VELIKA GOSPA

Povodom Velike Gospe Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar održao je sv. Božansku liturgiju u renoviranoj crkvi svetog Germogena.

“Svetkujući ovaj divni blagdan Majke Božje, dođite da zaplješćemo rukama. Slavimo Boga, koji se od nje rodio”

(Irmos Kanona)

Velika Gospa

Svim kršćanskim vjernicima čestitamo ovaj veliki blagdan.

Bogorodica ima posebno mjesto u srdcu hrvatskog naroda, jer ju on smatra svojom vjernom zaštitnicom.

Stoga, provedite ovaj blagdan slijedeći njene poruke u međusobnom razumijevanju, miru i obiteljskom zajedništvu.

Mateo Cerezo d. J. – The Assumption of the Virgin

Za blagdan Velike Gospe svečane liturgije će se održati u:

Nedjelja, 14. kolovoza, Velika večernja, s početkom u 17,00 sati i

Ponedjeljak, 15. kolovoza, Velika Gospa – Božanska sv. liturgija, s početkom u 10,00 sati.

Bogoslužja će održati Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar.

Dragi Hrvati, sretan vam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja!


Ove godine kao i svake, slavimo obljetnicu velike i uspješne hrvatske vojne operacije, pokrenute kad su propali svi miroljubivi pokušaji oslobađanja države iz srbijanskih kandži. To je proslava junaštva hrvatskih vitezova i hrvatske vojne pobjede nad srbijanskom okupacijskom vojskom. Srbijanska vojska u formi četnika i partizana udruženih u zajedničkom zločinačkom podhvatu protiv Hrvata tad je još uvijek bila bolje naoružana, imala je više oružja, topova i tenkova, ali do tad je već izgubila motivaciju za daljnje održavanje neprirodnih paradržavnih tvorbi po RH i BiH. Mišljenja smo da je ondašnja treća Jugoslavija, SRJ, odahnula zbog uspjeha te vojne operacije, jer je tzv. Krajina bila gospodarski neodrživa i vremenom je postajala financijskom crnom rupom srbijanskoj državi. To je ključan razlog zbog kojeg je ostavljena na cjedilu. Do tog trenutka dio preostalog stanovništva kojeg Srbi nisu protjerali 1991., već je odavno svojevoljno napustilo tu umjetnu tvorevinu i prepustilo ju njezinoj sudbini koju su u svojim srdcima slutili, a to je njezin povratak matičnoj državi RH i hrvatskom narodu. Naravno, pojavio se problem. JNA je preko svoje vojne doktrine poznate pod nazivom Doktrina naoružanog naroda, namjeravala odgovornost za pokušaj rušenja države i zločin genocida prebaciti na cijeli kolektiv, odnosno svo vojno sposobno stanovništvo u Krajini i tako abolirati ideološkog otca zločina: SANU; i suorganizatore zločina: srbijansku vladu i sabor te generalštab JNA. U funkciji prebacivanja odgovornosti bio je i od SRJ svima plaćeni ratni staž u dvostrukom trajanju. Naravno da je s tako postavljenim referentnim točkama najpametnije bilo kukavički, poput „zečeva“ (po riječima njihovog Vožda Slobodana Miloševića), pobjeći s kolektivnog mjesta zločina pred rukom pravde koja je poslala ovrhu, i skloniti se poput kriminalaca u primitivnu zemlju u kojoj pravde nema, Srbiju. Svoju kolonu sveli su na razinu „pete kolone“, koju nitko ne želi, a kako smo čuli, nisu ih željeli ni u Srbiji, jer znaju da podrijetlo tzv. krajišnika nije srpsko, nego hrvatsko. U svojoj naivnosti poslužili su im kao korisne budale i topovsko meso. Njihov bijeg imao je i posebne žrtve, samosvjestne Hrvate pravoslavce koji su odbili izravnu vojnu naredbu pridružiti se organiziranom povlačenju i odlasku Srba, i koji su odlučili ostati u svojoj ljubljenoj Domovini Hrvatskoj. JNA i četnici tek tad su ih “prepoznali” kao “suradnike Ustaša”, jer su zbog svoje pravoslavne kulture bili ispod vojnog radara. U takvim slučajevima srbijanska vojska je postupila u skladu sa svojim poznatim i uhodanim zločinačkim vojnim obrazcima, rješavala je „to“ na licu mjesta. Da će poslije te žrtve pripisivati Hrvatskoj vojsci, već je bilo dogovoreno.

Ovu veliku pobjedu Hrvati moraju slaviti stalno, svake godine i svakog dana u godini imati na umu što može učiniti složan i odlučan narod, ma koliko malobrojan bio i kako god teške okolnosti njegove duboke i gorke povijesti bile. Svim Hrvatima čestitamo Dan Oluje!

NEOBIČNI KRITERIJI SVETOSTI

Ovaj tekst dajemo kao uvod ponovnoj objavi jednog našeg starijeg teksta o Nikopoljskoj bitci i općenito o srpskoj suradnji s Turcima na širenju Islama po Jugozapadnoj Europi i Balkanu.

Danas svi znaju tko je bio Knez Lazar Hrebljanović, hrvatsko-ugarski vazal koji je junački poginuo na hrvatskoj strani u borbi portiv Turaka na Kosovu polju 1389., i to u izravnom srazu sa srbijanskim snagama koje su se borile na turskoj strani i doživjele potpuni debakl.

S druge strane, potrebno je upoznati i njegvog sina, srbijanskog despota Stefana Lazarevića, koji se pak junački borio na strani osmanlija i disciplinirano sudjelovao kao muslimanski vazal u bitkama protiv kršćanske Europe na strani sultana Bajazida I. U Vlaškoj se 1395. godine borio na strani Turaka u bitci na Rovinama, gdje je osmanlijska vojnica pretrpjela od rumunjskog vojvode Mirčea Starijeg velike gubitke. Jedna od prijelomnih bitaka između združenih kršćanskih snaga i osmanlija zbila se 1396. godine kod Nikopolja. Srpska teška konjica koju je vodio Stefan Lazarević, 19-godišnji sin “Cara Lazara” pokazala se je ključnom za pobjedu muslimana nad snagama kršćanskog saveza Žigmunda Luksemburškog.

Stevan Lazarević, freska iz crkve manastira Resava (Manasije), 1418. godine

Zbog svoje ključne potpore osmanskim snagama u osvajanju Balkana i širenju Islama na jugoistočnu Europu i Balkan, od Turaka je kao nagradu za svoj trud dobijao posjede drugih kršćanskih srbijanskih plemića koji su pružali Turcima otpor, ponajviše posjede Vuka Brankovića.  Godine 1398. na čelu turske vojske predvodio je pohod na Bosnu i stigao do Glasinca.

Tek nakon bitke kod Angore 1402. godine kada su Tatari porazili združene tursku i srpsku vojsku, i smrti sultana Bajazida I., Stefan Lazarević okrenuo se europskim državama i postao hrvatsko-ugarski vazal poput njegovog otca. Žigmund Luksemburški mu je predao na upravu hrvatsku Mačvu i Srebrenicu te razrušenu Beogradsku tvrđavu koju je on obnovio i proglasio prijestolnicom.

Beograd je imao više povijesnih naziva ovisno o tomu tko je imao utvrdu pod nadzorom, pa je tako rimski naziv Singidunum, bugarski Belgrad, mađarski naziv je Nandorfehervar, hrvatski Biograd (na Dunavu), a turski – Dar Al Jihad (Vrata rata). Na kraju je ipak opstao bugarski naziv kao međunarodni, u lokalnoj srbijanskoj inačici Beograd, kao spomen na istočnu, najkrvaviju granicu Hrvatskog kraljevstva i zapadnu granicu Bugarskog carstva.

Nakon bitke kod Angore, Stevan Lazarević pokrenuo je dinastičke borbe protiv Brankovića. Također je vojno sudjelovao i u turskim dinastičkim borbama.

Pravoslavna crkva Srbije kanonizirala ga je 500 godina nakon njegove smrti i slavi ga 1. kolovoza (po novom kalendaru) kao svetog Stefana despota Srpskog.

I za kraj, njegovog otca je nakon svoje junačke pogibije pod hrvatskim zapovjedništvom u bitci na Kosovu polju, a protiv vojnog prodora Turaka i islama na kršćansku Europu, ta ista crkva proglasila je svetim “carem” Lazarom.

Otac i sin, jedan časni ratnik i mučenik na strani kršćanske Europe, drugi bijesni ratnik na strani Turaka i Islama, oba su proglašeni srbskim svetcima. Kriterij proglašavanja svetcima u crkvi Srbije na prvi pogled je nejasan, ali ako se shvati činjenica da se crkva Srbije temelji na herezi etnofiletizma, onda sve postaje jasnije i prostomu puku.

Jedan komentar pisma katoličkih biskupa Porfiriju

Tonko Martinis

Hvala Bogu, da nakon velikog kašnjenja i nečinjenja ima pozitivnih djelom pomaka jer duboko kasnite, ali i ovo je dobro, moj naklon. Braćo moja draga, da bi se u RH zaustavile SPC i četničke laži, Ex – YU komunističke i velikosrpske teritorijalne pretenzije i gnusne protuhrvatske laži, protiv kard. Stepinca, Crkve i hrv. naroda, vrijeme je dragi kardinale Bozaniću i biskupi u RH pod hitno dati punu i svu podršku hrvatskoj braći pravoslavne vjere i autokefalnoj HPC u RH na čelu sa Arhiepiskopom Aleksandrom još ovo ljeto. To je na tragu istine i pravde i postupaka bl. kardinala Alojzija Stepinca uzora svima koji je dao svu podršku HPC i patrijarhu Germogenu u čak ratno vrijeme WW2. Vaš put podrške i priznanja bi bezuvjetno morala slijediti i Vlada RH.

Podrška biskupima Zagrebačke katoličke metropolije u borbi protiv laži

Biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine uputili su na blagdan sv. Jakova, 25. srpnja 2022. otvoreno pismo patrijarhu Srpske pravoslavne Crkve gospodinu Porfiriju o neistinama glede djece u ratnim prihvatilištima u Jastrebarskom i Sisku, koje prenosimo u cijelosti.

Vaša Svetosti!

1. Kada je na mrežnim stranicama „Gornjokarlovačke eparhije“ objavljena „Molba Svetom Arhijerejskom Sinodu“ (s nadnevkom od 15. svibnja 2021.) da se „Komisiji Svetoga Arhijerejskog Sabora za kononizaciju novih svetih“ dostavi prijedlog „da se uvrsti praznik Svetih novomučenika – mladenaca Jastrebarskih, koji bi ušli u Heortologion i Kalendar svetih“, pročitali smo tu „Molbu“ i posebno njoj priložene materijale te ostali uvelike iznenađeni, ali još uvijek misleći da brojne ondje iznesene neistine ne mogu biti temelj da Arhijerejski sabor pristupi predloženomu činu.

Ipak, iz priopćenja „Svetoga arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne Crkve“ od 23. svibnja 2022. godine doznali smo da su na svom redovitom zasjedanju, održanu u Srijemskim Karlovcima i Beogradu od 15. do 21. svibnja 2022., saborski oci pribrojili svecima, među ostalim, i „svetu djecu mučenike, jastrebarske i sisačke, s datumom spomena 13. srpnja/26. kolovoza“.

Zbog toga smo se osjetili i pozvanima i dužnima napisati ovo pismo, s dubokim poštovanjem prema patnjama ljudi koji su u svojoj najranijoj životnoj dobi morali trpjeti posljedice okrutnosti ratnih zbivanja.

Nitko nema pravo previdjeti bol te djece koja su bila osamljena, bilo zbog gubitka roditelja, bilo zbog napuštenosti, ostajući primorana živjeti kao siročad. Jednako tako nitko nema pravo previdjeti ili obescijeniti požrtvovnost ljudi koji su se brinuli za njih, boreći se za njihov život i zdravlje do krajnjih granica svojih mogućnosti, iskazujući im ljudskost uz nemala odricanja i prihvaćajući ih u svoje živote, domove i obitelji. Nitko nema pravo ni danas povrijediti njihovo dostojanstvo ili istinu o njihovu životnom putu, pa i stradanjima. Konačno, nitko nema pravo prekriti, svojim uskim interesima ili pokušajima, da se tragedija djece iskoristi kao sredstvo za neke ciljeve koji su daleko od bilo kakve sućuti prema djeci i zauzetosti za pravednost.

S jedne strane, dakle, znamo da ne smijemo šutjeti o istini i da trebamo dati glas svima kojima je glas oduzet ili se dovoljno ne čuje, a s druge strane nam je žao što uopće moramo istupati na ovaj način. Istodobno smo sigurni da će svaki dobronamjeran čovjek, otvoren istini, prepoznati našu iskrenu nakanu težnje za dobrom.

2. Budući da nam nisu dostupna obrazloženja te odluke, iz kojih bismo mogli razaznati na čemu se sve temelji „pribrajanje svecima“ djece koja su se tijekom Drugoga svjetskoga rata nalazila u dječjim prihvatilištima u Jastrebarskom i Sisku, ostaje nam zaključak da se očito dio odgovora na to pitanje može pronaći ponajprije u samoj „Molbi“ za kanonizaciju i u spomenutim materijalima koji su joj priloženi.

Tako episkop gornjokarlovački gospodin Gerasim u svojoj „Molbi“ piše da Eparhija gornjokarlovačka duže vrijeme radi na prikupljanju podataka, ali iznosi i tvrdnju sa zaključkom da se radilo „o strašnim i nezapamćenim mučenjima nedužne dece u logoru Jastrebarski (sic!) koji je bio formiran za vreme Drugog svetskog rata“.

Osim toga, piše da je „logor bio pod upravom časnih sestara kongregacije Svetog Vinka Paulskog“ te je time izravno odgovornost za umiranje (jasno okvalificirano kao usmrćivanje) djece pripisana i redovnicama. U „Molbi“ se rabi sintagma „priložena svedočanstva i istorijske činjenice“, premda je razvidno da ta svjedočenja, s gledišta vjerodostojnosti, nemaju gotovo nikakvu vrijednost, a ono što se naziva „povijesnim činjenicama“ s njima su zapravo u dubokom neskladu.

Spominju se arhivski dokumenti i brojne znanstvene studije znamenitih povjesničara koje navodno potkrjepljuju tvrdnju da su ta djeca stradala „samo zato što su Pravoslavne vere“, premda nisu navedene naznake na koje se dokumente, znanstvene radove i povjesničare to odnosi.

3. U prilozima „Molbi“, u kojima su sadržana lako osporiva svjedočanstva i prikazi rada prihvatilištâ, na četrdesetak se mjesta spominju časne sestre. Ne ulazeći u iznesene nepreciznosti o tome kojoj su redovničkoj zajednici određene sestre pripadale ni u netočnosti navođenja njihovih imena, upadno je da za njih nema lijepih riječi, nego su klevetnički prikazane kao bešćutne i sebične, štoviše – kao osobe koje su djeci uskraćivale skrb glede hrane, odjeće, obuće, posteljine; mučile ih ispitivanjima, šibale i tukle, tjerale pjevati ustaške pjesme, sudjelovale u ubojstvima, pa čak i ubijale djecu te ih mrtvu gurale u pretrpane mrtvačke sanduke.

Takve se klevete odnose poglavito na sestru Pulheriju (Barta), ravnateljicu prihvatilištâ u Jastrebarskom, sestru Božimiru Hoić, sestru Graciozu (Ivanšek) te na sestre navođene imenima Bernardeta i Laurencija. Spomenute su i neke druge sestre kojima, kako piše, „prezimena nisu poznata“. Tako se spominje s. Valdemara (vjerojatno s. Aldemara Koščak), zatim Vinfrid, odnosno s. Vinfrida Šušak, s. Viktorija, prezimena Kukenberger, te sestre s navodnim imenima: Florijana, Arcosa, Gaudencije (sic!).

Svakako treba imati na umu da je riječ o obrazovanim osobama koje su posvetile svoj život Bogu i ljudima u potrebi (što je karizma sestara milosrdnica), koje su došle u radno i životno iscrpljujuće uvjete te su, usprkos tomu, s ljubavlju i poštovanjem časno vršile djelo kršćanske ljubavi.

Na nekoliko je mjesta u popratnim materijalima spomenut i nadbiskup Alojzije Stepinac, i to s tendencioznim opisima i negativnim prizvucima u tumačenjima, kao da je i on bio sudionik nekih zlodjela koja su, navodno, počinjena u tim prihvatilištima.

Prije četrdeset i sedam godina nadbiskup Franjo Kuharić (27. rujna 1975., u crkvi sestara milosrdnica u Zagrebu) osvrnuo se na teške optužbe i opovrgnuo klevete koje su se tada, očito intenzivnije, isticale u javnosti protiv časnih sestara koje su djelovale u prihvatilištima djece u Jastrebarskom. On ističe činjenicu da, nakon rata, nijedna časna sestra nije pozvana na sud niti suđena zbog svoga djelovanja. Štoviše, tada su – kad je nadbiskup o tome govorio – neke još bile žive i primale mirovinu za taj svoj rad u službi. Da su učinile to što im se i danas želi pripisati, sigurno bi se s njima drukčije postupalo. Njima je dana mogućnost da i nakon rata djeluju u tom prihvatilištu, uz uvjet da ne nose redovničku odjeću, na što one nisu pristale. Nadbiskup Kuharić napominje da su djeci liječničku skrb pružali liječnici koji su bili „poznati po svom uvjerenju, među kojima je bio i Židov i Srbin“.

Smatramo potrebnim, dužim navodom, iznijeti njegove riječi od prije gotovo pedeset godina: „Na izrečene klevete mogli bismo šutjeti. Ali kad se radi o neistinama koje odjekuju daleko i dugo, onda moramo slijediti Isusov primjer kad je vojniku koji ga je udario rekao: ‚Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš‘ (Iv 18, 23).“

Nadbiskup Kuharić nadalje kaže: „U Jastrebarskom se kani trajno skupljati u budućnosti mladež iz svih republika. Svake godine imala bi im se ponavljati ista priča o zločinima časnih sestara. […] Svake godine nove i nove generacije mladih morale bi biti otrovane mržnjom na tom grobu. Pitamo se: prema kome? Prema časnim sestrama. Ali ne samo prema njima! Ta mržnja bi se iz tih mladih srdaca nužno širila i na Katoličku Crkvu! […] Mi gledamo opasnost da bi se takvim tvrdnjama mogla u mladim dušama raspaljivati i nacionalna mržnja. […] Ovo nisam rekao zato da bilo prema kome probudim bilo kakvu mržnju. Mržnja je prokletstvo, nju treba gasiti. Rekao sam to zato da se takve klevete više ne bi ponavljale i da bi tako bilo manje mržnje, više istine, više pravednosti i više ljubavi“ (Glas Koncila od 12. listopada 1975., br. 21, str. 3).

4. Gledajući cjelinu tadašnjih događanja, posebno je bolno danas vidjeti produžavanje ideološke propagande iz vremena jugoslavenskoga komunističkoga totalitarizma po kojoj su liječnici, medicinsko osoblje, a ponajviše časne sestre, kao i mnogi dobročinitelji i udomitelji koji su ulagali svoje snage i znanje, koji su se žrtvovali u spašavanju djece u prihvatilištima u Sisku i Jastrebarskom, prikazani kao najgori zločinci. Naime, ako su ta djeca proglašena mučenicima, moraju postojati i mučitelji, a iz priloženoga se podrazumijeva da su to upravo navedeni ljudi koji su istinski zaslužni da je mnogo zbrinute djece u iznimno teškim okolnostima preživjelo.

Umjesto da se ističu njihova djela milosrđa, ponegdje s oznakama istinske svetosti, i da im budemo zahvalni za njihove primjere, na njihova se imena i djela ponovno stavlja teret monstruoznih optužaba i krivnje.

Poznato je da su djeca, koja su 1942. smještena u prihvatilišta, bila napuštena siročad, gotovo gola, izgladnjela i oboljela od zaraznih bolesti te im je u takvom teškom stanju pružena medicinska i svaka druga pomoć koja je bila moguća u tim ratnim neprilikama.

Trebalo bi biti samo po sebi razumljivo da podatke o velikoj smrtnosti djece treba smjestiti u kontekst ondašnje smrtnosti općenito i u konkretne uvjete.

S jedne strane, postoje divna svjedočanstva o velikoj brizi i zauzetosti žitelja Hrvatske, a osobito katolikâ, koji su hranili tu djecu i koji su udomili na tisuće ratne siročadi pokazujući tako veliku kršćansku ljubav prema onima koji su bili u potrebi. S druge strane – uz sva nastojanja usmjerena da se dokaže suprotno – ne postoje ni dokumenti ni iskazi na suđenjima poslije Drugoga svjetskoga rata da je i jedno to dijete siroče bilo ubijeno ili mučeno. Uistinu, nije li čudno da ni jednoj od časnih sestara, koje su navodno počinile zastrašujuće zločine, nije nađena nikakva krivnja niti je koja suđena i osuđena u poslijeratnim procesima, za koje znamo kakvom su „objektivnošću i pravdom“ vođeni? Zanimljivo je i to da se ne spominju postupci partizana i njihova djelovanja, zbog kojih su djeca trpjela, kako prije dolaska u prihvatilišta tako i tijekom njihova boravka u prihvatilištu i nakon rata. Istinski bi doprinos bio osvijetliti sve vidike preživljavanja i života stradalnika, kao i uloge ustanova i pojedinaca tijekom Drugoga svjetskoga rata i nakon njega.

Katolička Crkva, na čelu s nadbiskupom Alojzijem Stepincem, učinila je – osobito djelovanjem „Karitasa Zagrebačke nadbiskupije“ – uzorna djela ljubavi prema bližnjima brinući se za tu djecu, pri čemu su požrtvovnost za djecu u Jastrebarskom i Sisku očitovali osobito katolički svećenici i posebno časne sestre, tako da su se neke – njegujući bolesne – zarazile, a jedna je od njih zbog toga i umrla.

5. Iako smo sigurni da Vam je poznato mnogo vrijednih znanstvenih radova i priloga, u kojima se – metodom povijesnih znanosti – pokušava doprijeti do što točnijih podataka te do još pojedinosti o zbrinjavanju tzv. „kozaračke djece“ i o prihvatilištima u Sisku i Jastrebarskom, navodimo barem nekoliko doprinosa s pomoću kojih se o tome može lako razlučiti istina od neistine, što veća objektivnost od zlonamjernih pamfleta.

Ponajprije bi trebalo uzeti u ruke prešućivan te zbog toga još neobjavljen (ali dostupan) rukopis Narcise Lengel-Krizman Spašavanje djece. Vrijednost je u tome što je autorica povjesničarka komunističke i projugoslavenske provenijencije te njezino pisanje može dodatno pomoći pri rasuđivanju koje bježi od pristranosti i uzima u obzir različitost izvora.

Gledajući objavljene priloge unatrag trideset i pet godina, vrijedno je pročitati što piše Slovenac, katolički svećenik, lazarist Stanko Žakelj, a što je objavljeno u tjedniku Glasu Koncila (u brojevima 7 – 13) od 15. veljače do 29. ožujka 1987.

Nadalje, svakako se ne bi smjelo zanemariti djelo Ćirila Petešića Dječji dom Jastrebarsko, Zagreb, 1990. U njemu se, među ostalim, mogu naći dragocjena očitovanja i svjedočanstva dr. Branka Dragišića, liječnika u prihvatilištu, pedijatra, profesora Medicinskoga fakulteta u Zagrebu, sina pravoslavnoga svećenika.

Sigurno da puno svjetla dolazi i iz Dnevnika Diane Budisavljević, Zagreb, 2003., kao i iz djela Nataše Mataušić, Diana Budisavljević, prešućena heroina Drugog svjetskog rata, Zagreb, 2020.

Juraj Batelja u svom je knjiškom prikazu: Blaženi Alojzije Stepinac i grad Jastrebarsko, Zagreb, 2008. (u III. dijelu: Blaženi Alojzije Stepinac u Domu ratne siročadi u Jastrebarskom, str. 69 – 120) sažeto iznio dostatne podatke za uvid u razna pitanja povezana s prihvatilištima, s naglaskom na djelovanju nadbiskupa Stepinca.

Posebnu pozornost zavrjeđuje prošle godine objavljen rad: Igor Vukić – Ilija Kuzman, Neke spoznaje o zbrinjavanju i zdravstvenoj skrbi djece s Kozare u prihvatilištima 1942. godine, u: PILAR – Časopis za društvene i humanističke studije, 16 (2021.) br. 31, str. 67 – 102. U njemu je znakovito ono što o medicinskom aspektu liječenja i skrbi u prihvatilištima u Sisku i Jastrebarskom te u domovima u Zagrebu, u obliku raščlambe, objašnjenja i zaključaka piše prof. emerit. Ilija Kuzman, specijalist infektolog s Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Akademije medicinskih znanosti Hrvatske.

Dakle, smatramo da sadržaj i tih nekoliko naznačenih prinosa pokazuje da je dovoljno toga prikupljeno, objavljeno i dostupno te nas poziva da otvorena uma i srca u nečem što je prozvano zločinom i mučenjem vidimo iznimnu skrb, brigu i posvećenost spašavanju djece.

6. Zbog svega toga ostajemo u nevjerici i u tuzi jer imamo dojam da je „Sveti arhijerejski sabor SPC-a“ u ovom pitanju očito prihvatio retoriku i komunističku propagandu koja je prepuna neistina i manipulacija kojima se nedužnima pokušava podmetnuti krivnja za navodna mučenja i ubijanja djece koja su u tisućama, upravo ljubavlju i brigom hrvatskih katolika, spašena od smrti i preživjela teške ratne prilike.

Uz nevjericu i žalost, bez ikakve namjere zadiranja u kriterije za kanonizaciju drugih Crkava, izražavamo svoju duboku zabrinutost ako se odluka temelji na neistinitim činjenicama. Naime, takvi čini mogu ozbiljno narušavati međusobno razumijevanje i zajedničko služenje Istini između Zagrebačke crkvene pokrajine i čelništva Srpske pravoslavne Crkve. Duboko žalimo za umrlom djecom, a ta se bol povećava kada se njihova stradanja pokušavaju iskoristiti na najgrublji način.

Smatramo neizostavnim, a na tu nakanu i molimo, da se glede nedostatno osvijetljenih tema iz prošlosti odnosa Hrvata i Srba, katolikâ i pravoslavnih, odbaci svaka kušnja preuzimanja i produžavanja neistina promicanih u komunizmu, kao i njihovo prilagođavanje nekim sadašnjim ideološkim i političkim ciljevima koji su suprotni Kristovu evanđelju i širenju nebeskoga kraljevstva.

Ako se višesložnim pitanjima zbrinjavanja djece u prihvatilištima u Jastrebarskom i Sisku pristupa nekritički, bez utemeljenja na povijesnim činjenicama i istini, posredno se vrijeđa dostojanstvo ponajprije žrtava, ali i onih koji su poniženi, zbog toga što su – što je posve apsurdno – činili dobra djela. Iznesene klevete daju rasti stablu koje može uroditi samo zlim plodovima sve većega udaljavanja između katoličkih i pravoslavnih vjernika, umjesto pročišćavanja i približavanja snagom Božjega Duha, Duha istine kojega je nebeski Otac, po našem Spasitelju, darovao svojoj Crkvi.

Moleći Gospodina da nas čuva u ljubavi, puni nade da pišemo srcu otvorenomu Istini, u Gospodinu Vas pozdravljamo.

Biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine:

Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup metropolit zagrebački, v. r.
Vlado Košić, biskup sisački, v. r.
Vjekoslav Huzjak, biskup bjelovarsko-križevački, v. r.
Bože Radoš, biskup varaždinski, v. r.
Milan Stipić, vladika križevački, v. r.
Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački, v. r. i
Mijo Gorski, pomoćni biskup zagrebački, v. r.
Zagreb, 25. srpnja 2022., na blagdan sv. Jakova, apostola

SDSS PRIJETI HRVATSKIM PRAVOSLAVCIMA

 „Namjere i zahtjevi za obnovom te Crkve danas su protivni Ustavu RH, važećim pozitivnim propisima te vrijednostima moderne Europe i Eu kao zajednice. Iako se radi o inicijativi marginalne, krajnje ekstremno desne grupe ljudi koja nema nikakvu podršku u javnosti, smatram nužnim upozoriti na takve inicijative, prikazati ih u realnom svjetlu, kako nekog ne bi prevarili i dobili podršku od institucije ili političke grupacije koja ima težinu i relevantnost.“ – zastupnik SDSS-a u svom govoru u Hrvatskom državnom saboru 15. srpnja 2022.

Bivši dopredsjednik Vlade iz redova SDSS-a, sljednice stranke aboliranih četnika koju je utemeljio osuđeni ratni zločinac, govorio je o stvarima u koje se ne razumije. On, optuženik za pogodovanje određenim osobama prilikom dodjele bespovratnih sredstava iz programa ЕU za nacionalne manjine, osoba koja je zbog toga izgubila saborski imunitet i koja tvrdi da je samo potpisivala dokumente koje mu je neko donosio (što može svatko tko se zna potpisati), javno izjavljuje, bez da trepne, da SPC ima „identičan” ugovor kao BPC i MPC. Njemu, koji se predstavlja za pravnika, izgleda da su svi ugovori isti stoga nije bitno je li vjerska zajednica registrirana, što je uvjet za sklapanje ugovora, tj. upisana u Evidenciju vjerskih zajednica kao što je to slučaj sa BPC i MPC ili uopće nije registrirana kao što je to slučaj sa tzv. SPC u Hrvatskoj – nepostojeća podružnica Crkve Srbije, koja je huškala na Hrvatsku za vrijeme Domovinskog rata i koja je osuđena za genocid. Crkvu su Srbije nedavno proglasile remetilačkim faktorom za Zapadni Balkan i EU i SAD.

Govorio je i o stvarima, u koje se još manje razumije – da je „nepostojeća HPC održala nekakav improvizirani obred”. Više puta spominje kako navodno postoji nekoliko „arhiepiskopa”, a nikako da spomene ikoju njihovu aktivnost i uvijek se osvrće samo na nas, što samo po sebi sve govori.  

HPC je nedavno u svojoj crkvi na lokaciji Domjanićeva br. 5 održala liturgiju za svetog patrijarha Germogena i mučenike ubijene s njim, a to znaju prepoznati samo vjernici. Izjava s tog događaja, koju on zbog svog neznanja smatra spornom, povijesni je citat. U povijesti sporne su samo laži. Svi trebamo učiti, a neki moraju učiti više.

Tvrdnja da je HPC nastala za vrijeme NDH bila bi istinita u slučaju da je početak povijesti bio 1941., ali nije. Pravoslavna crkva Hrvatskog kraljevstva postojala je više od 200 godina prije NDH kad još nije bilo niti Srbije, a još manje crkve Srbije. Onima, kojima nije teško čitati mogu o svemu tome naučiti iz naših knjiga.

Da takve činjenicama, dokazima i argumentima nepodkrijepljene izmišljotine postoje samo istočno od Bajakova, mogli bi to shvatiti, ali prjelazak takvih ludorija preko granice u Republiku Hrvatsku ne bi uopće smio biti dopušten.

Dana 7. studenog 2020. mi, Hrvatski arhiepiskop Aleksandar, na Baldekinu u Šibeniku održali smo panihidu za duše poginulih i preminulih hrvatskih pravoslavnih branitelja. Prije početka prišao nam je hrvatski policajac i upitao hoće li na panihidu doći (tadašnji) dopredsjednik Vlade koji je iz Šibenika, jer su mu tako javili. Jadni je policajac mislio da je taj (sad već bivši) dopredsjednik Vlade vjernik i kao takav da će se pridružiti našim molitvama za duše poginulih i preminulih pravoslavnih branitelja kakav je bio i njegov otac.

Znamo da tzv. SPC u Hrvatskoj nikad nije molila i nikad ne će moliti za hrvatske branitelje, stoga pozivamo dotičnog profesionalnog Srbina da nam se slobodno obrati kako bismo zajedno molili za dušu njegovog otca. Unaprijed izjavljujemo da će to biti prava molitva kao što to mi uvijek i činimo i ne će biti nikakvih „provokacija protiv SPC bez vjerskih utemeljenja”, kao što naše djelovanje izgleda srbskim ateistima i njihovoj posluzi.

Mi, hrvatski pravoslavci mislili smo da je zahtjev za upis u Evidenciju vjerskih zajednica upravo ono što Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica propisuje ali kao pravi kršćani opraštamo tom pravniku to što tvrdi kako su u RH „namjera i zahtjev za registraciju HPC protivni Ustavu i pozitivnom pravu” jer smatramo da ne zna što radi niti što to znači.

»Oče, oprosti mu, on ne zna što čini!« (Lk. 23 – 34)

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR

SERBIAN-RUSSIAN FRAUD TO THE CROATIAN AND UKRAINIAN PEOPLE

The war in Ukraine has been going on for more than three months. These are three months in which it became clear to everyone how much Croatia needs its Croatian Orthodox Church. From the first day, all Croatian media, all Croatian politicians, compare the Russian aggression against Ukraine with the Serbian-Yugoslav aggression against Croatia in the early 1990s. The scenario seems to be the same – first a “vulnerable” minority rebels, then a “big brother” comes to help her – once against the “Ustasha”, now against the “Nazis”.

Let us remember how in October 2018, the Metropolitan of the Serbian Orthodox Church Amfilohije stated: “After the disintegration of two states – the Soviet Union and Yugoslavia – the church remained the only mechanism for maintaining our unity.” Of course, as far as Croatia is concerned, he means the SOC, and for Ukraine the RPC.

On May 4, 2022, IKA announced that a meeting of the Bishops’ Commission of the CBC for Ecumenism was held with Bishop Jovan Ćulibrk (former member of the military unit „Niš special“) “on the ecumenical dimension of synodal counseling and pastoral approach to refugees from Ukraine in Croatia” and that “Bishop Jovan conveyed the position of Croatian bishops how war victims from Ukraine should be accepted as refugees, providing them with full humanitarian support, but that pastoral care for all Orthodox of any jurisdiction without any involvement in the issue of jurisdiction to which they belong in Ukraine should be taken over by the Serbian Orthodox Church. ” And at the urging of the CBC, the Serbian Orthodox Church has taken responsibility for Ukrainian refugees in Croatia, but in what way?

On June 24, 2022, the canonically and secularly non-existent so-called “SPC in Croatia” on its website, the Department for External Church Relations of the UPC publishes the following:

“The Ukrainian Orthodox Church has appointed a priest to take care of compatriots in Croatia

His Beatitude Metropolitan of Kiev and All Ukraine Onufrie gave the blessing that the priest Andrei Ivanenko be sent to Croatia to take care of the spiritual needs of Ukrainian refugees. The appointment of a clergyman in Croatia, whose territory belongs to the canonical jurisdiction of the Serbian Orthodox Church, has been agreed with its head, His Holiness Patriarch Porphyry. “

Serbian media rejoice! Why? Because the RPC and the SPC decided to send an RPC priest to Croatia without even asking Croatia for an opinion.

The church organization called the Ukrainian Orthodox Church, whose head is the Metropolitan of Kiev and All Ukraine Onufrije, is not an independent church but a branch of the RPC – Moscow Patriarchate, which is deliberately kept silent in the mentioned text.

At the beginning of 2019 , the Patriarchate of Constantinople renewed the autocephaly of the church organization called the Orthodox Church of Ukraine, whose head is the Metropolitan of Kiev Epiphanius.

With its decision not to recognize the PCU , the SPC entered into a schism with the PCU but also with the Patriarchate of Constantinople. RPC-MP had done the same before her.

It is worth noting that on April 3, 2022, RIA Novosti published:

“In a speech to the army today, Russian Patriarch Kirill called for the destruction of Ukraine.” [1]

We in Croatia are used to the Serbian church behaving like an occupier, but it is not the fault of that, but the Croatian state government, which maintains it despite the fact that the church is not registered in the Republic of Croatia and on the basis of a null and void agreement signed by Ivica Račan in 2002. .

However, we need to ask some questions:

1. Who pays that priest: Moscow, Belgrade or, as it always happens in the end, Zagreb?

2. Who is his employer?

3. Who pays pension and health insurance for him?

4. Did that priest get a residence permit and a work permit to work in the Republic of Croatia?

5. Who pays him accommodation and utilities?

6. Isn’t that contrary to the sanctions to which the Russian Federation and the Moscow Patriarchate and its autonomous church components are organically connected?

What is happening in Croatia now is that the SOC is taking care of the Ukrainian refugees with the help of the RPC-Moscow Patriarchate, which incited Ukraine and is one of the initiators and blessings of the war. So those who caused the war will now take care of the war refugees they produced themselves.

So, let’s summarize:

1. The RPC-MP, which is the Orthodox Church of Russia, supports Russia’s policy, including the war against Ukraine.

2. The Serbian Orthodox Church, which is the Orthodox Church of Serbia, supports the policy of Serbia, which supports Russia in the war against Ukraine.

3. For years, the Republic of Croatia has persistently refused to register the Croatian Orthodox Church, which is the Orthodox Church of Croatia and which, by definition, must support its state on fundamental issues of the highest state interest.

4. The SPC, which is not registered in the Republic of Croatia, brings a priest RPC-MP, who is also not registered in the Republic of Croatia.

5. Instead of taking care of Croatia’s own Orthodox Church, the Republic of Croatia takes care of the Orthodox Church of Serbia and pays it abundantly so that it can work freely against Croatia and even support the RPC-MP, which means directly supporting the Russian war against Ukraine.

Recently, the EU institutions named the Serbian Orthodox Church as a disruptive factor in the Western Balkans [2] . American think tanks also detected it as a reporting and promotional institution in the external form of a religious organization [3] . The Republic of Croatia, which supports EU sanctions against Russia imposed to force Russia to give up the war, has for years maintained on its territory the disruptive factor and Russia’s extended arm here known as the SOC, and is now bringing in even a proven RPC-MP priest. disruptive factor in Ukraine.

All this is insane and it seems that such madness can only happen in the Republic of Croatia because no priest of the aggressor Russian church has come to any other EU member state to take care of the expelled Ukrainians.

We, the Croatian Orthodox Church, will report this situation to His Eminence Metropolitan Epiphanius of Kiev, Head of the PCU, and will continue to provide assistance to all Ukrainians in Croatia in accordance with our capabilities. Let them join our prayers for peace in Ukraine and our prayers in general, because prayer is a medicine for the soul, which we all and always need.

“Does anyone among you suffer? Let him pray! ”The fervent prayer of the righteous can do much.” (James 5: 13,17)

CROATIAN ARCHBISHOP † ALEKSANDAR

[1] RIA NOVOSTI dated April 3, 2022.

[2] https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/A-9-2022-0022_EN.html#title1

[3] https://www.fpri.org/article/2022/03/serbia-on-the-edge/