10. siječnja 1861. rođen je Sv. patrijarh Germogen

Grigorij Ivanovič Maksimov rodio se u kozačkoj obitelji u Stanjici Nagorskoj na Donu, Rusija, 10. siječnja 1861. godine. Kao dijete sanjao je kao i svaki Kozak postati carski gardijski časnik u ruskoj vojsci, ali obraćenje koje je doživio navelo ga je na kršćanski put te je časničku odoru zamijenio drugom – onom Kristovom kojom je postao monah i svećenik Ruske pravoslavne crkve.

Teologiju je završio u Kijevu u slavnoj Kijevskoj duhovnoj akademiji. Za parohijskog svećenika rukopoložen je 1887. godine, a monahom (redovnikom) 1909. godine postavši arhimandritom (starješina važnog pravoslavnog manastira). A 1910. godine postao je episkopom namjesnikom Donske eparhije u Novočerkasku, što je jedna od najvećih službi u pravoslavnoj crkvi, usporedivo sa biskupskom službom u Katoličkoj crkvi. Bio je također profesor i starješina bogoslovlja u Saratovu.

Za vrijeme Prvoga svjetskog rata imenovan je arhiepiskopom Jekaterinoslavskim i mitropolitom Novomoskovskim.

Dakle, metropolit Germogen je bio daleko od toga da je bio nepoznata osoba u pravoslavnom svijetu, dapače bio je visoki crkveni dostojanstvenik u Ruskoj pravoslavnoj ckrvi.

Kada je obnovljena Hrvatska pravoslavna crkva, izbor njezina poglavara, s potrebnima hijerarhijskim častima te duhovnima i moralnim odlikama, postao je jednim od glavnih pitanja. Nakon konzultiranja i suglasnosti viših pravoslavnih dostojanstvenika, izbor je pao na Grigorija Ivanoviča Maksimova, kojemu se on i odazvao.

Vladika Germogen uspio je okupiti pravoslavno svećenstvo. Za kratko vrijeme 80 osoba u crkvenoj službi prišlo je Crkvi, koja je u tom trenutku imala 55 stalnih i 19 privremenih općina.

Hrvatska pravoslavna crkva dobila je priznanje od Bugarske pravoslavne crkve i Rumunjske pravoslavne crkve, s kojima potpisuje ugovore o suradnji.

Vodstvo Srpske pravoslavne crkve bilo je suglasno s izborom Maksimova (i obnovom Crkve).

Hrvatska pravoslavna crkva dobila je priznanje od Bugarske pravoslavne crkve i Rumunjske pravoslavne crkve, s kojima potpisuje ugovore o suradnji.

Dne 27. srpnja 1942. mitropolit Germogen preko Ministarstva vanjskih poslova NDH  je dobio iz Carigrada kanonsko priznanje od Carigradskog patrijarha Veniamina.

Tito i njegovi partizani su se s osobitom mržnjom oborili na Katoličku crkvu u Hrvata i Hrvatsku pravoslavnu crkvu. Na drugoj strani, to nije bio slučaj sa Srpskom pravoslavnom crkvom.

Ulaskom partizana u Zagreb i uspostavom nove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a patriarh Germogen je bio uhićen i pritvoren. Istraga nije trajala dugo, jer je već 29. lipnja 1945. održano prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba pod predsjedanjem kapetana Vlade Ranogajca, čije ime u Zagrebu i dan danas nosi jedna ulica.

Tada se sudilo na temelju Uredbe o vojnim sudovima, jer novi kazneni zakonik još nije postojao. Patrijarh Germogen je bio proglašen krivim jer „je primio položaj, ime i naslov mеtropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj”.

Već sama činjenica da Vojni sud sudi tzv. “otpadnicima“ jedne Crkve, koji ostajući u istoj vjeroispovijesti stvaraju drugu crkvenu organizaciju, pokazuje svu apsurdnost komunističkog pravnog sustava.

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR

Izmišljene titule srpskog patrijarha (Hrvatski tjednik)

DIMITRI DAVIDOVIČ – ZABORAVLJENI ZNAMENITI HRVAT

 

Hrvati ne znaju puno o značajnim sunarodnjacima koji nisu bili katolici. O značajnim Hrvatima muslimanima ponešto još i znaju, ali o pravoslavnim gotovo pa ništa. Za Dimitrija Davidoviča (Димитрий Давидовичъ) ni ne čudi – svoje stvaralačke godine proveo je u Kneževini Srbiji i tamo dao veliki doprinos kulturnom i političkom razvoju tad primitivne srbijanske države.

Nu, krenimo iz početka. Rođen je na krajnjem istoku Hrvatskog kraljevstva, u Zemunu 23. listopada 1789. (po grgurevskom kalendaru, koji je na snazi u Hrvatskom kraljevstvu), a umro u Smederevu 6. travnja 1838. u Kneževini Srbiji. Srbijanci nikad ne će reći ili napisati da rođen u Hrvatskoj ili nedajbože Trojednoj kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, nego u Austriji ili čak u Srbiji. Nu, činjenice su to da je rođen je kao podanik Hrvatskog kraljevstva i krune, na hrvatskom teritoriju na kojem je polazio hrvatske škole i majčinski jezik bio mu je hrvatski, a kršten je u Karlovačkoj metropoliji, tadašnjoj hrvatskoj pravoslavnoj crkvi u kojoj je njegov otac Gavrilo Georgijević prije nego što se posvetio trgovini, neko vrijeme bio svećenik i vojni kapelan.

Obrenovići, kao ni kasnije Karađorđevići (ma koliko se netko šalio s njihovim podrjetlom), nisu bili glupi. U svoje vrijeme radili su nešto što se danas zove HEAD HUNTING, odnosno, tražili su i nalazili mlade perspektivne pravoslavce iz Hrvatske, kojima bi financirali školovanje, a koji bi poslije došli živjeti u Srbiju radom otplatiti taj dug. Sva školovana pravoslavna inteligencija jugoistočne Europe tog vremena bila je u Hrvatskoj ili Mađarskoj. Tu je bio cijeli niz inteligentnih hrvatskih pravoslavaca koje je Srbija financijski privukla sebi i koji su svoje mjesto za život našli u tadašnjoj Srbiji. Dimitrije je, na primjer (uz štošta drugo), 1835. napisao prvi srbijanski ustav, poznat i pod nazivom Sretenjski ustav, koji je bio vrlo moderan ustav za to doba, s trodiobom vlasti. U njemu je Srbima propisao zastavu trobojnicu, i to crven, bijeli, plavi, sastavljenu od boja grba Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Ista takva trobojnica koristila se u to doba kao službena zastava pojedinih pukovnijskih postrojbi u Hrvatskoj i županija, što je njemu kao sinu hrvatskog vojnog kapelana bilo dobro poznato. Na srbijansku inačicu dodao je grb bizantske carske obitelji Paleolog. Nadnevak 15. veljače, kad je taj ustav usvojen, Srbija danas slavi kao dan svoje državnosti. Ustav je bio kratko na snazi, turske vlasti su ga ukinule, jer je bio prenapredan za to vrijeme, mjesto i Tursko carstvo kojem Srbija tad još uvijek pripada. Umro je nekoliko godina kasnije, protjeran je od srbijanskih vlasti iz Beograda u Smederevo i prinudno umirovljen, siromašan, napušten i zaboravljen. Srbijanci ni danas ne drže puno do njega. Za života je zapisao: “U nas ništa nije postojano, osim jedno samo — nepostojanstvo, koje ostaje postojano za svagda.”. Dugo mu se ni za grob nije znalo. Po preminuću zakopan je na neobilježenom mjestu, na livadi izvan groblja. U neko doba kasnije, nakon smrti knjaza Miloša Obrenovića, njegovi su zemni ostatci premješteni u blizinu crkve Uspenja Bogorodice u Smederevu, da bi čak i taj grob bio zaboravljen. Tek 1904. ponovo mu je pronađen i taj drugi grob, i to nastojanjem austrougarskog prirodnjaka, arheologa i putopisca Felixa Philippa Emanuela Kanitza.

Dakle, još jedan pravoslavni Hrvat doprinio je razvoju srbijanske države i nacije, a da ne bi netko slučajno posumnjao u njegov korijenski etnicitet, što je srbijancima očito jako važno za izgradnju njihovog nestabilnog nacionalnog identiteta, na grobu u koji je kasnije prenesen uklesano je „САВЪ СРБИНЪ“ (sav srbin, danas bi umjesto „sav“ uklesali „100 %“). Naravno, ne sumnjamo da se on integrirao u srbijansku naciju, pa čak i asimilirao. Život ga je tamo odveo i ne zamjera mu nitko ništa. Ali nismo ga ni zaboravili. On je jedna mala crno-bijela sličica u našem obiteljskom albumu, jedan rođak koji je otišao u inozemstvo trbuhom za kruhom i od onda do danas o njemu nismo ništa čuli. Drago nam je da je postigao značaj i ostavio trag u novom okružju te doprinio razvoju uljudbe i kulture naših susjeda Srbijanaca koji mu trebaju biti zahvalni za to dok god postoje, a njegovo posljednje počivalište uredno održavati i ne zagubiti treći put.

 

Panihida za ruske vitezove: novinar Viktor Nogin i snimatelj Genadij Kurinoj

Na početku Domovinskog rata u Hrvatsku dolazi ekipa ruske državne televizije, novinar Viktor Nogin i snimatelj Genadij Kurinoj. Obavljaući svoj posao u skladu s pravilima struke, oni pokušavaju doći do istine o ratu, a istina smeta lažljivim silama tame koje ih zbog toga ubiju.

Ruski sveučilišni profesor, novinar i bivši zastupnik u Državnoj dumi Rusije Vladimir Mukusev, godinama naporno radi na otkrivanju i širenju istine o ovom mučkom ubojstvu i prikrivanju tog zločina i unatoč velikim otporima i problemima u Rusiji, u dvije knjige objavljuje istinu o tom događaju.

Pukovnik Hrvatske vojske Ivica Pandža Orkan u potrazi za istinom godinama istražuje taj događaj i unatoč velikom i ustrajnom otporu hrvatskih institucija, podiže spomenik ruskim novinarima pobijenim zbog istine.

Godine 2017. Predsjednik Ruske federacije Vladimir Putin posmrtno je dodijelio državnu nagradu Viktoru Noginu i Genadiju Kurinoju koje su ubili pripadnjici milicije SAO Krajine – nakon 26 godina istina napokon pobjeđuje.

U blaženom usnuću vječni pokoj podaj Gospode usnulim slugama svojim Viktoru Noginu i Genadiju Kurinoju i učini im vječni spomen!

Vječni im spomen!

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR

Gdje je Karlovačka mitropolija?

HRVATSKA KARLOVAČKA ARHIEPISKOPIJA

Hrvatsko je kraljevstvo više od 200 godina imalo vlastitu autocefalnu pravoslavnu crkvu – poznata Karlovačka arhiepiskopija. Njezino sjedište bilo je u Srijemskim Karlovcima, koji su od početaka hrvatske povijesti do 1946. sastavni dio Hrvatskog kraljevstva. Karlovački arhiepiskop nosio je titulu Patrijarh Hrvatski. Imenovao ga je hrvatski ban a izbor potvrđivao je car.
Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donijela odluku o svom samoukidanju u korist novostvorene pravoslavne crkve Kraljevine SHS. Nije niti mogla donjeti takvu odluku jer nije imala poglavara. Zadnji Karlovački arhiepiskop Lukijan nestao je 1913. i pričalo se da je počinio samoubojstvo(suicid). Tjedan dana kasnije pronađen je odrezanom glavom!
HRVATSKI ARHIEPISKOP +ALEKSANDAR

U nastavku citiramo nekoliko rečenica iz knjige prote Jovana Jeremića, „Gde je Karlovačka mitropolija? Šta da se radi?”, izdane 1923.

 

„ … paki i paki tvrdimo da Karlovačka Mitropolija nije ukinuta, da ona pravno postoji. Ona je danas samo priglušena i živa sahranjena, ali umreti donde neće, dok joj smrtnu presudu ne izreknu i ne sprovedu nadležni faktori, dok joj večnuju pamjat ne otpevaju nadležni korovi i sama deca njena.
A dotle se čudimo, koje su i u članku 7 Uredne od 13 decembra 1920 g. mogle videti tu smrtnu presudu. Čuditi se moramo i ušima, koje iz tog članka 7 čuju večnuju pamjat Karlovačkoj Mitropoliji. Razrok je pogled tih tamnih i mutnih pravnih očiju. Velika je egzotičnost tih juridičkih ušiju! Jer velik je apetit nekih na Karlovačku Mitropoliju i njezine prinadležnosti. Apetit gutanja, konsumiranja i potčinjavanja, okupiranja i anektiranja …
Sve u vidu česnosti, bratstva i Jedinstva …
„Karlovačka mitropolija nije ukinuta. O tome akta nema. I do god toga akta ne bude, Karlovačka Mitropolija će pravno postojati. A što pravno postoji, ima pravo i na život. Doći će do svoga života i Karlovačka Mitropolija.”
„… Karlovačka Mitropolija će se dići u život i svetlost.
… ona će se vratiti u svoje pravo, kada pravde sunce sine, i ako za nju pravda nije umrla; i ako istina među nama još nešto vredi, ako u nama još mudrosti ima. I ako još ima srca i ljubavi…”

prota Jovan Jeremić, „Gde je Karlovačka mitropolija? Šta da se radi?”, Srijemski Karlovci, Manastirska štamparija, 1923.

NIKOLA TESLA ILI KAKO SE HRVATSKA ODRIČE VLASTITE POVIJESTI

Nikola Tesla rođen je na današnji dan 1856. u Hrvatskoj.

Evo kako se suvremena Hrvatska i službeno odriče svojih ljudi i pravoslavnog djela svoje povijesti:

Nikola Tesla (Smiljan, 10. srpnja 1856. – New York, 7. siječnja 1943.) bio je hrvatski i američki znanstvenik i izumitelj srpskoga podrijetla. Rođen u Lici, ali je gotovo cijeli život radio u SAD-u, gdje je i ostvario sve izume.(1)

Gledajući ponuđene činjenice kao i način njihovog predstavljanja čitateljstvu, s pravom se možemo zapitati je li to hrvatska ili jugoslavenska (velikosrbska) enciklopedija? Srbskog podrijetla (za to nema dokaza)…rođen u Lici (zar se ne smije napisati npr: u Hrvatskoj?). Enciklopedija i njezino uredništvo, dragovoljno ili prisilno, zapravo slijedi standardne, ratom i propašću druge Jugoslavije očito nenarušene velikosrbske obrazce.

Ipekska (Pećka) arhiepiskopija, koju neki smatraju u suštini srpskom crkvom bankrotira 1766. i njena dijeceza, u kojoj Hrvatska Lika nikad nije bila prelazi izravno pod Carigradsku patriarhiju, koja je otplatila njezine dugove(2). Ipekska (Pećka) arhiepiskopija po nazivu države bi morala biti TURSKA pravoslavna crkva. Nikad nije obnovljena.

Sljedećih 113 godina ne postoji nikakva srpska crkva. Na početku tog razdoblja nema niti Srbije.

U sborniku Sintagma tiskanom u Atenu 1855. po narudžbi Carigradskog patriarha Karlovačka arhiepiskopija ima redni broj 7. na popisu autokefalnih crkava.(3). Nema nikakve srpske crkve. Da bi tad u Knjaževini Srbiji (do 1879. dio Turskog carstva) postojala neka autokefalna crkva (a nije postojala) ona bi po nazivu države bila Turska pravoslavna crkva.

U javnosti je u svezi s Nikolom Teslom poznat dokument, koji je izvod iz rodnog lista(4). Pisan je čirilićnim pismom, ali jezik je crkveno-slavenski, nije srpski. Na vrhu piše koja je crkva – восточно-православная церковь – istočno-pravoslavna crkva. Po nazivu države (Trojedina kraljevina Hrvatska, Dalmacija i Slavonija) to je Istočno-pravoslavna crkva u Hrvatskoj, odnosno Hrvatska pravoslavna crkva tada nazivana Karlovačka arhiepiskopija.

Nije moguće da je otac Nikole Tesle u 1856. bio svećenik u tad nepostojećoj SPC. Bio je svećenik u Karlovačkoj arhiepiskopiji, koja je po svojoj suštini bila Hrvatska pravoslavna crkva jer je njena dijaceza bila baš na teritoriju Trojedne kraljevine (Hrvatska).

Ministar vanjskih poslova Knjaževine Srbije Ilija Garašanin napisao je 1844. knjižicu pod naslovom Načertanije (u stvari prepisao od Čeha Zaha Františeka). Na početku daje objektivnu sliku kakvi narodi žive na Balkanu. Zanjimljivo je da nije primjetio niti Šopa, niti Makedonaca, niti Bošnjaka…

Nije primjetio ni Srbe bilo gdje izvan granice tadašnje Knjaževine Srbije (Smederevski sandžak). Garašanin daje mišljenje kako se Srbija mora širiti na račun susjednih naroda, a ne tako da priključi sebi neke Srbe, koje bi živjeli izvan granice Srbije, jer takvih nema!

Oko 1860. navodno zbog političkih razloga Austrijanci počinju nazivati sve južne slavene srbima (5) što ide na ruku nositeljima velikosrbske ideje – svi oni pravoslavni Hrvati, Bugari, Grci, Stratioti, Morlaki (Torlaci), Cincari, Vlasi(6) … nestaju, jer su kao pravoslavci, proglašeni Srbima mada nikad nisu bili u Srbiji!

Kralj Leopold donosi odluku o stvaranju pravoslavne (grčko-iztočne) crkve za narod Ilirika (Hrvati, Bugari, Albanci i Srbi)(7), U Austrijskom carstvu godine 1791. pravoslavci stječu „jus civititas”, to jest potpuna građanska prava. „Zakonskim člankom XX. g. 1848. sabor ugarski svim grčko-iztočnjacima pod ugarskom krunom jamči slobodu upravljanja poslova školskih i crkvenih pod nadzorom državnim. Člankom XXX ugarskoga sabora 1868., sabor je zajamčio, da pod ustavnim putem izvršavanim nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona – u svojih crkveno-narodnih kongresih svih pravoslavaca pod ugarskom krunom autonomno ureduju i upravljuju svojim crkvenim i školskim poslovima i zakladama, koje za te poslove imaju”. (8)

Ista prava na isti način jamči i Hrvatski sabor u odlukama iz 1861., 1865., 1877., 1884. godine te Zakonom o pravoslavnoj crkvi – 24. ožujka 1887.(8)

U monarhijama pa i u Austro-Ugarskoj monarhiji odnosno Trojednoj kraljevini nije bilo moguće postojanje neke strane crkve – sve je pod nadzorom Njegova Veličanstva.

U Austro-Ugarskoj postojale su tri pravoslavne crkve i sve tri imale su naziv Pravoslavna (Grčko-istočna). Da se tada koristio danas uobičajeni naziv po nazivu države, bile bi to Austro-Ugarske, odnosno HRVATSKE pravoslavne crkve(9) najviše ona sa sjedištem i teritorijem u Trojednoj kraljevini (Karlovačka arhiepiskopija), nosila bi naziv Hrvatska pravoslavna crkva.

Na temelju toga možemo zaključiti da je Milutin Tesla (1819-1879) bio svećenik Hrvatske pravoslavne crkve, koja se tada zvala Karlovačka arhiepiskopija (Mitropolija). Nakon njegove smrti 1879. autokefalnost dobija Beogradska arhiepiskopija (ne naziva se „srpska”), ali Smiljan je na hrvatskom teritoriju – udaljen više od 500 kilometara.

Prvi dokument koji sadrži naziv SPC je Ustav Srpske pravoslavne crkve iz 1. kolovoza 1947(10). Smiljan je na teritoriju Socijalističke republike Hrvatske, ali najzad u dijacezi Srpske pravoslavne crkve. Milutin Tesla nije mogao biti svećenik u ovoj crkvi jer je umro 68 godina prije njenog nastanka.

Novac se može zaraditi i imovina se može ponovo izgraditi, ali nikako se ne može nadoknaditi izgubljena povijest, vrijednost koja se ne može izraziti cijenom.

Nema naroda bez povijesti.

Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar

IZVORI

1. Tesla, Nikola, “Hrvatska enciklopedija”, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.
http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=61021

2.http://www.spc.rs/…/kratak_pregled_srpske_crkve_kroz_istori…

3. G. A. Rali i M. Potli, “Sintagma”, str. 529, knjiga br. V. s Katalogom
autokefalnih crkava, Atena, 1855.g.

4. https://upload.wikimedia.org/…/Nikola_Tesla_birth_certifica…

5. „Josif Rajačić …uspeo je da se srpski narod u Monarhiji i Evropi naziva svojim imenom a ne Raci i Vlasi kako su Srbe tada nazivali”
https://sh.wikipedia.org/wiki/Patrijarh_srpski_Josif

6. http://macedonia.kroraina.com/pp_ht/pp_ht_2.html#2_3
7.https://sr.wikipedia.org/…/%D0%94%D0%B0%D1%82%D0%BE%D1%82%D…

8. HDA – Saborski dnevnik, CXXIV Sjednica održana dne 19 ožujka 1887 g.

9.https://bg.wikipedia.org/…/%D0%A6%D1%8A%D1%80%D0%BA%D0%B2%D…

10. http://www.svetosavlje.org/biblioteka/zakoni/UstavSPC.htm

(Članak je izvorno objavljen u knjizi “Hrvatska pravoslavna crkva bila je, jest i bit će” na strani 28, i neznatno je redigiran)

Obilježavanje stogodišnjice smrti Svetozara Boroevića

Dr. sc. Darko Richter, govor o 100. obljetnici smrti feldmaršala svetozara Boroevića, pred spomenikom hrvatskim vojnicima palim u 1. svjetskom ratu, Mirogoj, 23.5.2020. Feldmaršal Svetozar Boroević imao je s Leontinom von Rosner sina jedinca Friedricha, koji je u dobi od 17 godina poginuo nesretnim slučajem u Mariboru 1918. g. Moja sestra Jasna, brat Davor i ja praunuci smo feldmaršalove sinovice Milke Boroević, ud. Maraković. Ona je, dakle, bila kći feldmaršalova bratića Mile Boroevića. Njihovi očevi Adam i Johan, bili su braća. Od njezinog brata Ljubomira nema više živih potomaka. Prabaka Milka bila je uvjerena Hrvatica, i, kao i cijelo pleme Boroevića, bila je pravoslavne vjere. Pokopana je ovdje na Mirogoju, u neposrednoj blizini pravoslavne kapelice. Feldmaršal je u svojoj vojničkoj karijeri u Hrvatskoj duže boravio jedino u Zagrebu od 1907.-1912. kao zapovjednik Zagrebačkog VII. domobranskog okružnog zapovjedništva. U to vrijeme obitelj moje prabake već je bila u Zagrebu. O njegovom drugovanju s njom ne znamo mnogo. Prigodom premještaja u Košice 1912 g. poklonio joj je barokni namještaj koji se sastojao od pisaćeg stola i salona s ovalnim stolom i tri naslonjača koji su još uvijek u našem posjedu. Milka Boroević umrla je 1.7.1913. u dobi od 55 g. od izljeva krvi u mozak. Nakon odlaska u Košice Boroević se više nikada nije vratio u Hrvatsku. Umro je 23.5.1920. u egzilu u Celovcu, također od izljeva krvi u mozak. Na početku 1. svjetskog rata, u činu generala pješaštva, bio je sa 6. Košičkim korpusom na Istočnoj bojišnici kojom je zapovijedao general Auffenberg. Tamo se front ubrzo ozbiljno poljuljao, generali Brudermann i Auffenberg smijenjeni su, a zatim je Boroević preuzeo Brudermannovu 3. Armiju, porazio Ruse kod Komarova, i razbio opsadu Prezmysla. Napokon, zaustavio je i ruski prodor kroz Karpate koji je zaprijetio samoj Budimpešti. Ugarski je tisak tih dana ovako pisao o Boroeviću (Tatić, 47)1: „Nije ni bilo davno kada je još Boroević bio zapovjednik u Košicama. Tko bi onda mislio da ćemo danas upirati oči u toga generala kao u kakvog boga, da ćemo ga obožavati, osobito mi Mađari, čiju domovinu i on brani.“ Malo je poznato da je već krajem 1914. Boroević je bio u igri za načelnika Glavnog Stožera. Tražila se osoba koja bi eventualno mogla zamijeniti Franza Conrada von Hötzendorfa. Predstojnik Carskog vojnog ureda, podmaršal Ferdinand von Marterer predlagao je Boroevića, budući da bi on „ … bio manje naklon Nijemcima jer je opetovano ‘ponavljao temu pruske sebičnosti’ “. (Rauchensteiner, 567)2. No, načelnik Glavnog stožera morao je po nekom pravilu biti Nijemac. Otvaranjem talijanske bojišnice u svibju 1915. već spomenuti general Conrad von Hötzendorf ovako je procjenjivao stanje (Rauchensteiner, 355): „… uz brojčanu premoć Talijana i veliku djelotvornost njihovoga vrlo suvremenog topništva … mora se računati s time da će razrušiti naše utvrde i upasti u naše područje.“ I dalje: „… za 5 tjedana Talijani će biti u Beču. Dakle, možemo samo nastojati da im to što više otežamo.“ U takvoj je situaciji Boroević u svibnju 1915. hitno premješten na jugozapadno bojište i tu je tijekom 12 bitaka na Soči stekao najveće vojne zasluge i nadimak „Lav od Soče“, te na kraju, pobjedom na Piavi, promaknuće u čin feldmaršala (vojskovođe) 1.2.1918. Dok su talijanske snage brojile od 400-700.000, Boroević nikada, pa niti u vrijeme pobjedničke ofenzive na Piavi, nije imao na raspolaganju više od 350.000 vojnika. Austrofilski historiografi (npr. Rauchensteiner) vole prešutjeti dobro referenciranu povijesnu činjenicu da se Boroević odlučno suprotstavio ideji austrijskog dijela generaliteta da se obrana postavi na Savi, granici nekadašnjih napoleonskih „Ilirskih provincija“. Time bi većina hrvatskih i slovenskih zemalja bile bez otpora ostavljene Talijanima u nadi da će to zadovoljiti njihove teritorijalne apetite i ohladiti žar za daljnjom borbom. Međutim, Boroević je zaprijetio ostavkom, i na kraju je u njegovu korist presudio sam Car i Kralj Franjo Josip. Slovenci vrlo dobro poznaju Boroevića i trude se sačuvati spomen na njegove povijesne zasluge i ratne vrline. Prigodom otkrivanja spomenika Boreoviću na Prevalu iznad Nove Gorice 2016. g., Tadej Munih, predsjednik udruge „Soška fronta“ rekao je ovo: „Ko je branil monarhijo, je branil tudi slovensko ozemlje in njeno ljudstvo pred apokalipso. …“ Zapovijedanje na Soči bilo je od početka otežano trzavicama između Boroevića na terenu, i „salonskog“ zapovjedništva koje se s obiteljima smjestilo najprije u Petrovaradinu, a zatim ipak malo bliže, u Mariboru. Nadvojvoda Eugen i podmaršal Krauß kritički su popovali iz udaljenih naslonjača, što je prilično nerviralo Boroevića i nagnalo ga na povremene „prave verbalne ispade“. (Rauchensteiner, 361). Prijepor se naposljetku pretvorio u osobni sukob s podmaršalom Alfredom Kraußom. Rauchensteiner to ovako opisuje (361): „Boroević, uporni Hrvat pravoslavne vjere, žestoko se obrušio na Karußa. …“ . U pismima koja je slao Vrhovnom vojnom zapovjedništvu Boroević je Kraußa zbog velikih zalistaka i profesorskog izgleda nazivao „učenim pudlom“. Na kraju se morao umiješati i sam car i kralj FJ, ali vrlo obazrivo prema samom Boroeviću kojeg očito nije htio izgubiti. Nakon 2. bitke na Soči, Boroević, gotovo u nedoumici zbog golemih talijanskih žrtava, piše ugarskom premijeru Tiszi (Rauchensteiner, 367): „Nastavi li protivnik kao dosad, za nekoliko će tjedana izgubiti svaku ofenzivnu snagu. … Upravo je neshvatljivo da se nakon godinu dana rata u Europi ne manevrira drugačije. Meni je to zagonetka! U trenutku 2. Goričke bitke na drugoj je strani bilo pola milijuna vojnika, od kojih je polovica gledala kako se drugu polovicu desetkuje … Moji su gubitci znatni; … Ispočetka je neprijateljska premoćna masovna topnička paljba djelovala demoralizirajuće. Bio je to čisti pakao. No sada je i to prevladano.“ Napokon, 12. bitka na Soči, poznata u nas kao „bitka na Piavi“, po Rauchensteineru (714) tekla je ovako: „A onda je počeo napad pješaštva. U tjesnacu kod Žage c. i kr. I. korpus pod zapovjedništvom njemačke 14. Armije probio je mrežu talijanskih rovova … Drugoga dana … ofenzivi su se pridružile i dvije armije iz Boroevićeve skupine, prodirući prema jadranskoj obali. Trećeg dana bitke talijanska se obrana urušila.“ Rauchensteiner dalje piše (719): „Taj su uspjeh sebi pripisivali prije svega Nijemci.“ Međutim, ta 14. njemačka armija od samo 50.000 ljudi, zapravo je bila austrijska: sastojala se od 9 autrijskih i tek 6 njemačkih (bavarskih divizija). Austrougarske jedinice bile su pridodane iz Boroevićeve skupine armije, pretežito bosansko-hercegovačke brdske pukovnije koje su otprije dobro poznavale teren i bile strah i trepet Talijanima. Na kraju se Monarhija iznutra urušila. Boroević je od svih zapovjednika, unatoč osipanju i pojavi zelenog kadra, najduže zadržao jezgru svoje vojske od oko 150.000 vojnika, mahom Hrvata i Slovenaca, i nudio Caru i Kralju Karlu IV. da smiri socijalističku pobunu u Beču, a kada je ovaj to otklonio, i radije otišao u izbjeglištvo u Belgiju, ponudio je Narodnom vijeću SHS-a u Zagrebu da im se s tom vojskom stavi na raspolaganje. No, to je odbijeno u maniri kasnije toliko poznatog podložništva Čaršiji. Koliko je Karlo IV. cijenio Boroevića, govori to da je vlastitom inicijativom i na svoj trošak, iz udaljenog Bruxellesa, dao feldmaršalove zemne ostatke prenijeti u arkade Bečkog središnjeg groblja 5 mjeseci nakon njegove smrti. Na tom činu okupilo se oko 5000 Boroevićevih suboraca, a govor mu je održao pukovnik Stevo Dujić. Kasnije je (1934.) ubijen od srpskih tajnih službi u Češkoj. Što se nas tiče, da Boroević nije uspostavio i obranio Sočansku bojišnicu, napori Jugoslavenskog odbora, Ante Trumbića, Frana Supila i Ivana Meštrovića, bili bi uzaludni. Italija i Srbija bi prema Londonskom ugovoru, podijelile između sebe zapadnu Sloveniju, Istru i Dalmaciju, te Slavoniju i Bosnu i Hercegovinu, a od Hrvatske bi ostale Reliquiae reliquiarmu olim incluti Regni Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae. Boroevićeve kosti počivaju od 21.10.1920. u Beču. Nije li vrijeme da se i za nj ostvari ono iz Preradovićeve pjesme „Putnik“ : „Primi opet svoje dijete, Primi, vijek će tvoje biti, Ljubit tebe svako doba, U tvom polju daj mu groba, Tvojim cvijećem grob mu kiti!“

Punih je 716 godina Srbija bila hrvatski vazal

Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet piše “De Administrando Imperio” između 948. i 952. godine. Po njemu su Hrvati “oni koji vladaju velikom zemljom”, a Srbi – “sluge”. Daljnja povijest čak do naših dana dokazuje da su Srbi i ostali “sluge”. Samo u Hrvatskoj većina tzv. uglednih povjesničara piše kako je Srbija bila carstvo dok Hrvatska to nikad nije bila i kako su Srbi vladali Bugarskom, Hrvatskom, Mačvom…, a zapravo je činjenica da su Srbi oduvijek hrvatski vazali što smo mi u više navrata dokazivali na temelju spoznaja svjetske povijesti. Da bi bilo svima razumljivo što u daljnjem tekstu piše, najprije dajemo dеfiniciju pojma “vazal”, ispričavajući se onima koji to znaju.

 

Vazal priseže na odanost svom gospodaru (1)

 

Vazal (od keltskog gwas – “sluga”, na latinskom – vassallus i ruskom – вассал) u srednjem vijeku bio je feudalni gospodar koji je zemlju primio od drugog feudalnog gospodara – svog sizerena u zamjenu za dužnost da mu pomaže. Vazal priseže na odanost svom gospodaru i obvezuje se da će biti poslušan sizerenu, slijediti njegove naredbe o vanjskoj i unutarnjoj politici, pružiti mu vojnu potporu kada je potrebno i platiti unaprijed dogovorene poreze. Vazal duguje odanost svom gospodaru. Kršenje dužnosti koju vazal duguje svom sizerenu bio je zločin. U širem smislu, vazalnost je ovisnost jedne zemlje o drugoj, u kojoj postoji podložnost, a ne ravnopravnost ili dobrovoljno udruživanje.(2)

Godine 2008. u Zagrebu je objavljena knjiga pod naslovom: SRBI MEĐU EUROPSKIM NARODIMA (prijevod sa srpskog), čiji je autor Sima M. Ćirković, Srbin rođen u Hrvatskoj – zna se Hrvatska pobrinuti za širenje slavne srpske povijesti. Više tzv. uglednih hrvatskih povjesničara pisali su recenzije za ovu knjigu. Slijedi citat iz ove knjige koji oni nisu pročitali ili (tko zna) možda nisu razumjeli:

“Najkasnije 1202. počeo je rat u kojemu je Vukan Nemanjić pokušao revidirati red nasljeđa, uspostavljen u bitno drugačijim uvjetima. Saveznika je dobio u Ugarskoj, dok je Stefan Nemanjić potporu potražio od onih koji su se suprotstavljali ugarskome kralju… Do 1202. godine Vukan je istisnuo s vlasti brata i zavladao čitavom državom. Postao je veliki župan, a ugarski je kralj tada uveo Srbiju u ugarsku kraljevsku titulu. Između ostalog, postao je i rex Servie, a poslije njega će to biti svi ugarski kraljevi do 1918. godine. Za svoje kratke vladavine nad čitavom državom, Vukan je nosio titulu velikog župana…(župan nije vladar nego upravitelj neke oblasti podložan vladaru – op.a.) Ugarski su kraljevi, naime, srpske vladare smatrali svojim vazalima. Srbiju su u to doba unijeli u svoju titulu, a krunidbom od strane univerzalne vlasti kakvu je predstavljao papa, srpski bi vladari bili s njima izjednačeni. Svi su se sjećali primjera bugarskog vladara Kalojana kojega je papinski legat 1204. godine okrunio za kralja, iako se on sam, nastavljajući tradicije nekadašnjih bugarskih careva, u zemlji titulirao kao car. I tu je bilo pozivanja na bugarske careve Simeona, Petra i Samuila. Bugarski je prelat istom prigodom posvećen za arhiepiskopa, ali se sam ipak nazivao patrijarhom, što su poslije prihvatili i Bizantinci. Tek je godine 1235. crkveni sabor u Lampsaku potvrdio obnavljanje patrijarhskog statusa poglavara bugarske crkve.

Ono što nije uspjelo kod pape Inocenta III., uspjelo je kod njegova nasljednika Honorija III. za vrijeme duge odsutnosti kralja Andrije II. (1205.–1235.) zbog sudjelovanja u križarskom pohodu. Papinski je legat 1217. godine u Srbiju donio krunu i njome okrunio velikog župana za kralja. Nije poznato gdje je obred obavljen. Poznato je samo da je legat 1217. dolazio u Srbiju i okrunio velikog župana. Intervencija ugarskog kralja ovaj put je stigla sa zakašnjenjem (kralj se vratio tek krajem 1218.), i to kao vojni pohod koji je (najvjerojatnije tek 1220.) diplomatskom intervencijom na vrijeme uspio spriječiti kraljev brat Sava. Ugarski su kraljevi zadržali Srbiju u tituli, ali su srpske vladare i dalje smatrali vazalima…”(3)

Od svega navedenog nije jasno kakvom je diplomatskom intervencijom kraljev brat Sava na vrijeme uspio spriječiti vojni pohod koji je pripremao mađarsko-hrvatski kralj Andrija II.. Prije svega moramo biti svjesni da bi takav rat potrajao neko vrijeme, ne zato što bi se Srbi mogli suprotstaviti hrvatsko-mađarskom kraljevstvu, nego zato što u tadašnjoj Srbiji nije bila niti jedna tvrđava nakon preuzimanja koje bi Hrvati mogli smatrati da su pobijedili, nego su morali tražiti Srbe po šumama kako bi ih uhićivali jednog za drugim. Najlogičnije je za pretpostaviti da je Andrija II. odustao od tog vojnog pohoda na Srbiju jer je novookrunjeni srpski kralj obnovio vazalnu prisegu i potpisao novi vazalni ugovor. Kao diplomatski uspjeh se može smatrati to da je hrvatsko-mađarski kralj dozvolio korištenje kraljevske titule Srbima – njemu nije bilo bitno kakvu će titulu koristiti njihov poglavar, “veliki župan” ili “kralj”, kad su Srbi ostali vazali. Isto se je dogodilo i za vrijeme Berlinskog kongresa (1878.) kad su sami Srbi preko Jovana Ristića ponudili Austrougarskom carstvu (čiji je državotvorni dio Hrvatsko kraljevstvo) da budu vazali, a zauzvrat će se Austrougarska zauzeti da Srbija (na papiru) bude nezavisna i da njen vladar bude kralj. Tu činjenicu potvrđuje čl. 37. Berlinskog ugovora i tzv. Tajna konvencija. Po definiciji vazal duguje odanost svom gospodaru. Kršenje ove dužnosti bio je zločin. Zato i kad su Srbi počinili atentat u Sarajevu 1914., Austrougarsko carstvo je smatralo to ne samo ubojstvom prijestolonasljednika, nego i zločin koji krši srpsku vazalnu prisegu prema austrijskom caru koji je istodobno i hrvatsko-mađarski kralj. Stvaranjem Kraljevine SHS pod kraj 1918. može se smatrati kao djelomično uspješni pokušaj da sluga (Srbija) postane nadređen svom gospodaru (Hrvatskoj).

ZAKLJUČAK

Po definiciji vazal je feudalni gospodar koji je zemlju primio od drugog feudalnog gospodara uz obvezu da njemu služi i plaća porez. Dakle vazal nije vlasnik nego korisnik. Kad sve to znamo, nama je jasno da za cijelo vrijeme od 1202. do 1918., dok je Srbija bila hrvatski (mađarsko-hrvatski) vazal, cijela Srbija kao i sve u njoj bilo je u hrvatskom vlasništvu, pa tako i neka crkva (SPC ?) u slučaju da je ona postojala ne bi mogla biti srpska, nego, kao i sve ostalo, bila bi hrvatska. Srpsko-jugoslavenska povijest, koja je još uvijek na snazi u Hrvatskoj, širi srpske laži kako je SPC djelovala u Hrvatskoj, a takva tvrdnja koja se kosi sa znanošću je uvrjeda za Hrvatsku.

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR
IZVORI:

1. https://hr.wikipedia.org/wiki/Vazal

2. https://www.britannica.com/topic/vassal

3. Sima M. Ćirković, SRBI MEĐU EUROPSKIM NARODIMA, Zagreb, 2008, s. 39,41.

O PRAVOSLAVNOM KALENDARU

Kako nam se jučer zaredalo masovno čestitanje Božića, na kojem naravno zahvaljujemo, tako smo dužni ipak jasnije naglasiti da HPC “pravoslavni” Božić oduvijek slavi 25. prosinca, a u daljnjem tekstu objašnjavamo i zbog čega.

 

O, SANCTA SIMPLICITAS !

                                               (lat.: O, sveta priprostosti!)

 

Zadnjih godina na temelju jugoslavenske tradicije hrvatski državni vrh pozdravljao je pravoslavne vjernike povodom „pravoslavnog” Božića, koji se navodno slavi 7. siječnja. Mi smo u više navrata pisali pisma predstavnicima hrvatske državne vlasti kako bismo ih upozorili i poučili da zapravo ne postoji pravoslavna crkva u čijem kalendaru piše da je Rođenje Kristovo 7. siječnja, što je izgleda nerazumljivo njihovim nepismenim, ali zato dobro plaćenim savjetnicima. U skladu s državnim vrhom hrvatski mediji prešućuju činjenicu da je Carigradski patrijarh Bartolomej proslavio Božić davno prije – 25. prosinca 2019. Opet 7. siječnja svi prenose čestitke za „pravoslavni” Božić 7. siječnja, a nikome i ne pada na pameti da 25. prosinca pozdravi većinske pravoslavce koji su Božić proslavili baš tada kad i Carigradski patrijarh.

Opet 6. siječnja svi mediji prikazuju Pupovčev domjenak i upute koje daje hrvatskim vlastima. Prošle je godine govorio o nekim srpskim selima u Hrvatskoj (u kojoj su ipak sva sela hrvatska), a sada se Milošević požalio na ugroženost Srba u Hrvatskoj. Ako je njemu ugroženost biti saborski zastupnik SDSS-a u koaliciji sa HDZ i Bandićem, dakle biti vlast u Hrvatskoj, zanimljivo je što bi on više od toga htio, a da ne bude ugrožen. Daj Bože svima takvu ugroženost.

Mediji nisu primjetili Bogojavljensku liturgiju i Veliko posvećivanje vode HPC pa čak i ništa o tome kako je većinska Katolička crkva proslavila isti taj blagdan.

Državna Hrvatska radiotelevizija prenоsi Božićnu poslanicu metropolita Porfirija kao i Božićnu liturgiju SPC na stranom jeziku (srbijanskom). Možda HRT ne zna da je u RH po članku 12. Ustava službeni jezik još uvijek hrvatski. Zato srbijanski metropolit Porfirije to sigurno zna, inačе bi se moglo dogoditi da se zabunom pučanstvu obrati na hrvatskom. Namjerno korištenje srbijanskog jezika u Hrvatskoj od predstavnika tzv. SPC u Hrvatskoj je zapravo kazneno djelo ponižavanja RH, za koje kazna može biti do godinu zatvora! Također, za 80 % pravoslavaca u Hrvatskoj majčinski jezik je hrvatski jezik, pa iz tog proizlazi da se on obraća samo onima 20 % pravoslavaca kojima je materinji jezik strani srbijanski jezik. Onoj tihoj hrvatsko-pravoslavnoj većini od 80 %, obratili smo se samo mi.

 

KOJI JE KALENDAR PRIJE BIO U UPORABI U HPC I KAKVA JE HRVATSKA TRADICIJA

 

U hrvatskoj povijesti navedeno je da je NDH 1942. uvela gregorijanski (grgurevski) kalendar u uporabu u HPC. Taj se čin tumači kao pokušaj udaljavanja te crkve od srpstva jer Srbi tvrde kako je SPC oduvijek koristila julijanski kalendar pa tako i do sada.

Opet ispada da povijest ima svoj početak 10. travnja 1941. Mi znamo da povijest nije tada započela pa tražimo odgovor na pitanje – Što je bilo prije? Ili, koji je kalendar bio u uporabi u hrvatskoj Karlovačkoj arhiepiskopiji, sa sjedištem u nekad hrvatskom gradu Srijemskim Karlovcima, koja je povijesna pravoslavna crkva Hrvatskog kraljevstva u razdoblju od 1707. do 1920. ili suvremenije  Hrvatska pravoslavna crkva?

Evo što smo pronašli:

Zemlje krune sv. Stjepana, kojima je tada pripadao veći dio Hrvatske prešle su na gregorijanski kalendar 1587.

Godine 1717. Austrijski car Karlo VI. (koji je istodobno i hrvatski kralj Karlo III.), objavio je povelju povodom doseljavanja pravoslavnih Grka iz Peloponeza u Istru. Povelja govori da ti doseljenici ne smiju biti podređeni metropolitima koji su u Turskom carstvu nego moraju biti podložni CARSKOM METROPOLITU. Riječ je o Karlovačkom arhiepiskopu, čije je sjedište u Srijemskim Karlovcima i koji nosi titulu Patrijarh Hrvatski (1.), a koji je tad bio mjerodavan za sve pravoslavce u Austrijskom carstvu.

Povelja kralja Karla VI. (III.) temelji se na tadašnjem zakonodavstvu Austrijskog carstva i Hrvatskog kraljevstva i propisuje kako pravoslavni doseljenici moraju koristiti gregorijanski kalendar, koji je tada na snazi već 130 godina. Sadašnja SPC ponosi se time kako nikad nije koristila taj kalendar što je zapravo priznanje da doseljenici nisu bili Srbi niti su bili pripadnici neke srpske crkve, koje tada nije ni bilo.

Srpski povjesničari potvrđuju da je i kasnije, za vrijeme Marije Terezije hrvatska Karlovačka arhiepiskopija koristila gregorijanski kalendar. (2.)

U svibnju i lipnju 1923. godine u Carigradu je održan svepravoslavni sastanak koji je zaključio da se prihvaća ispravljeni julijanski kalendar koji zaostaje za astronomskom godinom samo 2,02 sekunde, odnosno točniji je gregorijanskog za 23,98 sekunde. Kako bi ispravili akumuliranu pogrješku u julijanskom kalendaru, odlučeno je da 1. listopad 1923. bude smatran 14. listopada 1923. Odlučeno je da nepomični blagdani i dalje imaju iste nadnevke, koji su imali po starom stilu, ali po novom kalendaru. Na primjer Božić, koji je datiran 25. prosinca slavi se i dalje 25. prosinca, umjesto 7. siječnja kao do tad.

Sam Carigradski patrijarh Grigorij 1924. godine uveo je ispravljeni julijanski kalendar za nepomične blagdane, a privremeno /do koncila/, Pasku i ostale pomične blagdane slave po Aleksandrijskoj Paskaliji, koja se temelji na starom julijanskom kalendaru. U narednim godinama isto je učinila i većina pravoslavnih crkava.(3.)

Godine 1920. u Kraljevini SHS, država (ukazom prejstolonasljednika A. Karađorđevića), suprotno crkvenim kanonima stvara novu crkvu pod nazivom: „Autokefalna ujedinjena srpska pravoslavna crkva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca“. Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donjela odluku, kakvu traže crkveni kanoni za pridruživanje novoj crkvi u Kraljevini SHS. Unatoč tomu baš ta crkva, koja je bila najveća i utjecajnija iz svih, koja je (suprotno crkvenim kanonima) ušla u novu crkvu postala je njezino središte. Zato i Beogradski arhiepiskop Dimitrije kad je bio (nekanonski) proglašen patrijarhom dodao je svojoj tituli i titulu Arhiepiskop Karlovački. Godine 1946. hrvatski komunisti daruju bratskoj socialističkoj republici Srbiji hrvatske gradove: Zemun, Petrovaradin i Srijemske Karlovce. Zato i nakon raspada SFRJ ti gradovi ostaju dio teritorija Srbije. Tako i po srbijanskoj tradiciji izmišljanja vlastite slavne povijesti nekadašnja je hrvatska Karlovačka arhiepiskopija naknadno proglašena srpskom crkvom jer su sad Srijemski Karlovci u Srbiji. Karlovačka arhiepiskopija prije 1918. nije bila „srpska” jer to nije bilo moguće – ne djeluje na (tad nepostojećem) srpskom teritoriju, njeni vjernici nisu Srbi jer tada u Hrvatskom kraljevstvu Srba nema (4.), a i načelno u Austrijskom carstvu nije bilo moguće postojanje neke strane pravoslavne crkve.

Srbi su u tom vremenu podanici Osmanskog carstva u kojemu nije na snazi niti julijanski, niti gregorijanski nego islamski kalendar (hidžra), čiji je početak 16. srpnja 622. (petak) kad se je prorok Muhamed odselio iz Meke u Medinu.

Dakle julijanski kalendar uveden je u crkvenoj uporabi u Hrvatskoj (Kraljevini SHS) godine 1920. Samo 22 godine kasnije NDH vraća na staro uvodeći ponovno gregorijanski kalendar u skladu s hrvatskom tradicijom.

Sve pravoslavne crkve izračunavaju Uskrs i blagdane povezane s njim po julijanskom kalendaru na temelju Aleksandrijske paskalije. Tako postoji pojam „pravoslavni Uskrs” jer svi pravoslavci slave zajedno ali ne postoji „pravoslavni Božić” jer jedni ga slave 25. prosinca, a drugi 7. sječnja. U slučaju da se nekad pojavi pojam „pravoslavni Božić” on bi označio baš 25. prosinca jer u crkvenim knjigama svih pravoslavnih crkava stoji da je Rođenje Hristovo 25 prosinca, samo ovisno o kalendaru, oni koji koriste ispravljeni julijanski kalendar, koji ima iste nadnevke kao i gregorijanski, slave taj blagdan 25. prosinca, a oni, koje slave po julijanskom, slave 7. siječnja.

Pojam „srpska nova godina” je smišljen kako bi dodao vrijednost nekim „slavnim” Srbima, ali je ogromna glupost jer zapravo ništa ne potiče iz Srbije, pa niti julijanski kalendar.

U srpskoj tradiciji u stvari najbitnije mjesto zauzima Islamski кalendar, kojega su se Srbi bezprjekorno pridržavali više od 500 godina (neki od njih čak do 1912.). Tako i hrvatski državni vrh u svom plitkom pokušaju dodvoravanja nekim Srbima kad njih pozdravlja povodom „srpske nove godine”, mora pripaziti čestita li im nova 2019. ili možda 1397 (po hidžri).

 

Otkad Srbi slave Božić 7. siječnja?

 

U srednjem vijeku svi kršćani koriste Julijanski kalendar u svjetovnoj i crkvenoj uporabi pa tako i Srbija, koja postoji (na neki način) samo 172 godine u kojima je neprekidno bila vazal Hrvatsko-mađarskog kraljevstva.

Godine 1582. stupa na snagu novi gregorijanski kalendar i briše nagomilanu pogrešku od 10 dana u usporedbi s astronomskoj godini. U narednih godina i stoljeća taj kalendar postupno prihvaća cijela Europa.

U drugoj polovici 14 st. Srbija nestaje i Srbi postaju podanici osmanskog carstva u kojemu je na snazi islamski kalendar (hidžra), čiji je početak 16. srpnja 622. Recimo kad je Garašanin pisao Načertanje (1844. u kršćanskim državama), Božić su Srbi slavili 9. Džumada al-Tanija 1222.

Srbija dobije nezavisnost od Osmanskog carstva 1879. i od tad u njoj je na snazi Julijanski kalendar ali tada je Božić, koji je u crkvenoj knjizi Minej za mjesec prosinac svrstan na datum 25. slavi se baš kad je 25. prosinac jer je isti kalendar u svjetovnoj uporabi. Taj isti dan u Austrijskom carstvu je 7. siječanj, ali u Srbiji je 25. prosinac.

Prije kraja 1918. stvorena je država Kraljevina SHS i 19. siječnja 1919. ukazom prijestolonasljednika Aleksandra Karađorđevića na cijelom teritiriju novoj državi kao zvaničan u svjetovnoj uporabi uveden je Gregorijanski kalendar, koji je bio novi samo za dio teritorija nove države, koja je prije bila Srbija.

Od svega navedenoga slijedi da po prvi puta Autokefalna ujedinjena srpska pravoslavna crkva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (nije SPC) slavi Božić na dan 7. siječnja 1920, koji je u njenim crkvenim knjigama još uvijek na nadnevak 25. prosinac.

 

Proslava Božića 7. siječnja je jugoslavenska tradicuja

 

U hrvatskoj je pravoslavnoj tradiciji proslava Božića 25. prosinca još od vremena hrvatske Karlovačke arhiepiskopije sa sjedištem u nekad hrvatskom gradu Srijemskim Karlovcima, koja je povijesna pravoslavna crkva Hrvatskog kraljevstva u razdoblju od 1707. do 1920.

Najdulje je vrijeme u srpskoj tradiciji (500 godina) proslava Božića 9. Džumada al-Tanija i samo 40 godina 25. prosinca.

Po prvi puta novoosnovana Autokefalna ujedinjena srpska pravoslavna crkva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca slavi Božić 7. siječnja 1920. ali niti je crkva SPC, niti je država Srbija jer tada Srbije nema, a država je Kraljevina SHS.

Dakle proslava Božića 7. siječnja što nije u hrvatskoj tradiciji, nije niti u srpskoj nego u jugoslavenskoj tradiciji.

Oni, koji smatraju da je korištenje novog kalendara u pravoslavlju u stvari pokatoličavanje pravoslavaca, moraju si najprije odgovoriti na pitanje „Je li Carigradski patrijarh zapravo katolik jer je prvi uveo takav kalendar?”

Mi hrvatski pravoslavci, koji smo godine 2013. obnovili HPC, slavimo Božić 25 prosinca zajedno s drugim sestrinskim pravoslavnim crkvama – Carigradskom patrijarhijom, Antiohijskom patrijarhijom, Aleksandrijskom patrijarhijom, Bugarskom patrijarhijom, Rumunjskom patrijarhijom … na temelju hrvatske tradicije i u skladu s odlukom svepravoslavnog sastanka u Carigradu 1923., koristimo ispravljeni julijanski kalendar, koji ima iste nadnevke kao i gregorijanski kalendar.

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR

 

IZVORI:

1. Grujić, Radoslav (1931a). „Pećki patrijarsi i karlovački mitropoliti u 18 veku”. Glasnik Istoriskog društva u Novom Sadu. 4: 13—34, 224—240.)

2. Isidora B. Točanac Radović, Reforma Srpske pravoslavne crkve u Habzburškoj monarhiji za vreme vladavine Marije Terezije i Josifa II(1740-1790), Beograd, 2014.

3. Hrvatski arhiepiskop Aleksandar, Hrvatska pravoslavna crkva bila je, jest i bit će, Zagreb 2017., s. 37.

4. Liljana Dobrovšak, Povijest nacionalnih i vjerskih zajednica u Hrvatskoj od 1868. do 1941 / The history of Ethnic and Religious Communities in Croatia from 1868 to 1941, Hrvati i manjine u Hrvatskoj: moderni identiteti, Zagreb, 2014: s. 33

 

 

IZ HRVATSKOG TJEDNIKA

Austrijska Srbija ili kako su svi Srbi bili podređeni HPC

U studenome 2017. predsjednik hrvatske vlade Andrej Plenković na sastanku EPP o vjerskim slobodama u Zagreb govorio kako je SPC u Hrvatskoj već stotinama godinama, ponajviše u Dalmaciji.

Po tom krivotvorenom natpisu na kamenoj ploči iznad ulaza u Manastir Krka temelji se tvrdnja da je  Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj prisutna već 600 godina.

 Dokaz krivotvorenja je sam natpis pisan staroslavenskim slovima, dok je godina pisana arapskim brojkama, što nije moguće ni logično u tom povijesnom vremenu. Ta je 1402 godina uklesana na podlozi koja je različita od ostalog dijela ploče, dakle vidljivo je naknadno umetnuta.   

Još je jača činjenica što je cijeli natpis pisan staroslavenskim slovima, pa bi u tom povijesnom razdoblju umjesto 1402 trebalo pisati što znači 6910 godina, brojena od postanka svijeta.  Tako bi trebalo biti u slučaju da su ploča i natpis vjerodostojni  vremenu nastanka.

U stara vremena pravoslavne Crkve su bili nazivane po sjedištima crkvenih poglavara – Preslavska arhiepiskopija, Turnovska patrijarhija, Kijevska mitropolija … Po prvi puta neka crkva dobija nacionalni predznak pred imenom kad je 1933. u već samostalnoj Grčkoj objavljeno stvaranje Grčke (Heladske) pravoslavne crkve. Sljede Bugarska egzarhija, Rumunjska pravoslavna crkva…    Prvi se puta naziv Srpska pravoslavna crkva pojavljuje 1926. u Zakonu o Srpskoj pravoslavnoj crkvi koji donosi Kraljevina Jugoslavija (puno ime: Autokefalna ujedinjena SPC Kraljevine SHS) kad se je država pobrinula da svi pravoslavci postanu Srbi, što prije nisu bili. Prvi crkveni dokument koji sadrži samo naziv Srpska pravoslavna crkva je Ustav SPC iz 1947., nastao dakle u SFRJ, vrlo vjerojatno u dogovoru s komunistima.

U srednjem vijeku nije postojala priznata srpska crkva

Srpsko-jugoslavenska povijest navodi kako je SPC osnovao Rastko-Sava 1219., koja 1346. postaje srpska patrijarhija, a u Osmanskom carstvu obnovljena je kao srpska Pećka patrijarhija, kojoj su podređeni svi pravoslavci u Osmanskom carstvu (europski dio). Sve navedeno uči se i u hrvatskoj povijesti ali ne postoje dokumenti koji to dokazuju.

Ruski povjesničar akad. Pavlov pronašao je i objavio poslanicu četvoricu istočnih patrijarha iz 1531. upućenu bugarskom Ohridskom arhiepiskopu Prohoru u kojoj oni objavljuju da nikad nije postojala priznata srpska crkva. Svi svjetski povjesničari znaju za taj dokument, njega je prije stotinjak godina Ilarion Ruvarac objavio u Glasniku SPC. Tekst tog dokumenta objavili smo i mi u našoj knjizi „Hrvatska pravoslavna crkva – bila je, jest i bit će“, Zagreb, 2017., str. 46.

Činjenicu da u stvari srpska Ipekska arhiepiskopija nije bila nikad priznata dokazuje odluka (“сѹжденїе”), iz rujna 1530. četvorice iztočnih patrijarha – Aleksandrijski Joakim, Antiohijski Mihail, Jeruzalemski Josip i Carigradski Jeremija. Ovu odluku (ἀπόφασις) potpisao je Carigradski patrijarh Jeremija i poslao ju Ohridskom arhiepiskopu Prohoru.

“…A budući da od stara vremena postoje i carski dekreti (hrisovuli) koji potvrđuju da cijela Ipekska dijaceza (τὴν ἐνορίαν) kao i  suštinska Srbija pripadaju Ohridskoj arhiepiskupiji, prema sadržaju navedenih potvrda, Sinod odlučuje i proglašava (ἀποφαίνεται),  da Ipek i cjela pokrajina (ἐνορία) Srbija da budu pod ruku (pod vlašću) svete Ohridske arhiepiskopije, kao što je od početka i do sada tako bilo. I tko od sada pokuša napraviti neku pomutnju zbog njih tko god on bio, da bude izopćen od Svemogućeg Boga i ne će mu biti oprošteno niti u sadašnjem niti u budućem vijeku i njegova će sudbina biti skupa s izdajnikom Judom. Rujan 7039. (1531.)”

Pećka patrijarhija nije bila srpska crkva

O Pečkoj patrijarhiji nitko ne govori na temelju kojeg je crkvenog dokumenta ona dobila dozvolu od bugarske Ohridske arhiepiskopije kao Crkve-majke za odvajanje od nje. Sad se o Pečkoj patrijarhiji u RH prihvaća mišljenje da je to bila neka srpska crkva – nitko ne pokušava objasniti zašto osmanski dokumenti govore o njoj kao „Pečkoj patrijaršiji Ugarskih zemalja”. Hrvatska enciklopedija (1) govori kako je srpska Pečka patrijaršija obnovljena 1920. godine u Kraljevini SHS što nije istina. Pečka patrijaršija bankrotira 1766. i Carigradska patrijarhija podmirujući njena dugovanja preuzima i njenu dijacezu. Pečka patrijarhija nikad nije obnovljena. U Kraljevini SHS 1920. stvorena je nova crkva Autokefalna ujedinena srpska pravoslavna crkva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca – niti Pečka patrijarhija, niti samo SPC.

Apsolutno nemoguće je bilo gdje u povjesnim knjigama ili enciklopedijama pisanim u „regiji” pronaći potpuni naziv Crkve koji skraćenicom nazivaju Pečkom patrijarhijom i koja je navodno srpska.

Godine 1741. po narudžbi Pečkog patrijarha Arsenija IV. u Beču je objavljena knjiga pod naslovom „Stematografija“ čiji je autor Bugar Hristofor Žefarović (Христофoръ Жефаровичъ) a njen jezik je crkveno-slavenski. Nije srpski jer tada srpski jezik još ne postoji. Žefarović navodi kakva je službena titula Pečkog patrijarha Arsenija IV. – „Arhiepiskop i patrijarh svih Srba, (dio) Bugara, Zapadnog Pomorija (dio Slavonije), Dalmacije, Bosne, obje strane Dunava i cijelog Ilirika”. Dakle pored ostalih spominju se i Srbi ali ništa od SPC ili „Srpske” Pećke patrijarhije.

Bez obzira na to da su u ono vrijeme dio Bugara (Turnovska arhiepiskopija) podređeni Carigradskoj patrijarhiji i (Ohridskoj) Arhiepiskopiji Prve Justinijane i cjele Bugarske ipak onaj dio koji ostaje podređen Pečkoj patrijarhiji čini znatnu većinu u usporedbi sa „SVIH Srba“, kojih je godine 1718. po procjeni austrijske vlade bilo svega 40 000!

Pečka patrijarhija nije bila nadređena svim pravoslavcima u Osmanskom carstvu

U isto to vrijeme u Srijemskim Karlovcima već 50 godina postoji autokefalna pravoslavna crkva Hrvatskog kraljevstva – Karlovačka arhiepiskopija. U slučaju da su Pečkome patrijarhu podređeni svi Srbi kao što to govori njegova titula, to je dokaz da u Hrvatskoj u to vrijeme Srba nema (jer onda ne bi bio patrijarh SVIH Srba) niti je Karlovačka arhiepiskopija srpska crkva, nego pravoslavna Crkva Hrvatskog kraljevstva, mjerodavna za njegove pravoslavne podanike – tad  pravoslavne Hrvate! Nije mogla ta crkva biti srpska po nazivu države jer tada Srbija ne postoji. Nije mogla biti srpska niti po nazivu naroda jer tada u Hrvatskoj Srba nema – u Hrvatskoj su svi Hrvati!

Istodobno južno od Pečke patrijarhije postoji i bugarska Ohridska arhiepiskopija (autokefalna od 1018.), ista ona od kojoj je 1219. Rastko-Sava pokušao odvojiti dio.

Vrjedi napomenuti da je Pečka patrijarhija postojala samo na teritoriju Osmanskog carstva.

Srbija – hrvatski vazal

Za cijelo vrjeme svog postojanja (na naki način) od svega 172 g. u srednjem vijeku Srbija je skoro pa neprekidno hrvatski vazal. Napominjemo da vazal nije samostalni vladar nego mora ispunjavati ono što njemu po vazalnom ugovoru nalaže sizeren. Navodni osnivač Srbije Stefan II. Nemanja Prvovjenčani dok je bizantski vazal postaje i vazal mađarsko-hrvatskom kralju Beli III. (IV.). Svi su sljedeći srpski poglavari bili hrvatski vazali kao i zadnji – Stefan Lazarević, koji dok je vazal Osmanskog carstva godine 1402. postaje i vazal mađarsko-hrvatskom kraljevstvu. Nije se previše proslavio i tzv. car Stefan IV. Uroš, koji ne samo da se nikad nije osudio napasti Mađarsko-hrvatsko kraljevstvo nego je izgubio svih pet ratova (1334-35, 1338-39, 1342, 1346, 1350.), koji su Hrvati protiv njega podigli pa čak u zadnja dva rata nije se osudio niti podignuti vojsku kako bi pokušao pružiti otpor.(2)

Kad je Srbija bila hrvatski vazal zapravo ništo u njoj nije bilo srpsko nego hrvatsko pa tako i neka pravoslavna crkva nije mogla biti srpska i nije bila. To što neki sad tvrde kako je u Hrvatskoj (tadašnji sizeren) postojalo nešto srpsko pa još više srpska Crkva ogromna je glupost.

Dolazak pravoslavnih Grka iz Peloponeza u Rijeku

Osmanlije su bile pretežno uspješne u Tursko-mletačkom ratu 1714-1718, poznatom i kao Drugi Morejski rat i oteli su Mlecima Moreju (tj. Peloponez), kao i preostala uporišta na Kritu, ali nisu uspeli zauzeti Krf. (3) Nakon što Osmanlije preuzimaju Peloponez godine 1717., u Rijeku se brodovima doseljavaju pravoslavni Grci s Peloponeza. Tim povodom Austrijski car Karlo VI. koji je istodobno i hrvatski kralj Karlo III., objavljuje svoju povelju u kojoj govori da ti doseljenici ne smiju biti podređeni metropolitima, koji su u Osmanskom carstvu nego moraju biti podložni CARSKOM METROPOLITU. Rječ je o Karlovačkom arhiepiskopu, čije je sjedište u Srijemskim Karlovcima i koji nosi titulu Patrijarh Hrvatski (4). Karlovačka arhiepiskopija proglašava autokefalnost godine 1707.(5) što i nešto kasnije potvrđuje Carigradska patrijarhija.

 

Habsburška Srbija (Königreich Serbien)

Ulaskom u rat Austrijskog carstva mjenja se situacija i Osmanlije gube taj rat. Požarevačkim mirom 1718. „Turska je učinila Austriji ogromne ustupke. Dala joj ne samo cijeli Banat, jugoistočni Srjem i Malu Vlašku, nego i svu Srbiju do zapadne Morave i reke Kamenice i bosansku Posavinu”(6).

„Prema izvješću grofa Najperta Dvorskom ratnom vijeću, u Srbiji je 1717-18. bilo više opustelih nego nastanjenih mjesta, u kragujevačkoj nahiji svega 38 naseljenih mjesta prema 164 pusta (među kojima čak i Kragujevac). Beograd je imao 494 “podanika” (tj. poreznih obaveznika odn. njihovih domaćinstava), zatim Bogatić u Mačvi 144 podanika, ali mjesta obično nisu imala više od 10 poreznih obveznika. Ukupan broj stanovnika Srbije okupirane od Austrije se procenjuje na 40.000.“(7)

Vladimir Čorović potvrđuje da su Austrijanci preuzeli „svu Srbiju”, dakle to su svi Srbi – samo 40 000!

(8)

Već znamo kako je austrijanski car Karlo VI. u svojoj povelji koju je podpisao 1717. odlučio da pravoslavni doseljenici ne smiju biti podređeni metropolitima, koji su u Turskom carstvu nego moraju biti podložni Karlovačkom arhiepiskopu, koji je Carski metropolit. Samo godinu dana kasnije 1718 potpisan je Požarevački mir i cjela Srbija, kao dio hrvatskih zemalja postaje austrijski teritorij. Naravno i Beogradska episkopija koja je do tada dio Pečke patrijarhije sad postaje podređena hrvatskoj Karlovačkoj arhiepiskpiji, dakle nesamostalna srpska episkopija postaje dio hrvatske crkve i u skladu s poveljom Karla VI. u bogoslužju koristi Gregorijanski kalendar. Sve to potvrđuje srpski povjesničar Vladimir Čorović (6).

Austrijsko carstvo gubi sljedeći rat protiv Turaka pa Beogradskim mirom, potpisanim 18. rujna 1739 „Kraljevstvo” Srbija postaje Beogradski pašaluk (već nije Smederevski sandžak) a Beogradska episkopija vraća se  Pečkoj patrijarhiji.

Otkud Srbi u Hrvatskoj

Dok stanovnika Srbije ima 40 000 što uključuje dio Hrvata u istočnoj Slavoniji i Mačve kao i Turke kojih je tada bilo, pitanje je koliko je Hrvata u tom vremenu. Odgovor daje hrvatski historijski demograf Petar Korunić(9) – po popisima stanovništva 1785 i 1802 u svim hrvatskim pokrajinama u Austrijanskom carstvu (Civilna Hrvatska, Vojna Hrvatska, Civilna Slavonija, Vojna Slavonija, Ugarsko Primorje, Dalmacija, Istra) žive 1 678 063 Hrvata. Jedinu manjinu čine neki Židovi. Na tom popisu Hrvati – pravoslavci čine 25 %, njih čak 410 000. Dakle samo Hrvata – pravoslavaca je 10 puta više od svih stanovnika Srbije. Kad Hrvatima u Austrijskom carstvu dodamo i otprilike 1 000 000 Hrvata koji žive na teritoriju današnje BiH (tada u Osmanskom carstvu) ispada da je Hrvata tad dva i pol  milijuna što je 60 puta više od svih Srba.

Prije par godina je dopredsjednik HAZU akad. Josip Pečarić u svom članku postavio vrlo ozbiljno  pitanje: Jesu li „hrvatski” povjesničari glupi?(10)

Mi možemo dodati još jedno pitanje – jesu li pismeni?

Srbija ostaje hrvatski vazal čak do 1903!

Svi hrvatski povjesničari nekritički prihvaćaju kao činjenica srbijansku izmišljotinu da je oduvijek u Hrvatskoj postojala SPC. Nitko niti ne pokušava objasniti kako je moguće da kod sizerena (Hrvatska) postoji nešto od vazala (Srbija) kad po definiciji vazal nije vlasnik, nego je u vlasti sizerena. Nitko niti ne spominje onjih pola miliona pravoslavnih Hrvata, kojih je bilo na početku 19 st. a još manje što se je s njima dogodilo kad znamo da su sada svi pravoslavci Srbi.

Hrvatska je jedina država u svjetu kojа sama sebe nameće kao vladajući suludi obrazac po kojem su svi pravoslavci Srbi. Tako ekstremni obrazac ne postoji čak ni u Srbiji, gdje osim Srba žive i drugi pravoslavci – Vlasi, Rumunji, Bugari, Makedonci, Crnogorci, Torlaci, Cincari … sveukupno više od jedan i pol milijun!

Ponižavajuća za Hrvatsku je i srbijanska izmišljotina, koja se od svih predstavnika državnog vrha i svih povjesničara prihvaća kao istina da je SPC postojala u Hrvatskoj punih 500 godina prije nastanka crkve pod tim imenom.

Svi znaju da je srpsko-jugoslavenska povijest izmišljena ali prihvaćaju ju kao istinu i na ovaj način Srbiji daruju dio onog najvrjednijeg što su Hrvati stekli zadnje dvije tisuće godina – dio hrvatske povijesti.

Usprkos svim tim ludostima, Hrvati pravoslavci pokazuju iznimnu žilavost: na popisu stanovništva iz 2011. oko 10 % svih pravoslavaca su upravo etnički Hrvati (cca 17 000), a tri četvrtine svih hrvatskih pravoslavaca (cca 135 000) HRVATSKI JEZIK još uvijek je zadržalo za materinji jezik.

Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar

 

Izvori:

1. http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=47269
2. Ж. Войников. Войни на Стефан Душан c Унгария

http://www.bulgari-istoria-2010.com/booksBG/BG_HU_Granica_v_Srednite_vekove.pdf )

3. https://sh.wikipedia.org/wiki/Kraljevina_Srbija_(1718%E2%80%931739)
4. Grujić, Radoslav (1931a). „Pećki patrijarsi i karlovački mitropoliti u 18 veku”. Glasnik Istoriskog društva u Novom Sadu. 4: 13—34, 224—240.
5. https://sh.wikipedia.org/wiki/Velika_seoba_Srba
6. http://www.rastko.rs/rastko-bl/istorija/corovic/istorija/6_11_l.html
7. Socijalistička Republika Srbija, I tom, str. 150 (NIRO “Književne novine”, Beograd, 1982.) COBISS.SR-ID 22537228
8. https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/c/ca/Serbia1718_1739.png/375px-Serbia1718_1739.png
9. Petar Korunić, Stanovništvo Hrvatske 1802. godine, Historijski zbornik, Vol. 66 No. 1, 2013. https://hrcak.srce.hr/134019
10. https://kamenjar.com/jesu-li-hrvatski-povijesnicari-glupi/