Na inicijativu arhiepiskopa Aleksandra, hrvatski pravoslavni branitelj Đuro Plavljanić ponovo ima dom

Nadnevka 12. siječnja 2021. objavili smo članak o Hrvatu, pravoslavcu, hrvatskom branitelju Đuri, čiji dom je prošle godine uništio razorni potres (https://hrvatskapravoslavnacrkva.wordpress.com/2021/01/12/duro-plavljanic-jedan-od-12-000-hrvatskih-branitelja-pravoslavaca/).

Inicijativa Hrvatskog arhiepiskopa Aleksdandra za pomoć Đuri i njegovoj obitelji naišla je na veliki odaziv, pa obitelj Plavljanić ponovo ima dom i to ne samo od građevinskog materijala, nego i od Božijeg blagoslova.

Ovdje prenosimo članak objavljen na webu Sisačke biskupije:

Blagoslov kuće hrvatskog branitelja Đure Plavljanića

Nakon što je Đuro Plavljanić, hrvatski branitelj pravoslavne vjere, u razornom potresu krajem prošle godine ostao bez kuće i proveo šest mjeseci u stambenom modulu, u četvrtak 17. lipnja 2021. u Plavljanićima, zaseoku sela Jošavica kod Petrinje, blagoslovljena mu je nova obiteljska kuća.

Kuću su blagoslovili arhiepiskop Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandar i sisački biskup Vlado Košić, a njezinu izgradnju financirali su Hrvati iz Australije zajedno s humanitarno-karitativnom udrugom franjevaca Bosne Srebrene „Kruh svetog Ante“ i brojnim drugim donatorima. Kuću je gradila tvrtka „Dom invest“ iz Žepča u Bosni i Hercegovini uz koordinaciju pukovnika u miru Ivice Pandže – Orkana iz Siska te posredovanje Gorana Macure, hrvatskog branitelja pravoslavne vjere iz Šibenika.

Blagoslovu je nazočio i voditelj Kruha svetog Ante u Hrvatskoj fra Stipe Karajica, župnik iz Hrvatskog Čuntića Fra Petar Žagar, župnik iz Hrastovice fra Dragan Grizelj te brojni branitelji pristigli iz Vinkovaca, Pleternice, Karlovca, Siska, Petrinje i Šibenika.

Tom prigodom Đuro Plavljanić i njegova supruga Štefica, koji žive u mjestu s pretežito pravoslavnim stanovništvom, zahvalili su donatorima i svima onima koji su bili uključeni u ovu humanitarnu akciju koja im je omogućila dom. Izrazivši i veliku radost zbog svega Đuro je poručio kako će za donatore, Hrvate iz Australije, uplatiti misu, da ih Bog blagoslovi i čuva.

Obrativši se okupljenima biskup Košić je rekao kako je ovo povijesni događaj, ne toliko materijalne, koliko duhovne vrijednosti, jer se u ovoj kući ostvarilo jedinstvo našeg naroda i ljudi koji vole svoju domovinu, bez obzira na vjeroispovijest. Čestitavši svima uključenima u ovaj hvalevrijedan poduhvat biskup je domaćinu predao i dar Biskupije te obećao kako će u daljnjem opremanju kuće sudjelovati i Sisačka biskupija.

članak preuzet s:

https://www.biskupija-sisak.hr/index.php/arhiv/6328-blagoslov-kue-hrvatskog-branitelja-ure-plavljania

Povodom saborskog izlaganja zastupnice SDSS-a

Povodom saborskog izlaganja zastupnice SDSS-a Jeckove od 16. svibnja 2021. u  kojem ona traži otvaranje srbijanske redakcije na HRT-u:

Ustav u članku 15. kaže da su manjine ravnopravne, što nije slučaj u praksi. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, niži akt od Ustava, derogira Ustav i razlikuje manjine s manje od 1,5 % udjela u stanovništvu i one s više od 1,5 % udjela koje pogoduje s više zajamčenih zastupnika od drugih.

Osnivanje nekakve redakcije na HRT-u dovelo bi do daljnjeg jačanja ionako već velike diskriminacije između manjina prouzročene navedenim Ustavnim zakonom.

Moramo napomenuti da u Ustavu poimenice navedene 22 manjine nisu kraj, jer Ustav kaže „…i drugih…“ i tako otvara prostor za nove manjine koje će se moguće pojaviti u budućnosti: Arapi, Iranci, Afgani, Hazari, Paštuni… i sav taj neograničeni broj manjina tražit će redakcije po HRT-u. Zato taj suludi pokušaj treba biti sasječen u korijenu.

Prema podatcima DZS materinski jezik hrvatskih Srba je HRVATSKI jezik, i to kod 75 % manjinskog stanovništva, iz čega logično slijedi da se hrvatski Srbi na popisima stanovništva redovno i plebiscitarno izjašnjavaju za hrvatski jezik kao svoj jezik. Čak i Teslin materinski jezik, prema njegovim školskim dokumentima, bio je hrvatski, iz čega proizlazi i materinski jezik njegovih pravoslavnih roditelja i ostalih predaka.

Današnji hrvatski Srbi nikad nisu govorili srbijanski, nego su kao doseljeni pravoslavni Hrvati iz npr. Turske Hrvatske, oduvijek govorili hrvatskim jezikom. Također, dio govornika staroslavenskog jezika prešao je izravno sa staroslavenskog jezika na hrvatski jezik. Nametanje srbijanskog jezika tim ljudima u medijima i institucijama bilo bi završni stadij njihovog posrbljivanja koji bi poslužio umjesto kvalitetnoj nacionalnoj integraciji, konačnom i dugotrajnom razbijanju jedinstva hrvatske nacije.

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR

MILUTIN MILANKOVIĆ

POVODOM GODIŠNJICE ROĐENJA NAJVEĆEG HRVATSKOG I SVJETSKOG GEOFIZIČARA I ASTRONOMA, 28. SVIBNJA 1879.

Milutin Milanković, po rođenju podanik hrvatske krune i pripadnik Hrvatske pravoslavne crkve (tad pod imenom Karlovačka arhiepiskopija), za koju Milanković piše da je njegova obiteljska povijest s njom čvrsto povezana. Po struci građevinar, astronom, fizičar i geofizičar, otac moderne klimatologije, rođen je u mjestu Dalj u Hrvatskom kraljevstvu 28. svibnja 1879., a preminuo 12. prosinca 1958. u Beogradu te je po vlastitoj želji sahranjen u Hrvatskoj, u rodnom Dalju. Bio je dopisni član JAZU od 1925. i redovni član SANU. Stvaralačke godine svog života proveo je u Kraljevini Jugoslaviji i SFR Jugoslaviji.

Po njemu su nazvani krateri na Mjesecu i Marsu (Milankovic) i planetoid (1605 Milankovitch), a jedna od budućih NASA-inih ekspedicija na Mars trebala bi nositi njegovo ime. NASA ga je uvrstila među 15 najvećih umova svih vremena koji su se bavili proučavanjem Zemlje.

Milutin Milanković je u svom bogatom stvaralačkom životu predložio i reformu gregorijanskog i julijanskog kalendara, koja je vodila do sad najpreciznijeg kalendara (Milankovićev kalendar) i koja je na Svepravoslavnom kongresu u Carigradu 1923. prihvaćena od većine pravoslavnih crkvi (ali ne i od SPC).

Otac mu je bio zemljoradnik, preminuo je kada je mali Milutin imao samo osam godina, a brigu o njemu, braći i sestrama, uz majku, preuzeli su baka i ujak. Bio je boležljiv pa nije išao u školu te su ga podučavali privatni učitelji.

Srednju školu završio je u Osječkoj realnoj gimnaziji, a zatim je pohađao Tehničko sveučilište u Beču gdje je diplomirao Građevinu 1902. i nakon toga stekao doktorat iz tehničkih znanosti 1904. Do 1909. radio je u Beču kao inženjer u građevinskom poduzeću, gradio je brane, mostove, vijadukte i druge građevine od armiranog betona. Tad već dobro uhodani srbijanski headhunting među mladim perspektivnim Hrvatima pravoslavcima (poznat je i primjer Dimitrija Davidoviča), i ovdje je došao do izražaja. Kao mamac Milutinovom egu poslužilo je mjesto izvanrednog profesora primjenjene matematike na tek osnovanom Beogradskom sveučilištu. U jesen 1909. ponuđena mu je profesura na Katedri primijenjene matematike Sveučilišta u Beogradu te se 1910. seli u novonastalu Kraljevinu Srbiju, slijedeći svoju dječačku maštu o tomu kako će steći vlastelinstvo u primitivnoj zemlji s neobrazovanim narodom. Plaća mu je bila deset puta manja od one koju je imao u Beču zbog čega je morao dodatno honorarno raditi. Godine 1914. oženio se Kristinom Topuzović iz Šabca i otišao s njom na medeni mesec u rodni Dalj u Hrvatskom kraljevstvu. Prvi svjetski rat ih je zatekao u Dalju, a on je tad kao državljanin Kraljevine Srbije, bio uhićen i prebačen u logor u Austriji. Supruga Kristina je odputovala u Beč i preko prijateljskih veza uspjela da nakon šest meseci provedenih u logoru, ostatak zarobljeništva provede u Budimpešti gdje mu je omogućeno nastaviti njegova istraživanja. Nakon rata vraća se u Beograd.

Početak Drugog svjetskog rata zatekao ga je u Beogradu Kad su njemačke okupacijske vlasti  zatražile od profesora Sveučilišta u Beogradu da potpišu Apel srpskom narodu kojim je narod pozvan da podupre tadašnju srbijansku vlast i njezin nacistički režim, a koji su spremno potpisali tad najznačajniji episkopi SPC i mnogi srbijanski intelektualci, Milutin Milanković bio je jedan od nekolicine profesora koji su ga odbili potpisati.

Po završetku Drugog svjetskog rata i komunističke revolucije, Sud časti Beogradskog sveučilišta je 1. srpnja 1950., procjenjujući društveno-političku podobnost Milutina Milankovića, donio ocjenu u kojoj se priznaje da se Milanković istaknuo kao odličan stručnjak i znanstvenik koji se bavi astronomijom i nebeskom mehanikom, ali “..Marksizam-lenjinizam uopće ne poznaje niti pokazuje ikakav interes … Smatramo da je naš politički neprijatelj i da će kao takav umrijeti …“). 

Milanković se u Jugoslavijama nije proslavio. Njegov rad nije ostavio dublji trag u znanstvenom stvaralaštvu. On nije stvorio neku svoju školu, koja bi čuvala i negovala njegove ideje. Bio je okružen matematičarima, astronomima i stručnjacima iz racionalne mehanike, kojima su ledena doba bila strana, a među geolozima i geografima nije bilo glaciologa, pa je matematičko i astronomsko obrazloženje njegove teorije ledenog doba i njima bilo strano.

Milankovićevu knjigu u kojoj je prvi put u cijelosti iznesena teorija o ciklusima recenzirao je nitko drugi nego znameniti Andrija Mohorovičić, s kojim je usko surađivao. Glavna Milankovićeva djela objavljena su na stranim jezicima: Matematička teorija termičkih pojava izazvanih Sunčevim zračenjem (Théorie mathématique des phénomènes thermiques produits par la radiation solaire, 1920.), Sekularna pomicanja polova (Säkulare Polverlagerungen, 1933.), Pravilo o obasjavanju Zemlje i njegova primjena na problem ledenih doba (Kanon der Erdbestrahlung und seine Anwendung auf das Eiszeitproblem, 1941.). Milankovićeva teorija opisuje kolektivne klimatske učinke promjena u gibanju Zemlje. Radi se o matematičkoj teoriji koja povezuje klimatske promjene s promjenama u ekscentričnosti orbite, nagibom osi i precesijom. Otkrio je da su periodične promjene ekscentriciteta Zemljine putanje i nagiba Zemljine osi uzrok dugoročnih klimatskih promjena, tj. nastanka i prestanka ledenih doba, kasnije nazvano Milankovićevi ciklusi. Ustanovio je osnovno razdoblje od približno 100 000 godina i sekundarna razdoblja od približno 400 000 i 125 000 godina, u kojima zbog promjene ekscentriciteta Zemljine putanje nastaju značajne promjene primljene količine Sunčevog zračenja. Našao je i razdoblje promjene nagiba Zemljine osi od približno 41 000 godina, koji dovodi do smanjenja Sunčeva zračenja u višim zemljopisnim širinama. Svjetska promjena klime na Zemlji čini Milankovićevo djelo trajno aktualnim.

Zanimljivo otkriće Domagoja Vidovića: Hrvati pravoslavci u crnogorskom dijelu Sandžaka

Prije čitanja ovog teksta, napominjemo da po zadnjem popisu stanovništva, u CG živi stotinjak Hrvata pravoslavaca, od kojih je jedan manji broj kontaktirao HPC. Hrvati pravoslavci u Crnoj gori su izvorni pravoslavci, a ne katolici koji su spletom okolnosti prešli na pravoslavlje.

……….

Istraživaču su uvijek najdraža slučajna otkrića. Za moje je najnovije zaslužan Vitomir Ćetković. Prošle sam ga jeseni upoznao u Baru, znam ime, znam kako čovjek izgleda, a nikako se sjetiti je li Dumezić ili Ćetković, pa umjesto da nazovem u Bar, po bračku štedim i kuckam po računalu. Ukucavši Dumezić i Zupci, naišao sam na stranice Muzeja žrtava genocida u Beogradu.

Izbaci mi ondje podatke o Tomi Dumeziću Nikinu iz Zubaca. Vidim da piše narodnost, godina rođenja i pogibije te prebivalište. Odem na početak dokumenta i shvatim da sam naišao na izvadak iz popisa žrtava Drugoga svjetskog rata za Crnu Goru koji je po podatcima i nalogu Savezne komisije za žrtve rata 1941. – 1945. (osnovane 17. lipnja 1964.) sastavio Savezni zavod za statistiku za područje cjelokupne Lijepe nam Bivše.

U predgovoru stoji da je već 1966. objavljena publikacija Žrtve rata 1941. – 1945., u kojoj su popisana 597.323 stradalnika. Time je obrađeno nešto više od polovice procijenjenih žrtava. Naime, računalo se da je žrtava, bez kvislinških, koje su odoka procijenjene na 50.000, bilo između 1.016.000 i 1.066.000. Zbog čega je 25 godina bilo zabranjeno služenje popisom, možemo samo nagađati, ali svakako nije naodmet spomenuti brojku od 1.700.000 navodnih jugoslavenskih žrtava, od čega navodno 700.000 u Jasenovcu. Procijenjeni je broj žrtava koji je utvrdila Komisija upućivao na to da je broj žrtava manji za barem 37 %.

Pregledao sam letimično bokeljska naselja nastojeći utvrditi odgovara li narodnost stvarnomu stanju i činilo mi se da je sve  u skladu s očekivanjima jer je razvidno bilo da se više od 90 % bokeljskih katolika izjašnjavalo Hrvatima.

Kad sam prešao na druge crnogorske općine, dočekalo me iznenađenje. Naime, u naselju Kovren sjeverozapadno od Bijeloga Polja od 31 žrtve za čak je 22 stajalo da su Hrvati. Pogledajte njihova imena i prezimena te u zagradi ime oca: Branko Caković (Nikola), Milinko Caković (Radosav), Sava Caković (Milija), Vuksan Đurević (Ognjen), Dušan Jelić (Lala), Periša Jelić (Mileta), Milan Joksimović (Mijat), Krstivoje Joksimović (Nikola), Milivoje Joksimović (Nikola), Neško Joksimović (Vule), Milan Knežević (Matija), Vukojica Kojović (Milija), Mileva Koković (Bjela), Gojko Sekulić (Milinko), Lazar Sekulić (Rade), Mato Sekulić (Rade), Radoman Sekulić (Drago), Radovan Sekulić (Tripko), Toma Sekulić (Vasilije), Vojin Sekulić (Dragi), Vukojica Sekulić (Sekula) i Radivoje Varagić (Mile).

Budući da uza njihova imena stoje i imena nekih drugih naselja te da nisam bio siguran je li riječ o prebivalištu ili mjestu pogibije, nastojao sam po različitim popisima utvrditi je li riječ o domaćim prezimenima te spoznao da su nositelji svih tih prezimena živjeli i danas žive u općinama Bijelo Polje i Pljevlja. Dvije su žrtve dvaput popisane s različitom narodnosnom odrednicom, ali to ne umanjuje podatak da je velika većina kovrenskih žrtava hrvatskih korijena.

<img class=”i-amphtml-intrinsic-sizer” style=”box-sizing: border-box; margin: 0px; padding: 0px; border: 0px; outline: 0px; font-size: 18px; vertical-align: baseline; background: transparent; max-width: 100%; display: block !important;” role=”presentation” src=”data:;base64,” alt=”” aria-hidden=”true” />Povezana slika

Sudeći po prezimenima, razvidno je da je riječ uglavnom o pravoslavcima, a osobna imena njihovih nositelja ne pripadaju suvremenomu hrvatskom osobnoimenskom fondu. Namjerno naglašavam suvremenomu jer su narodna imena kao što su Gojko, Vukojica ili Milivoje bila obilno potvrđena u Konavlima, zapadnoj Hercegovini i Dalmatinskoj zagori u predosmanlijskome razdoblju te od njih potječu prezimena kao što su Gojković, Vukojičić ili Milivojević, koja nose i Hrvati. Ta su prezimena potekla od hrvatskih srednjovjekovnih narodnih imena, koja su se u srpskome osobnoimenskom fondu zadržala do danas te ih stoga danas ne držimo svojima. Ona su dio zajedničke južnoslavenske, pa i sveslavenske imenske baštine.

Mojim će, pak, Neretvanima biti zanimljiv podatak da se i Radivoje Varagić izjasnio kao Hrvat jer su se Varagići pisali i kao Veraje poput svojih neretvanskih suprezimenjaka. Da postoje određeni tragovi katoličke i hrvatske prisutnosti u današnjemu Sandžaku, znamo po toponimiji. Sjeverno se od Bijeloga Polja na Limu nalazi naselje Sutivan, čije je ime tvoreno od dalmatskoga pridjeva santu, koje je odrazom rane prisutnosti zapadnoga kršćanstva. Na kasniju katoličku nazočnost u Bijelome Polju upućuje i toponim Latinsko groblje. U mjesnoj toponimiji na Sandžaku nalazimo na više naselja u kojima se odrazio etnonim Hrvat, a u antroponimiji nerijetko na različita osobna imena istoga postanja, pa su čak i neki pravoslavni svećenici nosili ime Hrvoje.

Mario Grčević u svojoj novoj knjizi Ime Hrvat u etnogenezi Južnih Slavena spominje miješanje dijela raških (Sandžak i Kosovo srce su Raške, srednjovjekovne srpske države) Hrvata i Vlaha oko Rvatske bačije na Kopaoniku, pri čemu je vlaško stanovništvo primilo hrvatsko narodno ime. Da se hrvatsko ime u unutrašnjosti Crne Gore nije zatrlo, čak neovisno o vjerskoj pripadnosti, sve do druge polovice XIX. stoljeća, upućuju različiti crnogorski autori. Da je među sandžačkim muslimanima bilo sklonosti prema Hrvatskoj, znamo i iz Drugoga svjetskog rata kad su se nazivali Hrvatima i tražili pripojenje NDH.

Sestra mi je prepričavala kako je još do prije nekoliko godina u Novome Pazaru radila ćevabdžinica TuđmanIzjašnjavanje sandžačkih pravoslavaca kao Hrvata, u blizini sandžačkih muslimana s kojima odnosi nisu bili bajni i koji su tražili pripojenje hrvatskoj državi, pred manje od osamdeset godina, u naselju u kojemu tko zna koliko stoljeća nema katolika, a od 1948. po službenim popisima ni Hrvata, zvuči uistinu nevjerojatno, pogotovo kad se to navodi u publikaciji objavljenoj pod strogim nadzorom komunističkih vlasti. Posebno, pak, iznenađuje činjenica da se u crnogorskome dijelu Sandžaka prije osamdesetak godina Hrvatima izjasnilo znatno više pravoslavaca nego muslimana.

Donedavno postojanje pravoslavnih Hrvata duboko u Crnoj Gori uistinu je povijesna zanimljivost, ali i pouka. Udaljavanje od narodnoga korpusa počinje izdvajanjem iz matične države, pojačava ga kidanje veza s njom, a promjena vjeroispovijesti (to možemo vidjeti u samoj Hrvatskoj) čak i stvarne pripadnike nekoga naroda može uklopiti u drugi narodni korpus. Stoga pomalo čudi poprilična nezainteresiranost hrvatske države, pa donekle i Crkve, ponajprije za Hrvate iz Svebarja (Bara s okolicom, Spiča i Šestana), koji su katolici, čiji je osobni imenski fond izrazito hrvatski (Anto, Frano, Mato, Vlaho), čija je kulturna baština hrvatska, a bogoslužni jezik hrvatski i kojih je još oko 3000, koliko ih je bilo i pred pad toga kraja pod Osmanlije. Njihove važnosti moramo biti svjesni poglavito zbog Boke kotorske jer nas povijest uči: Jao pokrajini koja postane pogranična, tj. krajina.

Piše: Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo

preuzeto s: https://likemetkovic.hr/portal/zanimljivo-otkrice-domagoja-vidovica-hrvati-pravoslavci-u-crnogorskome-dijelu-sandzaka/amp/?

USKRSNA POSLANICA HRVATSKOG ARHIEPISKOPA †ALEKSANDRA

Hristos Voskrese!

Voljeni u Gospodinu, braćo i sestre,

I ove godine Božje milosrđe nas je udostojilo slaviti svijetlo i preslavno Kristovo Uskrsnuće. Poklonimo se svetomu Gospodinu Isusu, koji je jedini bezgrješan. Izgovorimo spasonosne riječi: “Hristos Voskrese!”. Proslavimo blagdan blagdana, slavlje nad slavljima, svečanost nad svečanostima i pobjedu nad pobjedama.

Uskrsnuće Isusa Krista najveći je trijumf vjere, nade i ljubavi. Stoga mi koji vjerujemo da uvijek “hodamo u vjeri” (2.Kor. 5 : 7) s vjerom “živimo, i krećemo se i postojimo” (Djela apostolska. 17 : 28). Ta nam vjera daje nadu u spasenje (Rim. 8 : 24).

slika: Uskrsnuće, Andrea di Bartolo

Sin se Božji utjelovio da bude blizu nas. Patio je kako bi nas podučio strpljenju, umro je zbog naših grijeha kako ne bismo bili potišteni. Usksnuo je da nam daruje vječni život. Kroz Kristovo slavno uskrsnuće, kao što je božanski evanđelist svjedočio, »ljudi koji su sjedili u tami vidjeli su veliko svjetlo, a za one koji su sjedili u zemlji i smrtniku u sjeni, pojavilo se svjetlo« (Mat. 4 : 16). Svjetlost, mir i spasenje za svakog čovjeka i za sve narode, u svim vremenima koja su vjerom primila i primaju Njega -„istinsko svjetlo“ (Ivan 1: 9). Koji su u Njemu prepoznali svog jedinog Boga i Spasitelja i kojima je On pružio mogućnost od djece grijeha i smrti “da postanu djeca Božja” (Ivan 1 : 12).

Stoga je u presvijetlom Uskrsnom jutru, naš Sveti Otac Ivan Zlatousti trijumfirao i triumfirajući zapovjedio: „Neka nitko ne oplakuje svoje siromaštvo, jer je Carstvo nebesko otvoreno za sve! Neka nitko ne plače za svojim grijesima, jer je iz Spasiteljeva groba izdiže oprost! Neka se nitko ne boji smrti, jer nas je Spasiteljeva smrt oslobodila od nje! ” (Pohvala za Uskrs). Zajedno s apostolom pita: „Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?” (1. Kor. 15 : 55). Jer što je smrt nego odvojenost od Izvora života? Međutim, sada, nakon Utjelovljenja Sina Božjeg i Njegovog slavnog Uskrsnuća, sada kad je “Bog s nama” (Iz 8 : 10), sam život je s nama i smrt je već onesposobljena.

Život i vjera koje sveta Crkva ispovijeda i propovijeda i s kojima svi njezini vjernici žive i spašavaju se božanski su dar svima nama i svakom čovjeku; život koji je “u izobilju” (Ivan 10 : 10) i vjera koja pobjeđuje “svijet” (1. Ivanova 5 : 4) i sve što je “od svijeta” (Iv 15 : 19), a ne sviđa se Bogu. Vjera kroz koju vjerno pronalazimo Gospodinov put, put do Neba i do vječnog života u Očevim njedrima.

Na nama je zadržati i slijediti ovu vjeru, a time i spasiti se kroz nju. U nama je “Carstvo Božje” (Luka 17:21), prema riječima našega Gospodina i Spasitelja, i u našoj je moći živjeti i ispunjavati ovu svoju spasonosnu pravoslavnu vjeru i iskoristiti velikodušnu odredbu Krista., Njegovom slavnom pobjedom, priliku da uistinu budemo „sugrađani sa svetima i svoji s Bogom“ (Ef. 2 : 19). U njoj, u ovoj bogomdanoj vjeri, iznova potvrđuje jutro na praznom grobu, dan svete Pashe, blagdan svetkovina i proslava slavlja, kako je Crkva oduvijek nazivala Dan slavnog Kristova uskrsnuća.

Neka nas Svjetlost koja se izdiže na ovaj dan iz prazne grobnice uvijek obasjava sve nas. Neka nam uvijek ugrije srce i prosvijetli um, kako bismo se njime vodili da idemo Kristovim stopama slijedeći obrazac koji nam je On zavještao i tako budemo počašćeni vječnim životom s Njim – u Carstvu koje za nas pripremljeno „od stvaranje svijeta”(Mt. 25 : 34) – Carstvo svjetlosti, božanske ljubavi i svake pravednosti – Carstvo koje je” pravednost i mir i radost u Duhu Svetom “(Rim. 14 : 17) .

Neka milost i mir Uskrsloga od mrtvih Gospodina našeg Isusa Hrista bude sa svima nama!

KRIST JE USKRSNUO!

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR

Poziv na USKRSNU liturgiju

U nedjelju 2. svibnja 2021. s početkom u 10,00 sati Hrvatski arhiepiskop Aleksandar održat će Božansku sv. liturgiju povodom Uskrsnuća Gospodina našeg Isusa Krista u našoj crkvi sv. Germogena na lokaciji Domjanićeva br. 5 u Zagrebu. Dođite da zajedno slavimo i molimo.

Oni koji jesu ili sumnjaju da su možda bolesni od bilo čega lako prenosivog, neka ostanu kod kuće i samostalno mole.

Dođite svi vjerni, poklonimo se Kristovom uskrsnuću!

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR