HPC na Interliberu

Od 13. do 18. studenog 2018. održava se najveći hrvatski sajam knjiga Interliber.

Knjige Hrvatskog arhiepiskopa †Aleksandra: HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA: bila je, jest i bit će; Zagreb, 2017. ISBN 978-953-59546-0-6 i njeni prijevodi na engleskom: THE CROATIAN ORTHODOX CHURCH was, is and shall be, Zagreb, 2018. ISBN 978-953-59546-4-4 i ruskom: ХОРВАТСКАЯ ПРАВОСЛАВНАЯ ЦЕРКОВЬ была, есть и будет, Загреб, 2018. ISBN 978-953-59546-5-1 kao i HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA: Činjenice i kratka povijest; i njeni prijevodi na engleskom: THE CROATIAN ORTHODOX CHURCH Facts and Historikal Overview, Zagreb, 2018. ISBN 978-953-59546-2-0 i na ruskom: ХОРВАТСКАЯ ПРАВОСЛАВНАЯ ЦЕРКОВЬ Факты и краткая история, Загреб, 2018. ISBN 978-953-59546-3-7;

po sniženjim cjenama možete pronaći kod braniteljske udruge Dobra knjiga u paviljonu br. 6 na štandu 23d s desne strane pozornice pored Rusije. Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar knijge će potpisivati u četvrtak 15. studenog s početkom u 12,00 sati na štandu Dobre knjige.

 

Oglasi

PODCAST VELEBIT – Episkop Aleksandar:  Od novca iz Hrvatske živi cijela Srpska pravoslavna crkva

U PODCASTU VELEBIT gostovao je episkop Aleksandar, poglavar Hrvatske pravoslavne crkve
♦ Što znači priznanje Carigradske patrijaršije autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve za Hrvatsku pravoslavnu crkvu?
♦ Je li djelovanje Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj pod takvim nazivom iskaz dominacije Srbije nad Hrvatskom?
♦ Zašto hrvatski mediji slučaj priznanja autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve ne stavljaju u kontekst priznanja Hrvatske pravoslavne crkve dok istovremeno ta tema u srpskim medijima ima važnost i dobija upravo takvo tumačenje i pozornost?
♦ Kako to da hrvatski mediji i politika i danas u samostalnoj Hrvatskoj nekritički preuzimaju krivotvorine srpsko-komunističke propagande o hrvatskim pravoslavcima?
♦ Zašto hrvatska politika i službene povijesne interpretacije uporno barataju krivotvotrinama srpsko-komunističke propagande o postojanju Srpske pravoslavne crkve na hrvatskim prostorima u povijesnim razdobljima prije stvaranja prve Jugoslavije?
♦ Je li Pećka patrijaršija na čiju se tradiciju poziva Srpska Pravoslavna crkva uopće bila srpska ili bugarska?
♦ Je li Srpska pravoslavna crkva autokefalnost dobila zapravo, posredstvom Ohridske arhiepiskopije, od Bugarske pravoslavne crkve?
♦ Zašto hrvatske vlasti opstruiraju priznanje Hrvatske pravoslavne crkve?
♦ Je li na popisu stanovništava čak 195 tisuća pravoslavaca u Hrvatskoj greškom ili namjerno prekršteno u pripadnike SPC-a?
♦ Jesu li točni podaci službene hrvatske historiografije, ali i stavovi političkih autoriteta, da Hrvatska pravoslavna crkva nije postojala prije uspostave Nezavisne Države Hrvatske?
♦ Poslušajte potpuno drugačiju verziju povijesti balkanskih prostotra zadnjih sto godina:
♦ Zašto se u hrvatskoj historiografiji prešućuje točka 33. ugovora Berlinskog kongresa iz 1878. prema kojemu je Srbija bila vazal AustroUgarske pa tako i Hrvatske?
♦ Jesu li se Balkanski ratovi vodili onako kako to uči službena povijest u Hrvatskoj?
♦ Kada je Kosovo bio srpski teritorij?
♦ Kako je nastala Makedonija?
♦ Zašto je do 1925. godine na prostoru današnje Makedonije bilo ratno stanje?
♦ Je li VMRO bio bugarski ili makedonski revolucionarni pokret?
♦ Zašto je Ante Pavelić 1926. godine dočekan s ovacijama na željezničkoj stanici u Sofiji kada je deset tisuća Bugara pjevalo njemu u čast Lijepu našu?
♦ Zašto je Ivan Mihailov, osnivač VMRO-a živio za vrijeme NDH-a u Zagrebu kod svojeg prijatelja Ante Pavelića?
♦ Jesu li makedonski i bugarski dva različita jezika?
♦ Zašto su u makedonskoj javnosti Bugari prikazani kao okupatori?
♦ Je li proces nastanka Makedonij bio proizvod velikosrpske politike?
♦ Zašto je predsjednica Grabar Kitarović, kada je bila u Rusiji, na pitanje patrijarha Ruske pravoslavne crkve: ‘Kakvo je stanje pravoslavlja u Hrvatskoj’ odgovorila da srpska nacionalna manjina ima sva prava i tri zasutpnika u Saboru?
♦ Jesu li ugovori države Hrvatske i Srpske pravoslavne crkve protuzakoniti?
♦ Djeluje li Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj protivno pozitivnim hrvatskim zakonima?
♦ Je li povrat vrijednih nekretnina SPC-a u Hrvatskoj izvšen protuzakonito?
♦ Je li novac koji ogranak Srpska pravoslavna crkva uprihodi u Hrvatskoj glavni i najveći izvor financiranja svih ukupnih troškova te crkve?
♦ Jesu li svećenici SPC-a u Hrvatskoj protuzakonito zaposleni i protuzakonito primaju plaću od hrvatske države, budući su strani državljani i moraju imati radne dozvole?
Odgovore na ova pitanja poslušajte u PODCASTU VELEBIT.

HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA – ČINJENICAMA PROTIV KRIVOTVORINA

 

„…nemojte imati ništa zajedničko s djelima tame, nego ih, naprotiv, otkrivajte! Jer, sramotno je čak govoriti o onome što oni potajno čine. Sve što je otkriveno, svjetlo rasvjetljuje. Jer, plod je svjetla svaka dobrota, pravednost i istina! Živite kao djeca svjetla! Odlučujte se za ono što se Gospodinu sviđa!” (Ef. 5,8-13).

Već 25 godina Republika Hrvatska je samostalna država, članica UN, EU, NATO i svih međunarodnih organizacija. Sadašnja Hrvatska stvorena je razdvajanjem od propale komunističke Jugoslavije i njena nezavisnost potvrđena je pobjedom nad srpsko-jugoslavenskim agresorom u Domovinskom ratu.

Hrvati pravoslavci i popis stanovništva

Više od stoljeća prešućuju se činjenice, krivotvore se dokumenti i povijesni spomenici, izmišljaju se cijeli dijelovi povijesti s ciljem stvaranja veličanstvene srpsko-jugoslavenske povijesti i ponižavanja hrvatske povijesti. Krivotvoritelji su nastojali razbiti jedinstvo hrvatskog naroda i zato su nametnuli obrazac po kojemu su svi pravoslavci Srbi, da postoji muslimanska (bošnjačka) nacija i samo su katolici na ovom području Hrvati. Na neki način krivotvoriteljima je uspjelo i to da Republika Hrvatska (RH) sad ima upola manji teritorij, za trećinu manje stanovništva i gotovo nitko ne zna da su Hrvati pravoslavci oduvijek dio hrvatskog naroda. Tako je danas Republika Hrvatska jedina država u Europi, koja na svom teritoriju nema vlastitu pravoslavnu crkvu nego stranu Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC), koja u Hrvatskoj moli za „srpski narod i njegove pobjede nad neprijateljima”, kao da je Hrvatska srpska kolonija. Predstavnicima hrvatske državne vlasti naprosto ne smeta situacija u kojoj Republika Hrvatska uzdržava stranu crkvu te je istoj na nezakoniti način darovala cijelu hrvatsku pravoslavnu imovinu. Vlasti Republike Hrvatske već više od 5 godina uspješno odbijaju registrirati Hrvatsku pravoslavnu crkvu HPC, izmišljajući nezakonite zahtjeve, poput zahtjeva o popisu vjernika. Taj zahtjev proturječi Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica, Zakonu o zaštiti osobnih podataka i Europskoj konvenciji o ljudskim pravima (čl.9). Moramo napomenuti da se još prije obnavljanja sadašnje HPC, u Popisu stanovništva iz 2011. godine kao Hrvati pravoslavci izjasnilo 16.647 osoba. Taj je broj veći od sveukupnog broja vjernika svih vjerskih zajednica upisanih u Evidenciji vjerskih zajednica pri Ministarstva uprave RH.

Jedini relevantni državni dokument u suvremenoj Hrvatskoj, koji prikazuje baš broj članova vjerskih zajednica je Popisa stanovništva iz 2001. Tako u RH tzv. SPC ima 40 433 članova, MPC – 211, CPC – 44. Naj više su Pravoslavci bez nacionalnog predznaka – čak 195 969! To su zapravo vjernici (potencialni članovi) Hrvatske pravoslavne crkve jer ta crkva, koja djeluje samo na teritoriju Hrvatske, okuplja sve pravoslavne državljane RH, koje se žele njoj pridružiti bez obzira na etničko podrjetlo ili pripadnost nekoj narodnostnoj manjini, koja je sastavni dio hrvatske nacije.

Mi, koji volimo Hrvatsku ne možemo se pomiriti s negiranjem 14.-stoljetne Hrvatske i zato smo morali napisati ovu knjigu da bi razbili nametnute YU-povijesne obrasce i usklađeni prema svjetskoj povijesti, pokušali pružiti hrvatski pogled na hrvatsko pravoslavlje i općenito na hrvatsku povijest.

Najdublje skrivena tajna u suvremenoj demokratskoj Hrvatskoj jest ona da je nekad postojala pravoslavna crkva Hrvata. Zapravo većina stručnjaka to i ne zna, jer vjeruje samo onome što je učila u školi i na sveučilištu, pa čak su se pisali i znanstveni radovi te nenamjerno, zbog neznanja, širile srpsko-jugoslavenske laži. Nitko i ne razmišlja kako to da je u 19 st. u Hrvatskom kraljevstvu (Trojedna kraljevina Hrvatska, Dalmacija i Slavonija) postojalo na stotine uglednih hrvatskih pravoslavaca (P. Preradović, A. Harambašić, S. Borojević, J. Runjanin,… Nikola Tesla), a niti jedan ugledni Srbin. Koja je tada bila njihova crkva?

Kako to da je na početku Drugog svjetskog rata od svih pravoslavaca u Sloveniji bilo čak 70% Slovenaca pravoslavaca, 20% Rusa pravoslavaca i samo 10% Srba pravoslavaca [Škarovskij][1], a u Hrvatskoj zapravo nema niti jednog Hrvata pravoslavca nego su svi pravoslavci Srbi? To su pitanja na koja nitko u Hrvatskoj i u svijetu ne daje odgovor. Niti Ivo Pilar, niti Juraj Kolarić, niti Jure Krišto… pa ni sam Škarovskij.

Naravno stručnjaci, koji istražuju povijest manjina u Hrvatskoj dobro znaju i objavljuju da o nekim Srbima u Hrvatskoj prije sredine 19. st. nitko i ne govori, jer njih nije ni bilo. „…u katalogu prve izložbe dalmatinsko-hrvatsko-slavonske 1864. navedeni su malobrojni Cigani i Armenci, ali Srbi se ne spominju. Prema tom katalogu stanovnici čitave Trojedine kraljevine po narodnosti su gotovo svi Hrvati, kojih je preko 95%, a samo ¼ otpada na grčko-nesjedinjeno (pravoslavno) vjeroispovijedanje“[2], to jest ¼ su Hrvati pravoslavci. To je dokaz da su zapravo naknadno svi pravoslavci proglašeni Srbima i da nemaju nikakvu povezanost sa Srbijom, nisu ni podrijetlom Srbi nego su tijekom druge polovice 19 st. i početkom 20 st. a najviše nakon stvaranja Kraljevine SHS političkim pritiskom postali politički Srbi.

Kako to da u Srbiji još uvijek ima cincara i torlaka kakvih u Hrvatskoj više nema. Gdje su nestali?

Grci, Bugari, Rusi, Rumunji, Moldavci, Ukrajinci, Bjelorusi, Armenci, Sirijci, Kopti … moraju se oglasiti jesu li oni zapravo Srbi kad znamo da su svi pravoslavci Srbi.

Rusi, Poljaci, Ukrajinci, Bjelorusi, Bugari, Česi, Slovaci, Hrvati, Slovenci … moraju se oglasiti jesu li oni zapravo Srbi kad znamo da su svi Slaveni Srbi.

Oni prvi se moraju oglasiti jesu li oni pripadnici SRPSKO-pravoslavne vjere, je li to neka posebna vjera i kako su na njih utjecali Srbi (u smislu kršćanstva) kad znamo da su zapravo Srbi posljednji narod u Europi, koji je prihvatio kršćanstvo. Što su radili jadni Grci dok su skoro 1200 godina čekali da Srbi postanu kršćani, pa da mogu nešto od njih prihvatiti kad znamo da je Novi zavjet u izvorniku na grčkom (osim Matejevog Evanđelja, koje je na aramejskom)? U boljem položaju su bili jadni Hrvati i Bugari, koji su morali pričekati 370 godina, a u najboljem položaju su naravno bili Rusi, koji su morali pričekati samo nekih 220 godina. U slučaju da ne postoji SRPSKO-pravoslavna vjera je li to možda hereza?

Nepoznato o pravoslavlju u NDH

Ipak se nešto malo zna o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, koja je pod tim imenom djelovala u Nezavisnoj državi Hrvatske i koju svi po jugo-komunističkoj tradiciji pokušavaju ocrniti i osuditi. I oni koji o njoj pišu tvrde da je ideja o HPC nastala u sredini 19 st. (mons. Juraj Kolarić).

Koja je ta pravoslavna (grčko-istočna) crkva, kojoj su namijenjene onih 5 odluka i 2 zakona, koji je donio Hrvatski sabor u 18 st. i 19 st. i koja je dobivala novac iz hrvatskog državnog proračuna za gradnju crkve i podmirivanje troškova poslovanja?

Odgovor je vrlo jednostavan – Karlovačka mitropolija sa sjedištem u Srjemskim Karlovcima, koja je zapravo Pravoslavna crkva u Hrvatskoj ili modernije – Hrvatska pravoslavna crkva, čija je dijeceza baš teritorij Trojedinog kraljevstva i koja je dobila autokefalnost od Carigradske patrijaršije godine 1707. Karlovački arhiepiskop nosio je titul Patrijarh Hrvatski što potvrđuje Radoslav Grujić (1931a). „Pećki patrijarsi i Karlovački mitropoliti u 18 veku”. Glasnik Istoriskog društva u Novom Sadu. 4: 13—34, 224—240.

Otkud imovina srpske crkve u Hrvatskoj – možda je netko donio neki hram iz Srbije?

Kako to da je u Hrvatskoj postojala neka srpska crkva kad znamo da je zapravo srednjevjekovna Srbija u svih 172 godina svog postojanja bila hrvatski vazal, a kasnije čak do 1903. polunezavisna Srbija je bila Austrougarski, odnosno posredno i hrvatski vazal.

Hrvatski i strani povjesničari, koji pišu o povijesti Hrvatske pravoslavne crkve vjeruju u izmišljenu srpsko-jugoslavensku povijest.

Veljko Đurić Mišina („Srbin” rođen u Hrvatskoj, u Kosorima kod Sinja 1953.) da bi potvrdio izmišljeni hrvatski genocid nad Srbima (800.000 !? Srba ubijenih u NDH samo zato što su Srbi) izmislio je neku pismohranu HPC, koja se navodno danas nalazi u Beogradu i koju je samo on jedini vidio i koristio. Svim hrvatskim povjesničarima je poznato to što je Đurić Mišina objavio da se arhiva HPC nalazi u muzeju SPC u Beogradu i to se prihvaćala kao istina. Dana 5. prosinca 2016. u parohijskom domu Vaznesenske crkve u Beogradu održana je tribina Hrvatska pravoslavna crkva – jučer, danas, sutra[3]. Naravno voditelj je Đurić Mišina, koji tamo govori da je arhiva HPC prenesena u Beograd 1988. (ne kaže gdje je bila do tada) i nalazi se u podrumu Ministarstva privrede. Opet samo on zna gdje se nalazi taj arhiv, jer to je druga lokacija ili je možda zaboravio što je prije objavio. Kako to da Đurić Mišina jedini nešto zna o arhivu HPC? Nije li svrha arhiva baš korištenje od strane zainteresiranih stručnjaka? Hoće li ikad Đurić Mišina dokazati postojanje arhive HPC, koju je koristio ili moramo njega već sad svrstati u red najbitnijih sljedbenika Akademika Ćosića, koji maštovito izmišljaju slavnu srpsku povijest?

Ruski jezikoslovac V.I. Kosik[4] ne sumnja u Đurić Mišinu i bezkritično prenosi njegovo blaćenje hrvatskog naroda kao genocidnog, a koji je ustvari žrtva genocida. To su nad njim počinili jugoslavenski komunisti poslije završetka Drugog svjetskog rata, dok je Jugoslavija bila pod sovjetskom okupacijom. Kosik dok je boravio u Beogradu mogao je zatražiti da bar on pogleda tu arhivu HPC ili zatražiti arhivsku građu koju je koristila Ljubica Štefan (Prilep, 1921. – Zagreb, 17. ožujka 2002.). Štefan je nagrađena od države Izrael i njezino ime postoji na memorijalu Jad-Vašem kao Pravednik među narodima. [5]Ona u svojim knjigama dokazuje profašističko genocidno djelovanje SPC i Srbije u Drugom svjetskom ratu.

Kosik je ogledni primjer kako se ne prikazuje povijest vezana za povijesne činjenice nego za geopolitičke svrhe, to jest prikazivanje ne kako su se stvari dogodile, nego kako to nekome sada odgovara. Kosik, koji povodom osnivanja nove crkve 1920. u Kraljevini SHS (ne navodi koje je njeno ime), nabraja koje su crkve prije postojale, ali ne govori koja je čija bila. Ispada da su sve crkve „srpske” pa čak i nepostojeća SPC u nepostojećoj Bosni i Hercegovini!? Objavljuje da je godine 1920. obnovljena Srpska patrijarhija u Srijemskim Karlovcima!? Hrvatski grad Srijemski Karlovci postaje dio Srbije tek godine 1946., kad ga poznati komunistički diktator Tito otima Hrvatskoj i daruje Srbiji. Koja je to Srpska patrijarhija koja se obnavlja te kad je i gdje je prije postojala?

Hoće li se Kosik na isti način složiti s „činjenicom” da Ruska pravoslavna crkva koja je 6. listopada 1379. dobila autokefalnost od Carigradske patrijarhije zapravo nije ruska nego ukrajinska jer poglavar te crkve ima titulu Kijevski mitropolit a sad je Kijev glavni grad Ukrajine. Ili je možda Ruska pravoslavna crkva zapravo Bugarska jer je prvi Kijevski mitropolit Bugar Kiprian Camblak?

Od najvećih Kosikovih nebuloza jest ta da je primijetio MAKEDONCE u Hrvatskoj između dva rata bez obzira na to da na popisu stanovništva Jugoslavije iz 1931. takvih nema!? Zaljubljen u jugoslavensku povijest on je mogao dok je boravio u Beogradu pronaći odluku AVNOJ-a iz studenog 1943. gdje se prvi puta u povijesti pojavljuje slavenski narod MAKEDONCI. Izumitelji MAKEDONSKOG NARODA su jugoslavenski komunisti, koji su godinu kasnije izumili čak i „makedonski” jezik.

Veljko Đurić tvrdi da su svi pravoslavci u NDH morali nositi na rukavu traku sa slovom „P” (pravoslavac), što je on saznao iz nekih “tajnih dokumenata”.

Tatjana Vitaljevna Ribkina-Puškadija (Татьяна Витальевна Рыбкина-Пушкадия), Ruskinja rođena u Banja Luci, koja godinama istražuje dokumente o sudbini 20.000 ruskih emigranata i 25.000 ukrajinskih emigranata u NDH, potvrđuje da niti u arhivskoj građi, niti u službenom tisku, niti u inozemnom tisku, niti u njenom sjećanju, niti u sjećanju bilo kojeg pravoslavca iz tog vremena, ne postoj informacija o nalogu po kojem su to pravoslavci morali činiti. Dakle takvih traka nije bilo. To je ipak Kosik kasnije ispravno objavio u svojoj knjizi.

Činjenicu da u NDH nije bio progona pravoslavaca, zato što su bili pravoslavci, najprije potvrđuje tadašnje zakonodavstvo, ali tako govore i slijedeće činjenice:

  1. Već u jesen 1941. u Zagreb dolazi Bugar-pravoslavac Ivan Mihajlov, dugogodišnji vođa VMRO (Вътрешна македонска революционна организация, Unutarnja makedonska revolucionarna organizacija) na poziv svog starog saveznika Pavelića. Mihajlov više od tri godine iz Zagreba rukovodi VMRO;
  2. Crnogorac-pravoslavac Savić Marković Štedimlija, koji je pisao o povijesti Crnogoraca i Hrvata i teorijski je objasnio podrijetlo pojma pravoslavlje na tlu povijesne Hrvatske, bio je urednik službenog lista HPC. Njega komunisti šalju na logor u SSSR na punih 10 godina (sveukupno je prošao 26 logora).
  3. Hrvat-pravoslavac Savo Besarović bio je ministar u vladi NDH, kojeg su komunisti strijeljali.
  4. U NDH pored HPC je slobodno djelovala i Ruska pravoslavna crkva u izbjeglištvu – RPCZ u četiri crkve koje su izgradile izbjeglice iz Rusije, i to u Crikvenici, Sarajevu, Zemunu i Petrovaradinu. Nakon dolaska komunista broj tih izbjeglica smanjuje se 10 puta, a njihove crkve kao i sve crkve HPC preuzima SPC.

Hrvatski novinar (pravnik) Petar Požar[6] kao i svjetski poznati ruski povjesničar Milail Vitaljević Škarovskij[7], profesor u Petrogradskoj duhovnoj akademiji isto ne sumnjaju u Đurić Mišinu kao ni svi ostali, koji pišu o HPC.

Prepisivajući bezkritično od Srba da su ustaše 1934. ubili srbijanskog kralja Aleksandra, Škarovskij, koji je možda najugledniji suvremeni crkveni povjesničar, sam sebe stavlja u vrlo neugodni položaj kao da on jedini na svijetu ne zna da jе srbijanskog kralja Aleksandra ustrijelio Bugar Vlado Černozemski, član VMRO!?

Godine 2010. ugledna švicarska povjesničarka svjetskog glasa Christine Chaillot, objavljuje knjigu L’eglise orthodoxe en Europe orientale au XXe siecle.[8] Christine Chaillot je samo urednica te knjige, a članke koje ona sadrži napisali su ugledni povjesničari iz različitih država. Knjiga je vrlo zanimljiva jer prikazuje nepoznate dijelove povijesti. U njoj je prvi puta objavljena povijest Mađarske pravoslavne crkve, koju je napisao Etele Kiš baš tom prigodom.

Članak o povijesti SPC napisao je Predrag Puzović, koji naravno širi poznate srpske izmišljotine, od toga da je srednjovjekovna srpska crkva bila priznata, do toga da je Carigradski patrijarh Meletij IV. Metaksakis Tomosom iz 1922. potvrdio izbor srpskog patrijarha Dimitrija. Tako smatrajući da je Puzović ispravno prikazao povijesne događaje, Christine Chaillot ne poriče srbijanske izmišljotine. Njoj nije palo na pamet da bar pogleda web sjedište Carigradske patrijarhije[9] koji govori da tim Tomosom nisu priznati Srpska patrijarhija ni izbor patrijarha Dimitrija (… προσέτι δὲ ἀνεγνωρίσθη τὸ σερβικὸν πατριαρχεῖον καὶ ἡ ἐκλογὴ τοῦ πατριάρχου Δημητρίου). Tako ispada da i Švicarka Christine Chaillot (nenamjerno) širi srbijanske laži.

Svi povjesničari u jedan glas govore kako je hrvatskog patrijarha Germogena osudila Ruska pravoslavna crkva u iseljeništvu (Русская православная церковь заграницей – RPCZ).[10] Mitropolita Anastasija (Gribanovskij) (1936-1964), poglavara te crkve zapravo je još prije osudila Ruska pravoslavna crkva – Moskovska patrijaršija, koja nikad nije osudila Germogena. Kako netko, koji je sam osuđen može nekoga osuđivati?

Tko je osuđen i koja je osuda na snazi?

Obnova HPC

Dana 17. lipnja 1920., ukazom prijestolonasljednika Aleksandra donesena je odluka o stvaranju Autokefalne ujedinjene srpske PRAVOSLAVNE CRKVE u Kraljevstvu Srba, HRVATA i Slovenaca. To da srbijanski parlament (skupština) nije potvrdio taj ukaz kako bi on postao zakonit, zapravo nije bitno jer po tadašnjem srbijanskom zakonodavstvu zapravo država stvara Crkvu[11] što je izravno kršenje Apostolskog pravila br. 30. Kazna je oduzimanje dostojanstva i izopćenje iz Crkve.

Srpska država je izravno stvorila ovu crkvu, a okrivljuje se Nezavisna država Hrvatska za to što je 22 godine kasnije uspostavila (zapravo obnovila) Hrvatsku pravoslavnu crkvu. Razlika je u tome da NDH najprije donosi zakon, istodobno potvrđuje i Ustav (Statut) HPC i na temelju tog Ustava, u skladu sa zakonom, Crkva bira svog poglavara, a potom njegov izbor potvrđuje država. Kod Autokefalne ujedinjene srpske pravoslavne crkve u kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca prvi ustav stupa na snagu punih 12 godina nakon njenog „osnivanja”, pa tako i nitko ne zna na koji način i na temelju čega je izabran patrijarh Dimitrije. Isti taj nepriznati patrijarh iz nepriznate crkve godine 1921. poziva ruske arhijereje iz RPCZ u Kraljevini SHS.

Dana 19. veljače 1922., Carigradski patrijarh Meletij ІV. Metaksakis (1871—1935) potpisuje Tomos na temelju odluke Svetog Sinoda (protokol 1148.) za stvaranje nove crkve uz dano obrazloženje za to – nastanak nove države, Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. U stvari taj Tomos potvrđuje samo autokefalnost nove crkve. Niti Meletij, koji je dobio 1,5 mil. franaka nije se usudio priznati Srpsku patrijarhiju i izbor Dimitrija za patrijarha. Vrlo bitna činjenica je da Meletij potpisuje taj Tomos dok je u kazni oduzetog dostojanstva.

Zagrebačkom Mitropolitu Germogenu zamjeraju da je dao prisegu Bogu i Poglavniku, a još u prvih dana njemačke okupacije Sv. Sinod SPC i njena podružnica RPCZ daju prisegu Nijemcima – generalu Turneru. HPC-u zamjeraju da je Ustav HPC prepisan iz Ustava SPC ali namjesto Kraljevina Jugoslavija stoji NDH, namjesto kralja – poglavnik, namjesto srpski – hrvatski. Pa to je u redu! Pa koga bi morali spominjati u Hrvatskoj, srbijanskog kralja ili možda generala Nedića?

Mitropolit Germogen s vjernicima na Trgu Josipa bana Jelačića u Zagrebu

Znamo da je Mitropolit Germogen na liturgiji na mjestu gdje se spominje svjetska vlast spominjao Pavelića. Nekome se to sada ne sviđa, ali Pavelić je tad bio poglavar države. [Kako je bilo u SSSR – tamo su slavili komunističke vlade (правительствующий сингклыт), a u Jugoslaviji – Tita!]

U slučaju da je Srbija bila okupirana od Nijemaca (to jest ona ne postoji) poglavari SPC morali su moliti za poglavara okupatora – Adolfa Hitlera i usput za njegovog kvislinga u Srbiji generala Nedića! Oni zaboravljaju za koga su tad molili (Hitlera), a okrivljavaju Germogena što je molio za Pavelića. Ispada da je Hitler podređen Paveliću!!!

Kad je Srbija okupirana od nacista možemo pretpostaviti da su Srbi, koji su izvorni antifašisti prema sadašnjem prikazivanje povijesti, ratovali protiv pravih fašista. No nije baš tako kad znamo da su srbijanski partizani i monarhistički četnici vrlo aktivni na teritoriju NDH, a naravno ne u Srbiji. Zašto se antifašisti ne bore protiv fašista, nego protiv Hrvata?

Niti jedan od zloglasnih ustaša nije djelovao na teritoriju Srbije. Za vrijeme Drugog svjetskog rata NDH i Srbija nisu u ratu. Naprotiv one su saveznice i kao takve uspostavile su diplomatske odnose. Poglavnik Nezavisne države Hrvatske Ante Pavelić i predsjednik Vlade nacionalnog spasa Srbije Milan Nedić surađivali su na temelju potpisanog ugovora o suradnji.[12]

A što je s RPCZ koja raskida veze s Carigradskom patrijarhijom i dolazi pod jurisdikciju nepriznatog patrijarha u nekanonskoj crkvi? Do jeseni 1944. njeni poglavari su u Beogradu. Nakon toga sele u Beč, pa u Berlin. Za koga oni mole? Naravno za Hitlera! Tako ispada da poglavar RPCZ mitropolit Anastasij, koji je pod kaznom Moskovskog patrijarha, osuđuje Zagrebačkog Mitropolita Germogena (koji nije pod kaznom ruskog patrijarha) zbog suradnje s Pavelićem. SPC i RPCZ, koja je njoj podređena[13] osuđuju Germogena da moli za Pavelića, a oni sami mole za Hitlera. Osuđuju Germogena da se je više puta sastao s njemačkim veleposlanikom u Zagreb Helmom. Činjenica je da su se oni sastali samo dva puta na Helmov zahtjev.

U kasnoj jeseni 1943. godine Helm je pozvao Mitropolita Germogena na sastanak sa predstavnicima I. kozačke divizije, koja je tada bila razmještena u blizini Siska. Na tom sastanku je Mitropolit Germogen održao govor rekavši da se on veseli ovom sastanku, jer je i sam on Kozak. Par mjeseci kasnije Mitropolit Anastasij iz RPCZ upućuje pismo opunomoćenom njemačkom ministru vanjskih poslova Nojbaheru na jugoistoku tražeći da Mitropolitu Germogenu bude dozvoljeno (naređeno) da dođe na sastanak s njim u Beograd.

Dosežno prvog sastanka navedena je činjenica da se je Mitropolit Germogen kod Helma sastao s kozacima, ali prešućuje se činjenica da I. kozačka divizija sudjeluje u operaciji Schwarz (njemački Fall Schwarz) kod rijeke Sutjeske na strani Nijemaca, Hrvata, Bugara i Grka za razoružanje četnika (14.000) i pokušaj uništenja komunističkih partizana, njih 16.000 (ubijeno ih je više od 10.000) nakon čega oni skoro pa nestaju. Jugokomunistima se ovo ne sviđa pa zato i prešućuju sudjelovanje kozaka u operaciji Schwarz, ali Mitropolit Germogen je kriv što se je sastao s Helmom. Kod drugog sastanka stavlja se krivnja na Mitropolita Germogena da se sastao sa veleposlanikom Helmom, a prešućuje se da je sastanak bio na zahtjev Mitropolita Anastasija.

Mitropolit Germogen je zatražio i dobio odobrenje za obnavljanje HPC od Ruskog patrijarha Sergija preko ruskog svećenika Mihaila Vinogradova, koji je tada bio u Beču.[14] Kosik sumnja da se je to dogodilo jer po njemu tada nije bila moguća korespondencija između Beča i Moskve. To nije istina. HPC je potpisala ugovor o suradnji s Bugarskom pravoslavnom crkvom, a Bugarsko carstvo, koje je saveznik Njemačke i ima odličan odnos s NDH nije u ratu sa SSSR-om i za cijelo vrijeme Drugog svjetskog rata u Moskvi djeluje Bugarsko veleposlanstvo pa tim putem izravno komuniciraju i Njemačka i SSSR ali izgleda da taj dio ruske (sovjetske) povijesti jezikoslovac Kosik ne poznaje.

Široj javnosti je davno poznata činjenica da je Hrvatska pravoslavna crkva dobila priznanje i od Srpske pravoslavne crkve, Bugarske pravoslavne crkve i Rumunjske pravoslavne crkve.

Mihail Škarovskij potvrđuje da je 27. srpnja 1942. mitropolit Germogen preko hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova dobio iz Carigrada kanonsko priznanje od Carigradskog patrijarha Benjamina.[15]

Kako je HPC priznata od Carigradske patrijarhije govori sam Patrijarh Germogen na drugom ispitivanju koje je obavljeno na zahtjev Mitropolita Josifa, zamjenika srbijanskog patrijarha.

Zašto partizani ne ispituju mitropolita Josifa kakav je njegov stav o Srbiji i o pobijenim srbijanskim pravoslavnim svećenicima (npr. o ubijenih 38 svećenika u logoru Banjica od srpske specijalne policije)?[16] Kako se je Mitropolit Josif usprotivio ubijanju Srba od Srba u Srbiji – npr. kad su 21. listopada 1941. kod Kragujevca u prisutnosti Nijemaca pripadnici Srbijanske specijalne policije strijeljali između 2300 i 4000 Srba.?[17]

Općenito o povijesti HPC u razdoblju 17. do 20. stoljeća i tumačenju crkvenih kanona i međucrkvenih odnosa pišu ljudi, koji nisu u tome stručnjaci, a oni koji jesu stručnjaci (kao Škarovskij) se ne obaziru na njih.

SPC kad želji dokazati da je sad priznata crkva hvali se kako njeni episkopi mogu služiti zajedničku liturgiju s bilo kojim predstavnikom neke pravoslavne crkve. Godine 1944. u Zagreb dolazi Kišinjevski mitropolit Visarion na temelju odluke sv. Sinoda Rumunjske pravoslavne crkve i u liturgiji zajedno s Mitropolitom Germogenom rukopolažu Sarajevskog episkopa Spiridona. Znači kad netko iz SPC služi liturgiju zajedno s nekim predstavnikom neke PC to je priznanje najviše razine ali kad isto to čini netko iz HPC to uopće nije priznanje!

Srbija ne postoji pune tri godina (od kraja 1915. do kraja 1918.) i nakon obnavljanja državnosti po završetku Prvog svjetskog rata traži i osnivanje samostalne crkve. Prvo što nova vlada poduzima je podmićivanje Carigradske patrijaršije. Stvaranje Autokefalne ujedinjene srpske pravoslavne crkve u kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca vezano je za više nepravilnosti s početkom od činjenice da država stvara crkvu. Bila je takva količina nepravilnosti da zapravo nije bilo pravilnosti. Zato su morali podmititi Carigradsku patrijaršiju.

Prva od tri rate od 1,5 mil. francuskih franaka srbijanska vlada uplaćuje Carigradskoj patrijaršiji na početku 1919., a Tomos dobije punih 3 godina kasnije! To potvrđuje da do godine 1922. nije postojala kanonična i priznata srpska crkva. Da bi bila kanonična bila bi priznata i tada ne bi morala tražiti Tomos za priznavanje. Nakon dobivanje tog Tomosa postala je samo priznata.

Nakon donošenja odluke o uspostavi HPC u NDH (1942.) u samo TRI MJESECA potvrđeno je priznavanje HPC od Ruske PC, Bugarske PC, Rumunjske PC, Carigradske patrijaršije.

Svi, koji bezuvjetno prepisuju od srbijanskih „povjesničara” tvrde da priznanja, koja je dobila HPC tada nisu bila ona prava i djelomično su u pravu, ali ne na način koji bi njima odgovarao. Istina je da godine 1942. u Hrvatskoj nije stvorena neka nova crkva nego u obnovljenoj državi obnovljena je i crkva.

U zborniku Sintagma tiskanom u Ateni 1855. po narudžbi Carigradskog patrijarha, hrvatska Karlovačka arhiepiskopija ima redni broj 7. Ona nikad nije donijela odluku o pridruživanju Autokefalnoj ujedinjenoj srpskoj pravoslavnoj crkvi u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koju je 1920. izravno stvorila država. Srbijanski „povjesničari” govore kako su institucije crkve, onih koji su ušli u novu crkvu, djelovale kao samostalne do 1931.! Samo 11 godina kasnije (1942.) sve pravoslavne crkve, koje su prije priznavale HPC (tada Karlovačka arhiepiskopija) samo su potvrdili da su primili na znanje da je u obnovljenoj hrvatskoj državi obnovljena i hrvatska pravoslavna crkva.

Pismo Mitropolita Germogena

Široj javnosti poznato je pismo, koje je tada Mitropolit Germogen uputio Rumunjskom patrijarhu Nikodimu:

„Vaša Svetosti,

… smatramo svetom dužnošču izvijestiti Vas i sv. Sinod Rumunjske PC … o tome da je … na teritorij Nezavisne države Hrvatske, uspostavljena samostalna Pravoslavna Hrvatska Crkva…”.[18]

Dakle, Mitropolit Germogen ne traži neko priznanje od patrijarha Nikodima nego njemu daje na znanje da je uspostavljena (stvorena ponovo, obnovljena) Hrvatska pravoslavna crkva. Pretpostavljamo da su i pisma poslana ostalim pravoslavnim crkvenim poglavarima bili sličnog sadržaja.

Mitropolit Germogen na obnovi HPC 1942. U Zagrebu

Tako i Ruska PC, Bugarska PC, Rumunjska PC, Carigradska patrijaršija primaju na znanje uspostavljanje HPC i nitko se ne protivi, jer je to obnavljanje priznate crkve.

Čak se i SPC nije protivila tom činu – ona se je protivila oduzimanju imovine u Hrvatskoj.

Postoje dvostruki kriteriji dosežno RPC, RPCZ, SPC s jedne strane i HPC s druge. Prema nekima se primjenjuju demokratski kriteriji, a drugima (HPC) – srbijanski i jugokomunistički kriteriji.

Svima su poznati stravični progoni kojima su komunisti podvrgnuli kršćane nakon ruske revolucije: ubijeno je 3 milijuna ljudi, protjerano je 2 milijuna, ubijeno između 100.000 i 300.000 svećenika, otrovan je Moskovski patrijarh sv. Tihon (1923). Pod kraj 30-tih godina u SSSR-u ostalo je samo 4-5 episkopa (Škarovskij, Kosik) zato i imaju razumjevanije za djelovanju RPC u Rusiji (SSSR) i kompromise, koji je morala raditi RPC da bi uopće opstala. Zna se i da su oni, koji su pobjegli od ruskog komunističkog terora, morali nekako opstati.

SPC, čiji Sinod odmah nakon pada Jugoslavije 1941. daje prisegu Hitleru, pridružuje se Apelu srpskom narodu, u kojem 500 najuglednijih Srba pozivaju na poštivanje njemačkih zakona, pa i onih rasnih i na ovaj način sudjeluju u progonu Židova. To nije nešto novo jer se samo nadopunio sustav – prvi rasni zakoni su na snazi u Jugoslaviji od 1940. godine!

Nakon što je Jugoslavija okupirana od vojske 3. Ukrajinskog fronta SSSR-a, Sv. Sinod SPC odmah radi preokret i postaje antifašistički. Proglašavaju svetcem svećenika Vukašina, koji je navodno stradao u Jasenovcu, bez obzira na to da takva osoba nikad nije postojala. Čak i episkop Nikolaj Velimirović, koji 1935. slavi Hitlera kao narodnog vođu nadahnutog nacionalizmom Sv. Save te dobiva od njega odlikovanje[19], sad izmišlja 750.000 srpskih mučenika stradalih u Jasenovcu (od ustaša). Na taj način postao je najugledniji srbijanski antifašist. Ipak ni njemu ne odgovara novo „bratstvo i jedinstvo“ te po završetku Drugog svjetskog rata nakon Njemačke i Austrije, ne vraća se u Jugoslaviju nego 1946. emigrira u SAD. Godine 2003. taj ugledni antisemit proglašen je svetcem SPC-a.

Mitropolit Josif Cvijović, kao jeromonah i glavni urednik Glasnika pravoslavne crkve (organ SPC) godine 1912. objavio je članak o ritualnim ubojstvima djece, koja navodno izvode Židovi.[20]. U Drugom svjetskom ratu djeluje kao zamjenik srbijanskog patrijarha Gavrila Dožića te je 1941. dao prisegu Nijemcima. U lipnju 1945. ima takav utjecaj na ateističke komuniste da traži od jugoslavenskog ministra unutarnjih poslova da se ispita Patrijarh Germogen. To ispitivanje obavljeno je 20. lipnja 1945., a devet dana poslije Patrijarh Germogen bio je strijeljan. U istom postupku osuđene su sve vjerske zajednice u Hrvatskoj, osim SPC koja je jedina dala prisegu okupatorima Nijemcima.

Mitropolitu Josifu Cvijoviću, koji nosi titulu Skopski mitropolit vjernici nakon 1941. nikad nisu dopustili povratka u Skoplje.

Potrebna je istina

Samo o djelovanju Hrvatske pravoslavne crkve u doba NDH nikako ne postoji objektivna ocjena. O Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi se još uvijek koristi srpsko-jugoslavenska šablona prema kojoj sve ono što je postojalo u NDH bilo je zločinačko, pa tako i HPC. Zapravo tada slobodno djeluju sve vjerske zajednice bez Srpske pravoslavne crkve. Njezin je rad spriječen, ne zato što je pravoslavna, nego zato što je crkva države Srbije, a NDH nije bila srpska kolonija.

O vjerskoj toleranciji, koja postoji pod Hitlerom i po njemu saveznim i okupiranim državama, piše Rus Škarovskij. Takva rečenica u tekstu je razlog da u Hrvatskoj taj tekst ne će biti objavljen!

„Možemo potpuno vjerovati na sve što je sv. Patrijarh Germogen ikad govorio, jer nitko nikad nije mogao posumnjati u njegove riječi. Kao svećenika, dobio je sva moguća odlikovanja, koje može dobiti jedan svećenik. Kao poglavar HPC radio je sve u skladu s crkvenim kanonima, koje je dobro znao i ispravno primjenjivao.“ (Škarovskij, Šardt-Kupčevskij)

Sv. Patrijarh Germogen i svećenici HPC bili su antikomunisti, što prema direktivi EU znači da su vrlo pozitivne osobe, jer su svi koji su se na neki način borili protiv propalog komunizma zapravo junaci, ali na njima još uvijek stoji srpsko-jugoslavenska ljaga, koja se temelji na odluci Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske iz 1942.: „HPC je prijevara, a svećenici, koji su je priznali su izdajice”.[21]

Čak i Rusi prepisuju izmišljenu srpsko-jugoslavensku povijest i bezuvjetno zauzimaju jugo-komunistički stav, koji je još uvijek na snazi u Hrvatskoj i u Srbiji i kojeg osuđuje Vijeće Europe, a nikako demokratski stav, koji primjenjuju prema svojim RPC i RPCZ. Svećenici, koje su komunisti ubili u Rusiji su mučenici, a svećenici HPC, koje su komunisti ubili u Hrvatskoj su zločinci, iako nitko nije niti bio optužen za neki ratni zločin. To je pravo stradanje zbog vjere, to jest – HOLOKAUST.

Evo kako je sv. Patrijarh Germogen upozoravao o opasnosti koja svijetu prijeti od bezbožnog komunizma u Uskrsnoj poslanici (1945):

„Čuvajte se, djeco moja duhovna onih, koji vam se u svećeničkoj odjeći obraćaju umjesto sa križem – sa krvavim nožem i oružjem u rukama, jer oni ne ratuju za Hrista već za nečastivog, oni se trude da vas sablazne i da otruju duše vaše! Čuvajte se svih onih koji govore o slobodi pod crvenom zvijezdom, jer tamo slobode nema, tamo je samo patnja i nesreća. U njihovom privremenom carstvu vlada samo jedna sloboda – huljenje na Boga Svedržitelja, Njegovog Uskrslog Sina i Duha Svetoga.”

Godine 2000. Mihail Šardt-Kupčevskij je napisao:

“Navršilo se već 55 godina od umorstva naših ruskih i hrvatskih mučenika, svećenika i laika i evo, do današnjih dana, njihov zemni prah miruje negdje u šumi, na mjestu masovnih strijeljanja – bez pogreba, bez opijela. Samo nekim kršćanima, Svojim izabranicima, Gospod udjeljuje veliku čast da proliju krv svoju i da čak budu ubijeni za Njega, kako bi bili ovjenčani vijencem mučeništva i tako se priključili Vječnoj Pashi Kristovoj.

Tko im ima pravo suditi, osim Onoga, koji im je poslao tako golemu kušnju? Duge smo godine prešućivali ovaj čudovišan zločin. Nastupilo je vrijeme za izvršenje čina kršćanske pravednosti u odnosu na nevino pobijene žrtve. Dužni smo to učiniti u ime danas živućih potomaka i nadolazećih pokoljenja, u ime naše Svete Crkve, radi našega spasenja i kako se ne bismo samo pisali kao pravoslavni, nego i da to budemo!“

Ufamo se u milosrđe Tvoje i vapimo za vječnom istinom Tvojom koja je usredotočena u neizrecivoj tajni križa što ga je uzdigao Božanski Sin Tvoj.

AMIN!

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR

 

[1] Швский М. В. Православная Церковь на оккупированной итальянскими войсками территории Югославии в годы Второй мировой войны. http://www.bogoslov.ru/text/1147640.html

[2] Liljana Dobrovšak, Povijest nacionalnih i vjerskih zajednica u Hrvatskoj od 1868. do 1941 / The history of Ethnic and Religious Communities in Croatia from 1868 to 1941, Hrvati i manjine u Hrvatskoj: moderni identiteti, Zagreb, 2014: s. 33

[3] Objavljeno na You Tube https://www.youtube.com/watch?v=byCVeoPINE8

[4] Косик В. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942-1945.Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012. http://inslav.ru/publication/kosik-v-i-horvatskaya-pravoslavnaya-cerkov-ot-organizacii-do-likvidacii-1942-1945

[5] http://www.yadvashem.org/yv/pdf-drupal/croatia.pdf

[6] Požar Petar, Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i budućnosti, Zagreb, 1995.

[7] Шкаровский Михаил Витальевич http://www.bogoslov.ru/persons/302151/index.html

[8] https://issuu.com/duh-i-litera/docs/chaillot

[9] http://www.ec-patr.org/list/index.php?lang=gr&id=319

[10] Koja je ta RPCZ (Русская православная церковь заграницей), gdje ona djeluje i kakav je njen odnos sa Carigradskom patrijaršijom, SPC, Hitlerom…

Dana 19. studenog 1920. godine u okupiranom Carigradu trupe Antante, dolaze i usmjerene su na Bospor s više od 125 brodova ruskih i stranih flota, prepunih izbjeglica iz Krima, oko 150 tisuća. Među njima je bila skupina arhijereja na čelu s Kijevskim mitropolitom Antonijem (Hrapovitskij). Dana 2. prosinca 1920. Mitropolitu Antoniju poslana je Povelja Sinoda Carigradske patrijarhije. Bilo im je dopušteno da „osnuju privremenu Crkvenu komisiju (Epitropiyu) pod kontrolom ekumenskog patrijarha za nadzor i upravljanje zajedničkim životom ruskih crkvenih općina u pravoslavnim zemljama, kao i ruskih vojnika”.

Uredbom Moskovskog patrijarha Tihona 8. travnja 1921. ”…privremeno, do nastavka ispravnog i nesmetanog odnosa spomenutih crkava s Petrogradom, voditeljem ruskih župa u Carigradu i predstavnika RPCZ kod Carigradskog patrijarha imenovan je bivši Kišinjevski arhiepiskop Anastasij (Gribanovskij).“

U svibnju 1921. na poziv srbijanskog patrijarha Dimitrija (Pavlovića), arhijereje Ruske pravoslavne crkve u izbjeglištvu (RPCZ) sele u hrvatski dio Kraljevine SHS, u Srijemske Karlovce, gdje su ostali sve do evakuacije u jesen 1944.

Dana 5. svibnja 1922. na zajedničkoj sjednici Svetog Sinoda i Vrhovnog crkvenog savjeta u Moskvi pod predsjedništvom svetog patrijarha Tihona donesena je odluka, koja razrješava sve pripadnike Arhijerejskog sabora RPCZ i ukida ga.

Dana 13. rujna 1922. sv. Arhijerejski sinod RPCZ donio obliku da RPCZ prelazi pod Srbijansku patrijarhiju, što je značilo prekidanje odnosa s Carigradskom patrijarhijom i izlazak iz njene jurisdikcije bez odgovarajućeg usklađivanja. Nisu niti tražili dozvolu od Carigradskog patrijarha, niti od Moskovskog patrijarha, što je obvezno po crkvenim pravilima – dozvola za razdvajanje od Majke-Crkve.

Sv. Sinod Moskovske patrijarhije potvrdio je patrijarhski dekret broj 50 od 22. lipnja 1934. odnosno tzv. Sinodom u Sremskim Karlovcima kojim se ODLUČUJE: “Zabranjuje se svećenosluženje ruskih arhijereja iz tzv. Karlovačke skupine i pokreće se sudski postupak zbog raskola i kršenje Apostolskih pravila broj 31, 34, 35 … Slijedi popis svih arhijereja – između ostalih je i bivši Kišinjevski arhiepiskop Anastasij. Zatim i upozorenje na to da će svi svećenici i vjernici, koji dolaze u molitveno općenje i dobiju sakramente od navedenih biti prema crkvenim pravilima pod istom kaznom…“

Dana 14. rujna 1943., dva dana nakon ustoličenja Moskovskog patrijarha Sergija (Stragorodskij), Mitropolit Anastasij dao je izjavu o nepriznavanju ustoličenja patrijarha Sergija, koja je pozitivno ocijenjena u njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova. U rujnu 1944. sv. Sinod RPCZ napustio je Beograd i otišao u Beč. Dva mjeseca kasnije dužnosnici i članovi Sinode naselili su se u Carlsbad. U Njemačkoj, Mitropolit Anastasij održao je nekoliko sastanaka s generalom Vlasovim, blagoslovio stvaranje Ruske oslobodilačke vojske (ROA). Dana 18. studenog 1944. bio je prisutan u Berlinu na svečanoj sjednici, koja je proglasila osnivanje ruskog narodnog Oslobodilačkog odbora (ACPD). Dan kasnije u katedrali u Berlinu održao govor posvećen osnivanju povjerenstva. Prilikom dolaska sovjetskih vojnika, Mitropolit Anastasij i ostali članovi Sonoda uz pomoć generala Vlasova otputovali su u Bavarsku. Od početka 1945, vodstvo RPCZ na čelu s Mitropolita Anastasija je u Münchenu, zatim seli u SAD.

http://www.patriarchia.ru/db/text/2416490.html

[11] Колиненко Юлия, Сербская православная церковь в 1878–1920 гг.: национальная идеология и политическая практика,МПГУ, Москва, 2016

[12] http://croative.net/konzulat-ndh-beogradu-istina-koja-jednako-pece-srpske-fasiste-hrvatske-antifasiste/

[13] http://www.bogoslov.ru/text/2875423.html

[14] Косик В. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942-1945.Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012, s. 139.

[15] Шкаровский М. В. http://www.bogoslov.ru/text/2875423.html

Još: Горячев И. Усташи против четников // Независимая газета – религия. 2001. 22 августа.

[16] Štefan Ljubica, Srpska pravoslavna crkva i fašizam, Zagreb, 1996, Nakladni zavod Globus, s.45

[17] Štefan Ljubica, Srpska pravoslavna crkva i fašizam, Zagreb, 1996, Nakladni zavod Globus, s.128

[18] Požar Petar, Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i budućnosti, Zagreb, 1995. s. 198

[19] Štefan Ljubica, Srpska pravoslavna crkva i fašizam, Zagreb, 1996, Nakladni zavod Globus, s. 223

[20] Tomislav Vuković, Edo Bojović, Pregled srpskog antisemitizma, Zagreb, 1992, Alatir, s. 42

[21] Jure Krišto, Sukob simbola. Politika vjere i ideologije u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2001, s. 170-171

 

CARIGRADSKA PATRIJARHIJA DODJELILA JE AUTOKEFALNOST UKRAINSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI

Prije završetka trodnevne sjednice Sv. Sinod Carigradske patrijarhije donio je odluku o dodijeli autokefalnosti Ukrainskoj pravoslavnoj crkvi.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza, pravoslavna crkva u Ukrajini podijeljena je na tri dijela: otprilike pola dijaceza ostalala je pod Moskovskom patrijarhijom, dok je nekoliko tisuća parohija pristupilo Ukrainskoj pravoslavnoj crkvi Kijivskog patrijarhata koju je predvodio mitropolit Filaret (Denisenko). Najmanji dio dobio je naziv Ukrainska autokefalna crkva i bila je pod vodstvom mitropolita Makarija (Maletić). U navedenoj odluci obadvije crkve priznate su kao kanonske ali Tomos će dobiti kasnije. Moraju se najprije navedene dvije crkve ujediniti i nakon toga sazvati sabor i pozvati i crkvene općine, koje trenutno djeljuju na ukrainskom teritoriju a podređene su Moskovskoj patrijarhiji. Izabrani predsjednik tog sabora će dobiti Tomos kako bi bili ispunjeni uvjeti apostolskog pravila br. 34 „Episkopi svakog naroda biraju prvog između sebe”.

Najprije je donesena odluka za stavljanje van snage odluke Carigradske patrijarhije iz 1686. koja pripaja Kijivsku mitropoliju Ruskoj crkvi (Moskva). Tako je Mater-Crkva ukrajinskoj crkvi ponovo postala Carigradska patrijarhija, koja na ovaj način stječe mogućnost dodijele autokefalnosti svojoj podružnici (UPC).

Što kaže svjetska povijest o priznanju Hrvatske pravoslavne crkve

Autokefalna Karlovačka arhiepiskopija sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima bila je pravoslavna Crkva u Hrvatskoj, odnosno suvremenije – Hrvatska pravoslavna Crkva. Njezina dijeceza bila je upravo teritorij Hrvatskog kraljevstva. Karlovačka arhiepiskopija dobila je autokefalnost od Carigradske patrijarhije godine 1707. i postojala je više od 200 godina. Austrijanski carevi nazivali su poglavara te crkve Carskim mitropolitom (Povelja Karla VI. iz 1717.), a nosio je i titulu Patrijarh Hrvatski.

To su činjenice!

Po završetku I. sv. rata u Kraljevini SHS osnovana je nova crkva Autokefalna ujedinjena srpska pravoslavna crkva u kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koja dobija Tomos od Carigradske patrijarhije 1922. nakon što ju je podmitila sa 1,5 mln. francuzkih franaka. Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donijela odluku za pridruživanju toj novoj crkvi.
Nakon donošenja odluke o uspostavi HPC u NDH (1942.) u samo TRI MJESECA potvrđeno je priznavanje HPC od Ruske PC, Bugarske PC, Rumunjske PC, Grčke pravoslavne crkve i Carigradske patrijarhije.

I to su činjenice. Nije bitno sviđaju li se nekomu ili ne.

Kakvo je danas stanje pravoslavlja u RH.

U zadnjim godinama svi mi u Hrvatskoj pokušavamo dokazati kako u RH postoje Hrvati-pravoslavci unatoč nametnutoj srpsko-jugoslavenskoj šabloni po kojoj su svi pravoslavci Srbi. Tako i svi stavljamo naglasak na to da je na popisu stanovništva iz 2011. bilo 16 647 Hrvata pravoslavaca. U anketi nije postavljeno pitanje tko kojoj crkvi je član zato i nitko nije dao takvog odgovora.

Jedini relevantni državni dokument koji prikazuje baš broj članova vjerskih zajednica je Popisa stanovništva iz 2001.
Tako u RH tzv. SPC ima 40 433 članova, Makedonska PC – 211, Crnogorska PC – 44.
Najviše ima Pravoslavaca bez nacionalnog predznaka– čak 195 969!

Ivica Račan je 2002. potpisao ugovor baš sa stranom SPC, koja u RH ima samo 40 000 članova i tada nije bila registrirana niti u matičnoj Srbiji negirajući skoro 200 000 potencijalnih članova HPC koji čine 82 % od svih pravoslavaca u Hrvatskoj te 5 % cjelokupnog stanovništva.
To su činjenice.

Možda je to bio nalog iz Beograda da RH mora uzdržavati SPC kad već Srbija to ne čini.

HPC, koju smo mi – Hrvatski arhiepiskop Aleksandar i vjernici obnovili u jesen 2013., ispunila je davno sve uvjete za registraciju pa čak i one koji su očito nezakoniti.
Nemamo mi problema s crkvenim priznanjem jer sve odluke koje su Ruska PC, Bugarska PC, Rumunjska PC, Grčka PC i Carigradska patrijarhija donjele za priznavanje HPC 1942. su još uvjek na snazi nego imamo problem sa priznanja od naše države.

Republika Hrvatska do sada nije poštovala slobodu vjerskih načela Hrvatske pravoslavne Crkve i nije omogućila njezinu zakonsku registraciju kršeći crkveni kanon po kojem „redosljed crkvenih djela mora slijediti državnu raspodjelu”. To jest, obnavljanjem države obnavlja se i samostalna pravoslavna crkva.

Da je dogovoreno da će Carigradska patrijarhija dodjeljiti autokefalnost UPC je još prije više od mjesec dana objavio ukrainski predsjednik Porošenko i samo se je čekala odluka zato što je državi Ukrajini bitna njena samostalnost jer je postojanje samostalne pravoslavne crkve bitna paradigma državnosti. To nije slučaj u Hrvatskoj gdje čak i mediji, koji prenose odluku Carigradske patrijaroije o UPC govore kako postoji sličan problem u Crnoj Gori i Makedoniji. SAMO! Uvjereni smo da će Makedonska PC i Grnogorska PC uskoro dobiti sva priznanja jer njima čuvaju leđa matične države – Makedonija i Grna Gora, a u Hrvatskoj zapravo država otvoreno uskraćuje prava hrvatskih pravoslavaca, koji čine 5 % cjelokupnog stanovništva.

Ta sramotna činjenica je uvrjeda za hrvatsku državu.

Nitko se niti ne usuđuje spomenuti RH i HPC – izgleda da srbijanski „guverner” u RH nije dozvolio da bilo tko govori o pravima njenih 200 000 hrvatskih pravoslavaca. Napomenut ćemo da smo prije mjesec dana dali izjavu za srbijanski Telegraf vezanu za autokefalnost UPC i autokefalnost HPC. Telegraf je tu izjavu ispravno objavio a u RH se nitko nije osudio niti spomenuti HPC.

Je li Republika Hrvatska samostalna država?

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR

HPC PODUPIRE ZAHTJEVE HRVATSKOG NARODA U VUKOVARU 13. LISTOPADA 2018.

Prošlo je 27 godina od početka Domovinskog rata, a mnogi ubijeni i preživjeli još uvijek čekaju zemaljsku pravdu. Kaže se da je pravda spora, ali dostižna. Na žalost, u Hrvatskoj pravda je toliko spora da mnogi ratni zločinci ne će dobiti priliku institucijski okajati svoje grijehe i tako skinuti trajnu stigmu sa svojeg naroda. Tu stigmu prenijet će, ili su već prenijeli, svojim  potomcima i čitavom srpskom narodu.

Pomirba susjednih naroda je nužna, a njezin preduvjet je zemaljska pravda. Ali kad se zločin ne progoni i ne kažnjava, pomirbe ne može biti. Možda je zadnji čas da srpski narod izbjegne nositi stigmu opće krivnju za zločine potaknute od svojih institucija (JNA, SANU, SPC, visoka srbijanska politika) i zločine počinjene od paravojnih zločinaca koji su svoju moralnu nakaznost i zločine skrivali iza srbijanskog domoljublja i tako kompromitirali i sam taj pojam u srbijanskoj inačici.

Hrvatske institucije ne rade svoj posao. To izgleda čak tako kao da im je sam posao ne raditi svoj posao. Hrvati čak počinju sumnjati jesu li to uopće njihove institucije, jer im izgleda kao da su tuđinske.

Vjerujemo i molimo da ovaj skup bude miroljubivi okidač za pomjene paradaigmi u hrvatskim institucijama, pa ako bude potrebno i za promjene ljudi u hrvatskim institucijama, jer institucije su ljudi, a ljudi nose obrazce ponašanja, kršćanske ili poganske, suverenističke ili sluganske, hrvatske ili građanske.

VOX POPULI, VOX DEI!

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR

PREDSTAVLJANJE KNJIGE U GRADSKOJ KNJIŽNJICI U ŠIBENIKU – 15. listopada 2018. u 18,30 sati

U ponedjeljak 15 listopada 2018. u Gradskoj knjižnjici u Šibeniku započinje Mjesec hrvatske knjige. Isti dan navečer s početkom u 18,30 sati Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar  predstavit će svoje knjige: „Hrvatska pravoslavna crkva bila je, jest i bit će” (Zagreb, 2017. ISBN 978-953-59546-0-6 176 str.), objavljena u svibnju 2017., a u ožujku 2018. su objavljena dopunjena i proširena izdanja na engleskom i ruskom jeziku – THE CROATIAN ORTHODOX CHURCH was, is and shall be, Zagreb, 2018. ISBN 978-953-59546-4-4 (240 str.) i ХОРВАТСКАЯ ПРАВОСЛАВНАЯ ЦЕРКОВЬ была, есть и будет, Загреб, 2018. ISBN 978-953-59546-5-1  (248 str.),  kao i HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA: Činjenice i kratka povijest (48 str.) i njeni prijevodi na engleskom THE CROATIAN ORTHODOX CHURCH Facts and Historikal Overview, Zagreb, 2018. ISBN 978-953-59546-2-0  (52 str.) i na ruskom ХОРВАТСКАЯ ПРАВОСЛАВНАЯ ЦЕРКОВЬ Факты и краткая история, Загреб, 2018. ISBN 978-953-59546-3-7 (56 str.).

U knjigama je nepobitno prikazano i utvrđeno da su Hrvati pravoslavci oduvijek bili i ostali dio hrvatskog naroda. Dokazano je da je autokefalna Karlovačka arhiepiskopija sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima bila zapravo pravoslavna Crkva u Hrvatskoj, odnosno suvremenije – Hrvatska pravoslavna Crkva. Njezina dijeceza bila je upravo teritorij Hrvatskog kraljevstva. Karlovačka arhiepiskopija dobila je autokefalnost od Carigradske patrijaršije godine 1707. i postojala je više od 200 godina. Njen poglavar nosio je titulu Patrijarh Hrvatski. Toj je Crkvi namijenjeno 5 odluka i 2 zakona, koje je donio Hrvatski sabor samo u 19. st., temeljem kojih je dobivala novac iz hrvatskoga državnog proračuna za gradnju crkve i podmirivanje troškova poslovanja.

Temeljem tih činjenica, ističemo da je Hrvatsku pravoslavnu Crkvu obnovio Arhiepiskop +Aleksandar u jesen 2013.

Voditelj predstavljanja će biti recenzent knjige prof. Goran Jurišić.

„…nemojte imati ništa zajedničko s djelima tame, nego ih, naprotiv, otkrivajte! Jer, sramotno je čak govoriti o onome što oni potajno čine. Sve što je otkriveno, svjetlo rasvjetljuje. Jer, plod je svjetla svaka dobrota, pravednost i istina! Živite kao djeca svjetla! Odlučujte se za ono što se Gospodinu sviđa!” (Ef. 5,8-13).

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR

 

KRALJICA JELENA – MAJKA HRVATSKOG KRALJEVSTVA (spomendan 8. listopada)

 

Kraljica Jelena (Slavna) rođena je oko 900-te godine, u najmoćnijoj zadarskoj plemićkoj obitelji Madijevaca te je najpoznatija hrvatska kraljica narodne krvi. Bila je supruga kralja Mihajla Krešimira II. iz hrvatske dinastije Trpimirovića, koji je kraljevao od 949. do 969., nakon razdoblja velikih dinastičkih borbi te je za svog vladanja uspio obnoviti kraljevsku vlast i teritorijalnu cjelovitost države.

(izvor: Wikipedia)

Nakon smrti svog muža, samostalno je vladala kraljevstvom kao regentica umjesto malodobnog sina – kraljevića Stipana Držislava, budućeg velikog hrvatskog kralja. Prema Tomi Arhiđakonu, sagradila u Solinu dvije crkve, manju crkvu Sv. Stipana i veću crkvu Sv. Marije na Gospinu otoku, kojega je u svom toku oblikovala rijeka Jadro, a koja je služila kao krunidbena bazilika (trobrodna bazilika s četverokutnim stupovima, veličine 23×10 m). U crkvi Blažene Djevice Marije krunjeni su hrvatski kraljevi, a u crkvi sv. Stjepana, po zapisima Tome Arhiđakona iz 13. stoljeća, oni su sahranjivani. Ove dvije Jelenine crkve spadaju u red takozvanih dvojnih crkava, basilicae geminatae, poznatih i na našim stranama, a u srednjem vijeku posebice građenih od benediktinaca. Po srednjovjekovnoj praksi, kraljevi se pokapaju u onoj crkvi u kojoj se i krune, pa je vjerojatno prije kralja Zvonimira, crkva Gospe od Otoka bila i krunidbena bazilika. Narodna je tradicija sačuvala uspomenu da se u Solinu okrunilo sedam kraljeva hrvatske krvi. Poslije uspješnog vladanja, posvetila se molitvi, postu i činjenju dobrih djela, a osobito dijeljenju milostinje. Bila je zaštitnica Crkve te veliki duhovni i moralni autoritet svog vremena. Kraljica Jelena Madiana je jedna od najslavnijih velikih žena u srednjovjekoj starohrvatskoj povijesti, s iznimnim značenjem u narodnoj kulturi. Preminula je 8. listopada 976. godine (po julijanskom kalendaru)

Arheolog don Frane Bulić je u kolovozu 1898. pokraj današnje solinske crkve Gospe od Otoka pronašao temelje negdašnje starohrvatske bazilike, a u njezinu predvorju sarkofag i nadgrobni natpis kraljice Jelene.

Kraljica Jelena je bila sahranjena u crkvi Sv. Marije kraj svog supruga, a na sarkofagu u kojem je sahranjena, uklesan je latinski natpis (epitaf):

IN HOC TUMULO QUIESCIT HELENA FAMOSA QUE FUIT UXOR MIHAELI REGI MATERQUE STEPHANI REGIS HABENASQUE TENUIT REGNI. VIII. IDUS MENSIS OCTOBRIS OBIIT IN PACE. HIC ORDINATA FUIT ANNO AB INCARNATIONE DOMINI DCCCCLXXVI. INDICTIONE IV. CICLO LUNARI V. EPACTA XVII. CICLO SOLARI V. LUNA V. CURRENTE VI. ISTAQUE VIVENS FUIT REGNI MATER FIT PUPILORUM TUTORQUE VIDUARUM. ICQUE ASPICIENS VIR ANIME DIC MISERERE DEUS.

(izvor: Wikipedia)

U slobodnom prijevodu na hrvatski jezik:

“U ovom grobu počiva glasovita Jelena, žena kralju Mihajlu, majka kralju Stipanu i vladala je kraljevstvom. Ona napusti kraljevski sjaj dneva osmoga mjeseca listopada (osmog dana prije oktobarskih ida). I bi ovdje pokopana godine 976. od upućenja (utjelovljenja) Gospodinova, indikcije četvrte petoga cikla mjesečeva, sedamnaeste epakte, petoga cikla sunčanoga, koji pada sa šestim (konkurente šeste). Gle, ovo je ona, koja je za života bila majka kraljevstvu, a zatim postala majkom sirota i zaštitnicom udovica. Deder čovječe, pogledavši amo, reci. Bože smiluj joj se duši!”