-sur-Seine – 1919.) prema kojim Srbija mora dati nacionalna manjinska prava Bugarima, nacionalne škole i crkve.

VMRO otvara predstavništvo u Italiji i uživa njenu potporu. U Beču i Budimpešti isto imaju razumijevanje za probleme Bugara u Kraljevstvu SHS i isto pružaju potporu. Isti sporazum VMRO potpisuje i s Turskom. Potporu pruža i Albanija. Stjepan Radić u ime HSRS potpisuje sporazum s VMRO za suradnju u borbi protiv srpskog hegemonizma. (Umro je 1928. godine od posljedica teškog ranjavanja u Atentatu u Narodnoj skupštini 1928. godine, kada ga je zastupnik u parlamentu i četnik Puniša Račić ustrijelio za vrijeme sjednice jugoslavenskog parlamenta u Beogradu, zajedno s nekolicinom drugih hrvatskih poslanika. Ubojica Račić nikad nije suđen za ovaj zločin, njega amnestira kralj Aleksandar Karađorđević.)

Ugledni svjetski znanstvenici i političari javno podupiru VMRO. U tom smislu vrlo bitno je to što piše Lloyd George (predsjednik britanske vlade od 1916. do 1922.).

„Po mišljenju najvećih autoriteta najtragičniji je događaj potiskivanje manjine suprotno ugovoru iz 1919. odnosno 600.000 Makedonaca koji sada žive na teritoriju Jugoslavije. Ogromna većina tih ljudi je bugarskog podrijetla i jezika to jest to su Bugari Makedonci. Baš zbog ove činjenice na mirovnoj konferenciji predstavnici Italije, V. Britanije i S.A.D. povodom izrade Jugoslavenskog ugovora za manjine zalažu se – prvo, da ova oblast uživa osobni režim. Kad su njihovi napori propali zbog čvrstog protivljenja francuskih i jugoslavenskih predstavnika, traže postavljanje posebnog rezidenta Lige naroda. To su više puta pokušavali, ali napori su uvijek ostali bez rezultata zbog protivljenje francusko-jugoslavenske oporbe čak i u 1922.“

(Стоян Бояджиев-Македония под сръбско иго, 1913-1941, София, 1993.)

VMRO prolazi kroz tri stadija. Najprije traži oslobođenje od Turaka (kasnije od Srba) i  ujedinjenje s Bugarskom. Nakon 1919. na temelju Neuilliyskog ugovora traži autonomiju, a nakon što je 1937. potpisan Ugovor o vječnom prijateljstvu izmađu Bugarske i Jugoslavije, vođa VMRO Ivan Mihajlov proglašava novo geslo – nezavisna Makedonija na području Bugarske, Grčke i Jugoslavije.

21. srpnja 1921. godine srbijanska vlada objavljuje deklaraciju u Europi protiv VMRO kao revanšistička, banditska i teroristička organizacija koja ratuje protiv srpskog naroda i njegovih povijesnih interesa na Balkanu. Dana 15. kolovoza VMRO objavljuje vlastiti memorandum u kojemu naglašava da nikad nije bio protiv srpskog naroda nego je protiv velikosrpskih šovinista koji nakon Bukureštanskog (1913.) i Neuilliyskog ugovora (1919.) djeljuju kao asimilatori i koljači Bugara u Vardarskoj Makedoniji.

Kao početak naoružanog otpora VMRO smatra se Instrukcija br. 303 (19. kolovoz 1920.)  srpskog vojnog zapovjedništva u Skopju, koja propisuje odlučne mjere protiv bugarskih četa koje stižu iz Bugarske i Albanije. U razdoblju od 1919. – 1934. čete VMRO provode 467 akcija i ubiju 263 vladine osobe.

Srbijanska vlada organizira vlastite čete, ali one ne ratuju protiv četa VMRO, protiv kojih nemaju šanse nego izvode napade na mirno stanovništvo što znatno prouzročuje povećavanje otpora mjestnih Bugara. Na tzv. Studentskom suđenju u Skopju (1927.) odvjetnik bugarskih mladića dr. Ante Pavelić objavljuje ove činjenice: U razdoblju 1919. – 1924. svi stanovnici Štipa (njih 25.000!) prošli su kroz srbijanski zatvor, a 50.000 ljudi u Vardarskoj Makedoniji optuženo je zbog političkog djelovanja, ubijeno je više od 14.000 ljudi. (Srbijanski izvori potvrđuju da je između dva svjetska rata u Makedoniji ubijeno više od 40.000 Bugara.)

U nastavku svojeg iskaza on je naglasio da, budući da u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca žive i Bugari, i oni moraju imati ista prava kao i ostali građani. Sama tvrdnja da u Makedoniji žive Bugari, dr. Antu Pavelića stavlja u nezavidan položaj, jer prema Živojinu (Žiki) Laziću, šefu državne sigurnosti i jednome od osnivača Udruženja protiv bugarskih bandita 1923. g. u Štipu, takav iskaz graniči s državnom izdajom.

(Diana Glasnova, Časopis „Rodna riječ“, Zagreb, br. 4/2016. g.)

Godine 1929., 19. travnja, dr. Ante Pavelić i gradski zastupnik Zagreba, Gustav Perčec, tajnik Hrvatske stranke prava, odnosno drugi čovjek poslije Pavelića, u Vidinu, preko Rumunjske stupaju na bugarsko tlo. Otud vlakom odlaze u Sofiju i 20. travnja ih na glavnom kolodvoru dočekuje oduševljena velika skupina od 10.000 ljudi. Povorka se uputila prema središtu grada, do hotela ispred Dvorca, putem praćena pjevanjem hrvatske himne Lijepa naša domovina, makedonskim pjesmama i bugarskim marševima.

U sjeni impresivnog mitinga u Sofiji ostao je, zbog svojih posljedica, jedan važan susret. Naime, dr. Ante Pavelić i Gustav Perčec su se u Bankji, mjestu pored Sofije, sastali 21. travnja 1929. g. s vođom VMRO-a – Vančom Mihajlovim.

(Stojan Rajčevski, 120. OBLJETNICA ROĐENJA IVANA MIHAJLOVA, Časopis „Rodna riječ“, Zagreb, br. 4/2016.)

 Dogovorena je suradnja i objavljena deklaracija:

„…obe strane zbog nemogućeg terora kojem su podvrgnuti Hrvati i Bugari u Jugoslaviji njima nalaže da koordiniraju vlastitu legalnu djelatnost za pridobijanje ljudskih i nacionalnih prava, političkih sloboda i potpunu državna nezavisnost Hrvatske i Makedonije.”

Kasnije se Ante Pavelić sastaje s Ivanom Mihailovim u Genevi i dogovaraju konkretno djelovanje protiv srpskog despotizma. Godine 1930. Ante Pavelić pomaže VMRO kod kupnje 1.000 pušaka, a VMRO šalje stručnjake pirotehnike da educiraju ustaše u logoru Janka-puszta – Jankovac (Mađarska).

Zbog Sofijske deklaracije Ante Pavelić i Gustav Perčec osuđeni su na smrt (u odsutnosti).

Suradnja VMRO i ustaškog pokreta dostiže svoj vrhunac atentatom na kralja Aleksandra  Karađorđevića u Marseilleu 1934. kad ga je ustrijelio Vlado Černozemski.

Godinama kasnije, u razgovoru za talijanski časopis “Storia Illustrata” (Ilustrirana povijest) s novinarom Antoniom Pitamizom, Vančo (Ivan) Mihajlov govori: “…ono što je učinio Vlado Černozemski ne može se nazvati ubojstvom. To je tako jasno svakome tko nešto zna o režimu kralja Aleksandra i planovima skovanima u Beogradu. Vlado je bio izvršitelj kažnjavanja, naručenog prokletstvom, potocima suza i krvlju makedonskih Bugara, Hrvata, Albanaca i drugih građana i seljaka drugih naroda u Jugoslaviji, među kojima su i Srbi… Iza ubojstva Karađorđevića stoje nebrojeni zločini, njegovi i njegova režima. Što se tiče srpskoga naroda, ja protiv njega nemam ništa.”

Od svibnja 1941. do jeseni 1944., Ivan Mihajlov sa suprugom Melpomenom (Menčom) Krničevom utočište nalazi u Zagrebu, gdje su gosti hrvatskog državnika dr. Ante Pavelića. U ove tri godine hrvatski glavni grad pretvara se u mjesto otkud legendarni lider VMRO-a šalje poruke svojoj subraći u Makedoniji.

Makedonska se nacija službeno pojavljuje za vrijeme Drugog svjetskog rata kada je Titov partizanski pokret prihvatio koncept Jugoslavije kao federacije ravnopravnih nacionalnih država, uključujući i Makedoniju. Ona je 2. kolovoza 1944. proglašena državom na zasjedanju ASNOM-a te je pod nazivom Narodna Republika Makedonija, a kasnije Socijalistička Republika Makedonija bila u jugoslavenskoj federaciji sve do njenog raspada 1991. U jesen 1944. stvoren je i makedonski jezik na temelju makedonskog dijalekta bugarskog jezika kad je namjerno traženo izbacivanje slova, koja postoje u bugarskom jeziku a(ъ, ь, ю, я ) i nametanje slova koja postoje u srpskom jeziku, da bi mogao taj jezik biti sličan srpskom. Prvi puta u svjetskoj povijesti zna se točno kad je neki jezik stvoren.

Ivan Mihajlov je 9. ožujka 1944. u hrvatskom glavnom gradu razgovarao s predstavnikom Njemačke telegrafske agencije. Objavljujemo dio ovog dokumenta koji se čuva u Središnjem državnom arhivu u Sofiji (ЦДА, ф. 176 к, оп. 15, а. е. 78, л. 1–8, 227–234).

Razgovor predstavnika Njemačke telegrafske agencije, dr. Heinza Grunerta s Ivanom Mihajlovim u Zagrebu, 9. ožujka 1944. Izvornik i kopija. Strojopis.

“Makedonija, izjavio je gosp. Mihajlov, je samo zemljopisni pojam. Njezini žitelji samo iz praktičnih razloga koriste regionalno ime Makedonci, kao što neki u Hrvatskoj kažu da su Bosanci, Dalmatinci i sl., u Njemačkoj – Prusi, Bavarci itd., ili u drugim područjima Bugarske – Tračani, Dobrudžani, i sl. Makedonska nacija ne postoji. Nacije su na Balkanskom poluotoku oformljene već prije 1.500 godina. Današnji Makedonci nisu ništa drugo doli makedonski Bugari… Teorija o postojanju makedonske nacije – s vlastitim jezikom itd. – je boljševički izum. Zahtjeve za autonomijom i neovisnošću Makedonije zagovarala je naša organizacija, jer se nije moglo otvoreno tražiti ujedinjenje s Bugarskom, a osim toga, jer se drukčije nije moglo jasnije istaknuti ideju o integritetu Makedonije. Za nas je pitanje slobode Makedonije toliko važno koliko i pitanje o integritetu Makedonije, oni su nerazdvojno međusobno povezani, stoga ujedinjenje samo pojedinih dijelova Makedonije s Bugarskom ne predstavlja oslobođenje Makedonije. Budući da smo bili prisiljeni, zbog taktičkih razloga tijekom desetljeća služiti se sloganima o autonomiji i neovisnosti, neke su osobe mlađe generacije netočno shvatile zadaće naše borbe i tako su postali plijen boljševizma…”

(Diana Glasnova, Časopis „Rodna riječ“, Zagreb, br. 4/2016.)

 

PLJAČKA I TEROR U HRVATSKOJ

 

Još 1916. i 1917. godine su Srbi i ruski Kozaci prisiljavali hrvatske vojnike u ruskom zarobljeništvu pristupiti (srpskoj) vojsci pod nazivom Jugoslavenska legija. Pri tome su se služili fizičkom prisilom (premlaćivanjem), obrednim ponižavanjima, (hrvatske vojnike su tjerali da kopaju vlastite grobove), ubojstvima (nabijanjem na kolce) i ponižavanju mrtvih tijela (bacanjem istih u more). Na ovaj način, ne poštivajući Ženevsku konvenciju, Srbi i Rusi ubiju više od 13.000 hrvatskih zarobljenika. Miroslav Krleža piše o ovom stravičnom događalu ali u stvari taj zločin zapravo nije istražen. Djelomično o njemu pišu neki ukrajinski autori (Володимир Криницький).

http://ukrnationalism.com/history/2477-stolittia-tomu-v-ukraini-serby-masovo-vbyvaly-khorvativ.html

Pod kraj rata neki hrvatski političari prihvaćaju jugoslavensku ideju za stvaranje državu SHS, ali hrvatski narod nije naivan, i veći broj Hrvata (među njima više domobrana nakon povratka s ratišta) traže da Hrvatska postane nezavisna republika. Njihov mirni prosvjed u centru Zagreba 5. prosinca 1918. srbijanska vojska, ista ona koja brzo bježi ispred Bugara, sada vrlo hrabro sa strojnicama ubija hrvatske domobrane i mirne građane.

To je samo blagi početak suživota pod srpskom dominacijom kad sluga pokušava postati gospodarom.

Slijedi ‘maestralno’ izvedena konverzija valute. Naime, pripajanjem austrougarskih zemalja kraljevini Srbiji počela je postupna promjena austrougarske krune u srpske dinare. Najprije su se uvele SHS krune koje su bile zapravo austrougarske krune na koje su se lijepile markice. Kod lijepljenja tih posebnih markica na novčanice, odmah je 20 posto donesenog novca oduzimano ‘za obnovu Srbije’. Kasnije 1919. godine, kao sredstvo plaćanja na cijelom teritoriju Kraljevstva SHS uveden je dinar. Novac je mijenjan na početku nostrifikacije u omjeru 1 dinar za 2 krune, a od 20. siječnja 1920. u omjeru 1 dinar za 4 krune iako je kruna bila dvostruko jača od dinara jer je tečaj prema U.S. dolaru 1918. godine bio 9,8 kruna za 1 dolar, dok se dolar mijenjao za 20 dinara. Slično je bilo i kod konverzije kune nakon propasti NDH.

http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/hrvati-su-depresivci-a-srbi-propadaju-dostojanstveno-67043/

Prva stvar koju srbijanska vlada radi nakon prikupljana novca je plaćanja 1,5 mln. franaka Carigradskoj patrijarhiji za priznavanje autokefalnosti nove pravoslavne Crkve u novoj državi.

Na početku uz agresivnu srbizaciju pravoslavaca srpski povjesničari se jako trude oko  stvaranja slavne srpske povijesti. Da bi mogli argumentirati vlastite asimilatorske zahtjeve prema nekom području, oni govore da su nekad tamo stigli neki Srbi. Tako i oni Morlaki, Lahi, Olahi, Torlaci, Stratioti, Vlasi, Bugari, Cincari… uz Grke koji su domicilno stanovništvo u dalmatinskim gradovima proglašeni su Srbima mada nikad nisu bili u Srbiji niti su srpskog podrijetla. (Sad u Srbiji još uvijek ima torlaka, cincara i gorana kakvih u RH više nema jer su postali Srbi). Razlog je da su to pravoslavci koji su nakon 500 godina u Hrvatskoj, naravno, postali Hrvati. Po nametnutoj šabloni svi su pravoslavci Srbi, jer pravoslavlje je srpska vjera što je velika laž. Što su radili jadni Bugari, čija je država bila kršćanska 350 godina prije no što su Srbi postali kršćani. Što su radili i jadni Grci nekih 1.000 godina kad znamo da je Novi zavjet u originalu na grčkom (bez Evanđelja po Mateju, koje je na aramejskom). Srbi su u stvari predzadnji narod u Europi (zadnji su Litavci 1251.), koji je prihvatio kršćanstvo i kakav su utjecaj mogli imati nad pravoslavljem i općenito nad kršćanstvom dok sami oni nisu bili kršćani?

Nikodim Milaš (Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad, 1901.)  kaže da su u Veneciji „još od 13. stoljeća živjeli Slaveni, odnosno Srbi”. Ispada da su i svi Slaveni Srbi – što bi o tome rekli 200 milijuna Rusa?

Sve navedeno su notorne velikosrpske gluposti, ali one još uvijek postoje u hrvatskoj povijesti.

Neprekidno odnekud dolaze neke Srbi kao da postoji inkubator za Srbe, koji po potrebi njih izbacuje i šalje negdje. Činjenicu da takvih Srba nije bilo potvrđuje nekadašnji ministar vanjskih poslova Srbije Ilija Garašanin (Načertanja, 1844). On govori kako se Srbija mora širiti na račun susjednih naroda, a ne pripajati neke Srbe, koji žive van granice tadašnje Srbije (Smederevski sandžak) jer takvih nije bilo.

Najzad uspjelo nam je doći i do ozbiljnjih demografskih dokaza da Srbi na području današnih RH i BiH zapravo nisu srpskog podrijetla nego su politički Srbi.

 Usprkos negativnom demografskom prirastu stanovništva i slabljenju biološke baze uslijed gubitaka stanovništva u brojnim ratovima, Srbija je u razdoblju od 1833. do 1945. godine učetverostručila državni teritorij, s tendencijom daljnjeg širenja na zapad, dok je, primjerice, u samo sedamdeset godina dvadesetog stoljeća (od 1921. do 1991. godine), na području Jugoslavije gotovo udvostručila svoj nacionalni korpus (povećala ga za 87,16%!)”. (Zlatko Pinter Politika mržnja i nasilje, e-portal HKV).

http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/ostalo/prilozi-graana/25931-z-pinter-politika-mrznje-i-nasilja-1.html

U zapadom dijelu Kraljevine S.H.S. traži se razbijanje hrvatskog naroda.

Više je ljudi osobno svjedočilo autoru da su najviše nakon 1929. njihovi predci pravoslavni Hrvati u Srijemu prisiljavani da postanu Srbi. Izmišljena je i nova muslimanska nacija na području povijesnog hrvatskog teritorija sadašnje BiH. Hrvati su ostali samo oni koji su katolici. Tako je Hrvatska izgubila pola svog povijesnog teritorija i trećinu stanovništva.

Svjetski primjer je Atentat u Narodnoj skupštini 1928. godine, kada je zastupnik u parlamentu i četnik Puniša Račić za vrijeme sjednice jugoslavenskog parlamenta u Beogradu, ustrijelio Stjepana Radića zajedno s nekolicinom drugih hrvatskih zastupnika.

Desetke tisuća Hrvata protjerani su i odlaze po svijetu – Argentina, Novi Zeland, Kanada, Australija…

Protuzakonito je srpska Crkva stavljena u povlašteni položaj kao „državna crkva”. Ona poduzima misiju srbiziranja nesrpskih narodnosti u novoj državi. Vjerska prava katoličkih vjernika su neprekidno negirana, katoličke su škole zatvarane, katolički tisak je stavljen na margine, prekinute su veze s Vatikanom. Katolička Crkva niti fiktivno nije ravnopravna sa SPC.

(Sadković, J. Italian Support for Croatian Separatism, 1927-1937. New York, 1987, 196)

Jugoslavenski režim je otvoreno antikatolički. Provodi se i politika na prisilni prijelaz na pravoslavlju, koja rezultira time da su između dva rata 200.000 Hrvata prisiljeni preći u SPC.

(Šuljak, N. D. Croatia’s Strugge Independence: A Dokumentary History. Arcadia, Californija, 1977, 277;  Falkoni, C. The Silence of Pius XII Boston, 1970, 268.)

(Любомирова, Ирина. Религията и църквата в усташката националистическа доктрина, София, 1999.)

Miroslav Krleža je sredinom 1928. zabilježio:

«… Stvaranje Države daje u stvarnosti ovakvu sliku: 24 političke smrtne osude, 600 političkih ubijstava,  30.000 političkih hapšenja,  3.000 političkih emigranata i bezbrojnu

masu političkih izgona. Kada se batinaju politički kažnjenici u masama, kad se siluju hapšene žene, a nepopustljive kad se proglašuju slbeno ‘prostitutkama‘, kada se djeca zatvaraju s provalnicima, i kada se iskazi pišu krvavim zubalom, onda se to zove – Objavljenje naše rasne Svečovečanstvenosti: Gesta Dei per Jugoslavennos!

Neprekidni teror prouzrokovao je otpor. Unutar Pravaške radničke mladeži osnivane su ilegalne petorke, a jednu od tih petorki sačinjavali su Marko Hranilović, Mijo Babić, Matija Soldin, Zvonimir Pospišil i Dragutin Križnjak. Pod budnim okom pročelnika za rad s mladeži, Stjepana Javora, počelo je u to vrijeme ilegalno naoružavanje mladeži. Radi pribavljanja oružja i uputa za daljnji revolucionarni rad Marko Hranilović i još neki njegovi suborci u više su se navrata sastajali s ustaškim prvacima u inozemstvu, naročito s Perčecom.

Ta je skupina, predvođena Markom Hranilovićem i Matijom Soldinom, po nalogu emigrantskog vodstva oko Ante Pavelića, tijekom 1929. izvela niz diverzija i atentata u Zagrebu. Uhićeni su Marko Hranilović i Matija Soldin, a u svezi s tim uhićenjima bio je zatvoren i dr Mile Budak. Od 4. svibnja do 30. lipnja 1931. godine trajao je proces pred Sudbenim stolom u Zagrebu, kao delegiranim stolom beogradskog suda za zaštitu države. Na smrt vješanjem osuđeni su Marko Hranilović i Matija Soldin.

Obješeni su 25. rujna 1931. u Petrinjskoj ulici u Zagrebu.

 

Zaključne ruječi 22-godišnjeg Marka Hranilovića na karađorđevićevskomu sudu:

Za svoj sam Hrvatski Narod spreman podnijeti sve muke i poniženja!…Gospodo sudci, ne pozivam se na muke preživljene u policiji, da mi se uzmu u obzir kod donošenja osude, premda mi je barem 10 godina života tim mukama oduzeto, već mi je reći: Na 12-oj smo postaji križnoga puta, poslije kojega dolazi slavno Uzkrsnuće, u ovom slučaju Uzkrsnuće slobode, samostalnosti i Hrvatske Državne Nezavisnosti. Vi, gospodo, sudite po svojoj savjesti, bilo po višoj sili, a Uzkrsnuće 1000-godišnje Hrvatske Države bit će mi najveća zadovoljština za sve pretrpljene muke i grozote. Vi, gospodo, sudite, ali sloboda i samostalnost Hrvatskoga naroda ostat će mi uvijek jedini i najveći cilj. Hrvatska će pripasti samo Hrvatima, jer to hoće Gospodin Bog i svi Hrvati. Neka živi njegovo veličanstvo Hrvatski Narod i njegovo narodno zastupstvo u inozemstvu!“

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR

Marko Mileusnić

Marko Mileusnić bio je načelnik Sesveta (Zagreb) i narodni zastupnik, vrlo poznat u Zagrebu i zagrebačkom kraju krajem 19. i početkom 20 stoljeća. On je bio zastupnik Hrvatskog sabora za Dugo Selo (Zagreb) od 1913.-1918.

1895. napisao je otvorenu poslanicu zbog velikosrpskih ideja koje su počele nakon Berlinskog kongresa 1878. dolaziti u „romantičnom“ obliku u Zagreb i Hrvatsku, veličajući Srbiju kao Pijemont i stožernu oslobodilačku snagu svih južnih Slavena. Napisana je pod imenom Poslanica onim pravoslavnim Hrvatom koji kažu da su Srbi.

Povod je bio srbijanska zastava koja je visjela na Pravoslavnoj crkvi na Trgu Petra Preradovića (današnji Cvjetni trg). Nju je nasilno skinula skupina mladih studenata (bili su prisutni i pjesnik Vladimir Vidrić, Stjepan Radić…) koji su demonstrirali protiv Mađara uzvikujući pri tome „mađarskoj zastavi je mjesto u Mađarskoj, a srpskoj u Srbiji“.

Tekst poslanice glasi:

„Braćo moja

Nemili dogadjaj, što se je ovih dana Vašom krivnjom dogodio pred našom svetom pravoslavnom crkvom, sili me da na Vas upravim nekoliko iskrenih i ozbiljnih riječi. Nigdje na svijetu nema sablazni, da se vjera istovjetuje s narodnošću, samo su tako zvani srbi kadri bili da takova što izmisle. Ali Vi, braćo moja, niste tomu krivi. Vi ste samo žrtva kobne predsude i licemjerne nauke, koja se je izvana uvukla u naš čestiti pravoslavni narod u Hrvatskoj, da nas razdvoji i da oslabi našu narodnu snagu.

Ako je to, na žalost, kod nas donekle uspjelo, tomu su krivi oni, koji su se za svoje sebične svrhe poslužili vjerskim fanatizmom, pa su našoj svetoj pravoslavnoj vjeri nametnuli tudje narodno ime. A nije tomu davno, što se za to kod nas u Hrvatskoj još nije znalo. Meni je već evo pedeseta godina, a još imam, hvala Bogu živa otca, koji mi danomice veli: “Sinko, ovo je sramota! Kakovo srbstvo i kakova srbska vjera? Što su onda Rusi, koji su takodjer pravoslavni”? I to mi veli priprosti krajišnik Ličanin, koji nije učio nikakovih visokih školah. Na našu svetu pravoslavnu crkvu izvješavala se politička zastava tudje države, a mi ne znamo da smo ikada bili Srbi ili srbske vjere.

A i nama je braćo moja, najveći je amanet naša sveta pravoslavna vjera, koje se mi ne odričemo za nikakovu cijenu na svietu. I mi ljubimo našu pravoslavnu crkvu i o sigurno više nego Vi, jer nećemo, da nam služi kao političko oružje proti našoj otačbini i proti onom narodu kojemu smo svi, i mi i Vi, rodjeni sinovi.

Samo naši dušmani šire klevetu, da nas naša braća katolici mrze rad toga, što smo pravoslavne vjere. Ja sam već blizu trideset godinah na čelu obćini od kojih petnaest tisućah dušah, sve samih katolikah, pa ipak nisam doživio ni jednog jedinog trenutka da mi je itko moje vjerske običaje povriedio, nego se dapače mogu ponositi, da sa svima živim u najdivnijem skladu i u najvećoj ljubavi.

Okanite se dakle i Vi krivoga puta, kojim ste zašli pa se smatrajte onim, što jeste i što morate biti. Jedno je vjera, a drugo je narodnosti tko mieša jedno i drugo, taj mora doživiti ovakve žalosne posljedice kao što ste i Vi doživili.

Nu, ja sam uvjeren da još i danas imade mnogo pravoslavnih, koji se poput mene i moga otca sa ponosom nazivlju Hrvati, kao što smo se nekoć svi zvali, a bit će ih s vremenom još i više, koji će se odreći opasne i zlokobne igre s našim vjerskim svetinjami, jer bi nam se inače moglo dogoditi, da ćemo biti izključeni i u tudji i u svom rodjenom narodu.”

U Maksimiru 18. listopada 1895. Marko Mileusnić, pravoslavni Hrvat

preuzeto sa: http://narod.hr/kultura/marko-milesunic-poslanica-onim-pravoslavnim-hrvatom-kazu-da-srbi-iz-1895-godine

(NE)KANONIČNOST SRPSKE CRKVE

„Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda srpske urođene inteligencije. Srbi lažu stvaralački, maštovito, inventivno.“„Laž je srpski državni interes.“„Laž je u samom biću Srbina“.„U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.“ – akademik Dobrica Ćosić, otac srbske nacije.

Na koji način srbijanci stvaraju vlastitu povijest nama u Hrvatskoj izravno nije bitno, ali nažalost još uvijek u hrvatskoj javnosti šire se srbsko-jugoslavenski povijesni obrazci. Među najbitnijima je onaj da oduvijek postoji neka srpska crkva, koja je temelj pravoslavlja pa čak postoji i posebna srbsko-pravoslavna vjera (svetosavlje), kao što je i ćirilica srpsko pismo, naravno sve povezano sa „slavnom“ srbskom poviješću.

1996. u Zagrebu objavljena je knjiga pod naslovom „Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i budućnosti” hrvatskog pravnika (novinara) Petra Požara. Bez obzira što je navedena knjiga na neki način kritika SPC, pisac izgleda vjeruje u slavnu povijest Srbije i zato je ¼ knjige dodjelio povijesti Srpske pravoslavne crkve koristeći samo jedan izvor, i to naravno srpski izvor (1).

Što svjetska povijest zna o srpskoj povijesti i o kanoničnost srpske crkve.

Jedini izvor koji govori o dolazku Srba na Balkan je knjiga pod naslovom De administrando imperio (pisana u razdoblju od 948. do 952.). Njezin autor bizantski je car Konstantin VІІ Porfirogenet(913-959), koji govoreći o prvoj pojavi Srba u povijesti što se dogodilo u vrijeme cara Herakla (610-641), kada su oni odnekud došli kod cara kaže: „Kad je Bugarska bila izpod vlašću cara, umro je knez Srba, koji je pobjegao kod Cara” (ed. Bonnae. III. De adm. Imper., p. 44 et cet.).(2)

Dok Porfirogenet govori o Bugarima između ostalog kaže da je umro knez Srba, koji je pobjegao kod Cara. Ime tog kneza nije poznato, isto kao ni njegovo obiteljsko/etničko podrijetlo ni razlog njegovog bijega kod cara.

Srbi prihvaćaju kršćanstvo od Istočnog rimskog carstva (Bizant)(3), ali to je proces, koji je trajao stoljećima. Porfirogenet kaže da je taj proces započeo u doba cara Bazila І. (nakon 885.) što dokazuju i kršćanska imena srpskih poglavara, koji se tada prvi puta pojavljuju. Na početku su Srbi izravno ili kao vazali izpod vlašću bizantskog cara, zatim na isti način izpod bugarskog cara, zatim ponovno izpod bizantskog cara.

Bugarski vladar kan Krum Strašni 803. preuzima Beograd od Istočno-rimskog carstva (Bizant), a 809. – Sofiju te je u razdoblju od 837. do 842. cijelo zemljopisno područje Makedonije pripojeno Bugarskom carstvu. Naravno i Ohrid gdje je i uspostavljena arhiepiskopija, koja je dio Bugarske pravoslavne crkve. Kad u bugarsku tvrđavu Beograd 886. stiže petero učenika svete braće, srpska plemena (tada bugarski vazali) još nisu prihvatili kršćanstvo. Tako i Kliment (oko 840–916) i Naum (oko 830–910) postaju Ohridski arhiepiskopi u bugarskoj crkvi. U ono doba Srbi su na početku bizantski vazali, a kasnije vazali Bugarskog carstva. Danas, jedna od najvećih ulica u središtu Beograda je Kneza Mihajla. To je isti onaj bugarski knjaz Boris-Mihail, koji je vladao nad Srbima 886., kad su stigli učenici Svete Braće. Prema zakonu iz 893. u Bugarskom carstvu svi su Bugari, a u bogoslužju je bilo obavezno korištenje bugarskog jezika (uz ćirilisko ili glagoljsko pismo).(4)

Povijest govori da je bugarski car Simeon I. Veliki pobio većinu Srba i da je izgubio rata protiv hrvatskog kralja Tomislava, koji je zaštitio pobjeglog srpskog kneza Zahariju od bugarske sile. To govori Porfirogenet, koji je u to doba bizantski car Konstantin VII., koji je od Simeona izgubio više ratova i veliki teritorij. Rat između Bugarskog carstva (300 000 km2) i Hrvatskog kraljevstva (120 000 km2) je veliki rat između najvećih europskih sila onog doba jer u njemu sudjeluju druga (Bugarska) i četvrta (Hrvatska) po veličini i vojnoj sili zemlje u Europi te je to tako jedan od najvećih europskih ratova svoga doba. Kao da danas zarate npr. Francuska i Njemačka. Rat protiv Tomislava je jedini, koji je car Simeon ikad izgubio (nije sudjelovao osobno u  njemu). Svjetska povijest zna o ovome događaju baš zbog cara Simeona i kralja Tomislava nikako zbog nekih Srba čiji je teritorij i stanovništvo u to doba veličine prosječnog sela u Hrvatskoj ili Bugarskoj.

Bizant pobjeđuje Bugarsko carstvo 1018. i preuzima njegov teritorij, tako da su pored  Bugara i Srbi izravno pod vlašću Bizanta. Glavni grad administrativne oblasti Bugarske u Bizantskom carstvo postaje grad Skoplje i to sve do 1185., kad se nakon ustanka obnavlja Bugarsko carstvo. Car Vasilij II Bugaroubojica 1020. ukida Bugarsku patrijarhiju i proglašava autokefalnu Bugarsku arhiepiskopiju u Ohridu, jer tamo je stolovao zadnji bugarski patrijarh Damjan nakon što su Rusi kao saveznici Bizanta srušili stolni grad Preslav. (5)

Tek u 1166. Bizantski car Manuil І. Komnen poklanja svome vazalu županu Stefanu I. Nemanji (1114-1200) oblast Dendra kako bi širio kršćanstvo, što znači da većina stanovništva još nisu bili kršćani. Taj teritorij kasnije nazvan Raška velik je otprilike 2500 km2 s manje od 2000 stanovnika.

Zanjmljivo je kakav su uticaj na kršćanstvo mogli imati Srbi kad su oni u stvari predzadnji narod u Europi koji je prihvatio kršćanstvo – zadnji su, 1251., bili Litavci. Hrvati i Bugari čije su države već sredinom 9 stoljeća bile kršćanske, morali su pričekati nekih 350 godina da bi ih Srbi mogli nešto educirati o kršćanstvu.

U 1168. Guillaume de Tyr (povjesničar križarskih ratova), opisuje srpsku zemlju, planine, šume, neprobojna i nedostupna ( nalazi se između Dalmacije, Mađarske i Ilirika ). Ovu zemlju on naziva RAŠKA. U njoj nema niti jedan grad, narod je nerazvijen (lat. incultus), bez znanja (lat. absque disciplina), živi u planinama i šumama, zna poljoprivredu – iznimno pastoralno nadareno pleme, njegova su bogatstvo goveda – stoka, mlijeko, sir, maslac i bakar i voska.(6)

 

Quod initio vitiosum est, non potest tractu temporis convalescere.

                                                               — Paul. Digesta, 50. 17.29.

Što je u početku nevaljano, ne može tijekom vremena postati valjano.

                                                                  (Katonovo pravilo)

Rastko Nemanjić (monah Sava), brat velikog župana Stefana II. Nemanjića – Prvovenčani (1165—1228.) protukanonski odvaja Ipeksku (Pećku) episkopiju od Bugarske Ohridske arhiepiskopije (1219.) bez dozvole nadređenog Ohridskog arhiepiskopa Dimitrija Homatiana. Srbijanska „povijest” bez dokaza tvrdi da je Ipekska arhiepiskopija dobila autokefalnost od Carigradskog patrijarha, a kraljevski naslov od Pape dvije godine prije!? Jesu li Srbi i Papi lagali da imaju već arhiepiskopiju jer i Papa dodjeljuje kraljevsku krunu vladaru, čija država ima arhiepiskopiju?

Prvi puta u povijesti Srbija je država – kraljevstvo. Kako su postali samostalni kad je Stefan II. Nemanja bio dvostruki vazal, drugo je pitanje. (7)

Izgleda je to razlog za naziv tog naroda – srbi (sorab – sluga) (serv, servus, conservus – lat.)(Farlati –V-169)(8)

Srbijanska povijest govori:

„…Car Teodor I. Laskaris i patrijarh Manuil odlučili su da Sava bude „rukopoložen” za prvog srpskog arhiepiskopa. Prema starim srpskim ljetopisima, to se dogodilo 1218. – 1219. (6727)…„

Ako je to istina, patrijarh Manuil donio je odluku da Savi dodjeli autokefalnost u crkvi kojoj nije on nadređen. Nema dokaza da se je to dogodilo. Koji su ti „stari srpski ljetopisi”? Možda oni iz 19. stoljeća?

…Ohridski arhiepiskop Dimitar Homatijan je u svibnju 1220. uputio protestno pismo Savi. U pismu prigovara Savi da je monah, to jest da je nekanonski uzdignut za arhiepiskopa jer prije toga nije bio rukopoloženi episkop…

IMPERIUM SINE PATRIARHA NON STARET (9)

Car je vladar, čija država ima vlastitog crkvenog poglavara.

Vladar Rima je car (do 476.) jer tamo stoluje Patrijarh zapada (Papa). Na početku 4. stoljeća već postoji i Istočno-rimski car u Carigradu (Konstantinopol) (do 1463.) uz patrijarha (i do sada).

Rimski car potvrđuje izbor Pape, Papa kruni cara do 476. kad barbari zbacuju s prijestolja zadnjeg cara Romula Augustula. Germanski kralj Odoakar je carske insignije poslao u Carigrad tamošnjem caru Zenonu pa u narednih 500 godina istočni rimski car potvrđuje izbor i Carigradskog patrijarha i Pape. Kasnije onaj od zapadnoeuropskih vladara, koji vlada Rimom proglašuje sebe carom pa država dobija naziv Sveto rimsko carstvo. (10)

DUŠANOVO KRALJEVSTVO

Dušanovo kraljevstvo (također Dušanovo carstvo, Srpsko carstvo, Srpsko-grčko carstvo ili Srpsko-bugarsko carstvo) (11), bila je kratkotrajna balkanska država u srednjem vijeku, proglašena 1346. Država počinje se raspadati odmah nakon Dušanove smrti 1355., da bi definitivno prestala postojati smrću njegovog sina Uroša V – 1371. Novoproglašeni patrijarh Joanikije je na Uskrs 1346. proglasio kralja Dušana carem Srba, Grka, Bugara i Albanaca, punom titulom: “Stefan u Hristu Bogu blagovjerni car i samodržac Srba i Grka, Bugara i Arbanasa.” Dušanovu titulu cara nisu priznavali ni Papa ni car “Rimljana” na Zapadu ni Hrvatsko-mađarski vladari. Njegova država je smatrana kraljevinom. Dušanovo kraljevstvo, u skladu sa srednjovekovnim shvatanjima države, nije bilo nacionalna država u današnjem smislu rieči, jer su u njoj živeli kao priznati narodi Srbi, Grci, Bugari i Albanci.

Istodobno sjeveroiztočno od Dušanovog kraljevstva postoji Bugarsko carstvo koje s teritorijem vlaških vazala ima veći teritorij. Zapadno je Bosansko kraljevstvo koje je nešto manje.

A gdje je Hrvatska u tom vremenu? Hrvatsko-mađarsko kraljevstvo ima teritorij veći od sveukupnog teritorija navedenih tri država.

U vreme raspada SFRJ, učesnici Miloševićevih antibirokratskih revolucija su imali popularni slogan “Mi ne ćemo ništa novo, samo carstvo Dušanovo.”

Onima koji se ne razumiju u zemljopis moramo napomenuti da Dušanovo kraljevstvo (carstvo) nije niti Carstvo nebesko niti je to Rusko carstvo (15 % svjetskog teritorija). Njegov je teritorij za otprilike 30 % veći od teritorija današnje Srbije. Dušanu uspijeva da 1346. dobije Makedoniju od Bizanta, koji tada ratuje protiv Turaka. Ovi teritoriji ostaju mu do njegove smrti u 1355. to jest država postoji SAMO DEVET GODINA !

Od velikosrpskih priziva za obnavljanje Dušanovog kraljevstva (carstva) moraju biti zabrinute sadašnje države Kosovo, Makedonija, Bugarska, Grčka, Albanija i Crna gora. NIKAKO Hrvatska, jer to „carstvo“ nije uključivalo bilo koji dio hrvatskog teritorija. Moramo napomenuti da je Stefan Dušan izgubio čak dva rata protiv Hrvatskog kraljevstva (12). Hrvatsko kraljevstvo nije nikad priznalo Dušana carom pa zato i nema razloga da ga hrvatska povijest tako naziva.

Možda Dušana Srbi nazivaju Silnim jer je bio jedini srpski vladar koji nije bio ničiji vazal, što je, kad znamo srpsku povijest, presedan.

Carigradski patrijarh Kalist šalje anatemu (izopćenje-ekskomunikacija) Dušanu i njegovoj crkvi.

Dugo smo istraživali je li ipak neko priznao Ipeksku patrijarhiju.

„… 1375 godine knez Lazar Hrebeljanović je postigao mir sa carigradskom patrijarhijom odričući se prava Srba na carsku titulu, a zauzvrat Bizant je priznao srpsku patrijarhiju i crkvenu autokefalnost.”

Navedeno je nemoguće. Najprije nema razloga da Bizant baš s Lazarom razgovara o patrijarhiji kad znamo da je od 1371. kralj Srbije zapravo bosanski kralj Tvrtko. Drugi razlog je da je sjedište arhiepiskopa (ne patrijarha) van granice Srbije, pa nema razloga za autokefalnosti.

Činjenicu da u stvari srpska Ipekska arhiepiskopija nije bila nikad priznata dokazuje odluka (“сѹжденїе“), iz rujna 1530. četvorice iztočnih patrijarha – Aleksandrijski Joakim, Antiohijski Mihail, Jeruzalemski Josip i Carigradski Jeremija. Ovu odluku (ἀπόφασις) podpisao je Carigradski patrijarh Jeremija i poslao ju Ohridskom arhiepiskopu Prohoru.

“…A budući da od stara vremena postoje i carski dekreti (hrisovuli) koji potvrđuju da cijela Ipekska dijaceza (τὴν ἐνορίαν) kao i  suštinska Srbija pripadaju Ohridskoj arhiepiskupiji, prema sadržaju navedenih potvrda, Sinod odlučuje i proglašava (ἀποφαίνεται), da Ipek i cijela pokrajina (ἐνορία) Srbija da budu pod ruku (pod vlašću) svete Ohridske arhiepiskopije, kao što je od početka i do sada tako bilo. I tko od sada pokuša napraviti neku pomutnju zbog njih tko god on bio, da bude izopćen od Svemogućeg Boga i ne će mu biti oprošteno niti u sadašnjem niti u budućem vijeku i njegova će sudbina biti skupa s izdajnikom Judom. rujan 7039. (1531.)” (13)

Srbijanska povijest kaže da je Ipeksku arhiepiskopiju obnovio veliki vezir Mehmed paša Sokolović 1557. i stavio za „patrijarha” vlastitog brata Makarija. Nigdje ne postoji informacija kad je Makarij dobio dozvolu od mjerodavnog bugarskog Ohridskog arhiepiskopa. Ipekska (Pećka) arhiepikopija postoji do 1766. kad bankrotira. Carigradski patrijarh podmiruje njena dugovanja i preuzima njene dijaceze. Ipekska (Pećka) arhiepiskopija koju u suštini smatraju srpskom crkvom nije nikad obnovljena.

Na početku 18 st. na Balkanu osim Carigradske partijarhije postojale su kao samostalne crkve bugarska Ohridska arhiepiskopija (Arhiepiskopija Prve Justinijane i cijele Bugarske (do 1767.)(14) i Ipekska (Pećka) arhiepiskopija (obnovljena 1557. – postojala do 1766. kad bankrotira), ali po nazivu države u kojoj se nalaze ove crkve, svaka od njih trebala je nositi naziv Turska pravoslavna crkva.(15)

U sborniku Sintagma tiskan u Ateni 1855. po narudžbi Carigradskog patriarha, hrvatska Karlovačka arhiepiskopija ima redni broj 7 na popisu autokefalnih crkava.(16) Naravno nema nikakve srpske crkve, kao niti turske.

Godine 1879. autokefalnost od Carigradske patrijarhije dobija jedna nova crkva – Beogradska arhiepiskopija.

17. lipnja 1920., ukazom prijestolonasljednika Aleksandra donesena je odluka o stvaranju Autokefalne ujedinjene srpske PRAVOSLAVNE CRKVE u Kraljevstvu Srba, HRVATA i Slovenaca.(17)

19. veljače 1922., Carigradski patrijarh Meletij ІV. Metaksakis (1871—1935) potpisuje Tomos na temelju odluke Svetog sinoda (protokol 1148.) za stvaranje nove crkve i daje obrazloženje za to – nastanak nove države, Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Autokefalna hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donijela odluku za pridruživanje novoj crkvi.

U Tomosu jasno piše: „…Priznajući pak proglašeno jedinstvo autokefalnih crkava: Srpske, Crnogorske i Karlovačke, kao i dviju dalmatinskih eparhija…”. Navedeno potvrđuje da je u stvari „srpska” samo Beogradska arhiepiskopija. Da bi bile sve ove crkve srpske, Meletij bi napisao „sve srpske crkve.”

Novoosnovanoj crkvi pripojene su i “…eparhije koje su do skora bile pod kanonskom upravom Carigradske Patrijarhije i to metropolije: Skopska, Raško-prizrenska, Veleško-debarska, Pelagonijska, Prespansko-ohridska i dio metropolije Vodenske, epijskopija Polijanska na osnovi Bukureškog ugovora od 10. kolovoza 1913. , Metropolija Strumička na osnovu Nejskog ugovora od 27. studenog 1919.,…”.

Zapravo su ove eparhije (metropolije i biskupije) dio Bugarske pravoslavne crkve. 28. veljače 1870. vlada sultana Abdula Azisa izdala ferman (dekret), kojim je ozakonila obnavljanje autokefalne Bugarske pravoslavne crkve pod nazivom Bugarska egzarhija.

Tim fermanom Bugarska egzarhija je priznata kao službeni predstavnik bugarske nacije u Osmanskom Carstvu. Sjedište Bugarskog egzarha tad je bio Carigrad. Nakon 1913. sjedište je preseljeno u Sofiju.

Dakle, članak 10. fermana propisuje da će eparhije (biskupije) biti bugarske, ako se najmanje 2/3 kršćanskog pučanstva na teritoriju biskupije izjasni da to hoće. Prema ovom stavku (koji je bio VRLO DEMOKRATSKI i za današnje standarde) provodi se plebiscit u Makedoniji pod kontrolom turske vlasti i Carigradske patrijarhije. Rezultat prikazuje da je u zemljopisnoj regiji Makedonija, brojčani odnos Bugara i Grka 8:1. Srbi se ne spominju jer njih tad tamo niti nema.

Srbijanski izvori govore da su onih 1,5 mln. franaka odšteta koja je isplaćena Carigradskoj patrijarhiji za one njene dijelove, koji su pripojeni novoj crkvi, ali baš ove eparhije ne mogu to biti jer Tomos o njima govori da su to …”…eparhije koje su do skora bile pod kanonskom upravom Carigradske patrijarhije…”. Do skora znači do prije 50 godina. Ispada da je Meletij darovao novoj crkvi eparhije koje uopće nisu bile u njegovu djelokrugu nego su integralni dio Bugarske egzarhije. Kad bi se nekomu morala platiti neka odšteta (što nije slučaj u međucrkvenim odnosima) bilo bi potrebno da odštetu za uzurpaciju svojih eparhija dobije BPC.

Bugarsku egzarhiju ili njezine 15 eparhije u oblasti Makedoniji za pripajanje Ujedinenoj SPC Kraljevstva SHS nitko nije tražio.[Kao i kad 1879 veća Niška mitopolija (dio BPC)  pripojena je manjoj i nižerangiranoj Beogradskoj arhiepiskopiji da bi ona mogla dobiti autokefalnost]. Te eparhije nisu niti navedene u djelu Tomosa, u kojem se navodi koje postojeće crkve i eparhije (zbog nastanka nove države) stvaraju novu crkvu.

Da bi dobila taj Tomos, vlada Kraljevstva SHS uplaćuje u tri obroka 1 500 000 franaka Carigradskoj patrijarhiji.(18) To je po crkvenim pravilima velik prekršaj nazvan simonija (po magu Šimunu), kojeg osuđuje apost. pravilo br. 29 i dr.

Apostolsko pravilo 29: Ako je episkop (biskup), prezbiter, đakon svoje dostojanstvo dobio za novac, neka bude svrgnut i on i onaj koji je njega postavio i da bude ekskomuniciran kako je to bio mag Šimun od Sv. Petra (1 Pet. 2:23).(Djela ap. 8:18-24)

Veličinu ovog grijeha naglašava činjenica da u ovom slučaju za razliku od uobičajene (25 Ap. pravilo i td …) kazne slijedi lišavanje dostojanstva i isključenja iz zajedništva. Za onoga koji je zadobio položaj simonijom kazna je samo jedna – ekskomunikacija. To nam govori da je zadobijanje položaja simonijom bilo nezakonito i da se u stvari nije dogodilo, jer milost Božja ne može se zadobiti grijehom.„ (19)

Ovdje moramo objasniti tko je taj Carigradski patrijarh Meletij IV., što je i kako je činio.(20)

Godine 1900. Meletij postaje tajnik Sv. Sinoda Jeruzalemske patrijarhije. 1908. partijarh Damian ga je protjerao „zbog radnje protiv Groba Gospodnjeg”. Na Cipru 1909. Meletij postaje članom engleske masonske lože.(21)

1910. već je mitropolit u Ciparskoj crkvi. 1918. postaje arhiepiskop Grčke crkve – to mu nije bio neki problem postati kad znamo da je nećak tadašnjeg predsjednika grčke vlade Venizelosa.

Zbog više prekršaja crkvenih kanona Sv. Sinod Grčke crkve 9. prosinca 1921. donosi odluku o oduzimanju dostojanstva Meletiju (razkleričenje), to jest on ponovo postaje obični laik. U međuvremenu politički podupiratelji Meletija stvaraju pritisak na mitropolita Germana (Karavangelis), koji je već izabran Carigradskim patrijarhom da odustane od službe. Pod pritiskom German se povlači, a nakon toga za potrebe novog izbora patrijarha mijenjaju se svi episkopi koji su glasovali za Germana novima i tako je Meletij 24. svibnja 1922. ustoličen Carigradskim patrijarhom, uzprkos tomu što je u kazni oduzetog dostojanstva. Turska država nikad nije potvrdila njegov izbor, što je bilo obavezno prema onodobnom zakonodavstvu, da bi taj izbor bio pravovaljan.

Tomosom od 19. veljače 1922. utvrđuje se dijaceza crkve i eparhije Carigradske patrijarhije nakon političkih promjena u novoj srpskoj državi. Nu, tim tomosom nisu priznati Srpska patrijarhija ni izbor patrijarha Dimitrija.”[Službena stranica Carigradske patrijarhije(22)]

U stvari taj Tomos potvrđuje samo autokefalnost nove crkve. Niti Meletij, koji je dobio 1,5 mln franaka nije se usudio priznati Srpsku patrijarhiju i izbor Dimitrija za patrijarha. Najbitnija činjenica je da Meletij potpisuje taj Tomos dok je u kazni oduzetog dostojanstva. Zbog velikog političkog pritiska, Sv. Sinod Grčke crkve popušta i 24. rujna 1922. stavlja van snage odluku o oduzimanja dostojanstva Meletiju, ali to je ipak sedam mjeseci nakon što je on kao obični laik potpisao Tomos o autokefalnosti nove crkve u Kraljevini SHS.

Grci iz Fanara, carigradske četvrti naseljena tzv. fanariotima podižu pobunu protiv nekanonskog  (i nezakonitog) Meletijevog djelovanja zbog čega je bio prisiljen napustiti Carigrad 10. srpnja 1923., a nešto kasnije – 20. rujna 1923., nakon samo 20 mjeseci provedenih na tronu Carigradske patrijarhije, zbog svega toga dao je ostavku i time prestao biti carigradski patrijarh.

20. svibnja 1926. Meletij je izabran Aleksandrijskim patrijarhom (i bio je to do smrti 1935.), uz izravnu pomoć engleskih masona.

Već 1. kolovoza 1947. u FNRJ je objavljen Ustav Srpske pravoslavne crkve – prvi puta u povijesti postoji crkva pod ovim imenom.

 Nakon 1991. nastaju nove države ali za SPC to nije razlog za stvaranje novih crkava (kao što je to bio razlog 1922.), ali to su nebitne sitnice kad znamo da SPC općenito djeljuje suprotno pravoslavnim kanonima –Tko to radi je u gorkoj žući i u okovima bezakonja.”(Djela 8:23)

MILOST BOŽIJA SE NE MOŽE PRIDOBITI KROZ GRIJEH.

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR

 

IZVORI

  1. Sima M. Ćirković, Pravoslavna crkva u srednjovjekovnoj srpskoj državi, Srpska pravoslavna crkva 1219-1969, Spomenica u 750-godišnjici autokefalnosti, Beograd, 1969.
  2. Dr. Gantscho Tzenoff, Die Abstammung der Bulgaren ind die Urheimat der Slaven, Verl. Ealter de Gruyter & Co. Berlin (W 10) und Leipzig 1930.
  3. Bizantsko Carstvo (grč. Βασιλεία τῶν Ῥωμαίων /Basileía tōn Rhōmaíōn/, lat. Imperium Romanorum – doslovno: „Carstvo Rimljana”; u grčkim izvorima i Βυζαντινή Αυτοκρατορία) (330—1453). Hieronymus Wolf (15161580), u «Corpus Historiæ Byzantinæ» 1557 prvi puta koristi naziv Bizant stoljeće nakon nestanka same države.
  4. Glasnova, Diana, Razgovor s akademkinjom Anicom Nazor objavljen u časopisu Rodna riječ , Zagreb, br. 2/2016. g. –    „Sveti Ćiril i Metod prvi su veliki slavenski učitelji. Oni su utemeljili sustavno slavensko pismo, književni jezik i književnost te slavensko bogoslužje, za koje su priredili repertorij priručnika. Pismo je mnogo kasnije u Hrvatskoj dobilo ime glagoljica po glagolu glagoljati (govoriti), koji se često javlja u tekstovima evanđelja. Prvobitan oblik pisma poznat je kao okrugla ili bugarska glagoljica, jer je kružić jedan od njezinih karakterističnih elemenata. Jezik je u znanosti poznat pod nazivom starobugarski i češće pod nazivom starocrkvenoslavenski (staroslavenski), jer je to svojevrstan opći slavenski književni jezik. Naime, nakon Metodijeve smrti 885. g. slavensko je bogoslužje zabranjeno u Moravskoj, a Metodijevi su učenici izgnani. U Bugarsku su došli najbolji učenici i ondje su nastavili s njegovanjem ćirlometodske tradicije pod zaštitom kneza Borisa i cara Simeona. Za vladanja cara Simeona i kasnije (u X. i XI. st.) došlo je do procvata starobugarske književnosti. Iz Bugarske se kulturno nasljeđe Svete Braće proširilo – doduše više u ćirilskom, manje u glagoljskom ruhu – na susjedne balkanske zemlje (Srbiju i Duklju), te na sjever u Rusiju.” (U X i XI st. Srbija i Duklja nisu susjedne zemlje nego dio Bugarskog carstva.)
  5. Ova je arhiepiskopija namenjena bugarima u Bizantu i njeni poglavari moraju biti Bugari. U stvari u sljedećih 747 godina se ono drugo nije baš poštivalo – večinom su arhiepiskopi bili Grci. Bugarski arhiepiskop Lav (grk) bio je najbitniji govornik za Carigradskog sabora 1054. kad su prekinute veze sa Rimom.
  6. Иванов, Йордан. Българите в Македония. Издирвания и документи за тяхното потекло, език и народност с етнографска карта и статистика, София.. документ № 24, 1915, 1917.
  7. Stefan II. Nemanja dok je bizantski vazal postaje i vazal mađarsko-hrvatskom kralju Beli III. (IV.).
  1. Milaš, Nikodim, Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad 1901., str.394.
  1. Carstvo bez patrijarha nije moguće (lat.)
  1. Godine 870. Konstantinopolski sabor (koncil) dodjeljuje autokefalnost Bugarske crkve pod nazivom Preslavska arhiepiskopija. Preslavski sabor 917. proglašava preslavskog arhiepiskopa patrijarhom. Na temelju toga knjaz Simeon postaje car. 927. potpisan je mirovni sporazum između Bugarskog carstva i Istočno-rimskog carstva, koje priznaje poglavara BPC patrijarhom i na temelju toga Bugarski knjaz postaje car.
  1. Stefan IV. Uroš (Dušan) u stvari je samo 1/4 Srbin kad znamo da mu je majka kćer bugarskog cara Smilec, a baka po otcu kćer bugarskog cara Georgija Tertera. Jedini tadašnji vladar koji njemu priznaje carsko dostojanstvo je onaj, koji to njemu omogućuje bugarski car Ivan Aleksandar čija je sestra Elena Dušanova supruga. Dušanov sin Stefan V. je već samo 1/8 Srbin.
  1. Hrvatski kralj Karlo I Robert. – 1334 i 1342.
  2. Снегаров, Иван. История на българската Охридска архиепископия, София, 1932.
  3. Engel “Geschichte von Bulgarien” (Halle 1797, s. 470) – Arhiepiskopija Prve Justinijane i cijele Bugarske – Αρχιεπίσκοπος της πρωτης ‘Ιουστινιανης και πάσης Βουλγαριας – Archiepiscopus prime Iustinianae, Achridum et totius Bulgariaea.
  4. U stara vremena korišteni su nazivi crkvi po glavnom gradu u kojem je sjedište crkvenog poglavara – Preslavska patrijarhija, Turnovska patrijarhija, Kijevska mitropolija. Grčki kralj Konstantin godine 1833. objavljuje stvaranje Eladske (Grčke) crkve. Prvi puta u povjesti neka crkva dobije naziv po državi.
  5. A. Rali i M. Potli, “Sintagma”, str. 529, knjiga br. V. s Katalogom autokefalnih crkava, Atena, 1855.
  6. Glasnik, br. 1, Beograd,1(14) srpanj 1920.
  7. Požar, Petar. Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i budućnosti. Zagreb, 1996. (str. 67)
  8. Епископ Григорий/Граббе/ – Каноны Православной Церкви
  9. ΝΑΝΑΚΗΣ, ΣΤΑΥΡΟΣ (1988, Αριστοτέλειο Πανεπιστήμιο Θεσσαλονίκης (ΑΠΘ)), Η ΧΗΡΕΙΑ ΤΟΥ ΟΙΚΟΥΜΕΝΙΚΟΥ ΘΡΟΝΟΥ ΚΑΙ Η ΕΚΛΟΓΗ ΤΟΥ ΜΕΛΕΤΙΟΥ ΜΕΤΑΞΑΚΗ 1918-1922
  10. Alexander I. Zervoudakis, “Famous Freemasons,” Masonic Bulletin, No 71, January – February, 1967.
  11. Διὰ τόμου, ἀπὸ 19ης Φεβρουαρίου 1922, ἐπήρχετο ἡ χειραφέτησις εἰς στὴν σερβικὴν Ἐκκλησίαν, τὴν ἐντὸς τοῦ κράτους τῶν Σέρβων, τῶν εὑρεθεισῶν, κατόπιν τῶν γενομένων πολιτικῶν ἀλλαγῶν, ἐπαρχιῶν τοῦ οἰκουμενικοῦ θρόνου, προσέτι δὲ ἀνεγνωρίσθη τὸ σερβικὸν πατριαρχεῖον καὶ ἡ ἐκλογὴ τοῦ πατριάρχου Δημητρίου.

http://www.ec-patr.org/list/index.php?lang=gr&id=319

Bartul Kašić, jezikoslovac i hrvatski prosvjetitelj

Na današnji nadnevak, 28. prosinca 1650. preminuo je isusovac Bartul Kašić (Bartholomaeus Cassius), jezikoslovac i hrvatski prosvjetitelj.

Rođen je na otoku Pagu 15. kolovoza 1575. Školovao se na katoličkom Hrvatskom kolegiju (Collegio Illyrico di Loreto) u Loretu kod Ancone, namijenjenom školovanju budućih hrvatskih klerika.

Kao darovita i marljiva učenika poslali su ga 1593. na daljnje školovanje u Rim gdje je 1595. stupio u Družbu Isusovu. Još kao rimski student počeo je poučavati hrvatski jezik na rimskoj Hrvatskoj akademiji (Academia linguae Illyricae), za koju je 1604. napisao svoje poznato djelo pod naslovom Institutiones linguae lllyricae, kako bi budući isusovački misionari mogli lakše naučiti jezik hrvatskog puka koji im je dodijeljen na skrb. Bila je to prva gramatika hrvatskoga književnoga jezika i njom je položen temelj hrvatskoj gramatičkoj tradiciji.

Papa Urban VIII. je poslije model ove akademije obvezao za mnoga sveučilišta dekretom od 16. listopada 1623. kojim je obvezu učenja hrvatskog jezika unio u nastavni program za cijelu Europu, poimence navevši ova sveučilišta: Bolognu, Padovu, Beč, Ingolstadt, Köln, Louvaine, Pariz, Toulouse, Valenciju, Salamancu i Alcalu de Henares kod Madrida.

Godine  1599. sastavio hrvatsko-talijanski rječnik čiji se rukopis od 18. st. čuva u Dubrovniku. To je jedan od triju rječnika koje je on sastavio. Drugi rječnik čuva se u Perugi, a treći u Oxfordu.

Već oko 1600. sastavio je konverzacijski priručnik (Libretto di frasi) i hrvatsko-talijanski rječnik (Razlika skladanja slovinska).

Kašić je za svećenika zaređen 1606. Nakon toga bio je ispovjednik u bazilici sv. Petra u Rimu za hrvatske hodočasnike.[1]

Od 1609. do 1612. godine, boravio je u Dubrovniku i 1612./13. prerušen u trgovca bio je u pučkom misijskom pohodu gdje je posjećivao zapuštene katoličke zajednice po Bosni, istočnoj Slavoniji i Turskoj (Smederevački sandžak).

Za hrvatsku je mariologiju vrijedan je jer je napisao prva dva tiskana životopisa Blažene Djevice Marije na hrvatskom jeziku, nekoliko refleksija o BDM te tako spada među pisce utemeljtelje hrvatske tiskane marijanske literature i velike širitelje štovanja Blažene Djevice Marije u Hrvata.[1]

Nakon toga vraća se u Rim u kojemu ostaje do kraja života.

Godine 1622. Kašić je na hrvatski jezik počeo prevoditi Novi zavjet i to na dubrovačku štokavštinu, a 1625. godine dobio je nalog da prevede cijelu Bibliju. Godine 1633. kompletan prijevod predan je u Rim kako bi dobio odobrenje za tisak, ali su tada nastupile poteškoće jer su neki »našijenci« bili protiv prijevoda na hrvatski jezik. Na koncu, prijevod je zabranjen (»non est expediens ut imprimatur«). S obzirom na činjenicu da su prijevodi Svetoga pisma na narodni jezik u mnogih naroda imali upravo prevratnu ulogu u usmjeravanju jezične standardizacije, zabrana Kašićeva prijevoda Biblije nanijela je veliku štetu kasnijemu razvoju hrvatskoga književnog jezika. Po sačuvanim rukopisima i uz izcrpne stručne komentare taj je prijevod objavljen tek 2000. Iako taj prijevod nije ranije bio tiskan, ne znači da je bio nedostupan zaineresiranima.

Više od dva stoljeća kasnije, Vuk Stefanović Karadžić najvjerojatnije je koristio upravo Kašićev prijevod Novog zavjeta za svoj prijevod Novog zavjeta s hrvatskog na slavosrbski jezik, odnosno u ono doba njegovu autorsku viziju budućeg, hrvatskim jezikom oplemenjenog, tad primitivnog srbskog jezika. Taj prijevod i cijeli pokušaj kultiviranja tad je odbačen od srbske inteligencije, zbog straha od približavanja srbskog jezika hrvatskom jezičnom standardu i pravopisu, a time i cjelokupnoj zapadnoj kršćanskoj civilizaciji.

Najizdavanije Kašićevo djelo je Ritual rimski koji je do 1929. bio u uporabi u svim hrvatskim biskupijama i nadbiskupijama. Tako je taj prvi prijevod obrednika na jedan živi jezik snažno doprinio afirmaciji hrvatskoga književnoga jezika.

Na hrvatski je oko 1641. godine u Rimu priredio djelo Tome Kempenca Piismo od nasledovanya Gospodinna nasscega Yesussa.

Povijesno je zanimljivo Kašićevo »bosanstvo«, jer iako rodom čakavac s otoka Paga, odlučio se za »općeni jezik« (lingua communis) oblika štokavske ikavice (iako je Bibliju preveo na dubrovačku štokavsku ijekavicu), kojim je i govorio najveći dio hrvatskoga naroda. Taj štokavski ikavski idiom Kašić zove »naški« ili »bosanski« (dok je za ijekavicu rabio nazivak »dubrovački«, a za čakavštinu »dalmatinski«).

Možemo razmotriti sljedeće brojke: najugledniji prijevod Biblije na engleski jezik, verzija kralja Jakova ili autorizirana verzija (King James version), koja je snažno utjecala na oblik engleskoga jezika, objavljena je 1611., dakle svega dva desetljeća prije Kašićeva prijevoda. Ta riznica engleskoga jezika ima 12.143 različitih riječi (izvorno, Biblija broji 8.674 različitih hebrejskih, te 5.624 grčkih riječi). No, Kašićev prijevod (koji nije sačuvan u cijelosti, jer nedostaju dijelovi Staroga zavjeta) broji oko 20.000 različitih riječi, što je više od engleske autorizirane verzije, kao i od izvornika. Sve to govori o jezičnoj invenciji i tvorbenoj bujnosti otca hrvatskoga jezikoslovlja.

Iako je jezik Bartola Kašića očigledno i jedinstveno hrvatski, jer se u takvom obliku ne javlja kod drugih južnoslavenskih naroda, nije bila rijetkost da su mu u srpskim filološkim krugovima osporavali hrvatstvo jer svoj jezik nije izrijekom nazvao hrvatskim, a neki su ga srpski filolozi čak otvoreno svojatali. Činjenica je da Kašić nije nigdje izričito nazivao svoj jezik hrvatskim, nego ga je zvao lingua illyrica ili jezik slovinski, bosanski, dalmatinski ili dubrovački (pretpostavlja se da se je u to zapleo iako su Hrvati njegova doba jezik nazivali arvackim, zato što se bojao mletačkih vlastiju te zbog nekih drugih utjecaja). No dovoljno je bilo pogledati njegovo gramatičarsko djelo Institutiones linguae Illyricae gdje među pridjevima kojima se označava nacionalnost stoji “Slovinski=Illyricus”, a u njegovom rječniku stoji “Harvacchi=Sclavono, Harvatski=Sclavone, Harvat=Croato”, čime se vidi da su za njega sve to istoznačnice.

Premda nije pisao lijepu književnost i unatoč činjenici da mu glavno djelo (prijevod Svetoga pisma) nije objavljeno, pisac prve gramatike hrvatskoga jezika pripada najznačanijim Hrvatima od pera u cijeloj hrvatskoj povijesti.

 

 

Godišnjica rođenja skladatelja hrvatske himne, Hrvata pravoslavca Josipa Runjanina

220px-josip_runjanin

 

Vojni časnik, glazbeni amater i autor melodije hrvatske himne Lijepa naša domovino Josip Runjanin rođen je na današnji nadnevak 8. prosinca 1821. godine u Vinkovcima. Bio je Hrvat podrijetlom iz pravoslavne vlaške obitelji (potomci Bugara ili Ilira) čiji su preci prebjegli iz Bugarske pred Osmanlijama. Runjanin je kršten u tad hrvatskoj pravoslavnoj crkvi Silaska Svetog Duha u Vinkovcima (danas u rukama SPC).

Točna godina nastanka skladbe nije poznata, ali obično se uzima 1848.

Skladba je prigodom velike izložbe Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva 1891. godine izabrana za hrvatsku himnu, pod naslovom „Lijepa naša domovina“, kada su već i autor teksta Mihanović i skladatelj Runjanin odavno bili pokojni.

Josip Runjanin je nakon umirovljenja živio u tad hrvatsko-ugarskom Novom Sadu gdje je i preminuo 1878. godine, u 57. godini svoga života. Pokopan je na pravoslavnom, tzv. Uspenskom groblju.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Josip_Runjanin