GRANICA NA DRINI

Često se u Hrvatskoj spominje GRANICA NA DRINI, ali tko tu s kim graniči?

Jasno je da je to istočna granica Hrvatske, a nitko ne spominje tko je istočni susjed, kao da je to neka Srbija, ali ne može se graničiti s nepostojećom državom. Ova karta pokazuje da je istočni susjed Hrvatskog kraljevstva Bugarsko carstvo na čijem je teritoriju pogranična pokrajina Srbija te bugarski gradovi Sirmium (Srijemska Mitrovica), Belgrad, Vidin, Niš, Ras, Ohrid, Avlona, Sofija.

Na jednom od portala koji su zakupili .hr domenu objavljen je članak pod naslovom: RUŠIMO HRVATSKE MITOVE – Je li hrvatska granica na Drini povijest ili ustaški mit? Poveznica: https://www.index.hr/Vijesti/clanak/rusimo-hrvatske-mitove-je-li-hrvatska-granica-na-drini-povijest-ili-ustaski-mit/1000809.aspx

Autor prelazi s Rimskog carstva na Osmansko carstvo – po njemu u međuvremenu Hrvatskog kraljevstva nije bilo. „Nova politička razdjelnica konačno je definirana 1878. kad je Austro-Ugarska zaposjela Bosanski vilajet (kako se od 1867. nazivala ta osmanlijska upravno – teritorijalna jedinica) te stvorila pokrajinu Bosnu i Hercegovinu. Time je Drina izrasla u granicu između Austro-Ugarske Monarhije i samostalne Kneževine (od 1882. Kraljevine) Srbije.” Srbija već postoje ali Hrvatske još nema?

Evo što je Poglavnik Ante Pavelić rekao u razgovoru s novinarom talijanskog lista Il Giornale d’Italia 14. travnja 1941., dan prije nego što je stigao u Zagreb, izjavio da je “prirodna granica dviju država – Hrvatske i Srbije – na Drini i ostaje ista kao i ona koja je dijelila Istočnu imperiju od Zapadne imperije“. Prema njemu, “današnje obnavljanje hrvatske nezavisnosti ima svoju osnovu u historijskom i etničkom momentu. Panslavistički pokret je proširio u cijelom svijetu vjerovanje da smo mi i Srbi jedan narod. To nije istina budući da Hrvati po rasi nisu Slaveni nego su porijeklom Hrvati i ništa više. … dva naroda se razlikuju etnički čak i u somatološkom smislu” (Il Giornale d’Italia, 15. 4. 1941.).”

Ni u ovom drugom tekstu nema Hrvatskog kraljevstva: https://historija.info/podjela-rimskog-carstva-granica-na-drini/

Prije navedeni autori ne znaju (ili se prave da ne znaju) da je postojalo Hrvatsko kraljevstvo pa ga zato ni ne spominju. Kad već hrvatska (jugoslavenska) povijest ne zna da je ono postojalo, moramo potražiti neke povjestne izvore koji o njemu govore. Tako je GRANICA NA DRINI neka granica ali nitko ne kaže tko tu s kim graniči, nekako se podrazumijeva da je to granica hrvatstva i srpstva. Tadašnje se Hrvatsko kraljevstvo ne spominje, ali spominje se Srbija, koje tad još nije bilo.  

Prikazana karta pokazuje stanje na zapadu Balkanskog poluotoka godine 925. i na njoj se vidi da je istočni susjed Hrvatskog kraljevstva Bugarsko carstvo na čijem je teritoriju pogranična pokrajina Srbija kao i bugarski gradovi Sirmium (Srijemska Mitrovica), Belgrad, Vidin, Niš, Ras, Ohrid, Avlona, Sofija. Ova se granica nije promijenila 200 godina. Kad već hrvatski (jugoslavenski) povjestničari ne spominju Hrvatsko kraljevstvo, mogli bi bar spomenuti njegovog istočnog susjeda, a Bugari ionako znaju tko je tada bio njihov zapadni susjed. Znao je to i bizantski car Konstantin VII Porfirogenet, koji oko 950. piše o Hrvatima (De administrando imperio, XXIX) da se oni tako nazivaju jer vladaju velikom zemljom i da su tako jaki da ih se čak snažni i opasni Bugari ne usude napasti.

U poglavlju XXXII Porfirogenet govori ne o Srbiji, koja ne postoji, nego o Srbima: „Srbi su na jeziku Romeja (Rimljana) označeni kao “robovi” ili „sluge”, zbog toga što su u pučkogovoru „servili” (grčki – ῾σέρβυλα᾽ – servila, hrv. – opanci ) cipele koje su nosili robovi, nazivani su još i „cervuliani” (grčki – ῾τζερβουλιανοὺς – cervulianus, hrv. – opančari, bug. i starosl. – цървулани), oni koji nose jeftinu, prosjačku obuću.“ („Σέρβλοι δὲ τῇ τῶν Ῥωμαίων διαλέκτῳ δοῦλοι προσαγορεύονται, ὅθεν καὶ ῾σέρβυλα᾽ ἡ κοινὴ συνήθεια τὰ δουλικά φησιν ὑποδήματα, καὶ ῾τζερβουλιανοὺς τοὺς τὰ εὐτελῆ καὶ πενιχρὰ ὑποδήματα φοροῦντας.)

Tako po Porfirogenetu nisu mogli slavni i snažni Hrvati u 10 st. graničiti sa bugarskim slugama Srbima, koji kao robovi državu nemaju nego su Hrvati graničili s Bugarima. Znači, GRANICA NA DRINI je istočna granica Hrvatske ali ne sa Srbijom jer se ne može graničiti s nepostojećom državom.

Činjenica je da su baš takve bile administrativne granice unutar Rimskog carstva, ali autor navedenog članka odmah prelazi na 16 st. i dolazak Osmanlija. Pa se onda iznenada dogodi neka slavna srpska pobjeda nad AU vojskom u I. sv. ratu baš na Drini. 

Nakon toga slijede YU – gluposti da je to granica između hrvatstva i srpstva.

Zaboravlja se da je u prosincu 1915. Drina opet postala granica između Hrvata i Bugara nakon što Bugari u samo 27 dana preuzeli cijeli teritorij Srbije. Ova granica traje još pune tri godine i za to vrijeme Srbije NEMA pa je tad obnovljena granica između hrvatstva i bugarstva.

Ako bi GRANICA NA DRINI bila ustaški mit onda bi početak povijest morala biti godina 1941., a svi znamo da tako nije.

Kao što je poznato, Ustaše, koje djeluju u prvoj polovici 20 st. izumili su „Za dom spremni” i hrvatski grb s početnim bijelim poljem još u 15 st. kad su taj grb stavili na krov crkve svetog Marka u Zagrebu.

Kad gledamo kartu možemo zaključiti da je Ustaški mit o Granici na Drini ipak nastao još 600 godina prije toga, kad je nastala prirodna granica između Hrvatskog kraljevstva i Bugarskog carstva u devetom stoljeću.

HRVATSKI ARHIEPISKOP ALEKSANDAR

VELIKA GOSPA

Povodom Velike Gospe Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar održao je sv. Božansku liturgiju u renoviranoj crkvi svetog Germogena.

“Svetkujući ovaj divni blagdan Majke Božje, dođite da zaplješćemo rukama. Slavimo Boga, koji se od nje rodio”

(Irmos Kanona)

Velika Gospa

Svim kršćanskim vjernicima čestitamo ovaj veliki blagdan.

Bogorodica ima posebno mjesto u srdcu hrvatskog naroda, jer ju on smatra svojom vjernom zaštitnicom.

Stoga, provedite ovaj blagdan slijedeći njene poruke u međusobnom razumijevanju, miru i obiteljskom zajedništvu.

Mateo Cerezo d. J. – The Assumption of the Virgin

Za blagdan Velike Gospe svečane liturgije će se održati u:

Nedjelja, 14. kolovoza, Velika večernja, s početkom u 17,00 sati i

Ponedjeljak, 15. kolovoza, Velika Gospa – Božanska sv. liturgija, s početkom u 10,00 sati.

Bogoslužja će održati Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar.

Dragi Hrvati, sretan vam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja!


Ove godine kao i svake, slavimo obljetnicu velike i uspješne hrvatske vojne operacije, pokrenute kad su propali svi miroljubivi pokušaji oslobađanja države iz srbijanskih kandži. To je proslava junaštva hrvatskih vitezova i hrvatske vojne pobjede nad srbijanskom okupacijskom vojskom. Srbijanska vojska u formi četnika i partizana udruženih u zajedničkom zločinačkom podhvatu protiv Hrvata tad je još uvijek bila bolje naoružana, imala je više oružja, topova i tenkova, ali do tad je već izgubila motivaciju za daljnje održavanje neprirodnih paradržavnih tvorbi po RH i BiH. Mišljenja smo da je ondašnja treća Jugoslavija, SRJ, odahnula zbog uspjeha te vojne operacije, jer je tzv. Krajina bila gospodarski neodrživa i vremenom je postajala financijskom crnom rupom srbijanskoj državi. To je ključan razlog zbog kojeg je ostavljena na cjedilu. Do tog trenutka dio preostalog stanovništva kojeg Srbi nisu protjerali 1991., već je odavno svojevoljno napustilo tu umjetnu tvorevinu i prepustilo ju njezinoj sudbini koju su u svojim srdcima slutili, a to je njezin povratak matičnoj državi RH i hrvatskom narodu. Naravno, pojavio se problem. JNA je preko svoje vojne doktrine poznate pod nazivom Doktrina naoružanog naroda, namjeravala odgovornost za pokušaj rušenja države i zločin genocida prebaciti na cijeli kolektiv, odnosno svo vojno sposobno stanovništvo u Krajini i tako abolirati ideološkog otca zločina: SANU; i suorganizatore zločina: srbijansku vladu i sabor te generalštab JNA. U funkciji prebacivanja odgovornosti bio je i od SRJ svima plaćeni ratni staž u dvostrukom trajanju. Naravno da je s tako postavljenim referentnim točkama najpametnije bilo kukavički, poput „zečeva“ (po riječima njihovog Vožda Slobodana Miloševića), pobjeći s kolektivnog mjesta zločina pred rukom pravde koja je poslala ovrhu, i skloniti se poput kriminalaca u primitivnu zemlju u kojoj pravde nema, Srbiju. Svoju kolonu sveli su na razinu „pete kolone“, koju nitko ne želi, a kako smo čuli, nisu ih željeli ni u Srbiji, jer znaju da podrijetlo tzv. krajišnika nije srpsko, nego hrvatsko. U svojoj naivnosti poslužili su im kao korisne budale i topovsko meso. Njihov bijeg imao je i posebne žrtve, samosvjestne Hrvate pravoslavce koji su odbili izravnu vojnu naredbu pridružiti se organiziranom povlačenju i odlasku Srba, i koji su odlučili ostati u svojoj ljubljenoj Domovini Hrvatskoj. JNA i četnici tek tad su ih “prepoznali” kao “suradnike Ustaša”, jer su zbog svoje pravoslavne kulture bili ispod vojnog radara. U takvim slučajevima srbijanska vojska je postupila u skladu sa svojim poznatim i uhodanim zločinačkim vojnim obrazcima, rješavala je „to“ na licu mjesta. Da će poslije te žrtve pripisivati Hrvatskoj vojsci, već je bilo dogovoreno.

Ovu veliku pobjedu Hrvati moraju slaviti stalno, svake godine i svakog dana u godini imati na umu što može učiniti složan i odlučan narod, ma koliko malobrojan bio i kako god teške okolnosti njegove duboke i gorke povijesti bile. Svim Hrvatima čestitamo Dan Oluje!

NEOBIČNI KRITERIJI SVETOSTI

Ovaj tekst dajemo kao uvod ponovnoj objavi jednog našeg starijeg teksta o Nikopoljskoj bitci i općenito o srpskoj suradnji s Turcima na širenju Islama po Jugozapadnoj Europi i Balkanu.

Danas svi znaju tko je bio Knez Lazar Hrebljanović, hrvatsko-ugarski vazal koji je junački poginuo na hrvatskoj strani u borbi portiv Turaka na Kosovu polju 1389., i to u izravnom srazu sa srbijanskim snagama koje su se borile na turskoj strani i doživjele potpuni debakl.

S druge strane, potrebno je upoznati i njegvog sina, srbijanskog despota Stefana Lazarevića, koji se pak junački borio na strani osmanlija i disciplinirano sudjelovao kao muslimanski vazal u bitkama protiv kršćanske Europe na strani sultana Bajazida I. U Vlaškoj se 1395. godine borio na strani Turaka u bitci na Rovinama, gdje je osmanlijska vojnica pretrpjela od rumunjskog vojvode Mirčea Starijeg velike gubitke. Jedna od prijelomnih bitaka između združenih kršćanskih snaga i osmanlija zbila se 1396. godine kod Nikopolja. Srpska teška konjica koju je vodio Stefan Lazarević, 19-godišnji sin “Cara Lazara” pokazala se je ključnom za pobjedu muslimana nad snagama kršćanskog saveza Žigmunda Luksemburškog.

Stevan Lazarević, freska iz crkve manastira Resava (Manasije), 1418. godine

Zbog svoje ključne potpore osmanskim snagama u osvajanju Balkana i širenju Islama na jugoistočnu Europu i Balkan, od Turaka je kao nagradu za svoj trud dobijao posjede drugih kršćanskih srbijanskih plemića koji su pružali Turcima otpor, ponajviše posjede Vuka Brankovića.  Godine 1398. na čelu turske vojske predvodio je pohod na Bosnu i stigao do Glasinca.

Tek nakon bitke kod Angore 1402. godine kada su Tatari porazili združene tursku i srpsku vojsku, i smrti sultana Bajazida I., Stefan Lazarević okrenuo se europskim državama i postao hrvatsko-ugarski vazal poput njegovog otca. Žigmund Luksemburški mu je predao na upravu hrvatsku Mačvu i Srebrenicu te razrušenu Beogradsku tvrđavu koju je on obnovio i proglasio prijestolnicom.

Beograd je imao više povijesnih naziva ovisno o tomu tko je imao utvrdu pod nadzorom, pa je tako rimski naziv Singidunum, bugarski Belgrad, mađarski naziv je Nandorfehervar, hrvatski Biograd (na Dunavu), a turski – Dar Al Jihad (Vrata rata). Na kraju je ipak opstao bugarski naziv kao međunarodni, u lokalnoj srbijanskoj inačici Beograd, kao spomen na istočnu, najkrvaviju granicu Hrvatskog kraljevstva i zapadnu granicu Bugarskog carstva.

Nakon bitke kod Angore, Stevan Lazarević pokrenuo je dinastičke borbe protiv Brankovića. Također je vojno sudjelovao i u turskim dinastičkim borbama.

Pravoslavna crkva Srbije kanonizirala ga je 500 godina nakon njegove smrti i slavi ga 1. kolovoza (po novom kalendaru) kao svetog Stefana despota Srpskog.

I za kraj, njegovog otca je nakon svoje junačke pogibije pod hrvatskim zapovjedništvom u bitci na Kosovu polju, a protiv vojnog prodora Turaka i islama na kršćansku Europu, ta ista crkva proglasila je svetim “carem” Lazarom.

Otac i sin, jedan časni ratnik i mučenik na strani kršćanske Europe, drugi bijesni ratnik na strani Turaka i Islama, oba su proglašeni srbskim svetcima. Kriterij proglašavanja svetcima u crkvi Srbije na prvi pogled je nejasan, ali ako se shvati činjenica da se crkva Srbije temelji na herezi etnofiletizma, onda sve postaje jasnije i prostomu puku.

Jedan komentar pisma katoličkih biskupa Porfiriju

Tonko Martinis

Hvala Bogu, da nakon velikog kašnjenja i nečinjenja ima pozitivnih djelom pomaka jer duboko kasnite, ali i ovo je dobro, moj naklon. Braćo moja draga, da bi se u RH zaustavile SPC i četničke laži, Ex – YU komunističke i velikosrpske teritorijalne pretenzije i gnusne protuhrvatske laži, protiv kard. Stepinca, Crkve i hrv. naroda, vrijeme je dragi kardinale Bozaniću i biskupi u RH pod hitno dati punu i svu podršku hrvatskoj braći pravoslavne vjere i autokefalnoj HPC u RH na čelu sa Arhiepiskopom Aleksandrom još ovo ljeto. To je na tragu istine i pravde i postupaka bl. kardinala Alojzija Stepinca uzora svima koji je dao svu podršku HPC i patrijarhu Germogenu u čak ratno vrijeme WW2. Vaš put podrške i priznanja bi bezuvjetno morala slijediti i Vlada RH.

Podrška biskupima Zagrebačke katoličke metropolije u borbi protiv laži

Biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine uputili su na blagdan sv. Jakova, 25. srpnja 2022. otvoreno pismo patrijarhu Srpske pravoslavne Crkve gospodinu Porfiriju o neistinama glede djece u ratnim prihvatilištima u Jastrebarskom i Sisku, koje prenosimo u cijelosti.

Vaša Svetosti!

1. Kada je na mrežnim stranicama „Gornjokarlovačke eparhije“ objavljena „Molba Svetom Arhijerejskom Sinodu“ (s nadnevkom od 15. svibnja 2021.) da se „Komisiji Svetoga Arhijerejskog Sabora za kononizaciju novih svetih“ dostavi prijedlog „da se uvrsti praznik Svetih novomučenika – mladenaca Jastrebarskih, koji bi ušli u Heortologion i Kalendar svetih“, pročitali smo tu „Molbu“ i posebno njoj priložene materijale te ostali uvelike iznenađeni, ali još uvijek misleći da brojne ondje iznesene neistine ne mogu biti temelj da Arhijerejski sabor pristupi predloženomu činu.

Ipak, iz priopćenja „Svetoga arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne Crkve“ od 23. svibnja 2022. godine doznali smo da su na svom redovitom zasjedanju, održanu u Srijemskim Karlovcima i Beogradu od 15. do 21. svibnja 2022., saborski oci pribrojili svecima, među ostalim, i „svetu djecu mučenike, jastrebarske i sisačke, s datumom spomena 13. srpnja/26. kolovoza“.

Zbog toga smo se osjetili i pozvanima i dužnima napisati ovo pismo, s dubokim poštovanjem prema patnjama ljudi koji su u svojoj najranijoj životnoj dobi morali trpjeti posljedice okrutnosti ratnih zbivanja.

Nitko nema pravo previdjeti bol te djece koja su bila osamljena, bilo zbog gubitka roditelja, bilo zbog napuštenosti, ostajući primorana živjeti kao siročad. Jednako tako nitko nema pravo previdjeti ili obescijeniti požrtvovnost ljudi koji su se brinuli za njih, boreći se za njihov život i zdravlje do krajnjih granica svojih mogućnosti, iskazujući im ljudskost uz nemala odricanja i prihvaćajući ih u svoje živote, domove i obitelji. Nitko nema pravo ni danas povrijediti njihovo dostojanstvo ili istinu o njihovu životnom putu, pa i stradanjima. Konačno, nitko nema pravo prekriti, svojim uskim interesima ili pokušajima, da se tragedija djece iskoristi kao sredstvo za neke ciljeve koji su daleko od bilo kakve sućuti prema djeci i zauzetosti za pravednost.

S jedne strane, dakle, znamo da ne smijemo šutjeti o istini i da trebamo dati glas svima kojima je glas oduzet ili se dovoljno ne čuje, a s druge strane nam je žao što uopće moramo istupati na ovaj način. Istodobno smo sigurni da će svaki dobronamjeran čovjek, otvoren istini, prepoznati našu iskrenu nakanu težnje za dobrom.

2. Budući da nam nisu dostupna obrazloženja te odluke, iz kojih bismo mogli razaznati na čemu se sve temelji „pribrajanje svecima“ djece koja su se tijekom Drugoga svjetskoga rata nalazila u dječjim prihvatilištima u Jastrebarskom i Sisku, ostaje nam zaključak da se očito dio odgovora na to pitanje može pronaći ponajprije u samoj „Molbi“ za kanonizaciju i u spomenutim materijalima koji su joj priloženi.

Tako episkop gornjokarlovački gospodin Gerasim u svojoj „Molbi“ piše da Eparhija gornjokarlovačka duže vrijeme radi na prikupljanju podataka, ali iznosi i tvrdnju sa zaključkom da se radilo „o strašnim i nezapamćenim mučenjima nedužne dece u logoru Jastrebarski (sic!) koji je bio formiran za vreme Drugog svetskog rata“.

Osim toga, piše da je „logor bio pod upravom časnih sestara kongregacije Svetog Vinka Paulskog“ te je time izravno odgovornost za umiranje (jasno okvalificirano kao usmrćivanje) djece pripisana i redovnicama. U „Molbi“ se rabi sintagma „priložena svedočanstva i istorijske činjenice“, premda je razvidno da ta svjedočenja, s gledišta vjerodostojnosti, nemaju gotovo nikakvu vrijednost, a ono što se naziva „povijesnim činjenicama“ s njima su zapravo u dubokom neskladu.

Spominju se arhivski dokumenti i brojne znanstvene studije znamenitih povjesničara koje navodno potkrjepljuju tvrdnju da su ta djeca stradala „samo zato što su Pravoslavne vere“, premda nisu navedene naznake na koje se dokumente, znanstvene radove i povjesničare to odnosi.

3. U prilozima „Molbi“, u kojima su sadržana lako osporiva svjedočanstva i prikazi rada prihvatilištâ, na četrdesetak se mjesta spominju časne sestre. Ne ulazeći u iznesene nepreciznosti o tome kojoj su redovničkoj zajednici određene sestre pripadale ni u netočnosti navođenja njihovih imena, upadno je da za njih nema lijepih riječi, nego su klevetnički prikazane kao bešćutne i sebične, štoviše – kao osobe koje su djeci uskraćivale skrb glede hrane, odjeće, obuće, posteljine; mučile ih ispitivanjima, šibale i tukle, tjerale pjevati ustaške pjesme, sudjelovale u ubojstvima, pa čak i ubijale djecu te ih mrtvu gurale u pretrpane mrtvačke sanduke.

Takve se klevete odnose poglavito na sestru Pulheriju (Barta), ravnateljicu prihvatilištâ u Jastrebarskom, sestru Božimiru Hoić, sestru Graciozu (Ivanšek) te na sestre navođene imenima Bernardeta i Laurencija. Spomenute su i neke druge sestre kojima, kako piše, „prezimena nisu poznata“. Tako se spominje s. Valdemara (vjerojatno s. Aldemara Koščak), zatim Vinfrid, odnosno s. Vinfrida Šušak, s. Viktorija, prezimena Kukenberger, te sestre s navodnim imenima: Florijana, Arcosa, Gaudencije (sic!).

Svakako treba imati na umu da je riječ o obrazovanim osobama koje su posvetile svoj život Bogu i ljudima u potrebi (što je karizma sestara milosrdnica), koje su došle u radno i životno iscrpljujuće uvjete te su, usprkos tomu, s ljubavlju i poštovanjem časno vršile djelo kršćanske ljubavi.

Na nekoliko je mjesta u popratnim materijalima spomenut i nadbiskup Alojzije Stepinac, i to s tendencioznim opisima i negativnim prizvucima u tumačenjima, kao da je i on bio sudionik nekih zlodjela koja su, navodno, počinjena u tim prihvatilištima.

Prije četrdeset i sedam godina nadbiskup Franjo Kuharić (27. rujna 1975., u crkvi sestara milosrdnica u Zagrebu) osvrnuo se na teške optužbe i opovrgnuo klevete koje su se tada, očito intenzivnije, isticale u javnosti protiv časnih sestara koje su djelovale u prihvatilištima djece u Jastrebarskom. On ističe činjenicu da, nakon rata, nijedna časna sestra nije pozvana na sud niti suđena zbog svoga djelovanja. Štoviše, tada su – kad je nadbiskup o tome govorio – neke još bile žive i primale mirovinu za taj svoj rad u službi. Da su učinile to što im se i danas želi pripisati, sigurno bi se s njima drukčije postupalo. Njima je dana mogućnost da i nakon rata djeluju u tom prihvatilištu, uz uvjet da ne nose redovničku odjeću, na što one nisu pristale. Nadbiskup Kuharić napominje da su djeci liječničku skrb pružali liječnici koji su bili „poznati po svom uvjerenju, među kojima je bio i Židov i Srbin“.

Smatramo potrebnim, dužim navodom, iznijeti njegove riječi od prije gotovo pedeset godina: „Na izrečene klevete mogli bismo šutjeti. Ali kad se radi o neistinama koje odjekuju daleko i dugo, onda moramo slijediti Isusov primjer kad je vojniku koji ga je udario rekao: ‚Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš‘ (Iv 18, 23).“

Nadbiskup Kuharić nadalje kaže: „U Jastrebarskom se kani trajno skupljati u budućnosti mladež iz svih republika. Svake godine imala bi im se ponavljati ista priča o zločinima časnih sestara. […] Svake godine nove i nove generacije mladih morale bi biti otrovane mržnjom na tom grobu. Pitamo se: prema kome? Prema časnim sestrama. Ali ne samo prema njima! Ta mržnja bi se iz tih mladih srdaca nužno širila i na Katoličku Crkvu! […] Mi gledamo opasnost da bi se takvim tvrdnjama mogla u mladim dušama raspaljivati i nacionalna mržnja. […] Ovo nisam rekao zato da bilo prema kome probudim bilo kakvu mržnju. Mržnja je prokletstvo, nju treba gasiti. Rekao sam to zato da se takve klevete više ne bi ponavljale i da bi tako bilo manje mržnje, više istine, više pravednosti i više ljubavi“ (Glas Koncila od 12. listopada 1975., br. 21, str. 3).

4. Gledajući cjelinu tadašnjih događanja, posebno je bolno danas vidjeti produžavanje ideološke propagande iz vremena jugoslavenskoga komunističkoga totalitarizma po kojoj su liječnici, medicinsko osoblje, a ponajviše časne sestre, kao i mnogi dobročinitelji i udomitelji koji su ulagali svoje snage i znanje, koji su se žrtvovali u spašavanju djece u prihvatilištima u Sisku i Jastrebarskom, prikazani kao najgori zločinci. Naime, ako su ta djeca proglašena mučenicima, moraju postojati i mučitelji, a iz priloženoga se podrazumijeva da su to upravo navedeni ljudi koji su istinski zaslužni da je mnogo zbrinute djece u iznimno teškim okolnostima preživjelo.

Umjesto da se ističu njihova djela milosrđa, ponegdje s oznakama istinske svetosti, i da im budemo zahvalni za njihove primjere, na njihova se imena i djela ponovno stavlja teret monstruoznih optužaba i krivnje.

Poznato je da su djeca, koja su 1942. smještena u prihvatilišta, bila napuštena siročad, gotovo gola, izgladnjela i oboljela od zaraznih bolesti te im je u takvom teškom stanju pružena medicinska i svaka druga pomoć koja je bila moguća u tim ratnim neprilikama.

Trebalo bi biti samo po sebi razumljivo da podatke o velikoj smrtnosti djece treba smjestiti u kontekst ondašnje smrtnosti općenito i u konkretne uvjete.

S jedne strane, postoje divna svjedočanstva o velikoj brizi i zauzetosti žitelja Hrvatske, a osobito katolikâ, koji su hranili tu djecu i koji su udomili na tisuće ratne siročadi pokazujući tako veliku kršćansku ljubav prema onima koji su bili u potrebi. S druge strane – uz sva nastojanja usmjerena da se dokaže suprotno – ne postoje ni dokumenti ni iskazi na suđenjima poslije Drugoga svjetskoga rata da je i jedno to dijete siroče bilo ubijeno ili mučeno. Uistinu, nije li čudno da ni jednoj od časnih sestara, koje su navodno počinile zastrašujuće zločine, nije nađena nikakva krivnja niti je koja suđena i osuđena u poslijeratnim procesima, za koje znamo kakvom su „objektivnošću i pravdom“ vođeni? Zanimljivo je i to da se ne spominju postupci partizana i njihova djelovanja, zbog kojih su djeca trpjela, kako prije dolaska u prihvatilišta tako i tijekom njihova boravka u prihvatilištu i nakon rata. Istinski bi doprinos bio osvijetliti sve vidike preživljavanja i života stradalnika, kao i uloge ustanova i pojedinaca tijekom Drugoga svjetskoga rata i nakon njega.

Katolička Crkva, na čelu s nadbiskupom Alojzijem Stepincem, učinila je – osobito djelovanjem „Karitasa Zagrebačke nadbiskupije“ – uzorna djela ljubavi prema bližnjima brinući se za tu djecu, pri čemu su požrtvovnost za djecu u Jastrebarskom i Sisku očitovali osobito katolički svećenici i posebno časne sestre, tako da su se neke – njegujući bolesne – zarazile, a jedna je od njih zbog toga i umrla.

5. Iako smo sigurni da Vam je poznato mnogo vrijednih znanstvenih radova i priloga, u kojima se – metodom povijesnih znanosti – pokušava doprijeti do što točnijih podataka te do još pojedinosti o zbrinjavanju tzv. „kozaračke djece“ i o prihvatilištima u Sisku i Jastrebarskom, navodimo barem nekoliko doprinosa s pomoću kojih se o tome može lako razlučiti istina od neistine, što veća objektivnost od zlonamjernih pamfleta.

Ponajprije bi trebalo uzeti u ruke prešućivan te zbog toga još neobjavljen (ali dostupan) rukopis Narcise Lengel-Krizman Spašavanje djece. Vrijednost je u tome što je autorica povjesničarka komunističke i projugoslavenske provenijencije te njezino pisanje može dodatno pomoći pri rasuđivanju koje bježi od pristranosti i uzima u obzir različitost izvora.

Gledajući objavljene priloge unatrag trideset i pet godina, vrijedno je pročitati što piše Slovenac, katolički svećenik, lazarist Stanko Žakelj, a što je objavljeno u tjedniku Glasu Koncila (u brojevima 7 – 13) od 15. veljače do 29. ožujka 1987.

Nadalje, svakako se ne bi smjelo zanemariti djelo Ćirila Petešića Dječji dom Jastrebarsko, Zagreb, 1990. U njemu se, među ostalim, mogu naći dragocjena očitovanja i svjedočanstva dr. Branka Dragišića, liječnika u prihvatilištu, pedijatra, profesora Medicinskoga fakulteta u Zagrebu, sina pravoslavnoga svećenika.

Sigurno da puno svjetla dolazi i iz Dnevnika Diane Budisavljević, Zagreb, 2003., kao i iz djela Nataše Mataušić, Diana Budisavljević, prešućena heroina Drugog svjetskog rata, Zagreb, 2020.

Juraj Batelja u svom je knjiškom prikazu: Blaženi Alojzije Stepinac i grad Jastrebarsko, Zagreb, 2008. (u III. dijelu: Blaženi Alojzije Stepinac u Domu ratne siročadi u Jastrebarskom, str. 69 – 120) sažeto iznio dostatne podatke za uvid u razna pitanja povezana s prihvatilištima, s naglaskom na djelovanju nadbiskupa Stepinca.

Posebnu pozornost zavrjeđuje prošle godine objavljen rad: Igor Vukić – Ilija Kuzman, Neke spoznaje o zbrinjavanju i zdravstvenoj skrbi djece s Kozare u prihvatilištima 1942. godine, u: PILAR – Časopis za društvene i humanističke studije, 16 (2021.) br. 31, str. 67 – 102. U njemu je znakovito ono što o medicinskom aspektu liječenja i skrbi u prihvatilištima u Sisku i Jastrebarskom te u domovima u Zagrebu, u obliku raščlambe, objašnjenja i zaključaka piše prof. emerit. Ilija Kuzman, specijalist infektolog s Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Akademije medicinskih znanosti Hrvatske.

Dakle, smatramo da sadržaj i tih nekoliko naznačenih prinosa pokazuje da je dovoljno toga prikupljeno, objavljeno i dostupno te nas poziva da otvorena uma i srca u nečem što je prozvano zločinom i mučenjem vidimo iznimnu skrb, brigu i posvećenost spašavanju djece.

6. Zbog svega toga ostajemo u nevjerici i u tuzi jer imamo dojam da je „Sveti arhijerejski sabor SPC-a“ u ovom pitanju očito prihvatio retoriku i komunističku propagandu koja je prepuna neistina i manipulacija kojima se nedužnima pokušava podmetnuti krivnja za navodna mučenja i ubijanja djece koja su u tisućama, upravo ljubavlju i brigom hrvatskih katolika, spašena od smrti i preživjela teške ratne prilike.

Uz nevjericu i žalost, bez ikakve namjere zadiranja u kriterije za kanonizaciju drugih Crkava, izražavamo svoju duboku zabrinutost ako se odluka temelji na neistinitim činjenicama. Naime, takvi čini mogu ozbiljno narušavati međusobno razumijevanje i zajedničko služenje Istini između Zagrebačke crkvene pokrajine i čelništva Srpske pravoslavne Crkve. Duboko žalimo za umrlom djecom, a ta se bol povećava kada se njihova stradanja pokušavaju iskoristiti na najgrublji način.

Smatramo neizostavnim, a na tu nakanu i molimo, da se glede nedostatno osvijetljenih tema iz prošlosti odnosa Hrvata i Srba, katolikâ i pravoslavnih, odbaci svaka kušnja preuzimanja i produžavanja neistina promicanih u komunizmu, kao i njihovo prilagođavanje nekim sadašnjim ideološkim i političkim ciljevima koji su suprotni Kristovu evanđelju i širenju nebeskoga kraljevstva.

Ako se višesložnim pitanjima zbrinjavanja djece u prihvatilištima u Jastrebarskom i Sisku pristupa nekritički, bez utemeljenja na povijesnim činjenicama i istini, posredno se vrijeđa dostojanstvo ponajprije žrtava, ali i onih koji su poniženi, zbog toga što su – što je posve apsurdno – činili dobra djela. Iznesene klevete daju rasti stablu koje može uroditi samo zlim plodovima sve većega udaljavanja između katoličkih i pravoslavnih vjernika, umjesto pročišćavanja i približavanja snagom Božjega Duha, Duha istine kojega je nebeski Otac, po našem Spasitelju, darovao svojoj Crkvi.

Moleći Gospodina da nas čuva u ljubavi, puni nade da pišemo srcu otvorenomu Istini, u Gospodinu Vas pozdravljamo.

Biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine:

Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup metropolit zagrebački, v. r.
Vlado Košić, biskup sisački, v. r.
Vjekoslav Huzjak, biskup bjelovarsko-križevački, v. r.
Bože Radoš, biskup varaždinski, v. r.
Milan Stipić, vladika križevački, v. r.
Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački, v. r. i
Mijo Gorski, pomoćni biskup zagrebački, v. r.
Zagreb, 25. srpnja 2022., na blagdan sv. Jakova, apostola

SDSS PRIJETI HRVATSKIM PRAVOSLAVCIMA

 „Namjere i zahtjevi za obnovom te Crkve danas su protivni Ustavu RH, važećim pozitivnim propisima te vrijednostima moderne Europe i Eu kao zajednice. Iako se radi o inicijativi marginalne, krajnje ekstremno desne grupe ljudi koja nema nikakvu podršku u javnosti, smatram nužnim upozoriti na takve inicijative, prikazati ih u realnom svjetlu, kako nekog ne bi prevarili i dobili podršku od institucije ili političke grupacije koja ima težinu i relevantnost.“ – zastupnik SDSS-a u svom govoru u Hrvatskom državnom saboru 15. srpnja 2022.

Bivši dopredsjednik Vlade iz redova SDSS-a, sljednice stranke aboliranih četnika koju je utemeljio osuđeni ratni zločinac, govorio je o stvarima u koje se ne razumije. On, optuženik za pogodovanje određenim osobama prilikom dodjele bespovratnih sredstava iz programa ЕU za nacionalne manjine, osoba koja je zbog toga izgubila saborski imunitet i koja tvrdi da je samo potpisivala dokumente koje mu je neko donosio (što može svatko tko se zna potpisati), javno izjavljuje, bez da trepne, da SPC ima „identičan” ugovor kao BPC i MPC. Njemu, koji se predstavlja za pravnika, izgleda da su svi ugovori isti stoga nije bitno je li vjerska zajednica registrirana, što je uvjet za sklapanje ugovora, tj. upisana u Evidenciju vjerskih zajednica kao što je to slučaj sa BPC i MPC ili uopće nije registrirana kao što je to slučaj sa tzv. SPC u Hrvatskoj – nepostojeća podružnica Crkve Srbije, koja je huškala na Hrvatsku za vrijeme Domovinskog rata i koja je osuđena za genocid. Crkvu su Srbije nedavno proglasile remetilačkim faktorom za Zapadni Balkan i EU i SAD.

Govorio je i o stvarima, u koje se još manje razumije – da je „nepostojeća HPC održala nekakav improvizirani obred”. Više puta spominje kako navodno postoji nekoliko „arhiepiskopa”, a nikako da spomene ikoju njihovu aktivnost i uvijek se osvrće samo na nas, što samo po sebi sve govori.  

HPC je nedavno u svojoj crkvi na lokaciji Domjanićeva br. 5 održala liturgiju za svetog patrijarha Germogena i mučenike ubijene s njim, a to znaju prepoznati samo vjernici. Izjava s tog događaja, koju on zbog svog neznanja smatra spornom, povijesni je citat. U povijesti sporne su samo laži. Svi trebamo učiti, a neki moraju učiti više.

Tvrdnja da je HPC nastala za vrijeme NDH bila bi istinita u slučaju da je početak povijesti bio 1941., ali nije. Pravoslavna crkva Hrvatskog kraljevstva postojala je više od 200 godina prije NDH kad još nije bilo niti Srbije, a još manje crkve Srbije. Onima, kojima nije teško čitati mogu o svemu tome naučiti iz naših knjiga.

Da takve činjenicama, dokazima i argumentima nepodkrijepljene izmišljotine postoje samo istočno od Bajakova, mogli bi to shvatiti, ali prjelazak takvih ludorija preko granice u Republiku Hrvatsku ne bi uopće smio biti dopušten.

Dana 7. studenog 2020. mi, Hrvatski arhiepiskop Aleksandar, na Baldekinu u Šibeniku održali smo panihidu za duše poginulih i preminulih hrvatskih pravoslavnih branitelja. Prije početka prišao nam je hrvatski policajac i upitao hoće li na panihidu doći (tadašnji) dopredsjednik Vlade koji je iz Šibenika, jer su mu tako javili. Jadni je policajac mislio da je taj (sad već bivši) dopredsjednik Vlade vjernik i kao takav da će se pridružiti našim molitvama za duše poginulih i preminulih pravoslavnih branitelja kakav je bio i njegov otac.

Znamo da tzv. SPC u Hrvatskoj nikad nije molila i nikad ne će moliti za hrvatske branitelje, stoga pozivamo dotičnog profesionalnog Srbina da nam se slobodno obrati kako bismo zajedno molili za dušu njegovog otca. Unaprijed izjavljujemo da će to biti prava molitva kao što to mi uvijek i činimo i ne će biti nikakvih „provokacija protiv SPC bez vjerskih utemeljenja”, kao što naše djelovanje izgleda srbskim ateistima i njihovoj posluzi.

Mi, hrvatski pravoslavci mislili smo da je zahtjev za upis u Evidenciju vjerskih zajednica upravo ono što Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica propisuje ali kao pravi kršćani opraštamo tom pravniku to što tvrdi kako su u RH „namjera i zahtjev za registraciju HPC protivni Ustavu i pozitivnom pravu” jer smatramo da ne zna što radi niti što to znači.

»Oče, oprosti mu, on ne zna što čini!« (Lk. 23 – 34)

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR