HPC je paradigma hrvatskih nacionalnih interesa

Recenzija knjige Hrvatskog arhiepiskopa †Aleksandra „HPC – bila je, jest i bit će“

Recenzent: mr.sc. Ante Milinović, povjesničar, muzeolog i publicist

Pred nama je skromna po obimu ali po sadržaju vrlo vrijedna i važna knjiga o hrvatskim nacionalnim interesima na području religije, koja nedvojbeno zaslužuje pozitivnu recenziju i preporuku nakladniku i sponzorima da se tiska u potrebnoj nakladi, jer uvjerljivo dokazuje jednu od pet paradigmi hrvatske državnosti.

Te paradigme ili temeljni obrasci, izvorni uzorci ili nezaobilazni primjeri koji karakteriziraju svaku pa i hrvatsku državnost, zapravo su simboli i nositelji hrvatskih nacionalnih interesa. Takvi standardi su u povijesti kao i danas omogućavali pojmovne spoznaje i razlikovanja na kojima počiva određena nacionalna država, pa tako i naša suvremena i suverena Republika Hrvatska.

Poznato je da su ti temeljni simboli suverenosti svake moderne nezavisne države njen demokratski parlamentarni sustav, njezin teritorij s međunarodno priznatim granicama, njene obrambene vojne snage, njena vlastita moneta i njezin nacionalni moralno-religijski sustav.

Već nakon obnove Hrvatske Države 1990. godine sve njene političke stranke i institucije su lako postigle konsenzus oko prva četiri navedena simbola državnog suvereniteta, ali „zaslugom“ nekih političkih dvoličnjaka i smutljivaca do danas nije usklađeno pitanje petog simbola državnog suvereniteta o obliku i sadržaju njenog etičko religijskog sustava. Peta paradigma državnosti je zapravo postojanje crkve u rangu arhiepiskopije (ili viši), što je Katolička crkva ispravno riješila stvarajući čak 4 arhiepiskopije. Nije to stvar u pravoslavlju – u RH postoje pet eparhije(biskupije) srbijanske „crkve”, koje su iste kao i oni u Kruševcu ili Kragujevcu. Nije kriv poglavar srbijanske „crkve” kad ne priznaje hrvatsku državu, njemu je to Predsjednik hrvatske vlade Ivica Račan potvrdio potpisujući Ugovor od zajedničkog(?) interesa s nepostojećom pravnom osobom (SPC u Hrvatskoj).

Nema dvojbe da glavnu etičku pa i krivičnu odgovornost za tu sabotažu našeg državnog suvereniteta snose ostaci u cijeloj Europi nepovratno propalog ateističkog komunističkog režima i agresorska velikosrpska peta kolona, koje su uz pradjedovsku domicilnu katoličku HBK (Hrvatsku biskupsku konferenciju) nametnuli kao našu i tuđinsku srbijansku protuhrvatsku agresorsku SPC (Srpsku pravoslavnu crkvu), te uz pomoć ostale ekstremne ljevice i ateističkih anarhista trajno onemogućili obnovu naše domicilne HPC ili Hrvatske pravoslavne crkve.

Ta nova kineska totalitarna kontrareligijska „revolucija“ u našoj Domovini traje i danas, a o njoj sve govori njihov sotonski znak krvave petokrake, iako se oni lažno pozivaju na tobožnje ranije nepostojanje HPC i njezinu tobožnju fašističku politiku u Drugom svjetskom ratu.

Autor ove knjige je veliki poznavatelj naše i svjetske starije crkvene povijesti g. arhiepiskop HPC Aleksandar.

Zato je ova knjiga uvjerljivo dokazala da sramna „politika“ onemogućavanja obnove i normalnog rada HPC nije u interesu demokršćanske Hrvatske Države već u interesu bezbožničkih istočnih pa i „neoliberalnih“ zapadnih europskih zemalja, koje u našoj zemlji nalaze lihvarske žrtve svojih banaka i bezobzirno je koriste kao novi oblik kolonijalnog izvora dobro obrazovane a vrlo jeftine radne snage, koja je školovana o trošku našeg državnog proračuna a ne strane „elitne“ vladajuće klase.

Što se tiče domaće petokolonaške ljevice, SDP (kom)partije, koja je pravni, ideološki i imovinski nasljednik one propale Brozove zločinačke kompartijske terorističke organizacije, samo u prvim mjesecima poraća nakon završetka Drugog svjetskog rata zvjerski je pobila pola milijuna domoljubnih Hrvata, uključujući cjelokupni kler i gotovo sve vjernike Hrvatske pravoslavne crkve, na čelu s patrijarhom, svetim Germogenom. Ne zna se što se je zapravo dogodilo s njihovim ostatcima – je su li spaljeni ili trunu u još uvijek nepoznatih 700 masovnih grobnica?? To je bio i ostao njihov boljševički humanizam, etika i domoljublje…

Zbog toga njihovi i ostali ministri uprave u svim hrvatskim vladama, pod ucjenama tuđinske petokolonaške SPC, nisu htjeli ni čuti za registraciju HPC kao autokefalne Hrvatske pravoslavne crkve, iako joj je taj certifikat (Tomos) još 2013. godine izdao Sveti Sinod Europske pravoslavne crkve u Parizu.

Sve te činjenice su više nego dovoljne da ovaj recenzent s punom odgovornošću podrži molbu gospodina Marka Franovića, velikog dobrotvora i nebrojeno puta dokazanog domoljuba iz hrvatske dijaspore u Australiji, da Hrvatska biskupska konferencija svojim autoritetom kod Vlade RH odlučno pomogne registraciju HPC.

Tako bi se konačno i odbacila teorija srpske pete kolone da RH nije suverena Hrvatska Država, već da je i dalje srbijanska jugo-regija, u kojoj čak i sa 17.000 hrvatskih pravoslavaca iz zadnjeg popisa stanovništva nasilno upravlja agresorska beogradska SPC, a ne kako slijedi po crkvenom kanonu autokefalna HPC.

U Zagrebu 26. ožujka 2017.

Mr.sc. Ante Milinović

Oglasi

NAJVEĆA BITKA NA KOSOVOM POLJU ZAVRŠILA JE PRIJE 102 GODINE

Car Ferdinand I bugarski, Kaiser Wilhelm II i poljski maršal August von Mackenzen na vojnoj paradi u Nišu, 18. siječnja 1916.

 

“Oduzeše Tebi hrvatski narode Tvoju suverenost i prenesoše vladarsku vlast nad hrvatskim narodom na  srpskoga kralja Petra I (…) za Tvoju odluku u tom važnom času nitko Te nije pitao (…)”.

(proglas “Hrvatskom narodu”)

 Na početku I. Sv. rata Srbija se hrabro bori protiv Austro-ugarske, ali YU-povjest zaboravlja reći to da Austro-Ugarska, čija vojska broji 2 300 000 vojnika u stvari najprije ratuje protiv Rusije (6,2 mln. vojnika) pa si može priuštiti protiv Srbije samo 200 000. Protiv njih Srbi  mogu glumiti da su hrabri – kad im je vojska 3-4 puta veća. Nakon prvih nekoliko mjeseci kad Srbima uspjeva zaustaviti austrijance, oni izazivaju pogranične provokacije protiv neutralne Bugarske, koja ne uzvraća na provokacije.

Zbog izravne prijetnje sa strane Rusije 1. listopada 1915., Bugarska se pridružuje Centralnim silama i objavljuje mobilizaciju vojske ali još nigdje ne ratuje. Nadnevka 13. Listopada 1915. naredna je pogranična provokacija kad mali odred srpske vojske izvodi napad na bugarski teritorij. Već sljedeći dan stiže bugarski odgovor –  srbijanskim 350 000 vojnika (Timočka armija i 2. Srpska Armija) suprotstavlja se І. Bugarska armija sa 145 000 vojnika i svega 6 (ŠEST) kamiona.  Istodobno 2. Bugarska armija kreće u napad protiv Srpske makedonske armije i francusko-britanske vojske koje pobjeđuje kod Krivolaka, 3. i 4. BA su u Dobruđi gdje očekuju napad Rusije, koji se je i nešto kasnije dogodio.

Na sjevernom bojištu zapadno od Beograda 3. Austro-ugarska armija ratuje protiv 1. Srpske armije, a istočno od Beograda 11. njemačka armija – protiv 3. Srpske armije.

Samo devet dana nakon početka rata u par sati Bugarska vojska preuzima glavni grad Srbije Niš gdje zarobljuje 60 000 srpskih vojnika i 150 kamiona, kasnije kod Prištine još 20 000 vojnika – sveukupno u ratu njih 135 000 hrabrih Srba.

Odmah nakon pada Niša 200 000 srbijanskih vojnika pod vodstvom kralja Petra bježi preko albanskih planina da bi ih na Jadransku obalu stiglo samo 95 000.

Najbitniji dio ovog rata je Kosovska operacija koju izvodi 1. Bugarska armija i djelovi 2. Bugarske armije i 11. Njemačke armije (sveukupno 156 000 vojnika), koji ratuju protiv srbijanske armije (150 000 vojnika) s početkom 14. studenog 1915. Ova operacija, koja je u stvari najveća bitka u povijesti na Kosovom polju i u kojoj sudjeluje više od 300 000 vojnika s obje strane  završava 4. prosinca 1915. teškim porazom srbijanske vojske (36 000 poginulih). Bugarskih žrtava skoro pa i nema.

Bugarska vojska ratuje protiv hrabrih Srba 37 dana u kojima 1. Bugarska armija dostiže Debar i Djakovo – više od 500 km. Ona tad brzinom od 12 km po danu oslobađa bugarski teritorij (Niška oblast i Makedonija), koji su Srbi okupirali dvije godine ranije. Pravi hodni blitzkrieg!

Tako i nestaje Srbija na pune tri godine.

Godinu dana kasnije srbijanska vojska (80 000) vraća se na bojište. Kako bi mogli oni osloboditi državu, koju nisu obranili 800 000?

Što se događa s onjih 135 000 zarobljenih srpskih vojnika?

Pobjednici – Bugari njih velikodušno šalju kući!

Ipak kao i uvjek Srbi, koji gube sve bitke dobiju od gubitka. Nisu dobili rat nego kao saveznici Antante dobiju na dar zapadnu polovicu Balkanskog poluotoka. Dobiju na dar i drugog saveznika – do tad nazavisnu Crnu Goru, čija vojska tri godine ranije pokušava sprječiti prodor austrijanaca duž Jadranske obale u pokušaju okruživanja srbijanske vojske, koja pod vodstvom kralja Petra bježi izpred Bugara. Nije im uspjelo sprječiti austrijanace, ali su Srbi bježeći dobilli na vremenu pa im je uspjelo brodovljem Antante pobjeći na otok Krf.

Kad nakon završetka rata srbijanska vojska dolazi u Crnu Goru, ubija više od 9 000 crnogoraca. U ratu protiv Austrijanaca, Crnogorci imaju manje gubitke nego u „miru” sa Srbima. Tako Srbija uz pomoć Antante zahvaljuje Crnoj Gori zato što je u stvari spasila srbijansku vojsku.

Uzprkos tomu što je blaženi car Karlo formalno osnovao treću carsku jedinicu pod nazivom Zemlje krune kralja Zvonimira, a koja je u sklopu AU monarhije pokrila teritorij praktički od Alpi do Albanije, pod kraj rata neki hrvatski političari  radije prihvaćaju jugoslavensku ideju o stvaranju države SHS, ali hrvatski narod nije naivan i veći broj Hrvata (između njih više domobrana nakon povratka s ratišta) traže da Hrvatska postane nezavisna republika. Njihov mirni prosvjed u centru Zagreba srbijanska vojska, ista ona koja brzo bježi izpred Bugara sada vrlo hrabro sa strojnicama ubija hrvatske domobrane i mirne građane.

To je samo blagi početak suživota pod srpskom dominacijom kad sluga pokušava postati gospodarom. [srbi (sorab – sluga) (serv, servus, conservus – lat.)(Farlati –V-169)]

Na Berlinskom kongresu Austro–Ugarska dobija mandat za okupaciju Bosne i Hercegovine (članak 29), a članak 37. Berlinskog ugovora predviđa i austro–ugarski protektorat nad Srbijom. Godine 1881. potpisana je tzv. Tajna konvencija koja potvrđuje članak 37. Berlinskog ugovora. Njeno je djelovanje produljivano više puta.  

U stvari je Srbija do 1903. Austro-ugarski, odnosno Hrvatski vazal.

„Nije moguće da sluga bude nad svojim gospodarom” (Mat. 10:24)

 

Hrvatski arhiepiskop Aleksandar

BUGARSKA PRAVOSLAVNA CRKVA DODJELILA JE AUTOKEFALNOST MAKEDONSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI!

Nakon što je 14. studenog 2017. Sv. Sinod BPC dobio pismo predsjednika Sv. Sinoda MPC, Ohridskog arhiepiskopa Stefana, kojim je zatraženo priznavanje autokefalnosti MPC od strane BPC, cijeli bugarski narod održavao je molitvena bdijenja s nakanom da BPC donese odluku, koja sljedi:

ODLUKA SVETOG SINODA BUGARSKE PRAVOSLAVNE CRKVE OD 27. STUDENOG 2017. POVODOM DOBIVENOG PISMA IZ MAKEDONSKE PRAVOSLAVNE CRKVE

http://www.bg-patriarshia.bg/news.php?id=249763

„Bugarska pravoslavna crkva-Bugarska patrijarhija nikad nije bila ravnodušna za stradanja Makedonske pravoslavne crkve, zato … je Sveti Sinod donio odluku:

Kad već MPC priznaje da je BPC-BP njena Majka-Crkva, BPC-BP sa saznanjem da je to njen sveti dug prihvaća pružiti svestranu pomoć … za priznavanje kanonskog statusa MPC.

 Hrvatska pravoslavna crkva pozdravlja i podržava ovu odluku bratske Bugarske pravoslavne crkve namenjene bratskoj Makedonskoj pravoslavnoj crkvi!

 „I ako trpi jedan ud (dio Tjela Hristova), trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi.” (1 Kor. 12:26)

Na ovaj način je Republika Makedonija postala nezavisna i samostalna država.

Molimo Boga da to uskoro postane i Republika Hrvatska registracijom Hrvatske pravoslavne crkve.

„… jer tako nam dolikuje da ispunimo sve što je pravedno”(Mat. 3:15)

AMIN!

Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar

Jeste li znali da Hrvatska pravoslavna crkva još uvijek postoji?

Iznimno posjećen skup u Splitu zasjenila je iznenadna odbijenica iz Nadbiskupskog sjemeništa

 

Arhiepiskop Aleksandar Ivanov, poglavar Hrvatske pravoslavne crkve (HPC), govorio je sinoć o stvarnoj i skrivenoj povijesti hrvatskog pravoslavlja, predstavljajući pri tom svoju knjigu “Hrvatska pravoslavna crkva bila je, jest i bit će”.

Iznimno posjećen skup organizirala je Hrvatska udruga Benedikt, čija je potpredsjednica Silvana Dragun u uvodu naglasila kako namjera skupa nije govoriti protiv sestrinske im Srpske pravoslavne crkve (SPC) ili pak protiv srpske zajednice u Hrvatskoj.

– Svjesni smo kako među njima postoje Bogu posvećene duše koje se javno odriču Srpskog narodnog vijeća i Milorada Pupovca i nije nam ni na umu podrivati odnose i poticati sukobe, već želimo odgovoriti na pitanja, kazala je Dragun.

Zanimljivo je kako se lokacija održavanja promocije knjige arhiepiskopa Aleksandra promijenila, doslovno, u posljednji trenutak.

Naime, danima prije je bilo najavljivano kako će se tribina održati u Nadbiskupskom sjemeništu, a onda je došlo do iznenadnog otkazivanja dvorane i prebacivanja u hotel Atrium. Zašto je tome tako, upitali smo u Nadbiskupiji i dobili odgovor, kratak i jasan:

– Ordinarijat ne dopušta Hrvatskoj pravoslavnoj Crkvi održavanje bilo kakvih manifestacija u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu.

Ni Marijo Popović iz HU Benedikt nije želio razgovarati na tu temu. Tražili smo i komentar od paroha SPC protojereja Milorada Đurđevića, no, na žalost, nismo dobili odgovora.

Arhiepiskop je pokušavao objasniti rasvjetliti pravoslavlje u Hrvata, napominjući kako religija i nacionalnost nisu vezani:

– Hrvatska pravoslavna crkva je autokefalna još od 1707. godine, ustvrdio je, pitajući okupljene što misle čijim je svećenikom bio otac Nikole Tesle – Milutin?

– Bio je svećenikom Karlovačke episkopije, koja se nalazi kao sedma u popisu pravoslavnih crkava iz 1855. godine – dao je odgovor nazočnima poglavar Hrvatske pravoslavne crkve.

Manastir Krka

Između ostalog arhiepiskop Aleksandar drži kako je veliko lažiranje povijesti provedeno i u manastiru Krka, ukazujući na kamenu ploču, postavljenu nad ulazom, gdje se nalazi uklesan tekst o obnovi bedema, koji se prihvaća kao dokaz o kontinuitetu boravka od 1402. godine.

– Te godine se nisu koristila arapske brojke pri pisanju, a pogotovo ne u pravoslavlju, jer bi se tada upisala godina 6910., i to slavenskim pismom, ustvrdio je arhiepiskop.

Piše Milena BudimirJakov Prkić/Hanza media  Foto Jakov Prkić/HANZA MEDIA/Slobodna Dalmacija

 

http://croative.net/jeste-li-znali-da-hrvatska-pravoslavna-crkva-jos-uvijek-postoji-iznimno-posjecen-skup-splitu-zasjenila-iznenadna-odbijenica-iz-nadbiskupskog-sjemenista/

Predavanje o nepoznatoj povijesti hrvatskog pravoslavlja u Splitu

Hrvatska udruga Benedikt poziva sve zainteresirane za otkrivanje dijela stvarne hrvatske povijesti i sakrivene povijesti hrvatskog pravoslavlja na predavanje hrvatskogarhiepiskopa Aleksandra i predstavljanje njegove knjige pod naslovom “Hrvatska pravoslavna crkva bila je, jest i bit će”, koje će se održati u ponedjeljak, 6. studenog 2017., s početkom u 19 sati u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu, Zrinsko-frankopanska 19.

Knjiga se bavi s nekoliko tema, rasvjetljava postojeće činjenice pravoslavlja u Hrvata kao sastavnog dijela hrvatske povijesti, zatim iznosi javnosti nastojanja arhiepiskopa Aleksandra i suradnika oko ponovne obnove HPC, a također se bavi i nekim drugim temama od iznimne važnosti za hrvatski narod, sve na temelju dokaza, činjenica i argumenata, a sagledanih i interpretiranih s hrvatskog gledišta umjesto neprijateljskog velikosrbijanskog ili komunističkog gledišta.

Nije bez razloga zadnjih 100 godina tako silovito napadnuta hrvatska povijest, jer povijest je korijen naroda, bez povijesti narod ne postoji. Kako su se Hrvati spletom povijesnih okolnosti dva puta u prošlom stoljeću našli na gubitničkoj ratnoj strani, razumljivo je da su im pobjednici pisali povijest, koja odgovara pobjedniku, a ne Hrvatima. Kako su Hrvati u Domovinskom ratu izašli pobjednicima, nacionalna je egzistencijalna nužda odbaciti stranu, nametnutu interpretaciju povijesti i provesti reviziju dokaza u skladu s najnovijim znanstvenim standardima te uskladiti interpretaciju povijesti sa stvarnim činjeničnim stanjem.

Preuzeto sa: http://hu-benedikt.hr/?p=101057