Govor s komemoracije za SV. GERMOGENA

U par dana nakon njemačkog napada u travnju 1941. nestaje Tamnica naroda nazivana Kraljevina Jugoslavija. Dne 10. travnja 1941., stvorena je Nezavisna država Hrvatska, koja je bila priznata od 86 država. U zemlji u kojoj je teško ratno stanje zbog stalnih napada dviju vrsta partizana, koji žele srušiti hrvatsku državu – komunističkih, koji se bore za buduću komunističku Jugoslaviju i monarhofašističkih, nazivanih četnicima, koji se bore za Kraljevinu Jugoslaviju. Tada laički predstavnici pučanstva Petar Lazić, Teodor Vukadinović, Dušan Jakić i predstavnik crkve ruski svećenik gruzijskog podrjetla Vasilij (Vaso) Šurlan podastiru ministarstvu pravde i bogoštovlja zahtjev za registraciju Crkve, u skladu sa zakonima hrvatske države i kanonima Pravoslavne Crkve, u ime pravoslavne crkvene općine grada Zagreba.

Dne 3. travnja 1942. donesena je zakonska odluka o osnivanju samostalne Hrvatske pravoslavne crkve. Na čelo osnivačke komisije postavljen je Miloš Obrknežević, bivši pravni savjetnik Patrijarhije Autokefalne ujedinjene SPC Kraljevstva SHS, a nakon toga tajnik Mitropolita Germogena.

Evo kako je u svom izvešću predsedniku bugarske vlade bugarski veleposlanik u Zagreb Mečkarov govori o prvoj liturgiji obnovljenoj HPC održanu 5 travnja 1942: „ … mediji su izvijestili da će se u pravoslavnoj crkvi u Zagrebu služiti povodom Uskrsa. I stvarno, već na Veliku subotu, pravoslavna crkva u Zagrebu, koja je do sada bila zaključena (otvarana je samo dva puta – za potrebe našeg veleposlanstva – u povodu Uznesenja 3. listopada i rođendana njegovog Veličanstva Cara, 30. siječnja), bila otvorena i počeo je služiti svećenik Vaso Šurlan – iz Zemuna, čije se ime spominje već dan prije u novinama povodom objavljivanja zakona o uspostavi Hrvatske pravoslavne crkve. Na uskrsnoj službi prisustvovao sam ja kao i članovi izaslanstva. Crkva je bila puna vjernika. Uzbuđenje mnogima doseglo je takvu razinu da su započeli plakati. Sam svećenik, uzbuđen, održao je govor u kojem je napravio dosta aluzije, kao što je, na primjer, ovo za „odmetanje” od kršćanstva, progon koji je pretrpjelo Kristovo učenje, ali izrazio je uvjerenje da ide na bolje. U „prijenosu” Šurlan jе spomenuo ime Poglavnika, drhtavo, molitvu za „državnog vođu Antu.”

Vrijedi napomenuti da je na isti datum i Katolička crkva slavila Uskrs što je bilo znakovito i išlo je na ruku zagovaratelja ujedinjenja hrvatskog naroda pa tako je u Hrvatskoj unatoč ratnom stanju, zavladao euforični optimizam.

U svibnju l942. arhiepiskopa Germogena, koji se u tom času nalazio u manastiru Hopovo, hrvatske vlasti zovu na sudjelovanje u prethodnim pregovorima o uspostavi Hrvatske Pravoslavne Crkve i njenog ustava. Tim povodom, u svom pismu mitropolitu Anastasiju (RPCZ), on je među ostalim napisao da ništa nekanonsko ne čini u odnosu na bratsku Srpsku pravoslavnu crkvu.

U međuvremenu je Mitropolit Germogen zatražio i dobio odobrenje za obnavljanje HPC od Ruskog patrijarha Sergija preko ruskog svećenika Mihaila Vinogradova, koji je tada bio u Beču.

Mitropolit Germogen 29. svibnja l942. stiže u Zagreb i tu sudjeluje u radu spomenutoga savjetovanja. Ovdje se susreće i s predstavnicima vjernika iz redova ovdašnje ruske kolonije. U tom času on doznaje u kakvom se teškom položaju našlo ovdašnje pravoslavlje te je i to pridonijelo njegovoj odluci u vezi s prihvaćanjem poglavarstva nad Hrvatskom Pravoslavnom Crkvom. Tada je, kako potvrđuje Miloš Obrknežević koji je predvodio pregovore sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom, patrijarh Gavrilo Dožić dao svoju suglasnost arhiepiskopu Germogenu da stane na čelo Hrvatske Pravoslavne Crkve u dostojanstvu mitropolita, ali se i kategorički pritom usprotivio uspostavi patrijarhije rekavši da će se o tomu raspravljati po završetku rata. Vrativši se u manastir Hopovo, arhiepiskop Germogen prima vijest o suglasnosti patrijarha Gavrila i tek tada odlučuje prihvatiti poziv hrvatskih vlasti da stane na čelo Hrvatske Pravoslavne crkve.

Hrvatska pravoslavna crkva dobila je priznanje i od Bugarske pravoslavne crkve i Rumunjske pravoslavne crkve, s kojima potpisuje ugovore o suradnji. Bila je priznata i od Mađarske pravoslavne crkve za čije je potrebe mitropolit Germogen rukopolagao svećenike.

Dne 27. srpnja 1942. mitropolit Germogen preko hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova dobio iz Carigrada kanonsko priznanje od Carigradskog patrijarha Veniamina.

Da je HPC priznata od Carigradske patrijarhije govori sam Patrijarh Germogen na drugom ispitivanju koje je obavljeno 20. lipnja 1945. na zahtjev Mitropolita Josifa, zamjenika srbijanskog patrijarha.

Srbijanski „povjesničari” govore kako su institucije crkve, onih koji su ušli u novu crkvu 1920., faktički djelovale kao samostalne do 1931.! Samo 11 godina kasnije (1942.) sve pravoslavne crkve, koje su prije priznavale HPC (tada Karlovačka arhiepiskopija) samo su potvrdili da su primili na znanje da je u obnovljenoj hrvatskoj državi obnovljena i hrvatska pravoslavna crkva.

Oglasuje se i Centralni komitet Komunistiške partije Hrvatske (1942.) : „HPC je prjevara, a svećenici, koji su je priznali su izdajce”. Ova odluka postaje smjernica za odnos prema HPC, koji još uvijek vrijedi.

Trećega lipnja 1942. održano je službeno prihvaćanje ustava Hrvatske pravoslavne crkve, a 5. lipnja 1942. na temelju ustava i zakona arhiepiskop Germogen biva imenovan za čelnika HPC u dostojanstvu Mitropolita zagrebačkog i cijele Hrvatske Pravoslavne Crkve.

U svom pismu patrijarhu Rumunjske Pravoslavne Crkve Nikodimu, Mitropolit Germogen je napisao: “Voljom božjom moja skromnost je prizvana da stane na čelo HPC. U vremenu velikih kušnji, koje su se obrušile na čast svetoga pravoslavlja, meni je bilo suđeno napustiti tišinu manastirske osame, prihvatiti se ove dužnosti koju sada obnašam, latiti se kormila Pravoslavne Crkve i skupljati djecu njenu u jedno stado, po riječima njena osnivača Gospoda Isusa Krista, uspostavljati mir i blagostanje, ljubav i pravovjerje pravoslavlja u Hrvatskoj, gdje je vihor svjetskoga rata uskolebao i uzburkao pravoslavlje te proizveo rastrojstvo, obeščašćenje i potpuno bezumlje“.

Svojim dubokopravoslavnim duhom crkvenog bratoljublja vladika Germogen uspio je okupiti svećenstvo. Za kratko vrijeme 80 osoba u crkvenoj službi prišlo je obnovljenjoj Crkvi, koja je u tom trenutku imala 55 stalnih i l9 privremenih općina. Mnogi od njih do l9l8. prebivali su unutar jurisdikcije Karlovačke Mitropolije (koja je bila kanonski priznata Hrvatska pravoslavna crkva), drugi su pripadali Carigradu. Očigledno, oni su proveli svoj izbor u l942., pobuđeni kršćanskim načelima – očuvanja pravoslavlja u pastve koja im je tada bila povjerena. Oni su pritom slijedili primjer Mitropolita Germogena, smatrajući ga vjerodostojnim hijerarhom.

Dne 6. svibnja 1945.(Uskrs) Mitropolit Germogen je svečano ustoličen za Patrijarha Hrvatske pravoslavne crkve.

Dva dana kasnije, 8. svibnja 1945. Njemačka kapitulira i njeni saveznici smatraju da je to kraj II. sv. rata u Europi. Vojska NDH, koja je bila u ratu sa Velikom Britanijom ali ne i sa SSSR-om, kreće prema Austriji da bi se predala Osmoj britanskoj Armiji. Morali su to učiniti jer su znali da su Britanci potpisali Ženevsku konvenciju o pravima ratnih zarobljenika, a SSSR – nije. Kako u Zagrebu više nema vojske, tako u njega ulaze komunističke bande podređene J. B. Titu i započinju aristocid i genocid: masovno ubijanje „narodnih neprijatelja” i pljačkanje njihove imovine, naravno sve pod pokroviteljstvom SSSR-a i uz izravnu dozvolu maršala Tolbuhina, zapovjednika III. Ukrajinskog fronta, pod čijom je okupacijom teritorij bivše monarhofašističke Jugoslavije i novonastale države na njemu. Oni drugi antifašisti – Britanci, zanemaruju Ženevsku konvenciju i šalju razoružanu hrvatsku vojsku i ogroman broj civilnih izbjeglica (U svojoj novoj knjizi o Bleiburgu Ante Beljo objavljuje britanski dokument po kojem su se Britancima predali 200 000 vojnika i 500 000 civila) natrag u sovjetsku zonu svom miljeniku Titu. Na ovaj način svi antifašisti (i komunistički i kapitalistički) zajednički sudjeluju u ubijanju više od pola milijuna Hrvata (izvor: Aleksandar Ranković, ministar unutarnjih poslova Jugoslavije) nakon završetka rata, što je zapravo desetkovanje (decimacija) hrvatskog naroda.
Ulaskom komunističke JNA u Zagreb i uspostavom nove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a patriarh Germogen je bio uhićen i pritvoren. Istraga nije trajala dugo jer je već 29. lipnja 1945. održano prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba pod predsjedanjem kapetana Vlade Ranogajca, čije ime u Zagrebu i dan danas nosi jedna ulica na Jarunu.

Tada se sudilo na temelju Uredbe o vojnim sudovima, jer novi kazneni zakonik još nije postojao. Nije bilo moguće prekršiti kazneni zakon koji nije postojao.

Patrijarh Germogen je bio proglašen krivim jer „je primio položaj, ime i naslov mеtropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj”.

Presuda koja se odnosi na osuđene zbog sudjelovanja s Hrvatskom pravoslavnom crkvom pokazuje da su novi komunistički vlastodržci posebnu pažnju posvećivali hrvatskim pravoslavnim svećenicima optužujući ih zbog kršenja Ustava Srpske pravoslavne crkve (kojoj oni nisu pripadali), a kad bi to čak i bila istina, za to ne može suditi svjetovni, čak vojni sud, koji kažnjava hrvatske pravoslavne svećenike jer su se zamjerili Pravoslavnoj crkvi Srbije. Niti u Ustavu SPC ne postoji smrtna kazna za bilo koji prekršaj. Već sama činjenica da Vojni sud sudi tzv. “otpadnicima“ jedne Crkve, od kojih nitko nije djelovao na teritoriju Srbije, pokazuje svu absurdnost komunističkog pravnog sustava, to više što nisu čak niti bili optuženi za ikakvi ratni zločin, već se kao zločin proglašava samo postojanje kršćanske crkvene organizacije HPC i svrstava ju načelno među zločinačke organizacije jer je postojanje samostalne pravoslavne crkve dokaz za nezavisnost hrvatske države što je kao i sama hrvatska država smetalo jugoslavenskim komunistima.

U noći s 29. na 30. lipnja 1945. ubijeni su Sv. Patrijarh Germogen, Sarajevski episkop Spiridon Mifka (obješen u Sarajevu), svo svećenstvo HPC i mnoštvo pravoslavnih vjernika. Posmrtni ostatci onih koji su streljani u Zagrebu, spaljeni su u jednoj peći koja se tada nalazila u Palmotićevoj ulici.

Popis dio ubijenih svećenika i vjernika:
Svećenici:
1. Patrijarh Germogen Maksimov
2. Sarajevski episkop Spiridon Mifka
3. Protojerej Evgenij Jaržemskij
4. Protojerej Aleksandar Volkovskij
5. Protojerej Serafim Kupčevskij
6. Protojerej Anatolij Paradiev
7. Protojerej Cvetin Čović
8. Protojerej Risto Babunović
9. iguman Miron Federer – nije
10. jerej Joco Cvijanović
11. jerej Vasilij Jurčenko
12. jerej Pavel Kozarski
13. jerej Dmitrij Mrihin
14. jerej Sevastijan Perić
15. jeromonah Amvrosij Veselinović
16. jeromonah Rafail Stanivuković
17. jeromonah Vlasmin Pavlovskij
18. jeromonah Venjamin Radosavljić
19. jeromonah Mihail Milogradskij
20. jeromonah Dimitrij
21. jeromonah Ivan Mračkovski
22. jeromonah Evgenij Pogorečkij
23. jeromonah Petar Popov
24. jeromonah Bogdan Popović
25. jeromonah Nikolaj Semčenko
26. jeromonah Petar Stefanović
27. jeromonah Sergij Selivanovskij
28. jeromonah Ljubomir Svrtilić
29. jeromonah Emilijan Šimatović
30. arhiđakon Aleksej Borisov
Ne postoji sačuvani vjerodostojni izvor s popisom imena svih svećenika, niti popis ubijenih monahinja. Jedno je sigurno – svi su ubijeni.

Vjernici (laici) – Petar Lazić (predsjednik zagrebačke crkvene općine), Aleksandar Kosmajenko (dirigent crkvenog zbora), S. Fjodorov, A. Dirin, V. Čižov… Ministar Savo Besarović i general Gjuro Grujić – zapovjednik glavnog stožera vojske NDH u Beogradu, osuđeni su na smrt i streljani. Od sveukupno 132 generala u vojsci NDH bilo je 10 hrvatskih pravoslavaca i pravoslavni državljani su proporcionalno sudjelovali u hrvatskoj vojsci (domobranstvo, kasnije Hrvatske oružane snage – HOS).

Ako je itko preživio poslijeratni komunistički teror, to je bilo slučajno.

To je pravo stradanje zbog vjere – HOLOKAUST.

Patrijarh Germogen jedini je poglavar jedne autokefalne crkve ubijen u doba Drugog svjetskog rata, a HPC jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na ovaj način – ubijanjem cijelog klera i dio vjernika.

Evo kako je sv. Patrijarh Germogen upozoravao o opasnosti koja svijetu prijeti od svetosavlja i bezbožnog komunizma u Uskrsnoj poslanici ( 6 svibanj 1945):

„Čuvajte se, djeco moja duhovna onih, koji vam se u svećeničkoj odjeći obraćaju umjesto sa križem – sa krvavim nožem i oružjem u rukama, jer oni ne ratuju za Hrista već za nečastivog, oni se trude da vas sablazne i da otruju duše vaše!

Čuvajte se svih onih koji govore o slobodi pod crvenom zvijezdom, jer tamo slobode nema, tamo je samo patnja i nesreća. U njihovom privremenom carstvu vlada samo jedna sloboda – huljenje na Boga Svedržitelja, Njegovog Uskrslog Sina i Duha Svetoga.”

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR

OPĆI POZIV NA KOMEMORATIVNU LITURGIJU ZA HRVATSKE PRAVOSLAVNE MUČENIKE

Razmišljajući u duhu istinskog ekumenizma, svetaca i mučenika, pozivamo Vas da se pridružite našim molitvama za svete mučenike HPC na našoj svetoj Božanskoj liturgiji koju ćemo mi, Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar održati u četvrtak 30. lipnja 2022. s početkom u 10,00 sati u našoj crkvi na adresi Domjanićeva br. 5 u Zagrebu.

Nakon liturgije, s početkom u 12,00 sati, bit će postavljanje vijenaca i paljenje svijeća na kenotafu (spomen grobu) pravoslavnih mučenika na groblju Miroševac.

Sv. patrijarh Germogen – slika se nalazi u Atamanskij Palace, Rostov

SRPSKO-RUSKA PODVALA HRVATSKOJ I UKRAJINSKOM NARODU

Već više od tri mjeseca traje rat u Ukrajini. To su tri mjeseca u kojima je svima postalo jasno koliko je Hrvatskoj potrebna njena Hrvatska pravoslavna crkva. Svi hrvatski mediji, svi hrvatski političari, od prvog dana uspoređuju rusku agresiju na Ukrajinu sa srpsko-jugoslavenskom agresijom na Hrvatsku početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Izgleda da je scenarij isti – najprije se pobuni neka „ugrožena” manjina, zatim dolazi „veliki brat” kako bi njoj pomogao – nekad protiv „Ustaša”, sad protiv „nacista“.

Sjetimo se kako je u listopadu 2018. mitropolit SPC Amfilohije izjavio: “Nakon raspada dvije države – Sovjetskog Saveza i Jugoslavije – crkva je ostala jedini mehanizam za održavanje našeg jedinstva.” Naravno što se tiče Hrvatske, on misli na SPC, a za Ukrajinu na RPC.

Dne 4. svibnja 2022. IKA objavljuje da je održan susret Biskupske komisije HBK za ekumenizam s episkopom Jovanom Ćulibrkom (niškim specijalcem) „o ekumenskoj dimenziji sinodskog savjetovanja i pastoralnom pristupu izbjeglicama iz Ukrajine u Hrvatskoj” i kako je „Episkopu Jovanu prenesen stav hrvatskih biskupa kako ratne stradalnike iz Ukrajine treba prihvaćati kao izbjeglice, pružajući im punu humanitarnu potporu, ali da pastoralnu brigu za sve pravoslavne bilo koje jurisdikcije bez bilo kakvog ulaženja u pitanje jurisdikcije kojoj u Ukrajini pripadaju, treba preuzeti Srpska pravoslavna Crkva.” I evo po nagovoru HBK, SPC je preuzela odgovornost za ukrajinske izbjeglice u Hrvatskoj, ali na koji način?

Dne 24. lipnja 2022. kanonski i svjetovno nepostojeća tzv. „SPC u Hrvatskoj” na svojim mrežnim stranicama, Odjel za vanjske crkvene odnose UPC-a objavljuje sljedeće:

„Ukrajinska pravoslavna Crkva imenovala svećenika za brigu o sunarodnjacima u Hrvatskoj

Njegovo blaženstvo mitropolit kijevski i cijele Ukrajine Onufrije dao je blagoslov da se svećenik Andrej Ivanenko pošalje u Hrvatsku kako bi se brinuo o duhovnim potrebama ukrajinskih izbjeglica. Imenovanje duhovnika u Hrvatskoj, čije područje pripada kanonskoj jurisdikciji Srpske pravoslavne Crkve, dogovoreno je s njezinim poglavarom, Njegovom svetošću patrijarhom Porfirijem.”

Srbijanski mediji likuju! Zašto? Zato što su RPC i SPC odlučili poslati svećenika RPC u Hrvatsku, a da se Hrvatsku niti ne pita za mišljenje.

Crkvena organizacija nazivom Ukrajinska pravoslavna Crkva, čiji je poglavar  Mitropolit kijevski i cijele Ukrajine Onufrije nije neka samostalna crkva nego podružnica RPC – Moskovske patrijarhije, što se u navedenom tekstu namjerno prešućuje.

Početkom 2019. Carigradska patrijarhija obnovila je autokefalnost crkvene organizacije naziva Pravoslavna crkva Ukrajine čiji je poglavar Mitropolit kijevski Epifanije.

SPC je svojom odlukom da ne priznaje PCU ušla u shizmu (razkol) s PCU ali također i s Carigradskom patrijarhijom. Isto je prije nje učinila i RPC-MP.

Vrijedi napomenuti što je 3. travnja 2022. objavila RIA Novosti :

“Ruski patrijarh Kiril danas je u govoru pred vojskom pozvao na uništenje Ukrajine.”[1]

Mi smo se u Hrvatskoj navikli da se crkva Srbije ponaša kao okupator ali nije ona za to kriva nego hrvatska državna vlast, koja ju uzdržava unatoč tomu što ta crkva nije registrirana u RH i na temelju ništetnog ugovora, koji je Ivica Račan podpisao 2002. godine.

Ipak moramo postaviti neka pitanja:

1. Tko plaća tog svećenika: Moskva, Beograd ili kako to uvijek na kraju biva, Zagreb?

2. Tko je njemu poslodavac?

3. Tko za njega plaća mirovinsko i zdravstveno osiguranje?

4. Je li taj svećenik dobio boravak i radnu dozvolu za rad u RH?

5. Tko njemu plaća smještaj i režije?

6. Nije li to protivno sankcijama kojima je izložena Ruska federacija i s njom organski povezana Moskovska patrijarhija i njene autonomne crkvene sastavnice?

Sad se u Hrvatskoj događa to da se za ukrajinske izbjeglice brine SPC uz pomoć RPC-Moskovske patrijarhije, koja je huškala na Ukrajinu i jedan je od pokretača i blagoslivatelja rata. Znači oni, koji su rat prouzročili, sad će se brinuti o ratnim izbjeglicama koje su sami proizveli.

Dakle, sumirajmo:

1. RPC-MP, koja je Pravoslavna crkva Rusije podržava politiku Rusije pa tako i rat protiv Ukrajine.

2. SPC, koja je Pravoslavna crkva Srbije podržava politiku Srbije, koja podržava Rusiju u ratu protiv Ukrajine.

3. RH već godinama uporno odbija registrirati Hrvatsku pravoslavnu crkvu, koja je Pravoslavna crkva Hrvatske i koja po definiciji mora podržavati svoju državu kod temeljnih pitanja od najvišeg državnog interesa.

4. SPC, koja nije registrirana u RH dovodi svećenika RPC-MP, koja isto nije registrirana u RH.

5. Umjesto da se pobrine za vlastitu Pravoslavnu crkvu Hrvatske, RH se brine o Pravoslavnoj crkvi Srbije i nju obilno plaća kako bi ona mogla nesmetano raditi protiv Hrvatske, pa čak i podržavati RPC-MP što znači i izravno podržavati ruski rat protiv Ukrajine.

Nedavno su institucije EU prozvale SPC kao remetilački faktor na području Zapadnog Balkana[2]. Američki think tankovi također su ju detektirali kao izvještajno-promičbenu inštituciju u vanjskoj formi religijske organizacije[3]. RH, koja podržava sankcije EU protiv Rusije koje su uvedene kako bi natjerale Rusiju da odustane od rata već godinama uzdržava na svom teritoriju remetilački faktor i produženu ruku Rusije ovdje poznatu kao SPC, a sada dovlače čak i svećenika iz RPC-MP, koja je dokazani remetilački čimbenik u Ukrajini.

Sve je to suludo i izgleda da se takve ludosti mogu događati samo u Republici Hrvatskoj jer niti u jednu drugu državu članicu EU nije došao svećenik agresorske ruske crkve kako bi se pobrinuo za protjerane Ukrajince.

Mi, Hrvatska pravoslavna crkva o ovoj ćemo situaciji izvijestiti Njegovo Visokopreosveštenstvo kijevskog mitropolita Epifanija, poglavara PCU i nastavit ćemo pružati pomoć svim Ukrajincima u Hrvatskoj u skladu s našim mogućnostima. Neka se pridruže našim molitvama za mir u Ukrajini i općenito našim molitvama jer molitva je lijek za dušu, koji nam je svima i uvijek potreban.

„ Pati li tko među vama? Neka moli!… Mnogo može žarka molitva pravednikova.“(Jak. 5 : 13,17)

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR


[1] РИА НОВОСТИ (Ruska izvještajna agencija, https://ria.ru/) od 3. travnja 2022. 

[2] https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/A-9-2022-0022_HR.html#title1

[3] https://www.fpri.org/article/2022/03/serbia-on-the-edge/

Hrvatski arhiepiskop Aleksandar sudjelovao u komemoraciji za žrtve komunističkog terora kod jame Jazovke

Bože duhova i svakoga tijela, koji si smrt satro i đavola pobijedio, i život svijetu Tvome darovao. Ti sam Gospode, upokoj duše usnulih slugu Tvojih: svih ubijenih kod jame Jazovke i u svih jamama i na svim križnim putovima, svih onih poginulih za Hrvatsku u obrani od napada u razdoblju 1941. – 1945. kao i 1991. – 1995. i svih onih, koji su se borili protiv propalog komunističkog režima u mjestu svjetlu, u mjestu cvjetnom, u mjestu odmora, gdje nema boli, tuge i teških uzdaha. Svaki grijeh što su učinili riječju, djelom ili mišlju, Ti im kao Bog oprosti, jer nema čovjeka koji živi, a da ne griješi. Ti si jedini bez grijeha, pravda je Tvoja pravda vječna, i riječ je Tvoja istina.

VJEČNI IM SPOMEN!

KARLOVAČKA PATRIJARŠIJA

Tradicionalno nakon smrti ili rjeđe umirovljenja mitropolita, održao bi se crkveni sabor gdje bi kandidati bili predloženi od strane klera. Kraljevski namjesnik, kojeg često predstavlja hrvatski ban ili visoki hrvatski dostojanstvenik (npr. Župan, podban, namjesnik zemaljske vlade itd.), te u rjeđim slučajevima i ugarski dostojanstvenik. Tada bi se iz klera birao novi mitropolita, po zaključku tih crkvenih sabora, hrvatski kraljevski namjesnik bi imenovao novog mitropolita. Dok car i kralj potvrdio i time ustoličio istog na tu čast. Tako je kralj Ferdinand V. Habsburško-Lotarinški sazvao narodno-crkveni sabor Grko-istočne (također i pod nazivom „Grčke nesjedinjene“) crkve za imenovanje novog mitropolita.[1] Pri tom je imenovao hrvatskog župana i hrvatsko-ugarskog plemića grofa Nikolu Sečena od Temerina,[2] kao hrvatskog kraljevskog namjesnika (komesara) pri zasjedanju crkvenog sabora u Karlovcima, u odsutnosti hrvatskog bana.[3] Razlog tom postupku leži u činjenici da je tek imenovan za hrvatskog bana grof Franjo Haller 23. lipnja 1842.,[4] koji će biti svečano ustoličen tek 18. listopada u Zagrebu.[5] Rezultati crkvenog sabora iz kolovoza-rujna 1842. nosila su tri glavna kandidata od kojeg je biskup Josip Rajačić imao najviše glasova 48, temiški biskup Živković 24 i budimski biskup Atanaković 3.[6] Kroz slijedećih nekoliko dana došla je samo blaga promjena u kojoj je Rajačić dobio sveukupno 50 glasova,[1] time kraljevski namjesnik donosi vladarsku odluku kojom kralj Ferdinand V. samostalno, bez glasanja i izbora od strane sabora, odabire Josipa Rajačića za novog mitropolita Karlovačke mitropolije.[2] Ovakav potez pokazuje nam da je Karlovačka mitropolija i kasnije patrijaršija isključivo biva pod ingerencijom hrvatsko-ugarskog vladara koji je imenovao samostalno mitropolite i patrijarhe bilo po suglasnosti s crkvenim saborom ili mimo njega, što možemo još vidjeti po slučaju imenovanja i ustoličenja karlovačkog patrijarha Germana Anđelića 1881. godine. Imenovanje Josipa Rajačića za mitropolita Karlovačke mitropolije imati će značajan utjecaj na crkveni i time heraldički razvoj. Od samog početka Josip Rajačić je bio otvoren zagovaratelj ilirskih ideja, posebice savezništva Hrvata i Srba na prostoru Habsburške monarhije. Svoj vrhunac zalaganja za stvaranje srpske države na prostoru Ugarske, koja bi bila nalik hrvatskoj državi (Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji), Rajačić vidi u tijeku ugarske liberalne i nacionalne revolucije 1848.-1948. U prilog dolazi i naredba o sazivanju sabora Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije koja među prvim zastupnicima poziva tada još karlovačkog mitropolita Rajačića,[3] takva praksa u kojoj karlovački mitropolit biva jedan od viših dužnosnika u hrvatskom saboru ostaje sve do 1918. Unutar tog razdoblja dolazi do uzvišenja Karlovačke mitropolije na razinu patrijaršije, kao i stvaranje Habsburške Srpske Vojvodine. Mitropolit Josip barun Rajačić Brinjski,[4] dobiva prava od ustavnog sabora Vojdovine 1848., kao i kasnije potvrdu od hrvatskog bana Josipa grofa Jelačića Bužimskog, da nosi naslov patrijarha srpskog, što kasnije potvrđuje i vladar.[5] Valja imati na umu da se radi o naslovu vezanom uz svjetovnu vlast (Habsburška srpska vojvodina), te da biva jedini nositelj tog naslova (kasnije nitko ne nosi taj počasni naslov). Time je ostvarena želja za stvaranjem kratkotrajne Habsburške srpske vojvodine čime su Austrija i Hrvatska dobile saveznika u borbi s Ugarskom. Zanimljivo da tokom svibanjskog sabora 1848. godine u Srijemskim Karlovcima kada je proglašena Vojvodina, njezini vođe na čelu s patrijarhom Rajačićem traže da Vojvodina stupi u posebnu državnu zajednicu s Trojednom Kraljevinom Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom u kojoj bi bila pod ingerencijom hrvatskog bana.[6] Čak imamo i heraldički dokaz toga, naime Rajačić još kao biskup nosi inačicu srpskog grba, kako tradicija biva u Karlovcima grb mitropolije je spoj iznaka mitropolije (grba s prikazom samostana) i osobnog grba samog mitropolita, tako se spajaju ta dva grba što danas često krivo se tumači kao oznaka da je srpska Crkva iako u povijesti imamo vidljive i hrvatske grbove u oznakama mitropolita. Već završetkom 1849. godine prestaje postojati kratkotrajna Habsburška Vojvodina, čiji teritorij biva pripojen novoj Ugarskoj krunovini, naziva Vojvodstvo Srbije i Tamiškog Banata, koje biva posebna jedinica pod vojnom upravom Beča i Budima. Ovo razdoblje biva vrijeme prestanka ilirskih ideja, počinju bujati narodni pokreti što biva osnova buđenja nacionalizma. Kako su u to vrijeme krenuli narodni pokreti Hrvata, Mađara, Čeha, pa tako i Srbi, posebice u Južnoj Ugarskoj (napose Vojvodini) tvoriti će osnovu za stvaranje srpskih političkih krugova s jasno naznačenom etničkom politikom. Ta politika ranog nacionalizma posebice je bila naglašena u Hrvatskoj i Ugarskoj, u čijim saborima su zastupani u znatno većem broju, nego li je odgovarao stvarnom udjelu u stanovništvu.[1] Sve više prestaje korištenje naziva naroda Vlaha, te dolazi do etničke asimilacije pravoslavnog stanovništva u tada dominantni hrvatski, srpski i bugarski nacionalni korpus, od kojeg u samom prostoru Habsburške carevine Hrvati i Srbi bivaju najdominantniji južnoslavenski etnički faktor. Sam prostor Srijema biva još od 1848. godine točkom prijepora, čas dijelom Hrvatskog Kraljevstva, čas Vojvodine. 27. prosinca 1860. ukinuta je krunovina Vojvodstva Srbije i Tamiškog Banata, čiji je teritorij pripojen Kraljevini Ugarskoj, a Srijemski Karlovci ponovno su potvrđeni kao dijelom Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.[2] U razdoblju 1861. u jeku velikih nacionalnih sabora, kralj Franjo Josip I. saziva tzv. Blagoveštenski sabor koji se odnosi na Srbe u Južnoj Ugarskoj i nad kojim predsjeda patrijarh Josip barun Rajačić Brinjski.[3] Kralja je predstavljao kao namjesnik (komesar) hrvatski plemić i general Josip barun Filipović, koji je za vrijeme zasjedanja zabranio odlučivanje o pripadnosti Srijema Hrvatskoj, te Banata i Bačke Ugarskoj, kao i sudjelovanje Srba iz prostora Hrvatske.[4] Na prikazu slike tog sabora, koju je naslikao hrvatski slikar Vlaho Bukovac SLIKA 10 možemo vidjeti glavne zastupnike u saboru, kao i kraljevskog namjesnika, hrvatskog baruna Filipovića kraj portreta kralja Franje Josipa, iznad kojeg se nalazi grb Karlovačke patrijaršije koji biva identičan onome iz 1848. S obzirom na ograničenja, sabor je donio odluke koje su graničile s prostorom Hrvatske i Ugarske, napose da Srijem bude dijelom Vojvodine, koja bi zatim postala dijelom Trojedne Kraljevine Hrvatske.[5] Upravo pripadnost Srijema Hrvatskoj biti će jedna od ključnih točaka političkog sukoba i loših hrvatsko-srpskih odnosa.[6] U konačnici kralj Franjo Josip I. odbacio je sve zaključke Blagoveštenskog sabora, čime je trajno nestala mogućnost oživljavanja ideje srpske autonomije u Južnoj Ugarskoj.[7] To će i povijesno biti posljednji narodno-crkveni sabor, nakon čega se sva pitanja odnose isključivo na crkvenu domenu. U isto vrijeme održan je hrvatski sabor u Zagrebu u čijem sazivu su smjeli sudjelovati delegati iz Vojne krajine i Dalmacije. Time je trajno riješeno pitanje jurisdikcije nad Srijemskim Karlovcima, tj. sjedištem Karlovačke patrijaršije koja je potvrđeno pripala pod jurisdikciju Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Smrću patrijarha Josipa baruna Rajačića 13. prosinca 1861. dolazi do krize u imenovanju njegova nasljednika, kao i etničkim previranjima Srba i drugih naroda (Hrvata, Rumunja, Bugara itd.) unutar klera Karlovačke patrijaršije. Za to vrijeme, upravu nad patrijaršijom imati će eparh i vladika tamiški Samuil Maširević, koji će nakon više od dvije godine praznog prijestolja, za novog patrijarha biti imenovan zaključkom crkvenog sabora 4. kolovoza 1864. kojim će za kraljevskog namjesnika biti imenovan ponovno hrvatski barun Josip Filipović, [1] u vrijeme banovanja Josipa baruna Šokčevića.[2] Pri tom saboru namjesnik barun Filipović naglasiti će da se radi o saboru naroda istočno-pravoslavnog, iako će sam budući patrijarh izjednačiti sve Slavene nazvavši sabor onim naroda Srpskog i Rumunjskog.[3] Čak i u takvoj formulaciji jasno je vidljivo da je Karlovačka patrijaršija bila crkva hrvatskih i ugarskih zemalja, čiji sastav u kleru i vjernicima čini više narodnosti, manjak prepoznavanja te činjenice od pojedinih srpskih nacionalističkih krugova u samoj patrijaršiji dovesti će do niza sukcesijskih kriza, kao i rascjepa. Vodstvo patrijarha Samuila stvoriti će do tada najveće etničke tenzije u samoj Karlovačkoj patrijaršiji, napose nakon dva crkvena sabora, što će rezultirati odvajanjem eparhija na prostoru Erdelja i Banata koje će stvoriti novu pravoslavnu Crkvu pod krunom Habsburga, naziva Sibinska mitropolija (1864.).

Očigledno je da je sama Karlovačka mitropolija kroz povijest održala svoj višenacionalni identitet, no ponajprije se temeljila na zemaljskom principu kao pravoslavne crkve hrvatskih i ugarskih zemalja. Tome u prilog su ranije činjenice da nad crkvenim saborima predsjedava hrvatski velikodojstvenik u ingerenciji Hrvatskog Kraljevstva kao predstavnik vladara (hrvatski baruni, podbanovi, župani itd). Vidljivo je čak i da prilikom dolaska u Hrvatski Sabor biva kraj zagrebačkog nadbiskupa predano mjesto karlovačkom mitropolitu, često mu odajući počast i prvog pri pozivu. Uzmimo i u konačnici činjenicu da zagrebačku pravoslavnu općinu vodi kao predsjednik ugledni Hrvat pravoslavne vjere Kristofor (Hristofor) Stanković koji je sam potvrdio da jest Hrvat i da su braća u Vojvodini Srbi koje treba podržati u nastojanjima da se priključe Trojedinoj Kraljevini Hrvatskoj: “Bedna i stradajuća bratja naša serbska, u Vojvodini nahodeća se, obratjaju u sadašnjoj svojoj velikoj tugi i nevolji na sve čovečanstvo a osobito na nas Hervate…” (25.01.1840.). Upravo u tom odnosu Hrvatske zemlje prema pravoslavnoj Crkvi svojih zemalja i izlazi čin u kojem u isutnosti zagrebačkog biskupa, pred karlovačkim mitropolitom kao i sveukupnim katoličkim i pravoslavnim klerom ban Josip barun Jelačić Bužimski daje svečanu bansku zakletvu. Unatoč teškim nastojanjima da se srbizira ta Crkva hrvatskih i ugarskih zemalja, što dovodi i do etničkih nesuglasica i odvajanja Erdelja, Banata i Dalmacije od Karlovca ona nikada nije postala etničkom Crkvom, uvijek se temeljila na zemaljskom pravu ponajprije Hrvatske, te i Ugarske, ona je bila Crkvom hrvatskih zemalja i krune Habsburga što se ne može poistovjetiti s SPC-om, Crkvom nastalom 1920. na temelju prava Karađorđevića, sljednice prava srpske zemlje i krune tvorene u sada novoj Jugoslaviji.


[1]Narodne novine, Zagreb, broj. 181., (9. kolovoz 1861.), str. 2. 

[2] , Domazet Lošo, Davor, „Podmaršal Josip barun Filipović – civilno-vojni poglavar Bosne i Hercegovine“, Hrvatski tjednik, Zagreb, lipanj, (2019.) 

[3]Narodne novine, Zagreb, broj. 181., (9. kolovoz 1861.), str. 2. 

[1] Markus, Tomislav, „Mihailo Polit-Desančić i srpski nacionalizam 1861. godine“, Časopis za suvremenu povijest, Vol. 26 No. 3, Zagreb, (1994.), str. 487-489. 

[2] Markus, „Srpski nacionalizam 1861. godine“, str. 488. 

[3] Markus, „Srpski nacionalizam 1861. godine“, str. 488. 

[4] Markus, „Srpski nacionalizam 1861. godine“, str. 487-489. 

[5] Markus, „Srpski nacionalizam 1861. godine“, str. 489. 

[6] Markus, „Srpski nacionalizam 1861. godine“, str. 489. 

[7] Markus, „Srpski nacionalizam 1861. godine“, str. 492. 

[8] Mužić, Ivan, „Ante Pavelić i pravoslavlje“, Kolo, br. 1-2/1991., Matica hrvatska, str. 110. 


[1]Ilirske narodne novine, Zagreb, broj. 81., (8. listopad 1842.), str. 2. 

[2] Mikavica, Dejan, „Josif Rajačić i Vojvodina kao ideja srpske državnosti u Habzburškoj monarhiji“, Patrijarh Josif Rajačić i njegovo doba, zbornik radova, br. I., Srijemski Karlovci, (2017.), str. 91-92. 

[3] „Naredba o sazivanju i zastupanju u saboru Trojedne kraljevine“, HDA-23/1848, Zagreb, (8.-11. svibnja 1848.) 

[4] 18. travnja 1861. kralj Franjo Josip I. izdaje plemićku povelju kojom dodjeljuje naslov baruna Josipu Rajačiću, kao i njegovim posincima (nećacima) Aleksandru, Danilu i Konstantinu, uz pridjev Brinjski, prema njihovu obiteljskom porijeklu iz Brinja koji se nalazi u Hrvatskoj.

[5] Borošak-Marjanović, Jelena, Godina 1848. u Hrvatskoj, HPM, Zagreb (1998.), str. 20-25. 

[6] Borošak-Marjanović, Godina 1848., str 21. 


[1]Ilirske narodne novine, Zagreb, broj. 70., (30. kolovoza 1842.), str. 2. 

[2] Grof Nikola pripada hrvatsko-ugarskoj plemićkoj obitelji Sečen (Széchen) koja također ima i pridjev od Temerina (posjed u Ugarskoj). Obitelj je kroz nekoliko generacija obnašala funkciju župana u nekoliko županija Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, posebice Križevačkoj županiji. Grof Nikola obnašao je dužnost požeškog župana u trenutku kada je imenovan kraljevskim namjesnikom za crkveni sabor u Srijemskim Karlovcima. 

[3]Ilirske narodne novine, Zagreb, broj. 69., (27. kolovoza 1842.), str. 2. 

[4] Šurmin, Đuro, „Banovanje bana Hallera (godine 1843-1845)“, Vienac, III. god., Zagreb, (1912.), str. 17-18. 

[5]Ilirske narodne novine, Zagreb, broj. 65., (13. kolovoza 1842.), str. 1. 

[6]Ilirske narodne novine, Zagreb, broj. 80., (5. listopad 1842.), str. 2. 

Ulomak uz objašnjenje iz rada “Razvoj crkvene pravoslavne heraldike u Hrvatskoj”, Zbornik IV. Simpozija Hrvatske Pravoslavne Crkve, Zagreb, (2019.), u objavi, str.rad. 7-12.
Ante Brešić Mikulić, doktorand hum. znanosti, mag. art.

Veliki razgovor Mladena Pavkovića s Mariom Filipijem, a u povodu knjige o Tesli

Mario Filipi

Dragovoljac hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata Mario Filipi (70) zaslužuje sva priznanja i nagrade, Naime, iako je 100 postotni ratni vojni invalid nikad se ne predaje. Bavi se sportom, vinogradarstvom, plivanjem, fotografijom, glumom, pjevanjem, pisanjem…! Čak dva puta želio je preplivati i kanal La Manchel i svaki puta mu je nedostajalo iznimno malo do uspjeha. A da je uspio, bio bi prvi čovjek koji je to učinio bez ruke i noge!

Ovih dana iz tiska je izašla i njegova nova knjiga o svjetskom znanstveniku Nikoli Tesli. Prvo predstavljanje će biti početkom lipnja u Zagrebu, a onda i u drugim gradovima.

Kad smo ga pitali, od kada se i zašto počeo zanimati za Teslino djelo i život, uz ostalo je rekao:
– Vjerovali ili ne, ali taj čovjek me je očarao prije 60 godina, odnosno kada sam prvi put u školi učio njegov vrlo suhoparan životopis. Bila mi je neopisivo romantična činjenica da je mališan rođen „na kraju svijeta“ otišao čak u Ameriku i tamo „izvrnuo svijet naopačke“. Ali tada nisam znao detalje, odnosno koliko je mučan bio njegov život, koliko je teško patio, osobito u Americi. To sam saznao mnogo kasnije iz knjiga i članaka- rekao je.

• Međutim, iznimno nas zanima. što donosi vaša knjiga, što ima u njoj, a da još o Tesli nismo znali?

FILIPI: Zavisi tko zna ili ne zna. Ima ljudi koji o Tesli znaju više od mene.
Po struci sam politolog, što znači da je moje tehničko znanje vrlo oskudno. Zato se nisam detaljnije upuštao u tehniku i fiziku, nego sam naglasak stavio na Teslu kao društveno biće, njegov odnos prema drugim ljudima općenito, posebno prema ženama, prema Bogu, prijateljstvu, hrani, novcu, odijevanju i još mnogo toga. Želio bih da čitatelji dok čitaju moju knjigu dožive prosvjetljenje kakvo sam i ja doživio. U jednom trenutku učinilo mi se je kao da smo prijatelji, kao da smo jučer zajedno popili kavu i razgovarali. Malo se zna, iako to piše u njegovoj autobiografiji „Moji pronalasci“, da je imao jedinstven um s kojim se nije mogao usporediti nitko drugi. U glavi mu je bilo nešto slično 3D monitoru. Mogao je zamisliti stroj sastavljen od 300 dijelova koji još nigdje ne postoji. Mogao ga je pokrenuti, promatrati ga iz raznih kutova, uočavati njegove mane, mijenjati dijelove, sve samo u svojim mislima. Kada je sve usavršio u mislima, dao je zadatak mehaničarima da naprave stroj. Kada su ga napravili i pokrenuli, radio je savršeno. Takvih epizoda iz njegovog života ima mnogo.

FILIPI: Izrazito blag, dobronamjeran i suosjećajan prema svemu što je živo, a posebno prema ljudima. Za razliku od današnjih razvikanih „čovjekoljubaca“ koji samo glume da su takvi a zapravo žele brdima novca pretvoriti ljude u robove, on je pomagao svima. Neki su mu kasnije zabili nož u leđa, ali on se nikome nije osvećivao. Biranim riječima je opisivao one koji su ga najviše povrijedili kao što su Edison, Morgan, Pupin, pa i Westinghouse. Samo je za jednog čovjeka upotrijebio tešku riječ. Bio je to Marconi koji mu je pomoću prljavih trikova preoteo Nobelovu nagradu za izum radija. Za njega je rekao da je – magarac.

• Rekli ste da pišete o Teslinom odnosu prema Bogu, prijateljstvu, hrani, novcu, odijevanju, humoru i drugo. Što Vas se je posebno dojmilo dok ste čitali o tim temama?

FILIPI: Gledajte, svaka od tih tema je toliko zanimljiva, da bih mogao o njima pričati
danima. Na primjer njegov odnos prema vjeri i Bogu. Većina autora smatra da Tesla nije bio vjernik, nego da je vjerovao samo u znanost. Zapravo je bilo suprotno. Tesla je doduše prekinuo veze sa svojom crkvom, ali Ivanu Meštroviću je priznao da svaki dan moli najmanje pola sata. Ipak, u njegovoj autobiografiji „Moji pronalasci“ netko mu je prekrižio sve što se je odnosilo na Boga i vjeru. Ali to nisu bili Srbi. To je učinio netko u Americi.

Drugi primjer odnosi se na humor. Često se misli da je on bio strogo ozbiljan čovjek i štreberski dosadan. No ni to nije točno. Ima mnogo smiješnih anegdota o njemu. Meni se posebno sviđa jedna koju je sam ispričao. Jednog vrućeg ljetnog podneva izišao je iz svog laboratorija i osvježavao se je u obližnjoj gostioni čašom vina. Susjedni ljudi koji su već malo bili „pod gasom“ glasno su prepričavali temu dana, a to je bio čovjek imenom Steve Brodie, koji je tog dana uspješno skočio s mosta Brookline visokog nevjerojatna 84 metra. Tesla je upao u diskusiju rekavši: „Znate li što je Steve rekao prije nego je skočio? Rekao je: „Ide dolje“. Rekavši to uzeo je čašu i iskapio vino. Pijanci nisu shvatili njegov „štos“, nego su pomislili da je on taj čovjek i počeli su ga opkoljavati. Vidjevši da je „gusto“, Tesla je bacio novčić na šank, preskočio jedan stol i izjurio na ulicu. Ali ljudi su za njim vikali: „Stop, Steve!“ (Stani, Stiv!). Izgovorili su to nejasno, tako da su prolaznici shvatili kao „Stop thieve!“ (Zaustavite lopova!). Odjednom je gomila progonila Teslu ulicom kao u starim nijemim filmovima. Spasila ga je dobra kondicija, pa je uspio umaći „progoniteljima“.

• Je li se zanimao za politiku?

FILIPI: Političke događaje pratio je vrlo pozorno, ali se nije uplitao u domaća prepucavanja. Dobro je znao kolika je napetost između Hrvata i Srba koji su ga po svaku cijenu pokušavali proglasiti Srbinom. On nije dolijevao ulje na vatru. Pokušavao je smiriti uzavrele strasti, ali to se je pokazalo nemogućim sve do danas. Srpski propagatori su ga po svaku cijenu htjeli uključiti u svoju agitaciju, osobito u Americi. On je to sustavno odbijao. Zato su njegovo ime potpisivali pod članke drugih ljudi. Nakon njega u Ameriku je došlo još sedam ljudi koji su se zvali Nikola Tesla. Barem dva do tri od njih su bili vrlo „otrovni“. Bio je dosljedni mirotvorac. To se je vidjelo na primjeru Etiopije koju su Mussolinijevi fašisti brutalno zgazili. On je smislio vrlo lukavu strategiju obrane vojnički zaostale Etiopije (tada Abesinije). Postavio je efikasnu obranu od aviona, bojnih otrova, pa čak i tenkova. Ali etiopski car Haile Selasije nije se toga dosjetio, a Tesline ideje nisu doprle do njega.

• Kakav je bio njegov odnos prema ženama?

FILIPI: To je intrigantna tema kojom su se mnogi bavili. Poznato je da se
nikada nije oženio niti imao obitelj. Kada je bio na vrhuncu popularnosti, mnoge ljepotice tog doba, k tome još i obrazovane, utjecajne, pa i bogate žene, bile su spremne udati se za njega. Za njega se je bila spremna udati čak i Ann Morgan, jedinica kći moćnog bankara John Pierpont Morgana. Bila je vrlo lijepa, obrazovana i ljupka. Tko tako nešto ne bi prihvatio? Nitko osim Tesle. On je smatrao da bi ga takav brak „zarobio“ u bankarov novac, pa ne bi mogao stvarati izume za čovječanstvo. Zato se je vrlo učtivo i diplomatski izvukao iz te situacije. Smatrao je da kao izumitelj ne bi mogao svijetu dati ono što može kada bi morao dio svog vremena i energije posvetiti ženi. Zato su ga neki pokušali proglasiti homoseksualcem. To je bio potpuni promašaj. Nikada nije ni rječju ni nekom gestom dao naslutiti takvo što. Naprotiv, s nekim ženama razvio je vrlo jaku emotivnu vezu, osobito s lijepom klaviristicom Margaret Merrington. Ali u konačnici ostao je dosljedan svom osobnom celibatu.

• Imate li možda podatak: je li imao bilo kakvu potporu iz Hrvatske, odnosno Srbije?

FILIPI: Koliko je meni poznato, Hrvatska je samo jednom pomogla Tesli i
to na početku kada je dobio stipendiju zapovjedništva Vojne krajine za studij u Grazu. Ali to je više bila privatna inicijativa njegovog oca Milutina i ujaka Pavla, pukovnika austrougarske vojske. Zapravo nije sigurno je li novac isplaćen iz Zagreba ili Graza gdje je bilo glavno zapovjedništvo. Kasnije su Hrvati čak ponizili Teslu jer su ga izabrali za počasnog akademika, a svojim znanjem nadmašivao je sve redovite članove.

Srbija se za Teslu nije uopće zanimala sve do 90-tih godina 19. stoljeća, kada je postao svjetska znanstvena zvijezda. Od tada su mnogo radili na promičbi Tesle, ali samo ako je Srbin. Ništa drugo nije ih zanimalo. I oni su ga ponizili, jer ga najprije nisu uopće primili u svoju akademiju, premda su svi tadašnji redoviti članovi bili znanstveni patuljci u odnosu na njega. U to vrijeme prvi predsjednik SANU bio je Hrvat Josip Pančić iz Novog Vinodolskog koji je za tu prigodu pristao „postati Srbin“ i zvati se Josif. Kasnije su Teslu izabrali za dopisnog člana, što je bila nova uvreda.

• Srbi obično kažu da je Tesla njihov, a to misle i Hrvati…Koliko je to u vrijeme njegova života bilo važno, a koliko je to danas?

FILIPI: To zapravo uopće ne bi trebalo biti važno da su ljudi normalni, jer
Tesla je toliko velik, da svojom veličinom nadmašuje ne samo Hrvatsku i Srbiju, nego i samu Ameriku. On je trebao biti proglašen građaninom Hrvatske, Amerike i cijelog svijeta. Ali to se nije dogodilo zbog neobuzdane želje srpskih stratega da stvore „veliku Srbiju“, a onda bi u njoj Srbi trebali biti svi koji se tamo zateknu, pa tako i svi Slovenci, Hrvati i svi drugi. Zato su nagovorili neke Hrvate da se „pretvore“ u Srbe, a najpoznatiji su Josip Pančić i Ivo Andrić. Kasnije su „bacili oko“ na Ruđera Boškovića, pa na Ivana Gundulića, te na kraju na sve Dubrovačke pisce i pjesnike. Za sada još nije „došao red“ na Dalmatince, kao ni na Zagrepčane i druge, pa tako Krleža za sada još nije Srbin.

Zapravo je potrebno neopisivo mnogo drskosti da se jednog čovjeka rođenog na području Like, u srcu Hrvatske, čiji su svi poznati predci rođeni u krugu od 50 km zračne linije od Gospića, „iščupati“ iz hrvatskog naroda i „prikopčati“ ga srpskom narodu. To je otprilike kao kad bi netko Chopina proglasio Rusom ili Shakespearea Francuzom. To nigdje nije moguće osim kod „svilenih“ Hrvata koji svašta dopuštaju. Srpski stratezi su vrlo ustrajni i žestoki u svojoj kampanji za Teslu Srbina jer im je on važan. On im je jedan od stupova na kojima stoji srpska nadmoć nad Hrvatskom i trajni pritisak da se sotoniziraju Hrvati. Ostali stupovi su NDH, ustaše, Jasenovac i Stepinac. Budući da im je mit o Stepincu skoro potpuno srušen, Jasenovac je ozbiljno destabiliziran, pad mita o Tesli Srbinu bi srušio cijelu konstrukciju i utjecaj Srbije u Hrvatskoj zapravo više ne bi postojao.

• Koliko dugo ste radili na ovom kapitalnom djelu?

FILIPI: Počeo sam još 2004. Uoči Teslinog 150. rođendana 2006. Tada sam
izdao prvu knjigu s identičnim naslovom, a nekoliko godina kasnije drugu. Ali tek tada sam počeo dobivati najvažnije informacije. Ljudi su mi se poput anđela javljali „niotkuda“ i slali mi podatke. Tako sam saznao mnogo toga o putnicima u luci New York, o falsificiranim telegramima između Mačeka i Tesle i još mnogo toga. Namjerno ne spominjem poimenično te ljude da ne bih nekoga nepravedno izostavio. Ipak, ključne povijesne podatke, osobito o povijesti pravoslavnih crkava, pa tako i srpske, saznao sam od arhiepiskopa obnovljene Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandra. On je rodom Bugar sa znanjem grčkog i ruskog jezika, pa su mu dostupni arhivi koji su nama drugima potpuno nedokučivi. Tako nam on otvara pogled u prošlost na sve ono što bi srpska crkva i njihova država htjeli zatajiti Hrvatima. On im je trn u oku. Podržavaju ih i domaći „jugoslaveni“. Oni još žive u Jugoslaviji. Zato su im oči zatvorene i ne mogu spoznati istinu. Napadaju ga svim prljavim udbaškim sredstvima. Ali za Hrvate on je Božji blagoslov jer nam otkriva tajne koje bi bez njega ostale sakrivene. Neki toga nisu svjesni.

• Ovdje se samo nameće drugo pitanje. Ako su brojni hrvatski pravoslavci kroz dugo vremensko razdoblje „pretvarani“ u Srbe, je li se to događalo i s nekim drugim ljudima?

FILIPI: Naravno da je toga bilo mnogo. Poznato je na primjer da istočni dio sadašnje Srbije, koji uključuje Niš zajedno s Pirotom i Leskovcem nikada u povijesti nije bio u Srbiji. Tamo je dospio krajem 19. stoljeća djelovanjem velikih sila. A srpska vlast je odmah sve Bugare proglasila Srbima prisiljavajući ih da svojim prezimenima dodaju nastavak „ić“. Tom alkemijom je i arhiepiskopova majka „pretvorena“ u Srpkinju. Njoj ipak nisu uspjeli „prilijepiti ić“. Prije je preselila u Bugarsku. Tako otkrivamo još jednu tajnu koju bi srbijanski stratezi htjeli sakriti. U Srbiji postoji golema bugarska manjina koju država uopće ne priznaje. Svi Bugari su danas htjeli ne htjeli – Srbi. Ali time otvaramo Pandorinu kutiju. Koliko još drugih ljudi u Srbiji „glume“ da su Srbi, a zapravo su kao i Bugari nasilno asimilirani – Albanci, Rumunji, Mađari, a posebno Hrvati? Zato moja nova knjiga mnogo preciznije govori o prošlosti koja je iskrivljena na štetu Hrvata.

• Jeste li tražili i imali pomoć primjerice Ministarstva kulture i medija, ali i drugih?

FILIPI: Za izradu ove knjige nikada nisam tražio potporu od bilo koga. Kod
nekih drugih knjiga pomogle su mi neke institucije, ali ne izravno državne. Moju prvu knjigu otkupilo je Ministarstvo kulture i to 100 primjeraka za knjižnice širom zemlje. Ali tada je ministar bio Božo Biškupić. Danas niti ne pokušavam ništa.
• Zašto?

FILIPI: Zbog iskustva drugih. Vukovarski junak Damir Plavšić od aktualne
vlasti nije dobio ni lipe za svoju spektakularnu predstavu o obrani Vukovara. Što bih onda ja mogao očekivati u situaciji kad državom drmaju oni koji su bili i još su na neprijateljskoj strani.

• Ovu knjigu rado bi vidjeli i pročitali Srbi. Ima li šanse da je promovirate i u Beogradu?

FILIPI: To bi bilo vrlo zanimljivo. Zamislite da u Beograd otputujem avionom srbijanske kompanije koji se zove „Nikola Tesla“ koji bi sletio na pistu beogradske zračne luke „Nikola Tesla“. Na kraju bi me ljubazni domaćini provozali Dunavom brodom koji se zove „Nikola Tesla“. Možda bi se netko sjetio i da položim vijenac na grob nekog komandanta iz VI. Ličke partizanske brigade „Nikola Tesla“. U stvarnosti nema nikakve šanse da putujem bilo kuda u Srbiju dok se ona zajedno sa svojom Crkvom ne odrekne ideja o širenju Srbije kroz Hrvatsku. To se ne će dogoditi za mog života, a vjerojatno i puno duže. Naime, ideja velike Srbije je generacijska doktrina. Nije važno koliko će godina, pa i stoljeća proći, ali prije ili kasnije Hrvatska će oslabiti pa će se moći „pretvoriti“ u Srbiju. Jednom se je to zamalo dogodilo, a to je bilo 1945. Čeka se nova prilika. Dok god je to tako, Srbiji je potreban Tesla Srbin. Dakle pričati sa Srbima u tom ozračju gotovo pa i nema smisla. Unatoč tome bih rado diskutirao sa Srbima koji to žele negdje drugdje. Možda u Mađarskoj, Bosni ili Sloveniji, pa i po Hrvatskoj ponegdje ako me uopće žele vidjeti i čuti. Indoktrinacija tih ljudi traje 160 godina. To je osam generacija. Ne može se to tek tako izbrisati. Zato knjiga traje duže od ljudi. Netko će je čitati i dugo nakon moje smrti. Uvjeren sam da u Srbiji ima puno dobrih i pametnih ljudi. Na žalost oni ne dolaze do izražaja zbog urnebesne propagande po kojoj je Srbija u svjetskom vrhu.

• Vjerujemo da već radite i na nečem novom, ili…?

FILIPI: Puno ima želja, ali malo se ostvari. Fascinira me hrvatska povijest
koja je smišljeno i namjerno sakrivena našem narodu da ne bi postao samosvjestan. Ako Hrvati saznaju punu istinu o svojoj prošlosti postati će samouvjereni i tada će Hrvatska ustati jača i ljepša nego ikada. Danas je ona nagrđena izmetom koji su na nju bacili razni plaćenici ne bi li ju obezvrijedili. Ona čeka da ju netko opere i da zablista svojom izvornom ljepotom. Moja sljedeća knjiga će ako Bog da biti vezana uz neku do sada skrivenu epizodu iz povijesti.

Razgovarao:
Mladen Pavković

preuzeto s: https://kamenjar.com/veliki-razgovor-mladena-pavkovica-s-mariom-filipijem-a-u-povodu-knjige-o-tesli/

KRITIKA JEDNE TOČKE HAZU-OVIH PRILOGA

Dana 20. svibnja 2022. HAZU je objavio Priloge za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa prilikom pregovora Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom u pogledu njihova ulaska u Europsku uniju. Dokument je izazvao razne kritike, očekivano od onih koji bi se trebali odreći otetog ili se početi ponašati uljuđeno. Crnogorska akademija nauka i umjetnosti i notorno velikosrbski SANU dali su svoje kritike, vrlo općenite i bez ulaska u detalje, jer bi se tu ionako pogubili.

Nu, imamo i mi jednu kritiku, koja se odnosi na dio koji dobro poznajemo, a to je pravoslavna tematika jer niti jedan član HAZU nije stručnjak za kanonsko pravo pravoslavne crkve, međucrkvene odnose i povijest pravoslavnih crkava.

U dijelu koji se odnosi na Srbiju, piše: Potreba definiranja položaja Srpske pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj: pravoslavne su crkve državne crkve, pa položaj Srpske pravoslavne crkve ne može biti jednak u Srbiji i Hrvatskoj, u kojoj ta crkva treba imati punu slobodu u javnom vjerskom djelovanju brinući se za vjerski život manjine, ali recipročno na razini koliko je to omogućeno hrvatskoj manjini na području Srbije. U Hrvatskoj se mora izbjegavati djelovanje Srpske pravoslavne crkve koje se može okarakterizirati političkim djelovanjem.

Akademici su tu neke premise dobro shvatili, ali iz njih nisu izvukli valjane konkluzije. Razlozi za to mogu biti razni, a najvjerojatnije duboka upečenost jugokomunističkih umnih obrazaca u engrame sive tvari. Protiv toga teško se boriti – ali nije nemoguće.

Prvo, činjenicu da je SPC crkva države Srbije, akademici su dobro shvatili. Ali ne izvlače nužnu konkluziju iz tog – da je to potpuno neprihvatljivo za države prema kojima Srbija pokazuje grit teritorijskih i etničkih težnji i da je to u sukobu s crkvenim kanonom koji druge države štiti upravo od takvih stremljenja. Konkluzija je da Crkva Srbije svojom nadležnošću crta granice zločinačke velike Srbije. Kakav položaj takva crkva može imati u Hrvatskoj?

Nadalje, akademici očito ne razumiju u potpunosti za što je zapravo pravoslavna crkva mjerodavna – za teritorij (države) ili za pripadnike neke manjine? To ćemo razjasniti. Manjinsko zakonodavstvo RH ne predviđa mogućnost postojanja nekih manjinskih crkava ali i kad bi to bilo moguće nitko niti ne razmišlja o tome kako to da SPC, koja je navodno crkva srpske manjine je u RH zapravo većinska.

Nikako se ne smije u kontekstu manjinskih prava uspoređivati prava srpske manjine u Hrvatskoj, koja čak ima svoju crkvu, s pravima Hrvata u Srbiji jer ti ljudi nemaju bilo kakvu svoju crkvu. Istina je da su oni ponajviše katolici ali vrijedi napomenuti da Katolička crkva nije hrvatska crkva, nego univerzalna i u RH ima svoju podružnicu (HBK). Istu takvu podružnicu KC ima i u Srbiji (BK Sv. Ćirila i Metoda). O pravima  katolika u Srbiji se ipak brine univerzalna KC. Hrvata – katolika je u Srbiji između 50 000 i 70 000 od sveukupno 350 000 katolika prema popisu stanovništva Srbije 2011.

Crkva je teritorijalna organizacija koja je mjerodavna za pravoslavce na području suvereniteta države (demos), a nije plemenska organizacija, koja rasistički prati genom nekog naroda, što je etnofiletska hereza. Znači, ne može postojati nikakva manjinska crkva jer bi to onda bila heretička crkva.

Ipak se jednim djelom slažemo sa HAZU i to je ona zadnja rečenica:

U Hrvatskoj se mora izbjegavati djelovanje Srpske pravoslavne crkve koje se može okarakterizirati političkim djelovanjem.”

U jednoj uređenoj državi, koja se brine o svom suverenitetu, može biti jedna pravoslavna crkva – u Rumunjskoj postoji Rumunjska PC, u Bugarskoj – Bugarska PC, u Poljskoj – Poljska PC, u Finskoj – Finska PC, u Albaniji – Albanska PC … koje se brinu o svim pravoslavcima u svojoj državi bez razlike kojeg su etničkog podrijetla.

Zaključak je jasan:

SPC, koja je zapravo Pravoslavna crkva Srbije može djelovati samo na teritoriju Srbije, a na teritoriju Hrvatske mora djelovati PRAVOSLAVNA CRKVA HRVATSKE.

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR

Prilozi HAZU: https://www.info.hazu.hr/2022/05/prilozi-za-zastitu-hrvatskih-nacionalnih-interesa-prilikom-pregovora-republike-hrvatske-s-bosnom-i-hercegovinom-crnom-gorom-i-srbijom-u-pogledu-njihova-ulaska-u-europsku-uniju/