Svim Hrvatima želimo sretan Dan neovisnosti!

Krunidba kralja Zvonimira, J.F. Mücke, Reiffenstein & Röch, Zagreb; Beč, 1868.

Oglasi

Priopćenje HRVATSKOG CENTRA ZA ISTRAŽIVANJE ZLOČINA KOMUNIZMA

Priopćenje HRVATSKOG CENTRA ZA ISTRAŽIVANJE ZLOČINA KOMUNIZMA povodom zabrane Hrvatskom arhiepiskopu da se moli za duše žrtava u bivšem logoru u Jasenovcu:

 

Poštovane gospođe i gospodo, poštovana hrvatska javnost,

molimo vas da zajedno s nama iz Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma reagirate na jednu nepravdu bez presedana koja se dogodila, i da o tome obavijestite što više ljudi u Domovini Hrvatskoj i na svijetu, te da zajedničkim snagama zatražimo od vade Republike Hrvatske ispravak jedne velike nepravde!

Povodom Europskog dana totalitarnih i autoritarnih režima od 23. kolovoza je arhiepiskop Hrvatske pravoslavne crkve, Aleksandar, dobio 2017. od ravnatelja Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac zabranu pristupa istome, i to pod izgovorom da predstavlja slijednika „ustaške“ HPC iz NDH, što je ne samo laž i povijesna neistina nego i nedopustivo, da si jedan državni službenik nižega ranga uzima u svoje ruke policijske ovlasti dijeljenja zabrane politički nepodobnim ljudima, u ovom slučaju Hrvatskom arhiepiskopu koji je imao namjeru, da se pomoli i održi vjerski obred u spomen na sve žrtve iz ovog bivšeg logora. (Vidi dopis ravnatelja JUSP Jasenovac od 24. 8. 2017. pod urudžbenim brojem 115/17.) Problem za ravnatelja JUSP Jasenovac je i taj što ne priznaje, da je ovaj sabirni logor vođen i nakon završetka Drugog svjetskog rata, jer su ga preuzeli komunistički partizani, koji je poznat kao „Titov logor“. Braniti nekome da se pomoli za duše žrtava na mjestu zločina jest neljudski.

Ne ulazimo u kontroverziju oko bivšeg logora u Jasenovcu i broja žrtava s kojima je manipulirao bivši jugoslavenski komunistički titoistički sustav, izmišljajući astronomski broj žrtava s namjerom da kolektivno optuži hrvatski narod za „genocid nad Židovima, Srbima i Romima“, ali uvijek bez ijednog konkretnog dokaza osim kolone brojeva koja je periodično rasla čak i do „1,5 milijuna“ i padala na oko „700.000“, a od 2005. kada je iznosila „38.000“ do danas je opet narasla, ovaj puta na preko „80.000“, ali tražimo istinu, i naći ćemo je, jer tko traži, taj i pronalazi. Podsjećamo da je pokojni publicist i bivši partizanski poručnik Slavko Goldstein dao u moralno-politički zadatak odgovornim dužnosnicima Republike Hrvatske , da broj žrtava u Jasenovcu mora iznositi između „80.000 do 100.000“. Vjerujemo da će službena brojka žrtava uskoro doseći zadani cilj. Povijesna istina jest, da ne postoji niti jedan jedini dokaz u vidu corpus delicti o niti jednoj jedinoj žrtvi iz bivšeg ustaškog, pa i komunističkog jugoslavenskog koncentracijskog logora u Jasenovcu. To je neoboriva povijesna činjenica. Hrvatska javnost i dan-danas čeka na sustavne ekshumacije na području ovog bivšeg logora, kako bi se mogla pokloniti žrtvama ustaške „strahovlade“, kako su nas učili za vrijeme komunizma dok su titoisti prešutjeli vlastitu strahovladu koja je razotkrivena u Hudoj jami, na Maceljskoj gori, šumi Tezno, u jami Jazovki i na drugim stratištima lažnih „oslobodioca“ koji su svoje žrtve skrivali u preko 2.000 masovnih grobnica, pretežito na području Slovenije i Hrvatske, ali i na cijelom području bivše Jugoslavije od Triglava do Vardara. Ekshumirane žrtve komunizma su corpus delicti – izravan dokaz o zločinima Titovog komunizma. Broj žrtava logora u Jasenovcu može se znanstveno utvrditi samo ako se krene od broja 0, dakle, od nula žrtava prema gore, a ne od gornjeg astronomskog broja prema dolje. Sjetimo se svih manipulacija oko toga, sjetimo se da je partizanski vođa ‘maršal Tito’ bio taj koji je prvi lagao o broju žrtava u Jasenovcu, i radio-vezom s pobunjeničkog područja u Srbiji javio ljeti 1941. godine terorističkoj Kominterni u Moskvi i staljinistočkoj tajnoj policiji NKVD za koju je radio od 1935. kao doušnik, da su ustaše navodno ubili 500.000 Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Sjetimo se da su pobunjeni Srbi i četnici vođeni od komunističke JNA, devastirali JUSP u Jasenovcu za vrijeme Hrvatskog rata za nezavisnost i slobodu i velikosrpske agresije i okupacije tog područja Hrvatske, a u jeci optuživanja dragovoljaca Hrvatskih obrambenih snaga HOS da su „ustaše“, valja naglasiti da su ovi bojovnici za slobodu, hrvatski branitelji, sačuvali Kameni cvijet u spomen-području od uništenja, i da su na prvoj crti u Jasenovcu koja je vodila ravno kroz Spomen-područje nekadašnjega logora svoje živote dali u borbama protiv neprijatelja, te da su neki od njih u ratnom zarobljeništvu i ranjeni zaklani od strane pobunjeničkih barbara. To nemojmo nikada izgubiti iz vida kada slušamo klevete na račun narodne vojske HOS koju je ustrojio i naoružao borac za ljudska prava Dobroslav Paraga, koji je i sam bio žrtva logorskog sustava bivše Titove Jugoslavije kao uznik u sabirnom logoru na Golom otoku, i u zatvoru u Lepoglavi, i to zbog verbalnog delikta koji se sada ponovo uvodi u Republici Hrvatskoj i Europskoj uniji, što svjedoči o rušenju demokracije i pravnog poretka u Europi koja je izložena totalitarnim silama zla globalizma koji je, kako je 1961. naglasio predsjednik Kennedy, opasniji od komunizma!

Molimo sve ljude dobre volje, i pozivamo ih da iz solidarnosti zbog diskriminacije kojoj je Hrvatski arheipiskop izložen od predstavnika sustava i vlasti u Republici Hrvatskoj, kao što pokazuje slučaj da mu ravantelj memorijalnog muzeja u Jasenovcu brani dolazak i molitvu na javnom mjestu koje financiraju porezni obveznici Republike Hravtske. Poziv vrijedi i za sve one znanstvenike koji drže da se znanost treba temeljiti na objektivnom istraživanju i na činjenicama, a ne na manipulativnim interpretacijama i političkom diktatu bivših komunista koji još uvijek vladaju Republikom Hrvatskom nakon pada Berlinskog zida, gotovo tri desetljeća!

Neka se istina širi medijskim eterom i uđe u svaki hrvatski dom i svako hrvatsko srce. Istina jest, a nju je Hrvatski arhiepiskop napisao u svojoj knjizi ‘HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA bila je, jest i bit će’, (Zagreb 2017.), da HPC nije osnovana 1942. godine u Zagrebu za vrijeme N.D.H. nego je tada samo obnovljena za potrebe pravoslavnih vjernika na čelu s ruskim patrijarhom Germogenom, izbjeglicom iz Rusije na Zapadu pred terorom sovjetskih boljševika, te je HPC postojala stoljećima prije u Hrvatskom Kraljevstvu i Austrijskom Carstvu, i pravni je nasljednik sve tri Pravoslavne crkve iz Austro-Ugarske Monarhije s hrvatskih povijesnih područja Dalmacije, Like, Slavonije, Srijema i Bosne. Uz to, HPC koja je obnovljena u N.D.H. s obzirom da je 1918. prilikom stvaranja prve Jugoslavije bila zabranjena i od velikosrpskog režiam izbrisana s lica zemlje, a njena imovina opljačkana i oteta, kao i 1945., nije bila „ustaška crkva“ kako su lagali partizani i jugo-komunisti, već Pravoslavna crkva, dakle, ustanova čije se prvo slovo njenog imena uvijek piše s velikim slovom, jer crkva je vjerski kršćanski objekt, a Crkva jest skupština vjernika i njena uprava i duhovno vodstvo. Također, Hrvatski arhiepiskop Aleksandar nije „ustaša“ kako ga kleveću ljevičarski mediji u Republici Hrvatskoj i četnički mediji u Srbiji, nego hrvatski arhepiskop bugarske narodnosti i kršćanin. Patnička Hrvatska pravoslavna crkva bila je predziđe kršćanstva u Drugom svjetskom ratu i pred progonima od strane komunista, koja je s dankom u krvi svjedočila istinu o Isus Kristu našem Bogu, otkupitelju ljudskih grijeha i spasitelju ljudskih duša, i HPC stoji i danas na braniku obrane kršćasntva od totalitarnoga globalizma. Na kraju, pozivamo sve kršćane, općenito vjernike, i Hrvate, da se kod vlade Republike Hrvatske zauzmu, da se HPC što prije prizna i registrira kao Crkva koja zastupa treću po redu vjersku manjinu u Hrvatskoj po zadnjem popisu stanovništva iz 2011 .godine – hrvatske pravoslavce, njih 17.000. Mi vjerujemo u istinu, u ljubav Božju, i kako katolički svetac Toma Akvinski reče: „Vjera je život duše“, a naš Gospodin Bog Isus Krist kaže u živoj Riječi Božjoj: „Upoznat će te istinu, i istina će vas osloboditi.“ (Iv 8, 32)

Voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma, profesor povijesti Goran Jurišić, Zagreb, dana 1. listopad 2017. godine. www.hrcentar.izk@gmail.com

 

 

SPOMEN PODRUČJE JASENOVAC – JUGOSLAVENSKI OTOK NA HRVATSKOM KOPNU

Europska unija proglasila je 23. kolovoza Danom sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima. Tim povodom je udruga Hrvatski domobran 26. kolovoza 2017. organizirala događanje pod naslovom: Pohod stazama hrvatskih mučenika 1941-1951. U prilogu objavljujemo skandaloznu odluku ravnatelja spomen područja Jasenovac kojom je zabranjen dolazak i obraćanje prisutnoj javnosti jedinog najavljenog govornika, hrvatskog znanstvenika Igora Vukića. Također, tom odlukom zabranjeno obavljanje pravoslavnog vjerskog obreda za ubijene i poginule na tom još uvijek znanstveno nedovoljno istraženom stratištu, koji bi obavio Hrvatski pravoslavni arhiepiskop Aleksandar. Obojica su hrvatski pravoslavci koji nemaju ništa sa SPC ili SNV.

Odbijenica JSUP-a:

„…nemojte imati ništa zajedničko s djelima tame, nego ih, naprotiv, otkrivajte! Jer, sramotno je čak govoriti o onome što oni potajno čine. Sve što je otkriveno, svetlo rasvetljuje. Jer, plod je svjetla svaka dobrota, pravednost i istina! Živite kao djeca svjetla! Odlučujte se za ono što se Gospodinu sviđa!” (Ef. 5,8-13)

VJEČNI SPOMEN NA POBIJENE MUČENIKE HPC

 

Ufamo se u milosrđe Tvoje i zazivamo tvoju vječnu pravednost, sadržanu u neizrecivoj tajni križa što ga je uzdigao Tvoj Božanski Sin.

U travnju 1941. u par dana nakon njemačkog napada nestaje Tamnica naroda nazivana Jugoslavija i za hrvatski narod 10. travnja 1941. stvorena je NDH.

U zemlji u kojoj je teško ratno stanje nastupa potreba za normalizacijom pravoslavnog crkvenog života. Tada laički predstavnici pučanstva P. Lazić, T. Vukadinović, D. Jakić i predstavnik crkve o. Vasilij Šurlan podastiru zahtjev ministarstvu pravde i bogoštovlja za registraciju, u skladu sa zakonima hrvatske države i kanonima Pravoslavne Crkve, u ime pravoslavne crkvene općine grada Zagreba.

Odlukom državnog poglavara od 3. travnja 1942. osnovana je samostalna Hrvatska pravoslavna crkva. Na čelo osnivačke komisije postavljen je Miloš Obrknežević, bivši pravni savjetnik Patrijarhije Ujedinjene SPC Kraljevstva SHS, a nakon toga  tajnik vladike Germogena.

U međuvremenu izaslanstvo Ministarstvo vanjskih poslova NDH, koje je bilo u posjeti u Carigradu dobilo je prethodnu suglasnost Carigradskog patrijarha za osnivanje nove crkve u novoj državi. Zapravo obnavljanje crkve u obnovljenoj državi (osnivanje samostalne države je vezano za stvaranje samostalne crkve-ap. pr. 34).

U svibnju l942. arhiepiskopa Germogena, koji se u tom času nalazio u manastiru Hopovo,  hrvatske vlasti zovu na sudjelovanje u prethodnim pregovorima o uspostavljanju Hrvatske Pravoslavne Crkve i njenog ustava. Tim povodom, u svom pismu mitropolitu Anastasiju (RPCZ), on je među ostalim napisao da ništa nekanonsko ne čini u odnosu na bratsku Srpsku Pravoslavnu Crkvu. U međuvremenu je arhiepiskop Germogen zatražio i dobio odobrenje od Ruskog patrijarha Sergija preko jednog ruskog arhimandrita, koji je tada bio u Beću. I tako on 29. svibnja l942. stiže u hrvatsku prijestolnicu, u Zagreb i tu sudjeluje u radu spomenutoga savjetovanja. Ovdje se susreće i s predstavnicima vjernika iz redova ovdašnje ruske kolonije. U tom času on doznaje u kakvom se teškom položaju našlo ovdašnje pravoslavlje te je i to pridonijelo njegovoj odluci u vezi s prihvaćanjem poglavarstva nad Hrvatskom Pravoslavnom Crkvom.

Tada je, kako ustvrđuje Obrknežević (“Razvitak pravoslavlja u Hrvatskoj”) koji je predvodio pregovore sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom, patrijarh Gavrilo Dožić dao svoju suglasnost arhiepiskopu Germogenu da stane na čelo Hrvatske Pravoslavne Crkve u dostojanstvu mitropolita, ali se i kategorički pritom usprotivio uspostavi patrijarhije rekavši da će se o tomu raspravljati po završetku rata. Vrativši se u manastir Hopovo, arhiepiskop Germogen prima vijest o suglasnosti patrijarha Gavrila i tek tada odlučuje prihvatiti  poziv hrvatskih vlasti da stane na čelo Hrvatske Pravoslavne crkve.

Trećega lipnja 1942. održano je službeno prihvaćanje ustava Hrvatske pravoslavne crkve, a petoga lipnja 1942. vladika Germogen biva imenovan za čelnika HPC u dostojanstvu mitropolita zagrebačkog  i cijele Hrvatske Pravoslavne Crkve.

U svom pismu patrijarhu Rumunjske Pravoslavne Crkve, presvetom Nikodimu, Vladika Germogen je napisao: “Voljom božjom moja skromnost je prizvana da stane na čelo HPC. U vremnu velikih kušnji, koje su se obrušile na čast svetoga pravoslavlja, meni je bilo suđeno napustiti tišinu manastirske osame, prihvatiti se ove dužnosti koju sada obnašam, latiti se kormila Pravoslavne Crkve i skupljati djecu njenu u jedno stado, po riječima njena osnivača Gospoda Isusa Krista, uspostavljati mir i blagostanje, ljubav i pravovjerje pravoslavlja u Hrvatskoj, gdje je vihor svjetskoga rata uskolebao i uzburkao pravoslavlje te proizveo rastrojstvo, obeščašćenje i potpuno bezumlje“.

HPC dobije priznanje i izravnu pomoć od Bugarske pravoslavne crkve i Rumunjske pravoslavne crkve. Katolička crkva isto priznaje HPC – široj javnosti je poznato da Zagrebački nadbiskup bl. Alojzije Stepinac podupirao obnavljanje samostalne HPC.

Svojim dubokopravoslavnim duhom crkovnog bratoljublja vladika Germogen uspio je okupiti svećenstvo.  Za kratko vrijeme 70 osoba u crkvenoj službi prišlo je obnovljenjoj Crkvi, koja je u tom trenutku imala 55 stalnih i l9 privremenih općina. Mnogi od njih do l9l8. prebivali su unutar jurisdikcije Karlovačke Mitropolije (koja je bila kanonski priznata Hrvatska pravoslavna crkva), drugi su pripadali Carigradu. Očigledno, oni su proveli svoj izbor u l942., pobuđeni kršćanskim načelima – očuvanja pravoslavlja u pastve koja im je tada bila povjerena. Oni su pritom slijedili primjer vladike Germogena, smatrajući ga vjerodostojnim hijerarhom.

Vjerska tolerancija u kojoj uživaju vjernici u Njemačkoj i ostalim državama koji su pod utecajem Hitlera nestaje nakon što je Jugoslavija okupirana od Sovjetskog saveza.

Dne 8. svibnja 1945. Njemačka kapitulira i njeni saveznici smatraju da je to kraj II sv. rata u Europi. Vojska NDH  kreće prema Austriji da bi se predali 8.-oj britanskoj Armiji. Morali su to učiniti jer su znali da su Britanci podpisali Ženevsku konvenciju, a SSSR – ne. Kako u Zagrebu više nema vojske, tako u njega ulaze komunističke bande podređene J. B. Titu i započinju aristocid i genocid: masovno ubijanje „narodnih neprijatelja” i pljačkanje njihove imovine, naravno sve pod pokroviteljstvo SSSR-a i uz izravnu dozvolu maršala Tolbuhina, zapovjednika III Ukrajinskog fronta. Oni drugi antifašisti – Britanci, zanemaruju Ženevsku konvenciju i šalju razoružanu hrvatsku vojsku i ogroman broj civilnih izbeglica (ukupno 10 % hrvatskog naroda) natrag svom miljeniku Titu. Na ovaj način svi antifašisti (i komunistički i kapitalistički) zajednički sudjeljuju u ubijanju pola milijuna Hrvata (izvor: Aleksandar Ranković) nakon završetka rata, što je zapravo desetkovanje (decimacija) hrvatskog naroda.

Ulaskom partizana u Zagreb i uspostavom nove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a patriarh Germogen je bio uhićen i pritvoren. Istraga nije trajala dugo, jer je već 29. Lipnja 1945. održano prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba pod predsjedanjem kapetana Vlade Ranogajca, čije ime u Zagrebu i dan danas nosi jedna ulica.

Tada se sudilo na temelju Uredbe o vojnim sudovima, jer novi kazneni zakonik još nije postojao. Patriarh Germogen je bio proglašen „krivim“ jer je primio položaj, ime i naslov metropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj.

Presuda koja se odnosi na osuđene zbog sudjelovanja s Hrvatskom pravoslavnom crkvom pokazuje da su novi komunistički vlastodršci posebnu pažnju posvećivali pravoslavnim svećenicima optužujući ih zbog kršenja Ustava Srpske pravoslavne crkve (kojoj nisu pripadali), a što predstavlja unutarcrkvenu pravnu regulativu, a ne može se odnositi na svjetovni, dapače vojni sud, koji kažnjava pravoslavne svećenike jer nisu povrijedili „zadanu vjernost“ državi ili narodu, već Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Niti u Ustavu SPC ne postoji smrtna kazna za bilo kojem prekršaju. Već sama činjenica da Vojni sud sudi tzv. “otpadnicima“ jedne Crkve, koji ostajući u istoj vjeroispovijesti stvaraju drugu crkvenu organizaciju iste vjere, pokazuje svu apsurdnost komunističkog pravnog sustava i sramežljivo, između redaka, pruža na uvid javnosti glavnu ideju koja stoji iza tog pokreta (služenje genocidnoj velikosrbijanskoj ideji na način na koji je to bilo moguće u zadatostima tog vremena i prostora), to više što nisu donijeti dokazi da su pojedini svećenici Hrvatske pravoslavne crkve osobno sudjelovali u zločinima, već se kao zločin proglašava samo postojanje crkvene organizacije HPC i svrstava ju načelno među zločinačke organizacije i tako osuđuje i one svećenike, koji prije nisu bili u SPC.

U noći s 29. na 30. lipnja 1945. ubijeni su Patrijarh Germogen, svo svećenstvo HPC i mnoštvo pravoslavnih vjernika. Patrijarh Germogen jedini je poglavar neke autokefalne crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu, a HPC jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na ovaj način – ubijanjem cijelog klera.

Moramo napomenuti da Vojni sud nije onaj, koji je stvarno djelovao u tadašnoj državi, nego pod tim imenom krije se privremeni, politički sud – tu sudci nisu pravnici pa i ne sude na temelju zakona, nego ispunjavaju političke naloge.

Ustav Republike Hrvatske, koji je trenutačno na snazi nikako ne bi mogao priznati navedene presude kao valjane sudske akte – toj jest presuda Vojnog suda Grada Zagreba od 29. lipnja 1945. u RH pravno NE POSTOJI!!! Još više kad znamo da je zakonodavstvo EU proglasilo komunističke režime zločinačkim i tako zapravo proglašava junacima sve one koji su se protiv njih borili!

Evo kao je patrijarh Germogen upozoravao o opasnosti koja svijetu prijeti od bezbožnog komunizma u Uskrsnoj poslanici (1945):

„Čuvajte se, djeco moja duhovna onih, koji vam se u sveštenoj odeždi obračaju umjesto sa križom – sa krvavim nožem i oružjem u rukama, jer oni ne ratuju za Hrista već za nečastivog, oni se trude da vas sablazne i da otruju duše vaše! Čuvajte se svih onih koji govore o slobodi pod crvenom zvjezdom, jer tamo slobodu nema, tamo je samo patnja i nesreća. U njihovom privremenom carstvu vlada samo jedna sloboda – huljenje na Boga Svedržitelja, Njegovog Uskrslog Sina i Duha Svetoga.”

Danas je Hrvata pravoslavaca dovoljno da ponovno postanu utjecajna društvena i vjerska skupina – druga po veličini vjerska zajednica, koja okuplja Hrvate pravoslavce. Svim pravoslavcima hrvatskog podrijetla, državljanstva i jezika upućujemo trajni poziv na povratak i trajno pridruživanje Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi.

Naše današnje molitve upućene su kako svim Hrvatima pravoslavne vjere poginulim u Drugom svjetskom ratu i poraću, tako i svim pravoslavnim hrvatskim bojovnicima Domovinskog rata, poginulim za Hrvatsku.

Vječni im spomen!

Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar