Autor: administrator
POPIS 2021: Hrvata je pravoslavaca 20 puta više od članova SPC
Nedavno su objavljeni konačni rezultati Popisa stanovništva 2021. Donosimo dio onih vezanih za vjeroispovjesti i vjerske zajednice, koji su nam zanimljivi.
PODATCI IZ POPISA 2021.:
Katolici 3 057 735,
Protestanti 9 956,
Muslimani 50 981,
Pravoslavci 128 395
VJERNICI PO ETNIČKOM PODRJETLU:
Hrvati – katolici 2 988 051,
Hrvati – pravoslavci 15 980,
ostale religije 33 999,
ne izjašnjavaju se 51 147;
Srbi – pravoslavci 101 250,
katolici 2 042,
muslimani 38,…
VJERNICI PRAVOSLAVNIH CRKAVA, KOJE JE POPIS PONUDIO:
SPC 1 518,
MPC 53,
CPC 15 i
BPC 8.
Nije bilo moguće slobodno izjašnjavanje o vjerskim zajednicama jer se za HPC nije bilo moguće izravno izjasniti zbog toga jer nije bila na popisu ponuđenih vjerskih zajednica.
Dne 1. listopada 2021. mi smo u Europskom domu održali tiskovnu konferenciju kako bismo ukazali na neke nepravilnosti u Popisu iz 2021. koje ga čine (djelomično) nezakonitim.
U RH svi državljani su Hrvati po državljanstvu i uživaju ista prava. U RH ne smije netko uživati više prava u usporedbi s nekim drugim pa tako ni pripadnici nacionalnih manjina.
Povodom rasprava o Zakonu o popisu stanovništva Milorad Pupovac tražio je da se Hrvati izjašnjavaju o svojoj pripadnosti vjerskim zajednicama ali samo o onima koje su registrirane i imaju ugovor sa državom. Na ovaj način iz popisa odmah ispada Crnogorska PC, koju je RH registrirala 2006. godine ali još uvijek nema ugovor sa državom, zatim mali ali cijenjeni dio hrvatskog naroda Hrvati pravoslavci i njihova HPC. HPC je sljednica svjetski priznate Karlovačke arhiepiskopije, pravoslavne crkve Hrvatskog kraljevstva, koja je postojala kao hrvatska autokefalna crkva više od 200 godina. HPC je odavno ispunila sve zakonske i sve dodatne uvjete pa čak je dobila i presuda Visokog upravnog suda RH u svoju korist ali još uvijek čeka registraciju.
Na popisu stanovništva 2011. ljudi su se izjašnjavali po narodnosti i vjeroispovjesti kao što predviđa i novi zakon u članku 15. Na tom popisu pravoslavcima se je izjasnilo 16 647 Hrvata. Taj je broj veći od sveukupnog broja članova svih vjerskih zajednica upisanih u Evidenciju vjerskih zajednica.
Što se tiče srpske nacionalne manjine neshvatljivo je kako u Hrvatskoj sva tijela državne i lokalne vlasti olako ne samo prihvaćaju nego čak i promiču kao činjenicu suludu pretpostavku da je svaki Srbin pravoslavac, iz koje pogrješne pretpostavke krivo zaključuju da slijedi i obrnuto, da je svaki pravoslavac Srbin. Ove se dvije pogrješke na žalost ne poništavaju, nego zbrajaju.
Ako pretpostavimo da su svi Srbi pravoslavci, tko su onda onih 2 042 Srba katolika ili 13 000 Srba ateista prema popisu iz 2021.? Jesu li oni po tomu uopće Srbi? Je li sam Milorad Pupovac Srbin kad znamo da nije pravoslavac nego ateist, iz čega logično proizlazi da nije ni Srbin?
Ispada da je Hrvatska jedina država na svijetu u kojoj su svi pravoslavci Srbi što nije slučaj čak u Srbiji u kojoj postoje 1,5 mil. nekih drugih pravoslavaca – Rumunji, Vlasi, Bugari, Makedonci, Cincari …
Izjašnjavanjem o pripadnosti vjerskim zajednicama na popisu stanovništva 2001., SPC je imala samo 40 434 člana. Bilo je nešto malo članova Bugarske PC i Makedonske PC, a čak 196 969 pravoslavaca koji su se izjasnili generičkim pravoslavcima bez nacionalnog predznaka. Dakle tada se je samo 18 % pravoslavaca izjasnilo članovima SPC ali godinu i pol kasnije Račan potpisuje ugovor baš s tom srpskom crkvom i nije ga bilo briga za ostalih skoro 200 000 pravoslavaca, koji da su htjeli mogli su se učlaniti u neku stranu PC u Hrvatskoj ali nisu.
Milorad Pupovac tražio je u Saboru da se ljudi izjašnjavaju samo u svezi registriranih vjerskih zajednica i onih koje imaju ugovor sa državom, a zaboravlja kakvo je bilo stanje u travnju 2001. kad su se ljudi izjašnjavali o članstvu u vjerskim zajednicama. Činjenica je da je s nepostojećom „SPC u Hrvatskoj” Ivica Račan podpisao ništetni ugovor u prosincu 2002., dakle godinu i pol dana nakon što se dio popisivanih slobodno izjasnio o svom članstvu u SPC. U Srbiji je SPC registrirana još kasnije – godine 2006., što su pune četiri godine nakon što je registrirana u Hrvatskoj i pet i pol godina nakon popisa stanovništva 2001.
Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica NN 83/02, 73/13 Članak 1. „Crkva ili vjerska zajednica u smislu ovoga zakona je zajednica vjernika upisana u Evidenciji vjerskih zajednica u RH”.
U Evidenciji vjerskih zajednica RH kod Ministarstva pravosuđa i uprave nema niti SPC, niti „SPC u Hrvatskoj” što znači da u RH nije registrirana nikakva srpska crkva.
Iz svega toga slijedi da se na Popisu stanovništva 2021 popisivani nisu smjeli izjašnjavati kao pripadnici niti SPC, niti „SPC u Hrvatskoj” jer one nisu registrirane u RH i kao takve ne mogu biti na popisu vjerskih zajednica!
Saborska većina je svojevremeno odbila Pupovčev amandman po kojem je on tražio da pripadnici nacionalnih manjina popisuju pripadnike nacionalnih manjina, jer je potrebno te ljude, on kaže „ohrabriti“ da se izjasne Srbima, da govore srpskim jezikom i da su pripadnici SPC, a zapravo je trebalo napraviti institucijski pritisak na Hrvate pravoslavce. To da nije amandman prihvaćen očito ne sprječava vladajuću koaliciju SDSS-a, HDZ-a i Državni zavod za statistiku da djeluju kao da je taj amandman usvojen, a ne s razlogom odbačen.
Na elektroničkom popisnom obrazcu nije se moglo izjasniti pripadnikom HPC jer je sustav automatski nudio popis vjerskih zajednica i se nije moglo upisati ni jednu koja nije na tom automatskom popisu. Na tom popisu nema HPC. Zato smo preporučili ljudima pričekati terenske popisivače jer samo tiskani obrazac koji je objavljen na stranici DZS daje mogućnost da se popisivani slobodno izjasne za bilo koju vjersku zajednicu koja je ili nije upisana u evidenciju vjerskih zajednica (na str. 9 pod brojem 21 nalazi se prazno polje). Nažalost tiskanog obrazca nije bilo nego su popisivači elektronički popisivali koristeći isti program, koji je bio kod elektroničkog popisivanja i gdje se nije mogao nitko izjasniti za HPC.
Jedina je mogućnost bila da se kod „napomene” dodatno upiše HPC što smo i mi osobno učinili ali usprkos tomu, evo nema niti jednog popisanog člana HPC. Moguće je da su tako učinile i tisuće drugih vjernika, ali ravnatelj DSZ strahuje da će se nekome zamjeriti ako to objavi.
Zakonodavna vlast, izvršna vlast i Državni zavod za statistiku udruženim su podhvatom učinili sve što je u njihovoj moći da prikažu što veći broj Srba i pripadnika Crkve Srbije u Hrvatskoj. Bilo je plakata SDSS-a (BUDI E-SRBIN), spotova na televiziji itd., koji pozivaju hrvatske državljane da se popisuju preko sustava e-građani i izjašnjavaju kao Srbi, s materinski srpskim jezikom i da su kao članovi Pravoslavne crkve Srbije.
Kad svi oni znaju koliki je novac iz državnog računa RH potrošen na svu ovu kampaniju i kad to usporedimo s rezultatima popisa 2021., sumnjam da su zadovoljni time.
Ono bitnije zbog čega su se ponajviše zakonodavna, izvršna vlast i DZS udružili u zajedničkom podhvatu je to da se nikako ne smije dozvoliti da se bilo tko izjasni kao vjernik HPC kako bi mogli tvrditi da takvih nema.
Tako se već 150 godina krivotvori povijest pravoslavlja u Hrvatskoj. Kad
bi netko nakon još 150 godina potražio dokument, iz kojeg je vidljiv broj
vjernika HPC 2021., naišao bi na Popis 2021. po kojemu takvih nema.
Odmah po objavljivanju podataka iz Popisa 2021. na službenim stranicama tzv. SPC u Hrvatskoj objavljen je članak, koja je svrha rugati se HPC zato što na popisu nema njenih vjernika. Nije bitno to da se za HPC nije bilo moguće izjasniti, a kad se već tko i uspio tako izjasniti na neki posredni način, svejedno nije u rezultatima.
Nama nije jasno zašto to SPC tako veseli kad znamo da je na Popisu 2021. bilo 15 980 Hrvata pravoslavaca i koji bi se, kad bi im je bilo omogućeno, svakako izjasnili vjernicima HPC, koji je broj 10,5 puta (1 050 %) veći od broja vjernika SPC, koji je jadnih 1 518. Vrijedi napomenuti da se broj vjernika SPC, kojih je na popisu iz 2001 bilo 43 440 a sad 1 518, smanjio čak 26 puta u odnosu na popis iz 2001.
Ovi 1 518 članova SPC čine samo 1,18 % pravoslavaca u Hrvatskoj
Kad se zbroji da u RH ima 50 svećenika SPC, pet do sedam episkopa, nepoznati broj monaha, stotinjak službenika u administraciji i još najmanje 100 zaposlenika u crkvama (pjevači, čistači, prodavači svijeća …) i njihovih obitelji, ispast će da su oni koji su se izjasnili kao vjernici SPC zapravo oni koji su za to plaćeni, a plaća ih hrvatski narod iz državnog proračuna RH.
HRVATSKA JEDINSTVENA NA SVIJETU
Postoji nešto po čemu je Hrvatska jedinstvena na svijetu – kad podjelimo broj vjernika Crkve Srbije u RH kojih je 1 518 na broj svećenika i episkupa ispada da je u RH jedan svećenik SPC na 30 vjernika i jedan episkop na 200 vjernika što ne postoji nigdje na svijetu.
Usporedbe radi vrijedi izračunati što bi bilo u Srbiji da SPC ima isti omjer broja vjernika po svećeniku (30 vjernika) i po episkopu (200 vjernika) na šest mil. vjernika. Došli bismo do suludog broja od 200 000 svećenika i 30 000 episkopa ali to se ne može dogoditi u Srbiji koja čak ni NE UZDRŽAVA SPC, nego samo u Hrvatskoj, koja očito uzdržava tu stranu crkvu i izvan granica RH, da ne velimo i u njenoj matičnoj državi.
Izračunali smo i to da iz onih 3 000 000 EUR (20 000 000 Kn), koje SPC dobiva od hrvatske države idu zapravo 2 000 EUR po vjerniku što je isto jedinstveno u svijetu da takav iznos po vjerniku ide za uzdržavanje neke crkve, još više što je to strana crkva strane države.
VJERODOSTOJNI PODATCI IZ SRBIJE
Prije par dana Savo Štrbac je za beogradsku Politiku nakon što je zadao smjernice za rušenje poglavara HPC izjavio da je Hrvata pravoslavaca 40 000.[1]
Prije tri mjeseca je predsjednik Srbije objavio da je Hrvata pravoslavaca 30 000.
Niti Štrbca, niti Vučića ne možemo smatrati izvorima istine ali njima ne odgovara povećani broj Hrvata pravoslavaca i zato im u ovoj situaciji možemo vjerovati, a i ranije su objavljivali podatke o hrvatskom Popisu 2021., za koje se je kasnije uspostavilo da su istiniti.
Ne znamo otkud njima ti brojevi, ali to je vrlo vjerojatno broj onih koji su se izjasnili kao Hrvati pravoslavci, a da je dobar dio njih skriven pod „ostali kršćani”(179 159), „ostale religije”(33 999), „ne izjašnjavaju se”(51 147), „nepoznato”(53 084) ili „nije član niti jedne (od navedenih) crkava i vjerskih zajednica” (15 350).
Sve to dokazuje da je Hrvata pravoslavaca čak 20 puta više od vjernika SPC u Hrvatskoj.
ZAKLJUČAK
Kod Popisa 2021. postoji jedna činjenica, koja bode oči – da je čak 96 % pravoslavaca, koje se nisu izjasnili za niti jednu od ponuđenih pravoslavnih crkava.
Možda bi se o HPC izjasnio dobar dio pravoslavaca kad bi se mogli slobodno popisati, uz uvjet da su uopće znali da postoji Hrvatska pravoslavna crkva i da ona je ono što po crkvenom kanonu mora biti – Pravoslavna crkva Hrvatske i da k njoj mogu doći svi pravoslavci koji žive u Hrvatskoj bez razlike njihove pripadnosti nekoj narodnostnoj manjini.
Sve to znaju prepoznati pravoslavci u Hrvatskoj i zato se je samo u 10 godina broj vjernika HPC udvostručio.
Taj će se broj sad još više povećati kad se zna da je Visoki upravni sud Hrvatske presudio da je odbijanje registracije HPC nezakonito.
HPC ima čak 20 puta više vjernika od Crkve Srbije, koju RH u cijelosti uzdržava i jedina je koja se brine za vjerske potrebe pravoslavaca i sve ih poziva da se slobodno pridruže njenim redovitim bogoslužjima.
Sve u Božjem imenu na dobrobit blagovjernog hrvatskog naroda.
HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR
[1] http://www.veritas.org.rs/e-veritas-25-04-2023-promotori-tzv-hrvatske-pravoslavne-crkve/
HPC – KAMEN U CIPELI
Tekst je objavljen 19. travnja 2023. na FB stranici Tomislava Karamarka. Mi smo dodali naslov.
Pred sobom imam Evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj u kojoj je upisano 42 crkve, odnosno vjerske zajednice. Bogat je to i raznolik popis, no ja ću se referirati samo na pravoslavne crkve. Dakle, u RH su registrirane i egzistiraju Srpska pravoslavna crkva, Crnogorska pravoslavna crkva, Bugarska pravoslavna crkva, Makedonska pravoslavna crkva. No na ovoj evidencijskoj listi ne postoji Hrvatska pravoslavna crkva. Spomenuta crkva ima 20-ak tisuća vjernika, dakle etničkih Hrvata – pravoslavaca. Aleksandar Radoev Ivanov, hrvatski arhiepiskop godinama se bori za ravnopravnost i ustavom zajamčena prava svojih vjernika, vjernika Hpc.Najnovija epizoda ove borbe zapravo ukazuje na prave namjere onih koji ne žele da Hrvati pravoslavci napokon postanu ravnopravni građani. Naime, iako je Visoki upravni sud svojom presudom od 7.rujna 2022.godine otvorio vrata ispravljanju ove nepravde, Ministarstvo pravosuđa i uprave donosi rješenje kojim negira spomenutu presudu i odbija zahtjev za legalizacijom Hrvatske pravoslavne crkve. Izvršna vlast superiornija u odnosu na sudsku…???
Nomenklatura koja stoji iza ovog rješenja, zajedno sa svojim nalogodavcima, sigurno će biti upamćena kao suporter velikosrpskih aspiracija, formuliranih kroz bolesnu ideju nazvanu “srpski svet”.
SPC ima presudnu ulogu u ovoj staro-novoj tragikomičnoj ali i opasnoj igri.
Kreatorima ovog projekta Hpc je kamen u cipeli. Zašto hrvatska (europska) vlada ne štiti prava svojih građana ali i nacionalne interese Republike Hrvatske?
Quo vadis, Croatia?
Hm, suvišno pitanje…
OSVRT HRVATSKOG ARHIEPISKOPA ALEKSANDRA
Hrvatski tjednik u broju 968 od 13. travnja 2023. donosi osvrt hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra o opetovanom ustrajanju Mnistarstva pravosuđa i uprave na sramnoj i protuzakonitoj odluci, unatoč jasnoj pravomoćnoj presudi Visokog Upravnog suda.
NASILNO SPRJEČAVANJE UPISA HPC
Hrvatski tjednik broj 968 od 13. travnja 2023. donio je zanimljiv članak koji objavljujemo u preslici.
Osvrt Na Zagrebačku Tribinu O Hrvatskoj Pravoslavnoj Crkvi
Piše: Miro Perković
Udruga za promicanje istine o hrvatskoj povijesti održala je u utorak 18. travnja u Zagrebu, u hotelu Sheraton, tribinu pod nazivom „Istina o pravoslavnim Hrvatima“. Predavanja su održali Damir Borovčak, Igor Vukić i Tihomir Dujmović, a kao posljednji govornik se prisutnima obratio i arhiepiskop Aleksandar. Velika dvorana hotela Sheraton je bila solidno popunjena što govori o interesu javnosti za navedenu problematiku.
Jedino je ozvučenje bilo loše podešeno, ali to ne mijenja činjenicu kako politika ne dopušta registracije HPC-e u modernoj hrvatskoj državi. Preslika negacijskog odnosa hrvatske države prema HPC-i je i zadnji popis stanovništva gdje nije postojala mogućnost da se bilo tko izjasni pravoslavnim Hrvatom, dok se na popisu 2011. tako izjasnilo preko 16.000 građana.
Spomenut je i pogrom koji je HPC prošla 1945. kada su, u montiranim političkim procesima, komunističke vlasti dale pogubiti sve njene velikodostojnike, i istaknute pojedince unutar same HPC-e.
Uvodni govornik je bio Damir Borovčak koji je predstavio novotiskani Zbornik radova – Simpozij Hrvatske pravoslavne crkve – kojem je on urednik. Govorio je o znamenitim Hrvatima pravoslavne vjere koji su živjeli u 19. i početkom 20. stoljeća, a koje Srbi svojataju. Borovčak je spomenuo i probleme koje su kao organizatori tribine imali s otkazivanjem već dogovorenih prostora u Rijeci i Zagrebu a poradi nepopularne tematike u cjelokupnom hrvatskom političkom i medijskom prostoru.
Tihomir Dujmović je podsjetio na ignorantski odnos hrvatske novinarske struke vezano za tematiku HPC-e. Podsjetio je kako je nakon Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj ubijen najveći broj novinara u cijelom svijetu a da se do danas nitko iz HND-a nije sjetio tog zločina, a niti želi čuti za njega.
Igor Vukić je govorio o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi za vrijeme NDH kada je za ministra izabran sarajevski Srbin dr. Savo Besarović kako bi doprinio smirivanju tenzija između većinskog katoličkog i muslimanskog, i manjinskog pravoslavnog stanovništva. „Savo Besarović je izbrisan iz povijesti iako je svojim radom doprinio smirivanju odnosa, i iako je spasio mnoge živote zahvalili su mu tako da su ga na kraju rata ubili.“ kaže Vukić.
Arhiepiskop Aleksandar je govorio o problemu registracije HPC-e: „Nakon trideset mjeseci umjesto trideset dana, dobio sam odluku Ministarstva uprave, negativnu. Nakon dvije, tri godine dobio sam i odluku prvostupanjskog upravnog suda, a prije nekoliko mjeseci dogodila se presuda Visokog upravnog suda koja kaže kako se poništava presuda Upravnog suda u Zagrebu kao i rješenje Ministarstva uprave.“
Međutim, to nije kraj priče, nastavlja Aleksandar: „Pričekali smo nekoliko mjeseci, probijeni su svi rokovi, a novo rješenje Ministarstva pravosuđa i uprave je glasilo da se odbija zahtjev za upis u evidenciju Hrvatske pravoslavne crkve. Na sedam stranica obrazloženja ponavljaju sve ono što je bilo u prvom negativnom rješenju, kao da presuda Visokog upravnog suda ne postoji.“
„Ni Srpska pravoslavna crkva nije upisana u evidenciju, ali ima ugovor s državom o financiranju. Hrvatska daruje i državnu imovinu Srpskoj pravoslavnoj crkvi iako tada na području Hrvatske ta crkva niti ne postoji, već se radi o Pravoslavnoj crkvi austrijske monarhije sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima od 1707. godine. Nakon toga je Hrvatski sabor u 19. stoljeću donio pet odluka, od toga dva zakona o pravoslavnoj, tada nazivanoj Grčko-istočnoj crkvi. Kakva Srbija? A možete se pitati kada su Srijemski Karlovci postali dio Srbije? Pa, u komunističkoj Jugoslaviji.“ kazuje arhiepiskop Aleksandar.
Zaključak tribine je kako povijest hrvatskog pravoslavlja ne bi smjeli pisti Srbi nego Hrvati.
Udruga Hrvatski Ratnik
preuzeto s: https://hrvatskiratnik.hr/osvrt-na-zagrebacku-tribinu-o-hrvatskoj-pravoslavnoj-crkvi/?
Osvrt na knjigu Zbornik radova – Simpozij Hrvatske pravoslavne crkve
Zbornik radova – Simpozij Hrvatske pravoslavne crkve objavljen je u veljači ove 2023. godine (nakladnik Zaklada predziđe kršćanstva; urednik Damir Borovčak) i već je komentiran na nekim portalima, a simpoziji tijekom 2018. i 2019. godine također su praćeni ponovno od samo nekih portala.
Tema je od nacionalne važnosti jer pravoslavni vjernici hrvatske nacionalnosti, a riječ je o više desetaka tisuća vjernika, nemaju pravo na izbor, ili pripadati Srpskoj pravoslavnoj crkvi za koju ne vrijede zakoni RH, ili pripadati nepriznatoj Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi kojoj Vlada RH osporava osnovna prava koja imaju vjerske zajednice, njih više od 50 među kojim i 10 židovskih općina/zajednica. Prema tome, nema sumnje da u RH Vlada RH krši ljudska prava. Zanimljivo je da prije dvije godine nije bilo SPC u registru vjerskih zajednica RH, a naknadno u registar je dodano 433 ‘organizacijskih oblika SPC’, što je nejasan pojam. Ima puno muteži od strane Vlade RH u korist SPC a na štetu HPC, no to je stvar moralnih političara da isuše ovu močvaru umjetno stvorenu na relaciji Vlada RH – SPC u zadnjih dvadesetak godina i da ne ostavljaju građanima rješavanje problema kroz skupe i dugotrajne sudske procese u traženju pravde kroz perspektivu građana ‘korumpiranog pravosuđa’, a koju će ipak naći na nekom od sudova Europske unije na sramotu RH. Znači, ne samo da nam Vlada RH oduzima osnovna ljudska prava nego nas i u svijetu sramoti. Ovdje nije riječ o demokraciji nego o državnom terorizmu.
Zbornik radova – Simpozij Hrvatske pravoslavne crkve vrlo je lijepo uređen sa slikama i dokumentima te bih ga svakako preporučio svima koji žele brzo doći do osnovnih i relevantnih spoznaja o HPC, koja je starija od SPC za stoljeće ili dva, pa molim odgovorne ispraviti sadržaj na mrežnoj stranici enciklopedija.hr.
I sad po redoslijedu u knjizi Zbornik radova – Simpozij Hrvatske pravoslavne crkve (čiju je lekturu i korekturu potpisala Rajna Gatalica, za fotografije pobrinuli su se Damir Borovčak i Mariana Ivanova, za omot je odgovoran Branko Hrkač, za grafički prijelom Krešimir Ivanček, a za tisak Graforad, Rugvica) osvrnut ću se na neke bitne činjenice. No prije toga preporučio bih pročitati Osvrt urednika Zbornika (vidi stranice 136 – 138).
U Pozdravnom slovu hrvatski arhiepiskop Aleksandar kaže da je u 17 godina SPC dobila više od pola milijarde kuna (66 milijuna eura ili blizu 4 milijuna eura godišnje) iz državnog proračuna, bez sumnje iznos hvale vrijedan.
Neumorni Damir Borovčak dok daje pregled znamenitijih Hrvata pravoslavaca kaže: ‘Istinom treba odgovarati i suprotstaviti se protiv podvala i laži. Činjenica jest da hrvatski političari ili ne poznaju hrvatsku povijest, ili nemajuhrabrosti odgovoriti na izazove suvremenih podvala i krivotvorina’. Teško je ne složiti se s njegovim riječima. Ovdje bih želio reći da mi je dugo trebalo doći do spoznaje i nakon nekoliko metara visine pročitanih knjiga koje obrađuju hrvatsku povijest dvadesetog stoljeća shvatio sam značenje srpskog nacizma kroz trajnu prijetnju Hrvatskoj i hrvatskim interesima. Ovakvo stanje u društvu nije došlo preko noći, jer u prosjeku su birači svake dvije godine od 2000. imali priliku izabrati one koji bi stvorili pravednu državu bez nametnutih ideoloških podjela, a sljedeće godine imat će ponovo priliku. S neizlaskom na izbore birač nesvjesno podržava sadašnje stanje. Meni nije bitno koja će opcija (stranka) pobijediti, već želim živjeti u zemlji gdje će zakon biti jednak za sve, koja će biti pravedna i koja će se temeljiti na povijesnim istinama, a ne lažima.
Profesor Goran Jurišić sa zanimljivom biografijom obrađuje povijest hrvatskog pravoslavlja i dokazuje da ‘Pravoslavlje u Hrvatskoj u pravilu nema nikakve veze sa srpstvom i sa Srbijom. Povijest hrvatskog pravoslavlja ne počinje s NDH’. Nakon međunarodnog priznanja 1878. Srbija je bila austro-ugarski i hrvatski vazal (podanik), no činila je sve da razjedini pravoslavno stanovništvo i da ih uvjeri da su svi pravoslavci Srbi.
Ante Brešić pl. Mikulić, doktorand humanističkih znanosti obrađuje razvoj crkvene pravoslavne heraldike u Hrvatskoj, vrlo interesantna tema s mnogim slikama. On kaže: ‘Na poziv kralja Leopolda I. Habsburškog pravoslavno pučanstvo različitih naroda krajem 17. stoljeća počelo se useljavati iz Osmanskog Carstva na prostor Ugarskog i Hrvatskog Kraljevstva. Nakon 1708. godine počinje se reflektirati različitost pravoslavne crkve u hrvatskim i ugarskim zemljama, naspram one u Raškoj (je li Raška bila hrvatska ili srpska treba pitati Bugare) i da su nadbiskupi pravoslavne crkve bili u potpunosti autokefalni, tj. zasebni’. Prva pravoslavna hrvatska crkva pod nazivom Karlovačka mitropolija začeta je u Srijemskim Karlovcima na samom početku 17. stoljeća, danas mjestu u neposrednoj blizini Novog Sada na Dunavu, i nema veze s gradom Karlovcem koji je osnovan 1579., a kojeg je gospodin Hrastov 1991. obranio.
Svećenik p. Dragan Majić prikazuje Povelju austrijskog cara Karla VI. i ujedno hrvatskog kralja, Karla III. koja izričito govori o istočnoj crkvi grčkog obreda, a ne o SPC. Tekst Povelje govori o doseljenicima koji su nazivani Grcima i koji su pripadnici istočne Pravoslavne crkve. Pater Majić kaže ‘Karlovačka arhiepiskopija (u nekim tekstovima se koristi naziv ‘metropolija’) ili Hrvatska pravoslavna crkva dobila je autokefalnost od Carigradske patrijaršije godine 1707. i trajala je više od 200 godina, do 29.10.1918. godine kad je stvorena Kraljevina SHS i kad je iste godine autokefalnost dobila ujedinjena Srpska pravoslavna crkva’. Važno je napomenuti da ‘HPC u Srijemskim Karlovcima nikad nije donijela odluku o pridruživanju SPC’. Slično kao i s Hrvatskom koja je ugurana na prijevaru u Državu SHS, kasnije u krvavu Kraljevinu Jugoslaviju, tj. četničku državu.
Svestrani novinar-istraživač i hrvatski branitelj Mario Filipi govori o Nikoli Tesli u iskrivljenom ogledalu. S mnoštvom uvjerljivih dokaza gospodin Filipi kaže: ‘Iz svega toga proizlazi jasan zaključak da je Tesla bio Hrvat pravoslavne vjere, a porijeklom katolik po obije linije’. Nedavno je gospodin Filipi imao zapažen nastup kod Marka Juriča u Podcastu Velebit koji je do sada pogledalo već gotovo 50 tisuća gledatelja.
Doktor Darko Richter govori o slavnom vojskovođi Svetozaru Borojeviću, pravoslavnom Hrvatu. U tekstu doktora Richtera svidio mi se stih: ‘Po pevu se pozna ptica, po govoru Hrvatica’. Izvrsno! Njegova baka Milka pokopana je 1913. po grčko-istočnom obredu. Zanimljivo je da ‘Dva su Hrvata na najvišim položajima u vojsci bila lojalna carskoj i kraljevskoj dinastiji (Austro-Ugarske), zapovjednik mornarice viceadmiral Maximilian Njegovan i feldmaršal Svetozar Boroević’, ali niti jedan nije tu lojalnost pretpostavio razumu i uljuđenosti niti u najtežim trenutcima’.
Gospodina Marija Živkovića i njegovu suprugu sveti otac Ivan Pavao II. imenovao je sudionicima Sinode biskupa o obitelji 1980. godine i bili su također članovi Papinskog vijeća za obitelj u Vatikanu u dva petogodišnja mandata. Gospodin Živković govori o broju Hrvata pravoslavaca u postotcima prema popisu stanovništva iz 2011. godine i kaže: ‘Samozvani kralj Aleksandar Karađorđević nasilno je ukinuo Karlovačku eparhiju (u nekim tekstovima se koristi naziv arhiepiskopija, a negdje metropolija) kojoj su pripadali pravoslavci u Kraljevini Hrvatskoj. Također je ukinuo pravoslavne institucije koje su pokrivale Crnu Goru i Makedoniju te je u državi SHS uspostavio Srpsku pravoslavnu crkvu, koja do tada uopće nije postojala pod tim imenom’.
Istaknuti istraživač činjenica o NDH i logoru Jasenovac Igor Vukić govori o Hrvatskim pravoslavcima u Drugom svjetskom ratu i djelovanju Hrvatske pravoslavne crkve (1942. – 1945.) te citira Pavelića: ‘Nitko nije protiv pravoslavlja, ali u Hrvatskoj ne može biti srpsko-pravoslavna crkva jer su svugdje na svijetu pravoslavne crkve nacionalne crkve’. Pretpostavljam da je to osnovni problem uskraćivanja prava na registraciju HPC u RH. Naime, kad istinu kaže Ante Pavelić, onda se ta istina ignorira i u tom slučaju lažima nema kraja. Isto je sa starim hrvatskim pozdravom ‘Za Dom Spremni’ iz vremena prije NDH što primitivci ignoriraju i vraćaju narod u olovne godine komunizma, tj. totalitarizma, a članica smo EU. Koji apsurd! Gospodin Vukić pored poučnog sadržaja daje i popis dijela ubijenih svećenika i vjernika HPC.
Naš general Željko Glasnović govori o ‘saborskim zastupnicima u kojima se đavao zaglavio poprijeko i ne može izaći’. Spominje i četničke okrutnosti u BiH i Kosovu, kao i četništvo na čelu sa SPC, a zaključuje s pozdravom ‘Izgonite đavle i za Hrvatsku – svi uz Krista protiv komunista!’. Prilaže i kopiju stranice 2 Vjesnika iz 30. 6. 1945. naslova ‘Inspiratore i izvršioce nečuvenih zločina nad našim narodom i njihove pomagače stigla je zaslužena kazna’. Riječ je o poubijanom pravoslavnom, muslimanskom i evangelističkom svećenstvu od strane komunista, tj. ‘antifašista’.
Nakon toga slijedi tekst Hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra ‘Hrvatska pravoslavna crkva – krivotvorine i zablude’ koji svakako vrijedi pažljivo pročitati. Među brojnim činjenicama istaknuo bih informaciju iz lipnja 2019. prema kojoj patrijarh Bartolomej potvrđuje da nije postojala priznata Srpska pravoslavna crkva u srednjem vijeku. Među vrijednim dokumentima za istaknuti je kopiju Propisa prema kojem se moraju nazivi ‘pravoslavna crkva’ i ‘grčko-istočna crkva’ preimenovati u Srpska pravoslavna crkva.
U dijelu Povijesnih svjedočanstava iz starog tiska važno je pročitati ‘Poslanicu onim pravoslavnim Hrvatima koji kažu da su Srbi’ koju je napisao Marko Mileusnić, pravoslavni Hrvat 1895. godine.
U Izboru članaka o HPC poslije simpozija ima nekoliko tekstova koje se ne smije propustiti pročitati. Autori članaka (Damir Borovčak, Mijo Ivurek i hrvatski arhiepiskop Aleksandar) dobro su upućeni u problematiku o kojoj pišu.
I na kraju htio bih zaključiti ovaj osvrt briljantnim riječima hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra: ‘Kod stvaranja nove crkve (misli se na SPC) u novoj državi (misli se na četničku državu) ima toliko nepravilnosti da zapravo nema pravilnosti’.
Vrlo poučnu i nadasve interesantnu knjigu Zbornik radova – Simpozij Hrvatske pravoslavne crkve svakako pročitati!
dr. Ivica Tijardović
ODRŽANA JE JOŠ JEDNA TRIBINA ISTINA O PRAVOSLAVNIM HRVATIMA
Tribina Istina o pravoslavnim Hrvatima, održana je 18. travnja 2023. godine u Hotelu Sheraton u Zagrebu.
Hrvatska pravoslavna crkva 