D. Borovčak: Popis stanovništva 2021. je neregularan, treba ga poništiti i ponoviti

Povodom popisa stanovništva 2021.

Znate li da se u popis stanovništva 2021. ne može unijeti podatak o starosti zgrada izgrađenih prije 1900. godine? No bez problema možete upisati zahod u stanu – bez ispiranja. Naime, u grupi Podaci o stanu, za pitanje br. 19 o dovršenosti zgrade, elektronički izbornik automatski ne dopušta upis zgrade starije od 1900 godine. Dakle zgrade izgrađene prije 1900. godine, u kojima žive stanovnici Hrvatske, uopće i ne postoje. No moguće je bez problema upisati da u stanu imate zahod bez ispiranja. Pa makar se i zabunili. Vrlo „logično“, zar ne? Naime, u Popisu stanovništva 2021. postoje pitanja koja su ograničena ponuđenim izbornikom, u kojem ne možete upisati što želite, već ste prisiljeni odabrati neki od ponuđenih podataka, pa makar on bio i pogrešan. Po toj logici, uopće ne postoje zgrade u Zagrebu na Gornjem gradu, ni njihovi stanovnici, jer su sve zgrade iz 18. i 19. stoljeća, dakle starije od 1900 godine. Po toj logici, ne postoje cijeli dijelovi Donjeg grada u Zagrebu, ali ni mnogo drugih objekata diljem Hrvatske. Postoje samo objekti iz 20 stoljeća, ali ipak postoje u stanovima zahodi bez ispiranja. Snažna logika, zar ne?

Popis stanovništva zapravo ima puno ozbiljniju – namjerno smišljenu logiku podvale. Onu koja se odnosi na dio hrvatskog pučanstva, kome se priječi sloboda vjeroispovijedi i mogućnost slobodnog izjašnjavanja. Naime, postoje ozbiljne razlike između prikazanog slikovnog upitnika za popis stanovništva na stranicama Državnog zavoda za statistiku, obrazac, a i onog elektroničkog. Na prvi pogled čini se sve skladno i u redu. Međutim, na elektroničkom popisu, kako onog za samopopisivanje tako i onog kod popisivača s lap-topom, postoje nametnuti i zato sporni odgovori. U grupi Podaci o osobi, pitanje br. 20.Vjerska zajednica, nudi se padajući izbornik ograničenih odgovora i nije moguće ništa drugo upisati odnosno odabrati od onoga što je unaprijed određeno. Tako na tom popisu, pitanje br. 20.Vjerska zajednica, ne postoji Hrvatska pravoslavna crkva, ali postoji Srpska pravoslavna crkva. To se službeno obrazložilo da HPC nije registrirana – što joj državne institucije onemogućavaju već godinama, iako ni SPC nije registrirana – na što se žmiri već godinama. Tako se dio pučanstva, Hrvata pravoslavne vjeroispovijedi, ne može izjasniti o pripadnosti vjerskoj zajednici, nego mogu „birati“ ono što nisu i ne osjećaju po ponuđenom izborniku. Očito ponuđeni izbornik je osmišljen namjerno tako, kako bi se posve negiralo postojanje Hrvata pravoslavne vjeroispovijedi.

veleplakat s tekstom

Naime, popisom stanovništva 1991. godine utvrdilo se oko 6.700 Hrvata pravoslavaca, godine 2001. kao Hrvati pravoslavne vjeroispovijedi izjasnilo se približno 12.500 stanovnika, a 2011. godine oko 16.600. Očito takvi podaci nisu po nečijem političkom ukusu, pa se na ovom popisu 2021. želi osmišljenom podvalom doskočiti rezultatima. Trebalo je stoga osmisliti nepostojanje Hrvata pravoslavne vjeroispovijedi, što bi očito zadovoljilo nečiji pokvareni politički interes. Popis je stoga neregularan, treba ga poništiti i ponoviti! To je vijest, koja je alarmantna i u svakoj civiliziranoj zemlji zvonila bi zvona bi na uzbunu!

Popis stanovništva ili cenzus je pravno uređeno prikupljanje statističkih podataka o svakom pojedinom pripadniku stanovništva određene države ili područja. Popis stanovništva je statističko sredstvo koje koristi država u razne svrhe poput poreza ili gospodarske politike, a građani konvencionalnom metodom brojanja po upitniku pružaju informacije o sebi i kućanstvu u kojem žive. Po prvi put popis je digitaliziran te je moguće popisati se putem Interneta korištenjem sustava e-Građani. No trebalo je doskočiti mogućnosti da se po pitanju nacionalnosti, vjere i pripadnosti vjerskoj zajednici stanovnici bez iznimke slobodno opredijele.

Podaci popisa se objavljuju u raznim formatima kako bi bili dostupni znanstvenim subjektima, svim razinama vlasti, medijima, dobrotvornim organizacijama i svim građanima koji su zainteresirani. Podaci se mogu vizualno prikazati ili analizirati po raznim statističkim modelima, pokazati razliku između pojedinih područja ili prikazati povezanost različitih osobnih karakteristika. Popisni podaci nude jedinstven uvid u mala područja i male demografske skupine. Tako se predstavlja popis stanovništva na državnim stranicama. Zašto se onda onemogućilo da se Hrvati pravoslavne vjeroispovijedi slobodno opredijele i iskažu svoju pripadnost vjerskoj zajednici koju oni žele i kojoj oni po svom uvjerenju žele pripadati?

SPC 1926 naredba

Ustav Republike Hrvatske (pročišćeni tekst od 15. siječnja 2014.) u poglavlju III. Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda i točki 2. Osobne i političke slobode i prava, u članku 40. kaže: „Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja“, a u članku 41. pojašnjava: „Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države. Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.“ Je li ovaj Popis 2021. skladu sa Ustavom i onime što Ustav propisuje? Očito da nije.

Zaključno, u cijelom upitniku Popisa stanovništva 2021. samo su 2 pitanja na koja se nude nametnuti odgovori automatskim izbornikom. To je pitanje o starosti zgrade u kojoj živite i to je pitanje pripadnosti vjerskoj zajednici kojoj netko pripada. Kako to da ih nema više? Nije bilo ni potrebno. Pitanje o starosti zgrada, služi kao krinka za drugo pitanje, iako daje krivotvorenu sliku o tome da Hrvati žive u suvremenim, novijim zgradama. Pitanje o pripadnosti vjerskim zajednicama, daje prividnu sliku slobode velikog izbora vjerskih konfesija. Međutim tu se krije i najveća podvala, ugnjetavanje slobode i potiranje postojeće veće skupine hrvatskih pravoslavaca. Onemogućavanje slobode odabira na ovom pitanju vjerskih zajednica, u potpunosti je u suprotnosti sa člankom 41. Ustava Republike Hrvatske. Stoga zaključujem kako je Popis stanovništva 2021. neregularan, treba ga poništiti i ponoviti! Također, potrebno je utvrditi one koji su osmislili i pustili u opticaj popisni elektronički obrazac, koji nametnutim izbornikom onemogućava slobodu i točnost odgovora, te ih treba primjereno kazniti zbog manipuliranja i krivotvorenja popisom stanovništva 2021. Jer Ustav RH je jasan: “Vjerske zajednice slobodne su, (…) a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.“

Damir Borovčak

preuzeto s: https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/a-b/borovak-damir/38164-d-borovcak-popis-stanovnistva-2021-je-neregularan-treba-ga-ponistiti-i-ponoviti.html

Važna obavijest u svezi popisa

Kako se u popisnoj praksi otkrilo na koji način se želi upravljati popisnim rezultatima – tako da se protuustavno Hrvatima pravoslavcima onemogući izjašnjavanje o pripadnosti vjerskoj zajednici – Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, obaviješteni smo da se na kraju popisa, pod napomene, ipak može upisati ta pripadnost. Koliki će to imati učinak na rezultate popisa, ne znamo, no to je za sad jedina mogućnost.

HINA podvalama zagadila medijski prostor

Tiskovna konferencija Hrvatske pravoslavne crkve  

HINA s podvalama zagadila medijski prostor

https://www.hina.hr/vijest/10792839

U petak 1. listopada održana je tiskovna konferencija Hrvatske pravoslavne crkve u Europskom domu u Zagrebu. Pozvani su bili svi hrvatski mediji, tv-kuće, elektronički i tiskovni, uz naravno obavezan poziv HINA-i, kao hrvatskoj izvještajnoj novinskoj agenciji.  

Na slici, s lijeva na desno: zastupnik Ante Prkačin, novinar Mario Filipi, zastupnik Hrvoje Zekanović, arhiepiskop Aleksandar, akademik Josip Pečarić i pukovnik HV u mirovini Ratko Despot

Na tiskovnoj su konferenciji govorili zastupnici u Hrvatskom saboru Ante Prkačin i Hrvoje Zekanović (umjesto najavljene Ruže Tomašić), akademik Josip Pečarić, hrvatski branitelj pravoslavne vjeroispovijedi pukovnik HV Ratko Despot, te novinar 100% HRVI Mario Filipi i naposljetku Hrvatski Arhiepiskop +Aleksandar. Na tiskovnoj konferenciji nisu se pojavili novinari i kamere HRT-a, TvNova-e i RTL-a, iako su bili višekratno obaviješteni. Došla je Z1-tv koja je snimila cijeli tijek konferencije te njihov materijal može poslužiti kao vjerodostojan i za sve dalje navedeno u ovom tekstu. Bila je u dvorani i još jedna kamera, te novinar Hrvatskog radija koji se kasnije predstavio. Ostali novinari, ako su bili kao publika u dvorani, ostali su nepoznati.

Na samom početku voditelj i moderator konferencije, ujedno i autor ovog teksta, naznačio je da se posebno očekivao dolazak izvjestitelja i kamere HRT-a zbog teme koja je naznačena kao „Prava pitanja Porfiriju“ a što je vidljivo iz tiskane knjižice istog naslova, uz ostale dvije vrlo aktualne teme „Nepravilnosti u obrascima aktualnog popisa stanovništva“ i „Oskvrnuće hrvatske zastave na prostorijama HPC-a“. 

Najavljeni govornici su vrlo konkretno i jasno govorili. Prvi se obratio zastupnik Ante Prkačin s povijesnim činjenicama o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi koja je postojala 200 godina prije NDH, precizno iznoseći povijesne podatke, navodeći godine i crkvene kanone. Učinio je to upravo zbog okolnosti srpsko-komunističkih podvala o HPC, kao „tvorevini koja je nastala u NDH (sic!) i Pavelićevom režimu“, a čija se srbo-komunistička laž širi od 1945. sve do danas. Tome je među inim služila i za tu prigodu tiskana knjižica „Prava pitanja Porfiriju“ koja je besplatno podijeljena svim nazočnima na konferenciji i na čiji je sadržaj upozorio voditelj konferencije, kako bi medijski izvjestitelji i njihovi urednici mogli biti pravilno informirani, u interesu prenošenja istinitih vijesti prema hrvatskoj javnosti. 

Pa ipak, prve vijesti koje su se posredstvom Hine počele širiti u medijskom prostoru te večeri, nisu bile dobronamjerne, nažalost ni istinite, jer upravo suprotno o povijesno izrečenom na konferenciji, u tu se vijest ubacuje proizvoljan i lažan dio. Citirano sporni dio iz Hinine vijesti koja glasi: „Hrvatska pravoslavna crkva osnovana je 1942. na inicijativu vođe ustaškog pokreta Ante Pavelića za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, kvislinške tvorevine koju su Nijemci i Talijani formirali na prostoru Hrvatske i BiH. Nestala je zajedno s padom ustaškog režima.“ Tako je HINA po komunističkom obrascu krivotvorila vijest sa svojim proizvoljnim umetkom, kako bi ponovila laž o osnivanju HPC u ustaškom režimu NDH (sic!). A to je upravo zastupnik Ante Prkačin, koji je prvi govorio o povijesti HPC, nekoliko puta činjenično demantirao. Zbog prikrivanja tog uvodnog početka konferencije, HINA spominje Prkačina tek na samom kraju svoje vijesti. Dakle, i pogrešnim redoslijedom govornika, montira se vijest koja postaje krivotvorina. Pitamo se s kojim je pravom novinar ili urednik u vijest s tiskovne konferencije HPC-a umeće nešto što nije bilo izrečeno, a ispušta upravo ono što je bilo rečeno? Nešto što je na samom početku demantirano, povijesno i činjenično, to se ne navodi i to nije vijest? Gdje je učio takvo podmetačko i nepošteno novinarstvo?

HINA predstavlja sama sebe kao „javni medij i jedina nacionalna novinska agencija u Hrvatskoj čiji su korisnici gotovo svi važniji elektronički i tiskani mediji u zemlji. U Uredništvu Hine radi 95 novinara i fotoreportera koji prate sve važnije događaje u Hrvatskoj i svijetu. Osim hrvatskih medija, vijesti Hine preuzimaju brojne novinske agencije s kojima Hina surađuje, kao i brojni portali u regiji“. Dakle kad krene Hinina vijest, kao zlonamjerna podvala, zagadi sav medijski prostor u Hrvatskoj, ali i šire u susjednim prostorima i služi kao okidač za širenje „fake news“, hrvatski rečeno – lažnih vijesti. A to je ono što bi se najmanje očekivalo od nacionalne hrvatske novinske agencije čiji bi zadatak trebao biti prenošenje istinitih vijesti, bez zlonamjernog moderiranja i podvaljivanja, bez režiranih i netočnih prokomunističkih montiranja i ubacivanja.

Na temelju Hinine vijesti, istu vijest odmah potom prenosi i portal televizije N1, koji se predstavlja kao prva regionalna i lokalna 24-satna platforma za emitiranje vijesti i aktualnosti za više od 20 milijuna ljudi na Balkanu. S produkcijskim centrima u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu, N1 je eksluzivni informativni partner CNN-a. Njihova vijest na bazi HINE je vidljiva ovdje à  https://hr.n1info.com/vijesti/nepriznata-hrvatska-pravoslavna-crkva-tvrdi-da-je-popis-nepravilan/ Portal N1 predstavlja se kao tv-kuća koja zapošljava preko 150 profesionalnih televizijskih i web novinara, koji proizvode vijesti, informativni, sportski, zabavni i obrazovni sadržaj. Predstavljaju se kao urednički kolegij koji je odgovoran za to da se „u procesu proizvodnje programa N1 kontinuirano pridržava striktnih smjernica za integritet, točnost i nepristrano izvještavanje, koji predstavljaju principe primijenjene na cijelu N1 platformu“.

Tako je Hina s lažnim podacima o HPC-e, koji su upravo povijesnim slijedom i činjenicama demantirane na tiskovnoj konferenciji, „zapišala“ medijski prostor Hrvatske, te krivotvorinu podmetnula i podvalila ostalim medijima. Štetu koju su učinili, bezobrazna je i zahtjeva čvrst i odlučan demanti, ako ne i sudski postupak. 

Naravno uz takvu uvertiru vijesti, sporedne postaju činjenice koje su se iznosile na samoj tiskovnoj konferenciji, a vrlo su bitne u ovom trenutku za hrvatsku javnost. A to je da postoje razlike između elektroničkog i papirnatog upitnika za popis stanovništva. Na tom popisu nema HPC-a, ali postoji SPC u Hrvatskoj, iako ni ona nije registrirana. I zastupnik Hrvoje Zekanović i arhiepiskop +Aleksandar, govorili su o nedopustivosti da se popisom stanovnika nameću obrasci po pitanju nacionalne, vjerske i crkvene opredijeljenosti. Arhiepiskop +Aleksandar je detaljno rastumačio kako su tijela državne uprave, koja su o tome trebala voditi brigu i uskladiti nepravilnosti, a naročito se ne služiti elektroničkim obrascem za sprječavanje slobodnog iznošenja podataka kod popisivanja stanovništva, u potpunoj diskoordinaciji i disfunkciji. Dio pučanstva, koji nije podoban vlasti, a to su prvenstveno Hrvati pravoslavne vjeroispovijedi, ne mogu se izjasniti o pripadnosti vjerskoj zajednici, nego mogu „birati“ ono što nisu po ponuđenom izborniku. Očito je ponuđeni izbornik osmišljen ne kako bi se olakšalo popisivanima, nego da bi se upravljalo popisnim rezultatom, što očito zadovoljava nečiji kronični politički interes. I to je ono što jest vijest i to dakako alarmantna! No ta je vijest minirana etiketom o nastanku HPC u Pavelićevom režimu.  

Akademik Josip Pečarić se uključio s netočnostima i nepravilnostima medijskih izvješćivanja, koji već godinama funkcioniraju i prevladavaju u hrvatskom medijskom prostoru, posebice na HTV kao nacionalnoj televiziji. Primjerice na slučaju logora Jasenovac i prešućivanju najnovijih znanstvenih spoznaja i podataka o popisu ubijenih, pa tako i o prešućivanju, nepoznavanju povijesnih činjenica i podmetanju lažnih podataka o HPC. Na to se svakako nadovezuje i snishodljivi intervju HRT-a u Beogradu s Porfirijem, koji nije ni pokušao utvrditi kanonsku i pravnu utemeljenost SPC-a u Republici Hrvatskoj.

Hinina vijest je ujedno u potpunosti prešutjela činjenice iznesene na tiskovnoj konferenciji o kojima je govorio pukovnik HV-a Ratko Despot. On se predstavio kao Hrvat pravoslavne vjeroispovijedi i ustvrdio kako on nije jedini te da su takvi poput njega, čak njih 12 tisuća, branili Hrvatsku u velikosrpskoj agresiji. U ime njih Despot je zatražio svoje pravo da ima svoju Hrvatsku pravoslavnu crkvu i da se kod popisa stanovništva upisuje kao Hrvat pravoslavne vjeroispovijedi.

Naposljetku govorio je i novinar, 100% HRVI, Mario Filipi te opisao incident koji se nedavno dogodio na jednoj od liturgija u prostorima HPC-e s ubačenim provokatorom. Po Filipiju najnoviji incident sa oskvrnućem hrvatske zastave na prostoru HPC-e nije uperen toliko protiv hrvatske zastave, niti protiv Hrvatske pravoslavne crkve, pa čak niti protiv Aleksandra kao svećenika, nego protiv Aleksandra kao povjesničara, jer nam on otkriva dijelove hrvatske povijesti koja je do sada bila nepoznata. Zapravo je sva ta aktivnost uperena protiv istine. Otkrivanje istine donosi Hrvatima samosvijest i ponos, a samosvjesni i ponosni Hrvati ruše svaku pomisao o bilo kakvoj velikoj Srbiji na tlu Hrvatske”, zaključio je novinar i hrvatski branitelj Mario Filipi.

U tom smislu možemo promatrati i HINA vijest à https://www.hina.hr/vijest/10792839, koja i nije vijest, već podmetanje u svrhu nesnalaženja i širenja starih-novih podvala, neutemeljenih na povijesnoj istini.

Tekst i fotografije: Damir Borovčak

KOMU SMETA HRVATSKA ZASTAVA?

Svake nedjelje s početkom u 10,00 sati održavamo božansku sv. liturgiju u našoj crkvi na adresi Domjanićeva br. 5 u Zagrebu.Kad smo danas stigli, ispred ulaza bila je postavljena plastična kanta za smeće, koja je obično ispred ulaza Domjanićeve br. 7 i koju, kao što nam je posvjedočila susjeda, svako malo netko postavlja ispred ulaza crkve pa ju ona svako jutro vraća na mjesto.Danas nije bila ta situacija nego se je na tu kantu netko popeo i strgao hrvatsku državnu zastavu koja se vijori iznad ulaza crkve, na visini od oko 4 metra. Otrgnut je i nestao dio zastave od otprilike između 20 i 30 centimetara.Dvojica mladih i profesionalnih policajaca iz pete policijske postaje stigla su par minuta nakon našeg poziva i obavili svoj posao, kao i ekipa za očevid.Mi iz Hrvatske pravoslavne crkve naviknuti smo da nas se vrijeđa i prijeti preko društvenih mreža, da nas se sve mora pobiti, jer smo „ustaše”. Naviknuli smo se i da se o nama govori da nas nema, ali evo tu smo pa se na nama može svatko iživljavati.Kada je 2010. u Zadru, Ivo Matanović najavio osnivanje Udruge hrvatskih pravoslavnih vjernika, oglasio se tadašnji Predsjednik Ivo Josipović i rekao da „Hrvatska pravoslavna crkva nikad ne će biti registrirana.” Njemu se je tada pridružio i ministar kulture Biškupić.Kasnije nam je to, skoro isto napisala Pučka pravobraniteljica Lora Vidović, kad smo tražili sastanak na kojem bismo razgovarali o pravima hrvatskih pravoslavaca.Nama, Hrvatskom arhiepiskopu Aleksandru, je ravnatelj JUSP Jasenovac (nakon posjeta ministrice kulture Obuljen Koržinek), prije četiri godine zabranio dolazak u Jasenovac jer smo poglavar crkve, koja je nastala u NDH (notorna laž).Prije dvije godine umirovljenom pukovniku HV-a Ratku Despotu (Hrvatu pravoslavne vjere), prijetili su: „Likvidirat ćemo tebe i tvoju državu”.Prije par godina, na hrvatskog branitelja pravoslavca Đuru Plavljanića su pucali, ali ga srećom nisu pogodili …Mi iz HPC-a, mi koji nismo „ugroženi”, naviknuli smo na provokacije na koje ne reagiraju ni državni vrh niti mediji, ali sada je u pitanju državna zastava RH, koja simbolizira državu.Je li trganje hrvatske zastave, postavljene iznad ulaza u Hrvatsku pravoslavnu Crkvu napad na Republiku Hrvatsku ili samo na HPC?

Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar

PISMO PREDSJEDNICIMA AKADEMIKA PEČARIĆA (24.)- PRIZNAJTE HPC!

Poštovani Predsjedniče RH,

Poštovani Predsjedniče Hrvatskog sabora,

Poštovani Predsjedniče Hrvatske vlade,

Poštovani Predsjedniče HAZU,

U Prilozima vam dajem homiliju biskupa Košića u Petrinji na danima sjećanja 16. 9. 2021.

Uvjeren sam da znate da su danas mnogi Hrvati uvjereni kako nema većeg branitelja hrvatskih nacionalnih interesa od biskupa Košića.

U toj homiliji, u nazočnostiarhiepiskopa Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandra, biskup pita:Zašto naša vlast ne želi priznati Hrvatsku pravoslavnu Crkvu?

U prostorijama Hrvatske kulturne zaklade-Hrvatskog slova još se 17. lipnja razgovaralo o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi te nastojalo odgovoriti na pitanje: Što je hrvatska pravoslavna crkva u Hrvatskoj danas.

Govor jednog od 48 osnivača (zapravo najmlađi) HDZ-a književnika i novinara Mate Kovačevića Trebalo je davno prije ustrojiti Hrvatsku pravoslavnu crkvu možete s portala narod.hr (Mate Kovačević sigurno jedan od najvećih poznavatelja hrvatske povijesti u nas) također vam dajem u Prilozima.

Raduje me, nadam se i vas, što se danas pokreće jedno od najvažnijih pitanja u RH. Da sam tako mislio od samih početaka djelovanja HPC možete vidjeti iz intervjua arhiepiskopa Aleksandra od 2 ožujka, 2017. On je naveo moje riječi njemu:

“Zapravo, priznanje Hrvatske pravoslavne crkve od strane RH važnije je za samu hrvatsku državu nego za Vašu Crkvu.” (akad. Josip Pečarić).

https://hrvatskapravoslavnacrkva.wordpress.com/category/razgovori/page/2/

Pretpostavljam da danas razumijete poruku iz tih mojih riječi iz 2015. (pogledajte moje pismo arhiepiskopu u Prilozima) i zašto ih je spomenuo arhiepiskop Aleksandar dvije godine kasnije.

Poslije događaja u Cetinju kada je politika ‘Srpskog sveta’ i Patrijarha Porfirija, na koju smo upozoravali još kada smo tražili smjene na HRT (tj. Porfirijevoj televiziji) koji takvu politiku podržavaju, sve više i više ljudi razumiju ulogu SPC u RH i činjenicu da je upravo SPC najvažniji čimbenik u velikosrpskoj politici. Danas poslije istupa generala Prkačina u Hrvatskom saboru postalo je jasno da je djelovanje SPC u RH nelegalno i da su svi akti o toj crkvi u RH nelegalni, još je očitije da se eliminiranjem SPC u RH i oduzimanjem od nje nelegalnih posjeda koje imaju može zadati najveći udar velikosrpskoj politici čiji su oni eksponenti. A uloga arhiepiskopa Aleksandra se u svemu tome može usporedititi s ovom generala Prkačina.

Pogledajte i:

https://direktno.hr/direkt/prkacin-tvrdim-da-su-jedan-porfirije-i-jovan-iz-pakraca-bolje-placeni-od-brace-sinkovic-244568/

https://narod.hr/hrvatska/prkacin-intencija-zakona-o-popisu-stanovnistva-je-da-se-hrvatski-pravoslavci-deklariraju-kao-srbi-i-pripadnici-spc-a

https://www.dragovoljac.com/index.php/razno/27777-ako-sad-ne-stanemo-na-kraj-vucicu-i-srpskom-svetu-na-redu-su-i-bih-i-makedonija-pa-i-mi

https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/d-dijanovi/37884-srpski-svet-pruza-sape-ne-samo-prema-crnoj-gori-nego-i-prema-hrvatskoj.html

https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/hhitrec/37868-h-hitrec-dok-se-s-istoka-valja-poznata-neman-hrvatska-uziva-u-stabilnosti.html

https://www.dragovoljac.com/index.php/politika-i-drustvo/27758-nedavna-dogadanja-na-cetinju-samo-su-uvertira-u-pokusaj-utapanja-crne-gore-u-srpski-svet

Za razliku od vas gospodo predsjednici arhiepiskop Aleksandar se suprostavljao svim lažima po kojima se prepoznaju u RH oni koji laž služe onim svjetskim moćnicima koji su podržavali i/ili inicirali naci-fašističku srpsku agresiju na Hrvatsku. Dakle suprostavljao se

Napadima lažima na blž. Stepinca

Održavanju lažnog mita o Jasenovcu

Napadima lažima na ZA DOM SPREMNI.

Spomenut ću samo da je potpisnik Peticije ZDS iz 2015. kojom smo branili legendarnu pjesmu iz Domovinskog rata „Bojnu Čavoglave“ i hrvatskog branitelja Marka Perkovića Thomsona koga proganja hrvatska vlast jer se kao u Domovinskom ratu onima koji su tada bježali kao zečevi (po Slobodanu Miloševiću) i danas ledi krv u žilama kad čuju ovu pjesmu. Dapače, u svom tadašnjem odgovoru Predsjednici (tada je vlast krila činjenicu da je Peticija pisana u obranu “Bojne” I Thompsona, pa su lažno pripisivali prijedlog Mladog Jastreba nama) iskoristi sam i riječi arhiepiskopa Aleksandra:

S obzirom da sam Vam ja uputio pismo koje je do sada potpisalo preko 3500 ljudi, nisam očekivao da ću za Vaš odgovor doznati preko medija. Tvrdnja iz Vašeg ureda kako je inicijativa da se pozdrav “Za dom spremni” vrati kao službeni pozdrav Oružanih snaga “neozbiljna, neprihvatljiva i na razini provokacije”.

Takva formulacija govori više o ljudima u Vašem Uredu, i čini mi se da ih je izvrsno opisao Hrvatski arhiepiskop Aleksandar. U svom e-mailu od 24. 08. 2015. arhiepiskop mi kaže:

„Meni bi bilo zadovoljstvo s Vama surađivati u tome da Hrvati znaju hrvatsku  povijest, ali ne čitajući preko srpskih očiju.“

Dojam je da ljudi koji su ovako odgovorili na pismo koje Vam je uputila, kako kažu u dnevno.hr skupina iznimno cijenjenih hrvatskih znanstvenika, akademika, doktora znanosti čitaju hrvatsku povijest preko srpskih očiju, zar ne?

Kako su oni u uredu HRVATSKE PREDSJEDNICE sigurno ne smiju čitati hrvatsku povijest preko srpskih očiju, pa Vam šaljem tekst Eve KIRCHMAYER-BILIĆ. Nadam se da će pošto ga pročitaju Vaši savjetnici naučiti čitati hrvatsku povijest preko hrvatskih očiju.

Iste godine Hrvatski arhiepiskop Aleksandar je potpisao, kao što možete vidjeti u Prilozima i Pismo HAZU u povodu laži o Jasenovcu u kojima sudjeluje i hrvatska vlast. A kako se suprostavljao lažima o Stepincu pogledajte tekst iz 2016.: Arhiepiskop Aleksandar: Mi slavimo kardinala Stepinca a ne laži komunista i Srpske pravoslavne crkve

https://www.maxportal.hr/naslovna/arhiepiskop-aleksandar-mi-slavimo-kardinala-stepinca-a-ne-lazi-komunista-i-srpske-pravoslavne-crkve/

On je potpisnik i niz drugih domoljubnih otvorenih pisama.

A za razliku od vas, on nije etnički Hrvat!

S poštovanjem,

Akademik Josip Pečarić

PRILOZI

HOMILJA NA DANIMA SJEĆANJA U PETRINJI, 16.9.2021

ČETVRTAK, 16 RUJAN 2021 12:11

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilja na Danima sjećanja u Petrinji, 30. godina od stradanja

Petrinja, crkva sv. Lovre, 16. rujna 2021.

Dragi hrvatski branitelji, dragi roditelji, supruge, djeco i članovi obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, dragi predstavnici Grada, Županije, udruga nastalih iz Domovinskog rata, draga braćo i sestre!

Na današnji dan točno prije 30 godina Petrinja je doživjela svoje najteže i najcrnje dane. Bila je napadnuta i poginulo je mnogo branitelja. Samo kod vile Gavrilović poginulo je 17 branitelja; tadašnji petrinjski župnik bio je teško ranjen u glavu; branitelji su se s crte na Petrinjčici povukli do Kupe… ljudi su svuda bezglavo hodali, bili su to apokaliptični dani za Petrinji i njenu okolicu. Još je uslijedio napad 21.rujna i Petrinja je bila do kraja okupirana. Naši ljudi i branitelji i civili povukli su se tada preko Kupe. Kad se zna čime su naši branitelji branili Petrinju, čudo je da su i toliko izdržali nasuprot neprijateljskim tenkovima, avionima, raketnim bacačima…

16. rujna poslije oslobođenja 1995.proglašen je Danom branitelja Petrinje jer su taj dan mnogi poginuli i nestali. Na spomeniku Gromova, na ulazu u Petrinju od Slatine iz smjera Siska navedena su imena poginulih. U prvom petrinjskom žrtvoslovu bilo je popisanih 400, da bi u drugom žrtvoslovu taj broj došao do 600 žrtava. To je bila cijena naše slobode, ali i mnogo ranjenih na tijelu, a još više na duši. Te rane ni danas ne zacjeljuju.

Pitamo se zašto se to dogodilo i koja je pouka iz tih događaja nama danas?

Neki kažu da je to bio građanski rat, da su sve strane jednako odgovorne i krive. Kad bi bilo tako, zašto smo mi morali bježati iz svojih gradova i sela, iz vlastitih domova, napuštajući kuće, škole, crkve koje su oni koji su nas oružjem potjerali iz zavičaja rušili i palili? Kako to da su ti „drugi“, a koji bi danas po nekima trebali biti isti kao i mi, toliko mrzili sve hrvatsko i katoličko da su to sve uništavali i htjeli zbrisati s lica zemlje? A mi smo „njima“ nudili suživot, zajedništvo, mir u demokratskom sustavu, no njih to nije zanimalo jer su bili navikli vladati desetljećima i ničim drugim nisu bili zadovoljni. Svoju su nakanu odlučili provesti silom i na ovom petrinjskom prostoru uspostaviti svoju državu u kojoj neće biti Hrvata. Oni su sve radili da do toga dođe i prije rata, samo mi to nismo shvaćali da je sve bilo činjeno u svrhu tog krajnjeg cilja.

Jednom me na promociji moje knjige koja govori o tom vremenu upitala jedna novinarka, kako smo se mi branili od mržnje, kako sam ja obuzdavao naše ljude da se ne osvećuju i ne mrze. Sjećam se da sam tada počeo vikati na nju, da ona ništa ne razumije, da mi nismo bili nošeni mržnjom nego oni, da smo mi nastojali preživjeti pod pritiskom i unatoč toj mržnji. Ja stvarno nisam ni kod koga od mojih vjernika vidio tih dana mržnju, samo strah u očima. Bili smo žrtve agresije i to treba biti jasno jednom za uvijek svima i svakome: Hrvatska je bila napadnuta, Srbija je bila agresor na nas! To bi mislim i zakonom trebalo definirati, naime uvesti kažnjavanje negiranja te elementarne istine o Domovinskom ratu.

Ideja o velikoj Srbiji nije ni danas umrla, ona je prijetnja svim okolnim državama i narodima. Sad se ta ideja naziva „srpski svet“, ali to je u biti isto. Kako kaže Zvonimir Hodak, onamo koga Srbi kane napasti najprije dolaze njihovi popovi a onda topovi. Vidjeli smo to nedavno u Cetinju u Crnoj Gori. Ne miri se taj svijet s granicama vlastite države, oni žele širiti svoj utjecaj tako da ne dopuštaju nikakve ni vjerske ni kulturne, gospodarske ni političke neovisnosti pojedinih okolnih naroda. Sad su na Cetinju demonstrirali silu, a sve pod izlikom velike kršćanske ljubavi, da bi nastavili s tim u Makedoniji, a onda u Hrvatskoj, itd. Neće biti sreće za okolne narode dok oni ne ustanove samostalne ne samom političke nego i vjerske institucije, neovisno od SPC koja se samoproglasila nadležnom za cijelo područje bivše SFRJ. Za njih dakle ta nesretna državna tvorevina, koja je i formalnno umrla 1992., još i danas postoji. I oni žele u njoj vladati, svima biti nadređeni.

Kako je započinjala ta agresija? Najprije su se „oni“ kao narod proglasili ugroženi – premda su bili u svim tadašnjim republikama svima nadređeni, nositelji velike većine istaknutijih položaja i vlasti. U toj hajci – koja je nalikovala onoj uzrečici „držite lopova!“ – oni su sve činili da pokore ostale narode. Možemo reći da je na ovom sisačkom području prva žrtva, koja je najavljivala krvavi rat i agresiju, bio sisački svećenik Antun Grahovar, koji je ubijen 9. studenog 1990., već nakon tzv. balvan-revolucije koja je oko Knina nastupila u kolovozu te godine. Zatim je došlo do otvorenog sukoba, u Glini odmah poslije proglašenja hrvatske neovisnosti, tj. 26. lipnja 1991., kada je poginuo prvi redarstvenik Tomislav Rom. Prva žrtva na petrinjskom području bila je šesnaestogodišnja Josipa Kožić, koju su srpski pobunjenici ubili na roditeljskom pragu u Gornjoj Budičini 5. srpnja 1991.

U obrani Hrvatske te u oslobađanju Petrinje sudjelovali su prvenstveno domaći sinovi i kćeri, od kojih je puno njih poginulo – kao Predrag Matanović, Božo Martan, Riki Mažar, ali i branitelji iz čitave Domovine, čija su nam imena sveta i koje poštujemo i kojima iskazujemo trajnu zahvalnost za veliku žrtvu koju su prinijeli za slobodu Lijepe naše.

Braćo i sestre, ovo sve govorim i da se podsjetimo na te teške i slavne dane prije 30 godina, da ne zaboravimo naše heroje i velikane kojima dugujemo svoju opstojnost, ali i da predvidimo buduće događaje i da spriječimo ono što bi moglo ponoviti tragičnu nedavnu povijest. Naime, „druga strana“ i dalje planski i sustavno radi na tome da se njeni neostvareni ciljevi ostvare, možda na drugi način, ali ako bude potrebno – budući da ne odustaju od tih planova – i na nasilni način.

Zar nije signifikativno da su ti naši „susjedi“ – a u biti agresori – prije par godina opet počeli iznositi neistine o svojoj ugroženosti tumačeći tako i početak Domovinskog rata, ali i sadašnju svoju poziciju – za koju nema usporedbe ni u kojoj državi EU. Tako je izvjesni Stanimirović rekao da su prije bitke za Vukovar nestajali srpski civili, da je to bio uzrok otpora hrvatskim vlastima. Znamo da to nije istina, da su prve žrtve na tom području bili hrvatski redarstvenici svirepo ubijeni u Borovu Selu. Zatim je sličnu tezu izbacio pokojni sisački pop Pero, kada je ustvrdio da je samo u Sisku ubijeno 600 srpskih civila. Ja sam mu otvoreno postavio pitanje: „Hoćete li nas ponovno napasti? Zašto širite laži o ugroženosti Srba kad znate da to nije istina?!“

No, ako bi srpstvo bilo istisnuto – kao vladajući, politički i duhovni model – iz Makedonije, Crne Gore i Hrvatske /BIH, tada bi ono moralo naći neki novi objekt svoje agresije ali oni to neće dopustiti, mi se baš njima sviđamo, oni baš nas žele. E pa treba im reći jednom zauvijek: Mi vas ne želimo! Ne trebate nam. Ne trebaju nam vaše laži o našim svetinjama, o našem blaženom Alojziju Stepincu, o našim tobožnjim zločinima u Jasenovcu, o našoj neprestanoj krivnji genocidnog naroda, jer to nismo i nećemo nikada biti. Bavite se sobom, imate što raditi!

Međutim da bismo se oslobodili tog pritiska potrebna je vlast koja neće koalirati s četničko-srpskim elementom koji neprestano sve radi da upropasti Hrvatsku. Zašto naša vlast ne želi priznati Hrvatsku pravoslavnu Crkvu, koja doduše nije brojna ali je činjenica-fakat u Hrvatskoj? Naime, postoje hrvatski branitelji pravoslavne vjere, njih preko 10 tisuća koji su branili Hrvatsku. I zašto se njih ne poštuje i s njima ne surađuje, a ne s onima koji su ovu zemlju rušili i palili i naše ljude ubijali?

Neka nam ova obljetnica bude ispit savjesti.

Što smo učinili da bude bolje u našoj Domovini, a što smo propustili te se ne mičemo s mjesta?

Neki nam savjetuju: oprostite i okrenite se budućnosti. Dobro, mi rado opraštamo, ali za oprost nas još nitko nije pitao. Dakako, važno je ne željeti osvetu niti bilo kakvo zlo drugome, ali za oprost i pomirenje mora postojati obostrana želja da se prizna istina i da se provede pravednost.

Potres koji smo doživjeli samo je na vidjelo iznio probleme koji su zataškavani i koje naše društvo i država ne vidi i ne rješava. Ovo je područje kroz ovih 30 godina bilo zapostavljeno, bez ulaganja i prave obnove. Hoće li se to sada promijeniti?

I što je najvažnije, pitali bi nas naši poginuli danas, 30 godina poslije: jesmo li se mi za ovakvu Hrvatsku borili? U kojoj caruje gospodarska i politička korupcija, u kojoj se više poštuju okupatorske želje i zahtjevi nego zahtjevi branitelja, u kojoj vlada kolektivna depresija i iz koje bježe mladi sposobni ljudi tražeći bolji život u zemljama izvan Hrvatske!

Za ovakvo stanje svi smo odgovorni.

Molimo se danas našim svetim zaštitnicima: BD Mariji, Majci naših stradanja, našem bl. Alojziju Stepincu, svetom Lovri i svetom Bartolu, svetom Antunu, svetom Jurju, sv. Ivanu Pavlu II., da nas prosvijetle i pomognu nam da iz mraka pronađemo svjetlo.

Neka nas sve blagoslovi Gospodin i neka nas čuva!

Neka udijeli mir i vječno blaženstvo svima koji su poginuli za Dom!

Neka prosvijetli naše vodstvo da progleda i vidi istinu i zastupa dobro a ne zlo!

Neka sve ispuni blagoslov i dobro.

Amen

https://www.biskupija-sisak.hr/index.php/biskup/homilije/6430-homilja-na-danima-sjeanja-u-petirnji-1692021

https://narod.hr/kultura/mons-kosic-u-petrinji-na-dane-sjecanja-na-1991-velikosrpska-ideja-i-danas-je-ziva

MATE KOVAČEVIĆ: TREBALO JE DAVNO PRIJE USTROJITI HRVATSKU PRAVOSLAVNU CRKVU

15. rujna 2021.

Foto: HKV, commons.wikimedia.org

U prostorijama Hrvatske kulturne zaklade-Hrvatskog slova 17. lipnja razgovaralo se o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi te nastojalo odgovoriti na pitanje: Što je hrvatska pravoslavna crkva u Hrvatskoj danas. Komentar Mate Kovačevića, hrvatskog novinara i političkog analitičara, objavljen krajem kolovoza u Hrvatskom slovu, prenosimo u cijelosti.

> Popis stanovništva: Što i tko stoji iza plakata s potpisom Udruga hrvatskih pravoslavnih branitelja?

> Prof. Vulić: Komu smeta HPC, kad su brojni istaknuti Hrvati bili pravoslavne vjere?

> Marko Milesunić: Poslanica onim pravoslavnim Hrvatom koji kažu da su Srbi, iz 1895. godine

Danas je teško uopće govoriti o Hrvatima pravoslavne vjere, a pogotovo je nezamisliv bilo kakav rad na institucionalizaciji crkve kojoj pripadaju. Oni su, a ima ih preko 16 tisuća u Hrvatskoj, prisiljeni sakramentalno, obredno, jezično, a onda i nacionalno se uklopiti u Srpsku pravoslavnu crkvu, koja, usput rečeno, nezakonito djeluje na hrvatskom državnom području.

Uz to, Srpska pravoslavna crkva je bila idejni začetnik, organizator i jedan od glavnih oslonaca velikosrpske agresije na Hrvatsku pa bi se guranje više od 16 tisuća pravoslavnih Hrvata, koji su svoje domoljublje i privrženost hrvatskoj državnosti pokazali kao dragovoljci Domovinskoga rata, moglo zakonski kvalificirati ne samo narušavanjem prava na slobodni izbor, vjerske slobode i ljudska prava općenito, nego i izdajom vlastitoga naroda i domovine.

Možemo samo zamisliti kako bi svećenici SPC-a vodili pokopne obrede hrvatskih branitelja protiv kojih su do jučer vodili oružanu agresiju i otkidali komade teritorija hrvatske države, koje su branili upravo ti dragovoljci.

Vlasništvo nad nekretninama je drugo važno pitanje, a odnosi se na crkvena dobra koja nikad nisu bila u vlasništvu srpske crkve nego u vlasništvu hrvatskih pravoslavnih episkopija.

U pozadini tih imovinsko-pravnih odnošaja nije samo znatan novac što ga SPC danomice povlači iz Hrvatske, nego temeljna filozofija srpske crkve po kojoj se srpski teritorij vodoravno proteže sve dokle sežu granice njezinih metropolija, a krivotvorenjem, izmišljanjem i mitološkim predodžbama o povijesnoj ukorijenjenosti tako stvara osnovu i za povijesno pravo na osvajanje teritorija, što najbolje svjedoče aktualni događaji u Crnoj Gori, čiju je nedavno crnogorsku vlast uz pomoć SPC-a zamijenila prosrpska koalicija.

Premda nas manje-više, osim njezine dimenzije kao zločinačke organizacije, ne bi trebala zanimati povijest srbijanske crkve ipak je zbog javnoga znanja u Hrvatskoj potrebno istaknuti dokumentirano razbijanje mita o toj crkvi, koje je jasno, pregledno i sažeto obradio pravoslavni hrvatski episkop Aleksandar Ivanov.

On navodi Pismo Carigradskog patrijarha Jeremije I. Ohridskom arhiepiskopu Prohoru (Снегаров, Иван. История на българската Охридска архиепископия, София, 1932.), iz kojeg se vidi da t. zv. srpska Ipekska (Pećka) arhiepiskopija nije bila nikad priznata, jer cijela Ipekska (pećka) dijaceza (τὴν ἐνορίαν) kao i  Srbija pripadaju Ohridskoj arhiepiskupiji, a riječ je o Arhiepiskopiji Prve Justinijane i cijele Bugarske, što će SPC-u nakon Drugoga svjetskog rata poslužiti za osporavanje autokefalnosti Makedonske pravoslavne crkve.

Samoproglašenu pak pećku patrijašiju je prokleo carigradski patrijarh i izbacio iz zajednice pravoslavnih crkava, a dolaskom Turaka i ona je dokinuta. Nakratko su je, radi učvršćenja svoje vlasti, obnovili Turci pa opet ukinuli i sve stavili pod carigradsku jurisdikciju.

Oslobođenjem balkanskih naroda od Turske, nove države su uspostavile svoje autokefalne crkve. Srpska crkva nastaje 1830., a priznata je tek 1879.

U Habsburškoj Monarhiji i kasnije u Austro-Ugatskoj djelovale su četiri područne pravoslavne crkve, dok za četiri egzarhata u BiH Vlada nije predložila samostalnost, pa su nakon okupacije BiH (1878.), ostale pod jurisdikcijom carigradskog patrijarha.

Na prijelazu u 20. stoljeće Ruskoj crkvi se pridružila i Gruzijska. Na hrvatskom državnom području u sklopu Austro-Ugarske djeluju crkve u Karlovcima i Dalmaciji.

Nakon Prvog svjetskog rata nova država Kraljevina SHS je rješila status pravoslavnih crkava tako da je kralj Aleksandar 1922. sve pravoslavne crkve priključio srpskoj crkvi.

Ta agresivna politička organizacija nije samo vodila politiku razbijanja Katoličke Crkve, spriječila potpisivanje Konkordata između Svete Stolice i države, nego je poticala i masovne prijelaze na pravoslavlje, a u svom okruženju organizirala i militantne četničke skupine. Hrvatska povijesna znanost još ni danas, nažalost, nije otvorila to pitanje, premda su neki od prevjerenih postali i nakon uspostave komunističke Jugoslavije najvatreniji zagovornici progona pa čak i uništenja hrvatskoga naroda.

Raspadom Jugoslavije 1941. g. crkva u Makedoniji pripojena je Bugarskoj pravoslavnoj crkvi, a crnogorska je opet postala samostalnom pa je i novouspostavljena hrvatska država po kanonskom pravu pravoslavnih crkava imala pravo na pokretanje postupka za samostalnost pravoslavne crkve, što je i učinila na svome području.

Slomom hrvatske države 1945. uništena je i Hrvatska pravoslavna crkva, a najveći dio njezina klera na čelu s poglavarom Germogenom je smaknut.

Kad se početkom 90-ih godina raspala komunistička Jugoslavija i hrvatska stekla državnu nezavisnost stvorene su prilike za obnovu Hrvatske pravoslavne crkve. Premda su postojale inicijative do toga nije došlo, a vlast bivšega komunista Ivice Račana 2000. godine sklopila je ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom i tako ustanovi ne samo jedne strane i neprijateljske države, nego države-agresora omogućila nesmetamo djelovanje, čiji se rezultati mogu vidjeti u aktualnoj politici “srpskoga sveta”, koja je već sad stvorila atmosferu s početka agresije na Hrvatsku devedestih godina.

Slično kao što su potkraj tridesetih u okrilju srpske crkve po Hrvatskoj formirane terorističke četničke skupine, koje su javno i politički pokrivali hrvatski otpadnici tako se i danas u okrilju te svetosavske organizacije novače skupine zadojene mržnjom prema svemu što je hrvatsko i katoličko.

Institucionalno ustrojavanje Hrvatske pravoslavne crkve ne bi samo omogućilo hrvatskim pravoslavcima da prakticiraju svoju vjeru, nego bi smanjilo i intenzitet neprijateljskoga svetosavskoga djelovanja na hrvatskom državnom području, a znatnim dijelom spriječilo i krađu nacionalne kulture.

Ne dovodim u pitanje to što se jedan dio hrvatskih pravoslavaca nacionalno osjeća Srbima, oni to, premda su etnički različita podrijetla, danas doista i jesu, nu isto tako pravo je i onih pravoslavaca koji se osjećaju Hrvatima da slobodno očituju svoju pripadnost – i nacionalnu i vjersku te da u okviru svoje crkve koju su imali prije uspostave bilo kavih Jugoslavija prakticiraju vlastitu vjeru!

Nu unatoč tom za Hrvatski strateški važnom pitanju, uspostavi HPC-a se protive sve političke struje koje svoj kontinuitet, na ovaj ili onaj način, vuku  iz bivših Jugoslavija, svi protivnici hrvatske državne neovisnosti, a iz neznanja i mnogi dobronamjerni javni i politički čimbenici.

Kako, naime drukčije objasniti da u javnosti ugledni ljudi čak i kad polemiziraju sa svetosavskom politikom sve hrvatske zaslužnike iz povijesti, kulture pa čak i ratništva – Hrvate pravoslavne vjere, svrstavaju među Srbe, miješajući tako vjeru i naciju?

Nasuprot tomu, još uvijek nitko nije ponudio suvisao odgovor na aktualni problem posrbljavanja bunjevačkih Hrvata ili izdvajanja određene skupine i službenoga priznavanja bunjevačkoga jezika, što je samo prijelazni put u konačno posrbljavanje.

Na kraju, valja upozoriti kako i unutar Katoličke Crkve, što zbog ekumenskih, a što poradi političkih razloga postoje stanoviti otpori ustrojavanju Hrvatske pravoslavne crkve.

Uostalom, utjecaj SPC-a na beatifikaciju kardinala Alojzija Stepinca možda to najbolje svjedoči.

Na kraju, valja mi biti iskren, politička odluka o ustrojavanju HPC-a, teško će biti donesena sve dok je na vlasti ili u suvlasti Milorad Pupovac i njegova bradata družina.

Nu unatoč tomu, na izgradnji države i nacije treba svakodnevno raditi!

https://narod.hr/hrvatska/mate-kovacevic-trebalo-je-davno-prije-ustrojiti-hrvatsku-pravoslavnu-crkvu

ODGOVOR HRVATSKOM ARHIEPISKOPU ALEKSANDRU

Velepoštovani g. Hrvatski arhiepiskopu Aleksandre,

Bila mi je izuzetna čast i zadovoljstvo staviti i Vas kao potpisnika pisma Predsjedniku HAZU s prijedlogom da Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti donese Deklaraciju o slobodi znanstvenoga istraživanja u odnosu na događaje u Hrvatskoj u vrijeme II. Svjetskoga rata i poslije njega te ju zatim trajno provodi.

Tim više što sam i sam upozoravao na stradanja jedinog hrvatskog pravoslavnog Patrijarha, Sv. Germogena i fizičkog uništenja sveg hrvatskopravoslavnog klera.

Ne dvojim da će u okviru Provođenja Deklaracije HAZU posebno voditi računa i o tim stradanjima.

Nepravda koja se Vašoj Crkvi i Vašim vjernicima čini i danas tim je veća što sam uvjeren da nitko od njih nije digao ruku na zajedničku nam državu i svi oni je vole Hrvatsku jednako kao i svi mi.

Zapravo, priznanje Hrvatske pravoslavne crkve od RH važnije je za samu državu nego za Vašu Crkvu. Usudio bih se reći da bi to bilo korisnije i za mnoge pravoslavce koji se izjašnjavaju kao Srbi. Kako se neki od njih ponašaju i kako se na njih gleda u Hrvatskoj najbolje je vidjeti u članku velikog hrvatskog kolumniste Tihomira Dujmovića, Vrijeme apsurda – Pupovčeva Hrvatska:

http://www.slobodnadalmacija.hr/Novosti/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/296795/Tihomir-Dujmovi-Pupoveva-Hrvatska.aspx

U tekstu Dujmović upozorava kako su najveće zločine nad Hrvatima činili upravo hrvatski Srbi. Potom kaže:

I zato je njima Tuđman drugo ime za zločin. I zato je njima svaka hrvatska država ustaška. I zato se oni izruguju s hrvatskom zastavom. I zato su njima sva prava koja im date premalena, jer oni zapravo traže stare pozicije. I zato su bijesni kad im Predsjednica kaže da imaju sva manjinska prava na najvišem europskom standardu.
I zato su bijesni kad im Predsjednica kaže da su oni etnički Srbi, ali da u hrvatskoj državi mogu biti samo politički Hrvati! Danas njihova elita zaljubljeno sluša Beograd čak i kad odande stižu Šešeljove riječi da je Domovinski rat bio tek prvo poluvrijeme! Naime, načinom na koji s nama razgovara Beograd jasno pokazuje da im mir i normalni odnosi nisu na kraj pameti.

Naša je tragedija da se za ovih 25 godina nije afirmirala ona snaga kod hrvatskih Srba koja ne misli „beogradski“, tragično je da se šest posto hrvatskih Srba što su u Vukovaru ratovali na našoj strani i deset tisuća hrvatskih Srba što je ratovalo na hrvatskoj strani, nije afirmiralo kao protuteža današnjoj srpskoj eliti u Hrvatskoj.

Ne treba pri tome zaboraviti da su ih u svemu tome ohrabrivali i danas to rade i vlasti u Srbiji i Srpska pravoslavna crkva. Tako i danas uspoređuju ćirilicu u Vukovaru i latinicu u Beogradu, kao da su Hrvati potpuno razrušili Beograd, kao što su Srbi Vukovar. Zapravo time šalju poruku hrvatskim Srbima da je nekažnjivo ubijanje Hrvata i rušenje hrvatskih gradova. Mnogo više oko toga možete vidjeti ako pogledati razgovor s Vladom Iljkićem iz Stožera i samog Stožera za obranu hrvatskog Vukovara i SOHV:

http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/ozana-basic/21011-v-iljkic-ne-dirajte-mi-vukovar-na-njega-nemate-nikakvo-moralno-pravo-osim-sutnje-i-postovanja.html

http://kamenjar.com/sohv-novi-statut-grada-vukovara-je-tek-prva-u-nizu-pobjeda-zdravog-razuma-u-hrvatskoj/

ili:

http://www.dnevno.hr/domovina/pored-najmlade-zrtve-ovcare-16-pronaden-je-njegov-izrezbareni-dupin-odluku-da-igor-umre-donio-je-susjed-824647

Također, u manastiru Krka u Kistanjama prigodom proslave 400 godina bogoslovije pred više stotina pravoslavnih vjernika liturgijsko slavlje predvodio je patrijarh Irinej koji je u svojoj propovijedi istaknuo  kako je manastir na Krki podignut u 14. stoljeću i dodao da to znači da Srbi nisu došli s Turcima nego da je ovo područje srpska postojbina, kao i drugih koji tu žive.

Očito, Srbi i danas svojataju taj manastir i na neistinama tvrde kako su ga oni osnovali u 13. stoljeću. To tvrdi i patrijarh kojemu je ta neistina potrebna kako bi ustvrdio da su Srbi već u to doba tu bili domicilni narod.

Što je istina o manastiru možete vidjeti na:

http://www.portaloko.hr/clanak/zvonimir-despot-poducio-patrijarha-irineja-da-su-manastir-krka-osnovali-katolicki-svecenici-/0/77148/

Posebno zgražanje u Hrvatskoj izazvale su njegove riječi:

Naš narod je puno puta bježao, ali se i vraćao ovamo. To se dogodilo i u naše vrijeme i zla koja su se dogodila su veća jer se to dogodilo u kršćanskom narodu koji je mnogo godina imao iste crkve, i dogodilo se da su se braća podijelila i toliko zla nanijela jedni drugima. Zlo su činili nama susjedi i mi njima, ali mi u mnogo manjoj mjeri. Moramo oprostiti za zlo koje su nama činili, ali i moliti da nama oproste za ono koje su poneki od nas činili – rekao je patrijarh Irinej, a na novinarski upit da objasni što je mislio pod izjavom da su Srbi činili zlo u manjoj mjeri odgovorio je da to pokazuje ono što se dogodilo jer da je, kako je dodao, srpski narod pod velikim pritiskom morao napustiti ove krajeve i da je tragično ono što mu se događalo, kako je rekao, na putu bježanja od smrti. 

Na Sudu u Haagu utvrđeno je da je mnogo manje Srba stradalo u „Oluji“ nego što su oni pobili Hrvata dok su držali taj prostor pod svojom okupacijom. A poznato je da im je Hrvatska omogućila koridore za povlačenje. Slobodan Milošević o toj srpskoj „bežaniji“ kaže na sjednici Vrhovnog savjeta obrane Jugoslavije 14. kolovoza 1995.:

“Molim vas, 6 hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine; napadala je cela Prva armija, vazduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu odbranili Knin, kojem se može prići samo iz tri pravca; nisu ga mogli braniti ni 12 sati!? Oni ga nisu branili, jer po svim izveštajima koje smo dobili od policajaca, građana i ostalih, čim je prestala artiljerijska priprema u sedam uveče, oni su naredili – bežaniju! Prema tome, tu nije bilo nikakvog otpora niti je bilo borbenog dodira sa hrvatskim snagama. (…) – Tamo je palo naređenje da svi izađu iz Krajine istog dana, čak bez stvorenog kontakta sa hrvatskom vojskom na najvećem delu fronta. (…) Pitanje je ko je, zaista, doneo odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? Takva odluka, kada su imali sve uslove da se brane, izazvala je egzodus. Sada to treba da bude razlog da Jugoslavija jurne tamo da brani te teritorije, sa kojih su oni utekli kao zečevi?!”

Zanimljivo je vidjeti kako je njegov prethodnik patrijarh Pavle mijenjao svoje stavove suočen s tom „bežanijom“ i srpskim porazom.

S ponovnim proglašavanjem nezavisnosti Hrvatske i izričitim priznanjem njenog predstavnika Franje Tuđmana da je tzv. NDH njena preteča u tom navodno neprekinutom hiljadugodišnjem kontinuitetu hrvatske državnosti, započelo je novo, a po mogućim posledicama možda i pogubnije stradanje Srba u Hrvatskoj. Ti naši sunarodnici, iste vere i krvi, suočeni su sa sledećim kobnim izborom: ili će se oružjem u ruci izboriti za opstanak u istoj državi sa maticom srpskog naroda, ili će biti prisiljeni da se iz te nove Nezavisne Države Hrvatske pre ili posle isele.

Trećeg nema. Za to ih srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoodbranu srpskih života i svih srpskih krajina“, pisao je prvi čovjek Srpske pravoslavne crkve patrijarh Pavle predsjedniku međunarodne mirovne konferencije o Jugoslaviji lordu Peteru Carringtonu koncem 1991. godine. Srpski balvani već su bili razasuti diljem Hrvatske, u Borovu Selu dogodio se pokolj hrvatskih policajaca, u velebitske jame kod Lovinca bačeni su zarobljeni Hrvati, a Vukovar je, pod brutalnim napadima JNA, odbrojavao svoje zadnje dane.

Patrijarhovo pismo, koje je 1. studenog osvanulo i na naslovnoj stranici službenog glasila SPC-a “Pravoslavlje“, predstavljalo je službeni stav najutjecajnije vjerske zajednice u srpskom narodu. A ona je jasno poručivala da svi Srbi trebaju živjeti u istoj državi, a ne u samostalnoj Hrvatskoj, jer “niko posle Drugog svjetskog rata nije Jevreje prisiljavao da žive u zajedničkoj državi sa Nemcima“. Pritom je SPC zdušno podržavao ideju velike Srbije koju je propagirao SANU, a na terenu u djelo provodio Slobodan Milošević…

No, kako je projekt velike Srbije doživljavao poraz za porazom, tako je i u redovima SPC-a splašnjavalo oduševljenje za okupljanje Srba u jednoj državi. U ožujku 1999., samo tjedan dana prije napada NATO-a na Srbiju, patrijarh Pavle bio je u službenom posjetu Zagrebu i, nakon sastanka sa tadašnjim hrvatskim predsjednikom Tuđmanom, pravoslavno-srpskom narodu u Republici Hrvatskoj poručio da “dileme nema oko opredeljenja za poštovanje hrvatskog ustava i zakona, odnosa prema domovini, te jedne civilizovane integracije u hrvatsko društvo, kao i doprinosa da Hrvatska zauzme svoje mesto u evropskim i svetskim integracijama.” …

Pred svoju smrt patrijarh Pavle je, tada već kao devedesetogodišnjak, definitivno okrenuo leđa ideji koja je bivšu Jugoslaviju, a ponajviše srpski narod, zavila u crno. “A ja kažem: ako bi trebalo da se održi velika Srbija zločinom, ja na to pristao ne bih nikada; neka nestane velike Srbije, ali zločinom da se održava – ne. Ako bi bilo potrebno i nužno jedino da se održi mala Srbija zločinom, ja i na to ne bih pristao. Neka nestane i male Srbije, ali zločinom da se održi – ne. I kad bi trebalo da se održi poslednji Srbin, ja da sam taj poslednji Srbin, a da se održi zločinom – ne pristajem, neka nas nestane ali da nestanemo kao ljudi, jer nećemo onda nestati, živi ćemo otići u ruke Boga Živoga“, izjavio je patrijarh Pavle 2007. godine.

http://www.slobodnadalmacija.hr/Novosti/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/296704/Default.aspx  

Na žalost ponašanje patrijarha Irineja pokazuje da Srbi ništa nisu naučili iz Domovinskog rata. Pri tome ne smijemo zaboraviti ni krivnju mnogih hrvatskih političara koji danas, neki i otvoreno, sudjeluju u provođenju velikosrpskog Memoranduma SANU 2.

Uvjeren sam da bi priznanjem Hrvatske pravoslavne crkve sve to umnogome promijenilo.

S velikim poštovanjem,

Akademik Josip Pečarić

U Zagrebu na Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima

P.S. U prilogu Vam šaljem jedan moj tekst koji se odnosi na slična ponašanja patrijarha Irineja.

Naslov:Fwd: Pečarić
Datum:Thu, 20 Aug 2015 16:04:09 +0200
Šalje:HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA <pravoslavlje.hr@gmail.com>
Prima:pecaric@element.hr

Poštovani gosp. Pečariću,

nedavno sam upoznat s Vašim nastojanjem oko toga da Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti donese Deklaraciju o slobodi znanstvenoga istraživanja u odnosu na događaje u Hrvatskoj u vrijeme II. Svjetskoga rata i poslije njega te ju zatim trajno provodi.

Osim opće poznatih, bilo je u ta vremena i događaja manje znanih, vezanih uz pravoslavnu crkvu hrvatskog jezika, države i naroda, koje bi hitno trebalo znanstveno istražiti, ponovno ocijeniti i pravnim radnjama ispraviti. Ova godina je 70-a godina od pogubljenja jedinog hrvatskog pravoslavnog Patrijarha, Sv. Germogena i fizičkog uništenja sveg hrvatskopravoslavnog klera (40 svećenika) od jugoslavenskih komunista i oduzeća hrvatskim pravoslavcima svih bogomolja. Tad je to učinjeno drugi put. Prvi put to je učinjeno 1923. osnutkom SPC i ukidanjem hrvatskih pravoslavnih metropolija na teritoriju RH naredbom srbskog kralja, a treći put 2002., ništetnim ugovorom Ivice Račana sa SPC u RH.

Možda niste upoznati, ali danas u RH živi gotovo 17 000 Hrvata pravoslavaca, a nemaju niti jednu bogomolju niti im crkvu priznaje njihova država. Više je Hrvata pravoslavaca nego zajedno pravoslavnih Bugara, Crnogoraca i Makedonaca koji su Hrvati po državljanstvu, čak i kad im pribrojimo sve protestante i razne sekte. Svi oni su priznati od države, mnogi imaju i ugovore o financiranju, iako nitko od njih ne ispunjava minimum uvjeta po Zakonu o vjerskim zajednicama.

Priznanje SPC u RH provedeno 2002. ništetnim ugovorom posebna je priča, s kojom ću Vas rado upoznati, ako Vas zanima, a mislim da bi Vas moglo i trebalo zanimati, jer tu je iza svetosavnog plašta skrivena jezgra najvećih hrvatskih problema zadnjih stoljeće i pol, iza bizantskog grba carske obitelji Paleolog kroji se i krije dugoročni imperijalni program koji oblikuje kolektivnu svijest Srbskog naroda, a iza tog ništetnog ugovora krije se financiranje svega navedenog.

Zainteresiran sam za napredak svoje nove Domovine Hrvatske i Hrvatskog naroda koji me je primio kao svog rođenog te stoga, molim Vas primite moju potporu Vašoj peticiji o donošenju deklaracije o slobodi znanstvenoga istraživanja.

Blagodat Gospoda našeg Isusa Hrista i ljubav Boga Otca i zajednica Svetoga Duha neka je s Vama,

Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar

PRILOG: APOLITIČNI, ISTINOLJUBIVI PATRIJARH – VISOK STUPANJ TOLERANCIJE PATRIJARHA IRINEJA

Autor: Josip Pečarić, Dnevno.hr, 14. Siječanj 2014.