PRAVA PITANJA PORFIRIJU, II. DIO

RH – VAZAL SRBIJE

Ovo što se sad događa u RH je pravo sluganstvo i veleizdaja jer s početkom od 2002. (Ugovor Račan – SPC u Hrvatskoj) zapravo sve hrvatske Vlade pogoduju Pravoslavnoj crkvi Srbije kako bi mogla u svom dijacezu imati cijeli hrvatski teritorij i biti izdašno uzdržavana izravno iz hrvatskog državnog proračuna.

Svi hrvatski povijestničari potvrđuju kako je Katolička crkva univerzalna pa tako u Hrvatskoj ne postoji Hrvatska katolička crkva nego Katolička crkva u Hrvatskoj, što je neupitno. Nastavljaju da su pravoslavne crkve nacionalne (državne) što je isto tako neupitno. Nikako da u javnosti netko pita kako to da su pravoslavne crkve nacionalne, osim u Hrvatskoj gdje kao nacionalna pravoslavna crkva djeluje SPC, tj. Pravoslavna crkva Srbije.

Ovakvo stanje kad u Hrvatskoj kao nacionalna PC djeluje PC Srbije, dokaz je za podređenost (vazalitet) RH prema Srbiji.

AKTUALNA PITANJA

Članak 3. ZPPVZ (Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica NN 83/02, 73/13 na snazi od 16.7.2002. kad je objavljen u NN)

(1) Vjerska zajednica u promicanju vjere i drugom svom djelovanju ne smije širiti netrpeljivost i predrasude prema drugim vjerskim zajednicama i njihovim vjernicima ili drugim građanima.

(2) Vjerska zajednica u promicanju vjere i drugom djelovanju ne smije onemogućavati druge vjerske zajednice ili građane bez vjerskog uvjerenja u slobodnom javnom očitovanju vjere ili drugog uvjerenja.

Srpska pravoslavna crkva izgubila je 1995. godine sudski spor u Parizu, nakon što je podnijela tužbu protiv listova Libération, Le Monde, Le Figaro zbog objavljivanja tekstova u kojima ju se optužuje za podržavanje etničkog čišćenja i zločina genocida u Bosni i Hercegovini. To je prvi i jedini slučaj u Europi a vjerojatno i u svijetu da je za jednu crkvenu instituciju službeno, u sudskom postupku praktično potvrđeno sudioništvo u najtežim zločinima protiv čovječnosti i ljudskog dostojanstva. (Z. Pinter za Kamenjar)

Baš s tom SPC-om čiji je Sveti Sinod 5. srpnja 1994. godine uputio svoj “Apel srpskom narodu i svetskoj javnosti” kojim poziva sve Srbe da ustanu u obranu “srpskih zemalja” jer oni imaju legitimno pravo na svoju “Republiku Srpsku Krajinu” i “Republiku Srpsku” i koja je 1995. osuđena za genocid u Parizu, Vlada RH 2002. potpisuje Ugovor od zajedničkog interesa.

PITANJE br. 15:

Smatrate li da Ugovor od zajedničkog interesa, koji je Ivica Račan u ime Vlade RH potpisao sa tzv. SPC u Hrvatskoj u prosincu 2002. kršenje čl. 3 ZPPVZ jer je potpisan baš sa (nepostojećom) podružnicom jedine crkve, koja je huškala na Hrvatsku i osuđena je za genocid?

OMALOVAŽAVANJE REPUBLIKE HRVATSKE

Dana 7. siječnja 2018. u centru Zagreba Mitropolit Porfirije iz tzv. SPC u Hrvatskoj (koja ne postoji niti po Ustavu SPC) održao je Arhijerejsku Božićnu liturgiju na srbijanskom jeziku. U liturgiji je sudjelovalo više svećenika i đakona, čiji suučesnički status tek treba istražiti.

Govor koji je tim povodom održao Mitropolit Porfirije bio je na srbijanskom jeziku kao i svi njegovi dosadašnji nastupi u hrvatskoj javnosti nakon što je u srpnju 2014. došavši iz Republike Srbije postao Zagrebačko-Ljubljanski mitropolit sa sjedištem u Zagrebu.

Prijenos tog događaja pratili smo na televizijskom programu HRT-a. Komentar događaja je također bio na srbijanskom jeziku. Voditelj emisije Augustin Bašić objavio je kako za komentatora je pozvao nekog „stručnjaka“ iz Beograda, koji je rekao da „je pozvan da komentariše” liturgiju te je nastavio „komentarisati” na srbijanskom jeziku(!), na televizijskom programu HRT-a – nakladnika televizije kojeg je osnivač Republika Hrvatska.

PITANJE BR.16: Smatrate li da tzv. SPC u Hrvatskoj sistematski i kontinuirano izvrgava ruglu, prijeziru i grubom omalovažavanju državu Republiku Hrvatsku, njene simbole, njenu kulturu, državne blagdane i službeni jezik, a time cjelokupni hrvatski narod i hrvatsku naciju.

Dne 27. studenog 2017. na službenoj stranici SPC u Hrvatskoj objavljen je članak pod naslovom „Može li Hrvat biti član Srpske Pravoslavne Crkve?”( https://orthodoxhr.blogspot.hr/2017/11/moze-li-hrvat-biti-clan-srpske.html ), koji potvrđuje kako ta crkva sustavno i javno, do sad ne samo bez ikakvih posljedica nego i bez ikakve reakcije državnih institucija izvrgava ruglu, prijeziru i grubom omalovažavanju državu Republiku Hrvatsku, njezin Ustav, simbole, povijest, jezik, narod…

Samo pitanje je zapravo suludo i niti jedan predstavnik bilo koje pravoslavne crkve ne bi shvatio o čemu je riječ jer zapravo u niti jednoj zemlji u kojoj su pravoslavci većina nikome ne bi moglo pasti na pamet takvo pitanje – recimo „je li moguće da Srbin bude član Grčke pravoslavne crkve”. Takvo pitanje u Grčkoj nitko ne bi razumio jer grčka crkva je grčka zato što djeluje na teritoriju države Grčke a ne zato što su njezini članovi samo Grci.

Prema Ustavu SPC ona je episkopalna crkva što znači da je za sve odgovoran episkop. U ovom slučaju to je Zagrebačko-Ljubljanski mitropolit Porfirije Perić.

Citat iz članka:

„Naravno, nije moguće zanemariti da su u određenim lokalnim Crkvama neki narodi u većini; tako su i na našim prostorima oduvijek većinski pravoslavni narod i nositelji pravoslavlja Srbi, pa se po njima i Pravoslavna Crkva na našim prostorima naziva srpskom.”

PITANJE BR.17: Na što točno mislite kad pišete „na našim prostorima”? O zločinačkoj ideji velike Srbije? Je li to svojatanje hrvatskog teritorija kao da RH i Hrvati ne postoje? Širite li time govor mržnje i zazivate li opet nove ratove? Nije li ova izjava etnofiletska, dakle heretička?

Tzv. SPC u Hrvatskoj moli „za srpski narod i njegove pobjede nad neprijateljima”.

citat iz članka:

„Posebno je gnjusna laž da se SPC „moli za srpski narod, a ne za Hrvate“. Naime, nijedna pravoslavna Crkva na svijetu se ne moli samo za određenu etničku grupu… ako se u pojedinim molitvama i dodaju prozbe za srpski narod, što je u tome sporno? Zar srpski narod nije dostojan molitve, ili mu molitva ne treba? Taj narod je većinski u pravoslavlju naših prostora.”

Opet „naši prostori”! Ponavljanje potvrđuje da tzv. SPC u Hrvatskoj ne priznaje postojanje hrvatskog državnog teritorija što je nepriznavanje hrvatske države.

Znači niti jedna pravoslavna Crkva ne moli za neki narod, ali SPC u RH moli za srpski narod.

PITANJE BR.18: Jesu li Srbi u RH dio hrvatske nacije ili su okupatori ili nešto drugo?

Pitanje nije zašto SPC moli za srpski narod što je sasvim u redu u Srbiji, nego zašto SPC moli za srpski narod u Hrvatskoj kad je ovdje narod hrvatski, a Srbi ovdje nisu narod, nego manjina?

Tzv. SPC u Hrvatskoj u bogoslužju ne koristi hrvatski jezik nego srbijanski jezik.

citat iz članka:

„To što se hrvatski jezik ne koristi, posljedica je okolnosti što ga nitko nije ni tražio. Jer, Ustav SPC jasno kaže da se u SPC dozvolom Sinoda slobodno koriste i drugi jezici.”

Ustav RH čl. 12.: „U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latiničnio pismo”.

Dakle  tzv. SPC u Hrvatskoj uopće ne primjećuje temeljni državni dokument – Ustav RH, (koji vrlo jasno i djetetu, uspostavlja strogi normativ korištenja hrvatskog jezika), govoreći kako nitko nije zatražio korištenje hrvatskog jezika u bogoslužju i općenito na hrvatskom teritoriju i kako Arhijerejski sinod SPC u Beogradu može donijeti odluku o korištenju hrvatskog jezika. Znači po SPC Ustav RH je „nitko” i za to hoće li on biti na snazi u RH i u kojoj mjeri, odlučivat će Arhijerejski sinod SPC u Beogradu!?

PITANJE BR.19: Smatrate li da Ustav SPC, koji vrijedi samo u Srbiji i nikako u Hrvatskoj je bitniji od Ustava Republike Hrvatske i netko u Srbiji će odlučivati može li se u Hrvatskoj koristiti hrvatski jezik, odnosno hoće li Ustav RH vrijediti u Hrvatskoj.

Jeste li Vi taj koji će o tome odlučivati?

Navedena pitanja od br. 15 do br. 18 sadržana su kaznenoj prijavi koja je Glavnom državnom odvjetniku Dinku Cvitanu podnesena 8. veljače 2018.

Kaznena prijava je protiv:

Zagrebačko-Ljubljanskog mitropolita SPC Porfirija Perića, državljanina Republike Srbije, nama nepoznatog prebivališta, za izvrgavanje ruglu, prjeziru i grubom omalovažavanju Republike Hrvatske i njenih državnih simbola na temelju čl. 349. KZ (Tko javno izvrgne ruglu, preziru ili grubom omalovažavanju Republiku Hrvatsku, njezinu zastavu, grb ili himnu, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine).

U čl. 12. stavku 2. Ustava RH jasno piše da se: „U pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu se uporabu može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanima zakonom.“ Nigdje ne piše da se neki strani jezik može uvesti u bilo kakav vjerski obred. Znači, za obavljenje vjerskih obreda najvišim aktom strogo je propisan hrvatski jezik.

Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica ne nudi mogućnost da neka etnička manjina osnuje crkvu i koristi neki posebni jezik u obredima. SPC i  nije crkva neke manjine nego susjedne države (s užasnom agresorskom prošlošću), gdje joj je i sjedište.

Ustav crkve strane države proteže se na Republiku Hrvatsku, kao da ona ne postoji. To je i kanonski nepropisno, jer „Granice Crkve teku granicom države.“ Time SPC još jednom daje do znanja da ne priznaje Republiku Hrvatsku, njezin teritorij i hrvatski narod i naciju.

Čak ni u spornom Račanovom ugovoru uzmeđu Vlade RH i SPC  [Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Srpske pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj o pitanjima od zajedničkog interesa – NN196/2003(15.12.2003)] nigdje se ne spominje korištenje nekog posebnog jezika, znači i dalje vrijedi stanje propisano Ustavom. Pa da se i spominje, to samo ugovor, nikakav ustavni/zakonski akt, a k tomu je još sporna njegova valjanost jer je potpisan s pravnom osobom koja ne postoji ni po pozitivnom ni po kanonskom pravu, a tad čak nije postojala ni u Srbiji. (SPC u RH).

OKVIRNA KONVENCIJA ZA ZAŠTITU NACIONALNIH MANJINA kao ni EUROPSKA POVELJA O REGIONALNIM ILI MANJINSKIM JEZICIMA ne povezuju korištenje manjinskih jezika s bogoslužjem, nego prepuštaju to suverenoj odluci zemlje domaćina. Znači, na snazi je jasna ustavna odredba i hrvatski jezik.

Srbijanski jezik nigdje u Hrvatskoj se ne rabi, niti se ikad rabio – u pravoslavnoj (grčko-iztočnoj) crkvi u Hrvatskom kraljevstvu, rabila se inačica staro(crkveno)slavenskog jezika.

Prema Ustavu SPC ona je episkopalna crkva što znači da je za sve odgovoran episkop. U ovom slučaju naj više rangirani je Zagrebačko-Ljubljanski mitropolit Porfirije Perić.

Nakon više od tri godine Glavni državni odvjetnik nije ništa poduzeo vezano za ovu Kaznenu prijavu. Nema tu nekog iznenađenja jer se tradicija nastavlja – sjetimo se da je prije pet godina u Beogradu Vojislav Šešelj spalio hrvatsku zastavu ali to nije bilo razlog da se u Hrvatskoj pokrene kazneni postupak protiv Šešelja za omalovažavanje RH na temelju čl. 349 KZ.

Vi osobno u više navrata sudjelujete u komemoracijama u Jasenovcu i molite o 700 000 Jasenovačkih novomučenika. Na službenom popisu žrtava u JUSP Jasenovac popisano je oko 80 000 žrtava (a čak i taj broj je znanstveno neodrživ).

PITANJE br.20: Tko su ostali 620 000?

Nedavno ste Vi osobno sudjelovali u rukopoloženju i ustoličenju Zahumskog episkopa Dimitrija. Zvanični životopis tog Crnogorca govori kako je on služio vojni rok godine 1995. ali ne kaže gdje.

PITANJE br.21: Je li episkop Dimitrije, čija eparhija unatoč tomu što nije upisana u ugovoru Račan – SPC dobija uzdržavanje od hrvatskog državnog proračuna, godine 1995. kao vojnik JNA ratovao protiv Hrvatske?

PITANJE br.22: Jeste li ikad slavili hrvatske državne blagdane?

PITANJE br.23: Bili ste više od pet godina u Hrvatskoj – zašto ne govorite hrvatski jezik?

Znamo da SPC u Hrvatskoj na srpskom jeziku moli za srpski narod.

PITANJE br.24: Kad ste zadnji put molili za hrvatski narod?

Nije poznato zašto nakon što ste izabrani za patrijarha SPC Vi još uvijek ostajete i Mitropolit Zagrebačko-Ljubljanski. Je li zato što u Hrvatskoj dobijate plaću kao mitropolit, predsjednik Eparhijskog savjeta i ravnatelj gimnazije?

PITANJE br.25: Smetaju li Vam „ustaške” kune?

PITANJE br.26: Hoćete li se Vi kao poglavara SPC u ime SPC ispričati svjetskoj židovskoj zajednici zbog huškanja na ubijanje Židova na početku 2 sv. rata u Srbiji što je rezultiralo u ubijanjem svih 15 000 srbijanskih Židova i Srbija proglašena je „Judenfrei”?

PITANJE br.27: Hoćete li se Vi kao poglavar SPC u ime SPC ispričati hrvatskom narodu zbog huškanja srpsko-jugoslavenskog agresora na Hrvatsku za vrijeme Domovinskom ratu?

ZAKLJUČAK

Moramo onima koji su očekivali da ćemo mi inzistirati da Porfiriju bude postavljeno pitanje vezano za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca ipak reći da se ta pitanja ne moraju upućivati prema Beogradu nego prema Vatikanu.

Nakon 1991. nastaju nove države ali za SPC to nije razlog za stvaranje novih crkava (kao što je to bio razlog 1922.) ili obnavljanje onih koje su prije postojale, ali to su nebitne sitnice kad znamo da SPC općenito djeluje suprotno pravoslavnim kanonima –„Tko to radi je u gorkoj žući i u okovima bezakonja.”(Djela 8:23) a MILOST BOŽJA SE NE MOŽE PRIDOBITI KROZ GRIJEH.

Republika Hrvatska do sad nije poštovala vjerske slobode domicilne skupine hrvatskih pravoslavaca – pripadnika Hrvatske pravoslavne Crkve i kanonskim pravom po kojem „redosljed crkvenih djela mora slijediti državnu raspodjelu”, a što znači da se obnavljanjem samostalne Hrvatske države mora obnoviti i samostalna pravoslavna crkva, čije je postojanje uvjet punine hrvatske državnosti i suvereniteta.

Zazivamo Božji blagoslov nad hrvatskom narodu u nadi da će se ipak državni vrh pobrinuti da Republika Hrvatska najzad de jure postane samostalna država.

HRVATSKI ARHIEPISKOP ALEKSANDAR

U hram znanosti ušli su trgovci

Mons. Nikola Radić, umirovljeni je svećenik Krčke biskupije. Svoj svećenički staž proveo je najviše u pastoralu.  Završio je i postdiplomski studij pastoralne psihologije i Gestalt-terapije (u Grazu i Dueseldorfu) te kao socioterapeut  dugi niz godina prati i proučava aktualna globalna društvena zbivanja vezana posebice uz shvaćanja temeljnih ljudskih vrijednosti i promjena koje se na tom području događaju.

Među prvima je na hrvatskom prostoru pisao i govorio o genderizmu kao antropološkoj i vjerskoj ugrozi, a koji je u međuvremenu postao mainstream-ideologija u javnom životu kao dio Nove kulture. O tome je održao niz predavanja i javnih tribina.

“Velečasni, ja se cijepiti neću. Želim doći pred dragog Boga onakva kakvu me je on stvorio. Meni je to glavna i jedina želja i briga…”

… prevalila je 82 godine života, ne lagodnog ni ubavog. Danas je vezana uz kuću, a pomalo i uz krevet. Štake su joj pouzdani prijatelji, a društvo za razgovor: križ i Gospina slika na zidu te krunica u ruci. Pismena je, vjerojatno ima 4 razreda osnovne škole. Djeca nisu daleko, ali ona još uvijek brine sama za se. Neizmjerno se veseli kada joj donesem sv. pričest, a to nije rijetko. Onda dobije živog Prijatelja s kim će razgovarati. – To je njezin kratki “profil”, da znate s kim imate posla. Oblijeću je kao i druge stare i bolesne osobe neka bi se cijepila protiv Covida. Ona malo zna o tome, ali očito zna ono što je bitno.

Kada sam joj nedavno donio sv. Pričest, priča mi o tome. I nastavlja: “Velečasni, ja se cijepiti neću. Želim doći pred dragog Boga onakva kakvu me je on stvorio. Meni je to glavna i jedina želja i briga…”

Ostao sam pomalo iznenađen jer ja pak o tome nešto znam, i vrlo brzo bilo mi je jasno da je to odgovor koji bih prije mogao očekivati od nekog dobro upućenog biologa ili teologa, nego od ove jednostavne starice. No bilo je upravo ovako.

Razmišljao sam: u toj kratkoj rečenici bilo je zbijeno kao zaključak sve što sam ja kroz ovo krizno vrijeme o tome uspio doznati i s biološko-medicinske i s teološke strane. Prvi mi je došao na pamet prof. dr. Mike Yeadon (bivši potpredsjednik Pfizera i vodeći istraživač u firmi) koji je na kraju jednog intervjua o problematici cijepljenja protiv Covida 19 – gdje je iznio niz više nego zabrinjavajućih činjenica – rekao i naglasio ovo (parafraziram): Situacija je toliko zaglušujuća da se glas trijezne i nepristrane znanosti više ne može čuti. Mi znanstvenici smo praktično nemoćni, naš glas više ne može doći do ugroženih. Njima još može pomoći samo vjera… Čuti tako nešto od jednog vrhunskog znanstvenika čiji se autoritet upravo na tom području ne može osporiti (osim uličarski) bilo mi je vrlo znakovito. Izronila mi je iz davnog sjećanja i jedna više nego znakovita rečenica filozofa Ivana Illicha (+ 2002.) britkog i bespoštednog kritičara suvremene civilizacije: “U hram znanosti ušli su trgovci. Zaustavite znanost, spašavajte čovjeka.” Da, rekoh, to je to.

Ipak nisam mogao odmah posložiti sve kockice. Nakon spomenute izjave ove starice sjelo je mnogo toga na svoje mjesto. I potaklo me na pisanje ovog članka.

BIOLOŠKO-MEDICINSKA PERSPEKTIVA

Pokušat ću objasniti.

Najprije imamo cjepivo koje to nije. mRNA „cjepiva“ se ne mogu podvesti pod medicinsku definiciju cjepiva. To je neki genski tretman za koji se kaže da bi trebao imati terapijski učinak tako da nauči naše stanice proizvoditi protein (spike-protein) koji će omogućiti imunološku reakciju na određeni patogen koji, usput rečeno, uopće nije izoliran, dakle: nepoznat. Kako će imunološki sustav reagirati u toj za njega potpuno kaotičnoj situaciji kada ga neki „došljak izvana“ zapravo hoće zamijeniti i podjarmiti (jer se predstavlja kao bolji od njega), nitko ne zna. Znat ćemo tek s vremenom i to ako budemo sami znali gledati jer od proizvođača tih „cjepiva“ smijemo samo znati da su ona sigurna i blagotvorna; ne daj Bože da ubijaju ili škode. Kao što moramo znati da je virus Sars-Cov-2 kriv za svekoliko umiranje, svi umiru od korone. (Druge bolesti, kao npr. gripa, više za to nisu potrebne pa gripe više ni nema). Za sada znamo da su 2005. i 2012. godine provedena opsežna istraživanja sa mRNA na životinjama i da su rezultati bili katastrofalni. Ne čudi zato zbog čega ovim „cjepivima“ nisu vršeni eksperimenti na životinjama. To se opravdalo ovime: „nije bilo vremena“. Prešlo se odmah na ljude. U međuvremenu smo doznali da je spike-protein zapravo toksin (otrov) i da se jako „čudno“ ponaša u ljudskom organizmu. Kanadski imunolog i istraživač cjepiva, dr. Byram Bridle, nedavno je upozorio na ogroman problem sa svim cjepivima protiv COVID-19 “Pogriješili smo”. kaže Bridle. Mislili smo da je protein spike izvrstan ciljni antigen; nismo znali da je protein spike sam po sebi toksin i da je patogeni protein. Dakle, cijepljenjem mi ljude nehotice cijepimo toksinom.”

To je ozbiljan problem jer je dokazano da spike-protein uzrokuje kardiovaskularna i neurološka oštećenja. Također ima i reproduktivnu toksičnost jer Pfizerovi podaci o njegovoj biorazdiobi u organizmu pokazuju da se nakuplja u ženskim jajnicima. Što tamo radi jedan otrov?

Jednom u vašoj cirkulaciji, spike-protein veže se na receptore trombocita i stanice u vašim krvnim žilama. To može stvoriti nakupine trombocita, što rezultira krvnim ugrušcima i/ili uzrokuje abnormalno krvarenje. U stvari, sve više izvještaja imamo s terena o smrtima koje su nakon cijepljenja upravo tako uzrokovane. I što je možda najgore, to se može dogoditi bilo kada, mjesecima i godinama nakon cijepljenja. A proces je ireverzibilan, organizam se više ne može vratiti u prijašnje stanje. Nema za to načina; barem za sada.

Da, cifre su zastrašujuće. Baza podataka Eudra Vigilance izvještava da je u EU do 19. VI. 2021. godine prijavljeno 15.472 smrtnih slučajeva i 1.509.266 povreda (od čega su oko 50 % teške povrede) nakon primanja vakcine COVID-19. Izvještaji VAERS-a iz SAD-a vrlo su slični.

„Nirnberški kodeks“ (1947.) kojim je nakon suđenja nacističkim zločincima čovječanstvo htjelo staviti točku na prisilno medicinsko eksperimentiranje s ljudima kojim su se nacisti bili okaljali tijekom rata u konclogorima, radikalno je štitio integritet ljudskog bića. Njegove odredbe smatrale su se jednim od najvećih dometa u humaniziranju ljudskog društva. Sada je najednom „nestao“. Imamo malih Mengelea koliko hoćete…; oni samo obavljaju svoju ‘profesionalnu dužnost’ po uputama svojih poslodavaca, bez provjeravanja. Ista nacistička shema. Medicinska etika je suspendirana…

Ženevska konvencija i Helsinška deklaracija koje se također o tome brinu, sada su „umirovljene“.

Jedno od elementarnih načela ljudskog ponašanja „načelo opreza“ nestalo je kao da ga nikad nije ni bilo.

PCR-test, za koji njegov izumitelj, nobelovac Kary Mullis izjavljuje da je apsolutno nepouzdan za postavljanje dijagnoza jer mu je i svrha sasvim druga (dakle o bolesti ne zna reći ništa sigurno), usprkos toga postaje baza na kojoj se grade Lockdowni, ograničavaju ljudske slobode, zatvaraju škole, prestaje se liječiti kronične bolesnike…

I dok je u Marseillu, u jednoj od najvećih klinika za zarazne bolesti, prof. dr. Raoult Didier sa svojom ekipom liječio i izliječio u 10 mjeseci 2020. godine preko 10 tisuća korona-bolesnika (smrtnost im je bila 1 pro mile!), mi slušamo dvocifrene brojke o smrtima naših “korona-bolesnika” svakog dana. Ali Didier je liječio starim, jeftinim i provjerenim lijekovima hidroxykolorokinom i azitromicinom što je bilo izvan protokola liječenja WHO-a. I zato je došao na „crnu listu“! (Didier nije niti je ikad bio “antivaxer”; on je samo pokazao kako se Covid može uspješno i lako liječiti i bez cijepljenja, a to nije smio.)

U međuvremenu ugledni medicinski časopis Lancet objavljuje lažnu studiju o hidroxyklorokinu, jeftinom i efikasnom lijeku protiv korone, da bi ga WHO i službeno mogao izbaciti iz upotrebe… (Lažna studija je brzo povučena, ali klorokin nije vraćen). Sličnu sudbinu doživljava ivermectin i drugi načini efikasnog (i jeftinog!!) liječenja Covida-19. A ljudi „liječeni“ po protokolu WHO-a umiru, brojke se napuhavaju i strah se nezaustavljivo širi. Sve s ciljem da ljudi počnu gledati u vakcinaciju kao jedini spas.

Tko je ovdje lud? Gdje je tu medicinska etika? Tko je naručio tu lažnu studiju? Nije li ovdje možda poželjnija smrt od ozdravljenja? Nije li ono što mi smatramo ovdje neuspjehom zapravo tajni uspjeh onih koji ovo planiraju? – mora se upitati svatko koji ima još zrnce razuma.

Analizirajući ta događanja prof. dr. Peter McCullough ustvrdio je jednom: „Vidio sam da svi putovi vode prema cjepivu“ i zbog toga je stavljen na „crnu listu“. Još drastičnije se u razgovoru s dr. R. Fuellmichom (njemačkim odvjetnikom i inicijatorom tužbe za zločin protiv čovječnosti) izrazila Židovka Vera Sharav koja je kao djevojčica preživjela holokaust u nekom nacističkom logoru usporedivši slanje ljudi na cijepljenje sa slanjem Židova u plinsku komoru, ‘na tuširanje’.

Dr. Robert Malone koji je izumio tehnologiju mRNA i DNK „cjepiva“ upozorio je američku FDA da bi spike-protein u cijepljenom organizmu mogao ostati biološki aktivan, što se kasnije pokazalo, kako je gore rečeno. Otpisali su ga. Sada, nakon ovih iskustava, on poziva, neka se prekine cijepljenje. Uzalud. Samo su ga izbrisali s YouTube-a i Wikipedije.

Mogu nizati i nizati; već su i knjige o tom napisane i bezbroj recenziranih stručnih članaka (na pr. Mercola and Cummins: The Truth About Covid-19). No i iz ovih nekoliko podataka više je nego jasno da tu već na ovoj medicinsko-biološkoj ravni nešto ozbiljno ne štima i da zdravlje kao proklamirana svrha ove frenetične kampanje, društvenog inženjeringa i psihološkog kondicioniranja masa, uopće nije stvarna svrha. Prof. Yeadon ne vidi druge svrhe osim „depopulacija čovječanstva“. Da li Yeadon ima pravo vidjet će se sigurno za nekoliko godina kada se budu mogli analizirati pretežni uzroci mortaliteta, porast steriliteta, porast spontanih pobačaja i sl. Za sve cijepljene – mrtve ili žive – bit će prekasno.

Svakim danom postaje jasnije da je zdravlje ovdje zapravo samo „duda varalica“ i da se cijepljenjem hoće uspostaviti kontrola nad cjelokupnim preživjelim pučanstvom. Kontrola međutim nije sama sebi svrha. Ona je potrebna da bi se ljudima moglo upravljati i to do neslućenih mogućnosti o čemu ovdje ne možemo govoriti, jer prelazi okvire ovog napisa. (Covid-putovnice su prvi korak u tom pravcu). Ovdje treba samo reći da to već otvara put u transhumanizam gdje čovjeka. kakvog je Bog stvorio,više neće biti. Dodajem; ako Bog to bude dopustio. (No nemojmo se jeftino tješiti da on to neće dopustiti. Jer on je dopustio i opći potop…)

Moju dragu staricu s početka ovog teksta nazvao sam „vrhunskim biologom“, jer ona – po zaključku koji je donijela – to jest, iako joj je tek vrlo malo od gore spomenutoga poznato (no barem zna da su dva naša svećenika umrla 20-ak dana nakon što su se cijepili i da još dvojica imaju ozbiljne komplikacije). Ona je do zaključka došla drugim putem, manje zahtjevnim, a puno sigurnijim – kao vjernik.

TEOLOŠKO-MORALNA PERSPEKTIVA

Ovo nas upućuje da na problematiku cijepljenja ovim „cjepivima“ pogledamo iz teološko-moralne perspektive. Neću se osvrtati na implikacije te vrste koje su vidljive i u primjerima iz gornjih navoda. Važniji je novi problem koji se pojavio s ovim cjepivima, a to je pitanje moralne dopuštenosti njihovog korištenja budući da su u njihovoj izradi korištene stanične linije namjerno pobačene djece. (Dobro je spomenuti da su korištene ‘žive’ stanice iz još živog – ne mrtvog(!) djeteta.) U monstruoznost tog zločina valjda ne treba nikoga normalnog uvjeravati pa to i neću činiti. Ovdje se moralni problem uočava kada se postavi pitanje da li i koliko eventualni korisnik toga cjepiva sudjeluje na neki način u tom zločinu. Određene strukture pri Svetoj Stolici o tome su se izjasnile i zaključak se svodi na to da u nekim slučajevima, kada je niz uvjeta zadovoljen, korištenje tog cjepiva ne bi bio grijeh. To je uostalom pokazao papa kad se cijepio. Reći ću samo da se ja ne bih cijepio i kad bih po kriterijima Papinskog vijeća za obitelj to smio. To je moj osobni stav. O moralnom aspektu tog problema govorio je više puta prof. dr. Josip Mužić (Split) opširno ga analizirajući. Moram, međutim, reći da jako rezolutni stav u tom pitanju ne stoji na osobito čvrstim nogama. Zašto? Stanične linije i uopće tkiva pobačene djece koristile su se i koriste se i u drugim cjepivima i u raznim lijekovima. Nisam čuo da netko propituje pod tim vidom lijekove i druge farmaceutske proizvode. Niti sam čuo neke ozbiljne reakcije na to. A što tek reći za kozmetičke proizvode gdje toga ima i mnogo više? Ali opet, s naše strane, tišina. Čini mi se da doista živimo na njivi u kojoj pšenica i kukolj zajedno rastu i neće biti uvijek lako to dvoje razlikovati. Nekada će to možda biti nemogući zadatak. U svakom slučaju, reagirati oštro u jednom slučaju dok drugi tiho prolaze ispod radara, ne čini mi se osobito efikasnim ni uvjerljivim. Da ne spominjem kako bi netko tu mogao vidjeti i dozu licemjerja.

Ovo sam morao spomenuti jer se tim problemom očito mnogi bave, no to može biti i posebna opasnost jer se time skreće pozornost s jednog drugog problema, koji je po mom sudu još dublji, problematičniji i sudbonosniji.

Ovim se mRNA ili DNA „cjepivima“ dira u ljudsku genetiku, modificira se njegov genom i od čovjeka se stvara genetski modificirani organizam (GMO) prema točno određenom planu koji nije i nikako ne može biti na liniji Boga Stvoritelja, koji je čovjeka stvorio „na svoju sliku“. Znalcima je to bilo jasno od početka. Tako su u zdravstvu visoko pozicionirani medicinski stručnjaci kao prof. Christian Peronne (Francuska) i prof. Wolfgang Wodarg (Njemačka) i mnogi drugi upozoravali: Ne dajte se cijepiti; žele vam promijeniti gene. Dakako, sva njihova znanstvena reputacija nakon takve izjave ne znači ništa. I oni su na „crnoj listi“.

Proizvođači cjepiva brane se tvrdnjom (nedokazanom) da mRNA neće mijenjati DNA cijepljene osobe. Možda se to sada u početku i ne događa ili se ne zna događa li se,odnosno kad će se s vremenom događati (uostalom ovo je tek prva tura cijepljenja!). Ipak, ranije spomenuti dr. McCullough nedavno je u jednom intervjuu izjavio da se ove injekcije mRNA mogu trajno uklopiti u vašu DNK reverznom transkriptazom. I objašnjava: “Ima već dovoljno studija koje sugeriraju da postoji neka obrnuta transkripcija – da zapravo RNA stvara DNA, a zatim se DNA trajno stavlja u ljudski genom”

No i bez toga nemam apsolutno nikakvog razloga da im vjerujem jer je dobro poznato da skrivaju i lažu. Plaćali su već milijarde dolara kazni zbog lažiranja i sl.

Evo i direktnog razloga zašto im se ne smije vjerovati.

Tal Zaks, izvršni direktor medicinske službe Moderne, u jednoj izjavi (video zapis 2017.) doslovno ovako kaže: „Živimo ovu fenomenalnu digitalnu znanstvenu revoluciju i danas sam ovdje da vam kažem da zapravo hakiramo softver života“. Hakiramo softver života! – Da, to je to. Može li jasnije? Jedan mi je prijatelj nedavno rekao da je isti Zaks negdje rekao: „Nećete više biti djeca Božja, odsad ćete biti naša djeca.“ Nisam mogao provjeriti ovu izjavu no nije ni toliko važno jer je ona potpuno u skladu s onom prvom, provjerenom. Radi se doslovno o pokušaju ‘novog’ stvaranja čovjeka. Rezultat bi bio verzija 2 tog ‘nekadašnjeg’ Božjeg stvorenja.

Diramo, dakle, u Božji plan stvaranja čovjeka. Ne želimo čovjeka kakvog je stvorio Bog, ne čovjeka “na sliku Božju”, nego onakvog kakvoga mi zamislimo (ili još bolje, kakav je nekima potreban). Prva faza u tom direktnom raščovječenju bila je dženderističko anuliranje čovjeka kao muškog i ženskog. Tu se rat vodio (i vodi se) na psihološkoj razini, i čovjek je, ako se dao zavesti, mogao izgubiti svijest o svojoj Bogom-danoj naravi. No on se toj indoktrinaciji mogao i oduprijeti jer je još mogao o tome sam odlučivati pa se i dalje doživljavati onakvim kakvim ga je Bog stvorio. Međutim, raščovječenje ka kojemu se sada stremi ide mnogo dublje. Ono je transhumanističke naravi. Tu čovjek gubi svoj Bogom-dani psihofizički/genetski identitet. Radi se o manipuliranju genetskim komponentama, mijenja se čovjek na najosnovnijoj razini. U konačnici tu od njega ostaje samo neka ljuštura kojom će se moći upravljati kao što se ‘daljinskim’ upravlja programima na televizoru. U doslovnom smislu. Za širu i detaljniju eksplikaciju ove stvarnosti trebalo bi puno više prostora. Reći ću samo da ljudi ni ne slute što se sve danas nanotehnologijom i upravljanjem suptilnim elektromagnetskim poljima može postići. (Ovamo spada i 5G tehnologija). O tome je još 1995. govorio vrlo eksplicitno dr. Pierre Gilbert. Pomeli su ga. Vjerojatno mu ni ja ne bih vjerovao da vrlo slično nisam čuo od nekoliko američkih vojnih stručnjaka. Što si sve psihopati koji upravljaju današnjim svijetom mogu tu poželjeti, teško je i zamisliti. U svakom slučaju žele dirigentsku palicu uzeti Stvoritelju iz ruku i sami se ustoličiti na njegovo mjesto. Često se kaže da se oni “igraju boga”. Ne, ne igraju se. Oni ratuju s njim i uvjereni su da će ga pobijediti. Već jedan malo obuhvatniji i dublji pogled na fantastično dizajniranu organizaciju ovih događanja dovest će vas do zaključka (ne znanstvenog, ali vrlo uvjerljivog) da je taj dijabolični plan skovan u paklu.

Što se tu događa, uočio je odlično Jeremy Rifkin koji će u svojoj knjizi „Biotehnološko stoljeće“ jednom poglavlju s pravom dati naslov „Drugo stvaranje“.

Ovo je prvorazredno teološko pitanje koje traži beskompromisno zauzimanje stava za spašavanje “čovjeka” koga je i kakvog ga je Bog stvorio. Sva ostala moralna pitanja, kolikogod bila u sebi važna, ovdje odlaze u drugi plan… Tu Crkva mora odigrati svoju nezamjenjivu spasiteljsku ulogu povjerenu joj od njezina Utemeljitelja: spasiti “čovjeka”. Jer genetski modificirani “čovjek verzija 2” kojemu će se prema potrebi i želji moći oduzeti sposobnost slobodnog odlučivanja, kao i bilo koja ljudska kvaliteta programirana u genima, hoće li to još stvarno biti “čovjek”? Tko smije u to dirati? Čovjek je stvoren da “svemu stvorenju gospodari, a služi samo svome Stvoritelju”. Kad se tu umiješa netko treći, kad se ti odnosi poremete, čovjek je ugrožen kao takav.

(Nažalost na analizu ovog genetskog inženjeringa još nisam naišao u crkvenim publikacijama. Možda se varam?!)

Zato je opredjeljenje “Želim doći k Bogu onakva kakvu me je on stvorio” stav i odluka neizmjerljive vrijednosti, i pravi orijentir u ovom vrtlogu laži, prevara i makinacija. Usmjeriti ili zadržati/fiksirati ovdje čovjekovo rasuđivanje na razini bolest – zdravlje ili na razini potrebe za nekakvom društvenom normalizacijom je izvrsno iskorištena obmana ispod koje se može provući ovo korjenito raščovječenje u ime zdravlja i “normalnog” života, koje se, uostalom, ni jedno ni drugo ne postiže (što očito nije ni cilj).

Vratimo se korak natrag pa još jednom, uhvativši u vidno polje cijelu perspektivu, usmjerimo pogled na cilj. Tek tako nam se mogu posložiti kockice koje inače nikako da se slože i mnogo će se toga razbistriti. Pomoći će nam Bill Gates. On je još u veljači 2010. predložio kako da zaustavimo globalno zatopljenje smanjenjem broja ljudi na svijetu: “Ako uradimo dobar posao s novim vakcinama, zdravstvenom službom, planiranim roditeljstvom (abortusima), možemo smanjiti broj stanovnika na zemlji za 10% – 15%.” Gates je autoritet kojemu ovdje doista možemo vjerovati.[1]

UMJESTO ZAKLJUČKA

Tu smo, gdje smo i kako će se stvari dalje razvijati možemo predviđati, ali ne možemo biti i sigurni. U poziciji smo da tek naknadno, “post festum” možemo otkriti namjere i ciljeve i sa sigurnošću ih povezati. To je veliki hendikep jer post festum stvari obično ostanu nepopravljive.

Sada imamo nekoliko neospornih činjenica:

Podijela na cijepljene i necijepljene je materijalno već postignuta, ali njezin sotonski učinak može još biti spriječen, ako ljudi ne dopuste da im zarazi svijest i odredi ponašanje (jer to je sigurno cilj ‘planera’!). Događa se na vlas isto što se događalo i za vrijeme Trećeg Reicha. Treba samo promijeniti “naljepnice” i imamo identičnu situaciju. Unaprijed se zna tko je za sve kriv. Tada je to u Njemačkoj nažalost i uspjelo. Kao da je nacistički Treći Reich bio generalna proba za ovo danas. Na to već mnogi upozoravaju i treba ih čuti otvorena uma i srca.

Druga je činjenica teže vidljiva, ali postaje sve očitija. Pravi problem za društvo sada postaju cijepljeni, a ne necijepljeni. Genskim koktelom tzv. cjepiva oni su namamljeni (ili stjerani) u svojevrsno „minsko polje“ koje funkcionira po sistemu ruskog ruleta. Gdje i kada će koja mina eksplodirati, nitko ne zna. Statistike pokazuju koje im opasnosti ponajviše prijete (nešto malo od toga je ovdje već spomenuto), no biolozi upućuju na to da oni postaju „tvornice virusa“, što i nije teško shvatiti ako se zna kako to cjepivo „uči“ naše stanice da proizvode viruse (ili dijelove virusa?) koje onda naš organizam spontano raspršuje u okolinu. Američki Front-Line liječnici upozoravaju na sve veći broj neobjašnjivih oboljenja pacijenata koji su bili u kontaktu s cijepljenima. Sada imamo situaciju da se ljudi od virusa mogu relativno dobro obraniti ako su upućeni i ako imaju liječnika koji će im pomoći. No te informacije se potiskuju, a liječnicima se brani. O tome je odličnu knjigu opremljenu sa preko 600 recenziranih stručnih radova napisao dr. medicine i dr. prava Thomas E. Levy: „Rapid Virus Recovery – No need to live in fear“. (Knjiga je dostupna na internetu u PDF-formatu). Ali za cijepljene koji (ne znajući) žive u „minskom polju“ za sada nema pomoći. Osobno vjerujem da u Božjoj prirodi ima pomoći kako bi se neutralizirale otrovne supstance iz genskog koktela i kako bi ih se organizam riješio.[ii] Znam da neovisni stručnjaci u svijetu rade na tome…. Neka im Bog pomogne da u tome i uspiju! Ovime sam samo htio upozoriti na tu ‘neočekivanu’ brigu koju sada kao kršćani apsolutno moramo razviti za cijepljene.

Postoji još jedna briga na koju mi kršćani ne smijemo zaboraviti. To su oni od svjetskih i državnih vrhova pa naniže (ima ih mnogo) koji nam, svjesno ili nesvjesno služeći kraljevstvu tame, čine zlo. Svećenike bih rado pozvao da koriste misni obrazac iz misala „Za one koji nam nanose zlo“. Ja ga češće koristim. Vjerujem da ovo Sotonu najviše iritira. Kršćanin se ne predaje. Vjera koja „pobjeđuje svijet“ može i iz beznadne situacije krenuti u kontraofenzivu.

U velikoj smo nevolji. Mnogi toga nisu svjesni. Istina je nažalost zastrašujuća i samo joj čvrsta i duboka vjera može otvoreno pogledati u oči.

„Jakosti moja, gledat ću na te, jer ti si, Bože, zaštita moja, Bog moj, milosrđe moje.
Bog neka mi pohiti u susret, nek’ me razveseli nad dušmanima mojim!…

Zbuni ih i obori jakošću svojom, štite naš, Gospode,…
nek se uhvate u svoju oholost, u kletve i laži što ih govore!…

A ja ću opjevati silu tvoju i klicat ću jutrom milosrđu tvome,
jer mi ti postade utočište i sklonište u dan nevolje.

Jakosti moja, tebi ću pjevati,
jer ti si, Bože, zaštita moja, Bog moj, milosrđe moje.

(Ps 59)

I mali dodatak:

Jeste li čitajući ovaj članak naišli na “teoretičara zavjere”? Može biti da jeste. Teorije zavjere su danas vrlo važan “građevni element” u mozgovima naših suvremenika. Meni je to vrlo zanimljivo, a ovisno o tome iz čijeg su mozga izletjele van (bilo kao teorije, bilo kao teoretičari) postaje mi i zabavno. Ne mislim ovdje, dakako. na neku šarlataniju, nego na slučajeve kada se taj “izum” koristi ozbiljno. Među ovima su posebno zanimljivi oni koji misle da kršćanski misle. Pretpostavljam da su takvi čitali Bibliju i teško mi je razumjeti da nisu primijetili da su svi proroci Staroga Zavjeta za svoje suvremenike bili “teoretičari zavjere” (bez obzira što taj izraz onda nije postojao) i to “teški”. I da su kao takvi bili i tretirani. Da ne spominjem sv. Ivana ev. s njegovim Otkrivenjem koji ih sve nadmašuje, a sada kao da prstom pokazuje na kovid-putovnice i ono što slijedi (Otkr 13,17). Nije mi ni na kraj pameti uspoređivati se s njima, ali mi je drago konstatirati da ovaj uviđaj radikalno mijenja odnos prema toj floskuli koja je danas postala toliko važna da se i mnogi kršćani boje kao vatre da ih ne bi tko smjestio među teoretičare zavjere, jer su onda ‘gotovi’… Ovo ne znači da prisutnost te sintagme u našoj civilizaciji nije važna. Nažalost jest, ali u jednom sasvim drugom smislu.[1] Ovaj “filantrop” ima na duši desetine možda i stotine milijuna ubijenih ljudi čije je ubistvo financirao kroz industriju abortusa; sigurno više nego Hitler i Staljin zajedno. (Ne valja zaboraviti da ovakvi ne ubijaju svojim, nego tuđim rukama).

VAŽNA PORUKA ZA LOGIČARE

Vrijeme uvjeravanja prolazi. One koji ne shvaćaju što se događa, treba ignorirati i ne gubiti vrijeme na njih. Poštene, empatične i logične osobe se trebaju okupiti, bez obzira na osobna uvjerenja i svjetonazore. Osim raskrinkavanja, dolazi vrijeme djelovanja brojnim i legalnim sredstvima u gospodarstvuzdravljuautonomiji… U protivnom, sve će nas porobiti.

Pitate se što učiniti nakon čitanja ovog teksta? Jednostavno, šaljite i dijelite tekst poštenim, empatičnim i logičnim osobama. Informirajte bližnje o postojanju portala Logično. Priključite nam se na našem Telegram kanalu tako što ćete kliknuti na Vijesti.  Od danas možete komunicirati i pisati nam u Telegram grupi Zajednica. Budimo složnimudri i jaki.

PRAVA PITANJA PORFIRIJU, I. DIO

Nedavno je novinar HRT-a otputovao u Beograd kako bi napravio interview sa novoizabranim patrijarhom SPC-a Porfirijem. Takvo se ulizivanje i sluganstvo teško može negdje drugdje vidjeti. Bilo je puno reakcija u Hrvatskoj ali nekako nitko nije naveo prava pitanja koja je novinar morao postaviti Porfiriju. I ne samo njemu nego i široj javnosti.

Slijede prava pitanja koje po nama moraju biti postavljena Porfiriju.

ZAKONI HRVATSKOG KRALJEVSTVA

Svi su u Hrvatskoj primijetili da je taj interview objavljen na dan svetog Josipa, uobičajeno nazvanog „zaštitnikom Hrvatske i Hrvata”, a na temelju odluke Hrvatskog sabora od 10. lipnja 1687., kojom je sveti Josip proglašen za zaštitnika Hrvatskog kraljevstva. Priznajući takvu odluku, logično slijedi da je Republika Hrvatska nasljednik Hrvatskog kraljevstva.

Prije pet godina (2016.) povodom dolaska turskog predsjednika Erdogana veličanstveno je proslavljena stota obljetnica zakonitog djelovanja Islamske zajednice u Hrvatskoj, čije djelovanje je svjetski primjer međureligijske tolerancije koja je sastavni dio svetonazora hrvatskog naroda. Taj zakon godine 1916. donio je sabor Hrvatskog kraljevstva (službeno: Trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija). Taj događaj također je dokaz da je Republika Hrvatska nasljednik Hrvatskog kraljevstva.

U Austrijskom carstvu 1791. pravoslavci dobivaju puna građanska prava. „Zakonskim člankom XX. iz 1848. ugarski sabor svim grčko-iztočnjacima pod ugarskom krunom jamči slobodu upravljanja poslova školskih i crkvenih pod državnim nadzorom. Člankom XXX. ugarskoga sabora iz 1868., sabor je zajamčio, da pod ustavnim putem izvršivanim nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona – u svojih crkveno-narodnih kongresih svih pravoslavaca pod ugarskom krunom autonomno ureduju i upravljuju svojim crkvenim i školskim poslovima i zakladama, koje za te poslove imaju.”. Ista prava na isti način jamči i Hrvatski sabor u odlukama iz 1861., 1865., 1877. i 1884. te Zakonom o pravoslavnoj crkvi od 24. ožujka 1887. U okviru ovih zakona nema niti Srba niti SPC, nego je sve „…pod nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona.” a zemaljski zakoni odnose se na Hrvatsko kraljevstvo i njegovoj pravoslavnoj crkvi.

Svi ti zakoni dokazuju neupitnu činjenicu da je više od 200 godina postojala Pravoslavna crkva Hrvatskog kraljevstva sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima koji je povijesni hrvatski grad, a postaje dio Srbije tek 1946. kad ga Maršal i hrvatski komunisti poklanjaju bratskoj Srbiji. Poglavar Karlovačke arhiepiskopije nosio je titulu Patrijarh Hrvatski.

Samo kad je u pitanju pravoslavlje u Hrvatskoj, RH oštro odbija biti nasljednica Hrvatskog kraljevstva i baš ti zakoni ne vrijede u RH.

NEKRŠĆANSKA SPC

Za sebe SPC tvrdi da je „svetosavska” jer za njih je sveti Sava entelehija (grčki: entelekhija), odnosno, savršenstvo (samoostvareni oblik bića, organizam koji postoji sam po sebi), dakle, ravan Bogu.

Nama kršćanima je to Isus Krist pa zato smo i kršćani.

PITANJE br.1: Je li SPC kršćanska crkva ili svetosavska?

HERETIČKA SPC

Ne postoje više vrsta pravoslavlja. Svaka suprotna tvrdnja je hereza ali SPC tvrdi kako vjera koja ona zastupa je srpskO-pravoslavna!

PITANJE br.2: Smatrate li da postoji posebna inačica pravoslavlja koja bi mogla biti nazvana SRPSKO-PRAVOSLAVNA VJERA?

SPC I ETNOFILETIZAM

Pravilo br. 38 IV Ekumenskog koncila (678 g.) govori da „redosljed crkvenih djela mora slijediti državnu raspodjelu”. Od toga slijedi da je Crkva vezana za teritorij. Etnofiletizam je osuđen od Carigradskog sabora 1872. kao hereza, koja tvrdi da je crkva vezana za narodnost/pleme, a ne za teritorij. Sada SPC koja je pravoslavna crkva Srbije proglašava se pravoslavnom crkvom Srba.

PITANJE br.3: Je li SPC pravoslavna crkva Srbije ili pravoslavna crkva Srba.

IZMIŠLJENA POVIJEST SPC

Rastko Nemanjić (monah Sava) protukanonski odvaja Ipeksku (Pećku) episkopiju od Bugarske Ohridske arhiepiskopije 1219. bez dozvole nadređenog Ohridskog arhiepiskopa Dimitrija Homatiana.

PITANJE br.4: Na temelju kojeg dokumenta sad SPC tvrdi da je monah Sava stvorio SPC?

Po prvi se puta u nekom crkvenom dokumentu SPC spominje u Ustavu SPC iz 1947. Dakle prije toga sam pojam Srpska pravoslavna crkva ne postoji.

PITANJE br.5: Na temelju kojeg dokumenta sad SPC tvrdi da je 1219. monah Sava stvorio baš SPC? Jeli uopće nešto stvorio? Na temelju kojeg crkvenog kanona?

Povijest SPC govori:

„…Car Teodor I. Laskaris i patrijarh Manuil odlučili su da Sava bude „rukopoložen” za prvog srpskog arhiepiskopa. Prema starim srpskim ljetopisima, to se dogodilo tijekom 1218. ili 1219. (6727)…„

PITANJE br.6: Kako to da je Carigradski patrijarh Manuil donio odluku za Ohridsku arhiepiskopiju, koja kao autocefalna crkva nije nikome podređena pa niti njemu. Otkud znamo da se je to uopće dogodilo?

Povijest SPC govori:

„…Ohridski arhiepiskop Dimitar Homatijan je u svibnju 1220. uputio protestno pismo Savi. U pismu prigovara Savi da je monah, to jest da je nekanonski uzdignut za arhiepiskopa jer prije toga nije bio rukopoloženi episkop…”

Monah je član monaškog bratstva (fratar), nije dio crkvenog klera. Da bi mogao postati „arhiepiskop” mora najprije biti rukopoložen za đakona, zatim za svećenika (jeromonah) i najzad za episkopa koji nakon što je već rukopoloženi episkop može dobiti administrativnu dužnost „arhiepiskop”.

PITANJE br.7:  Kako je monah Sava mogao postati arhiepiskop i poglavar crkve usprkos tome što nije dio crkvenog klera?

Episkopa rukopolažu (posvjećuju) najmanje dvojica episkopa. Crkveni kanoni zabranjuju da episkope iz jedne crkve rukopolažu svećenici ili episkopi iz druge crkve.

PITANJE br.8: U slučaju da je Sava bio rukopoložen za episkopa to su mogli učiniti samo episkopi, koji nisu iz Ohridske arhiepiskopije. Tko su ti episkopi i iz koje crkve?

Ruski povjesničar Pavlov pronašao je i objavio poslanicu četvoricu istočnih patrijarha iz 1531. upućenu bugarskom Ohridskom arhiepiskopu Prohoru u kojoj oni objavljuju da nikad nije postojala priznata srpska crkva. Svi svjetski povjesničari znaju za taj dokument, njega je prije 140 godina Ilarion Ruvarac objavio u Glasniku. Tekst tog dokumenta objavio je i Hrvatski arhiepiskop Aleksandar u svojoj knjizi „Hrvatska pravoslavna crkva – bila je, jest i bit će“, Zagreb, 2017., str. 46.

PITANJE br.9: Kako to da su svi poglavari pravoslavnih crkava godine 1531. potvrdili da do tada nije postojala priznata srpska crkva a 488 godina kasnije SPC slavi 800 godina postojanja?

Prije dvije godine su srbijanski mediji objavili interview Carigradskog patrijarha Vartolomeja koji tvrdi da nije istina da SPC postoji od 800 godina.

PITANJE br.10: Laže li Carigradski patrijarh Vartolomej?

Godine 1741. po narudžbi Pečkog patrijarha Arsenija IV. u Beču je objavljena knjiga pod naslovom „Stematografija“ čiji je autor Bugarin Hristofor Žefarović (Христофoръ Жефаровичъ). Žefarović navodi kakva je službena titula Arsenija IV. – „Arhiepiskop i patrijarh svih Srba, (dio) Bugara, Zapadnog Pomorija (dio Slavonije), Dalmacije, Bosne, obje strane Dunava i cijelog Ilirika.”. Dakle pored ostalih spominju se i Srbi ali ništa od SPC ili „Srpske” Pećke patrijarhije.

Godine 2017. srbijanski patrijarh dodao je svojoj tituli i titulu Patrijarh Pećki.

PITANJE br.11: Smatrate li da je taj čin svojatanje teritorije drugih država – Bugarske, Sjeverne Makedonije, Crne Gore, Kosova suprotno crkvenim kanonima?

U isto to vrijeme (1741. kad je objavljena „Stematografija”) u Srijemskim Karlovcima već 50 godina postoji autokefalna pravoslavna crkva Hrvatskog kraljevstva – Karlovačka arhiepiskopija. U slučaju da su Pećkomu patrijarhu podređeni svi Srbi kao što to govori njegova titula, to je dokaz da u Hrvatskoj u to vrijeme Srba nema (jer onda ne bi bio Pećki patrijarh poglavar SVIH Srba) niti je Karlovačka arhiepiskopija srpska crkva, nego pravoslavna Crkva Hrvatskog kraljevstva suvremenije rečeno Hrvatska pravoslavna crkva!

Vi kao Srpski patrijarh nosite i titulu Arhiepiskop Karlovački unatoč tome što Pravoslavna crkva Hrvatskog kraljevstva (Karlovačka arhiepiskopija) nikad nije donijela odluku za pridruživanje novoj crkvi u Kraljevini SHS(koja nije SPC).

PITANJE br.12: Smatrate li da je taj čin svojatanje teritorije drugih država – Hrvatske, Mađarske, Slovenije, Italije, Rumunjske suprotno crkvenim kanonima?

Znamo da na popisu stanovništva iz 1802. u svih 7 hrvatskih područja u Austrijskom carstvu Srba nema. Od sveukupno 1 678 000 stanovnika bilo je 410 000 pravoslavaca – svi Hrvati.

PITANJE br.13: Otkud sada Srbi u Hrvatskoj?

Po § 1, II. dijela previšnjeg reskripta od 10. VIII. 1868. (objavljenog u Sborniku zakona i naredaba valjanih za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju god. 1868, kom. VI. br. 18) crkvene općine imale su se zakonito zvati “Grčko-istočna mjestna crkvena općina”, a ona u Zagrebu nadjela si je samovoljno u mjesnome statutu naslov: „srbske pravoslavne mjestne općine u Zagrebu”. Sve to je kršenje crkvenih kanona, a slično tomu SPC ne priznaje samostalnost nekih svojih općina u Australiji i Novom Zelandu. Evo kako je sve to vrlo kvalitetno u svom članku obrazložio jedan svećenik SPC:

„Pravoslavna crkva ne prihvaća teorije zapadnih kanoničara da je imovina Crkve vlasništvo lokalne crkvene zajednice ili države. Iako su ovo besmislice, one imaju odjeka među prostima…

PITANJE br.14:  Smatrate li da je moguće da u hrvatskoj Karlovačkoj arhiepiskopiji postoji „srpska općina”?

Povodom Pupovčevog sramotnog poziva za popisivače i kontrolore

Činjenica je da u Hrvatskoj živi jedan manji broj Srba. Za ovu svrhu zanemarimo sad nedavnu neslavnu prošlost dijela te manjine, to su ljudi kao i svi ostali. Potrebno je te ljude, on kaže „ohrabriti“ da se izjasne Srbima, da govore srpskim jezikom i da su pripadnici SPC. Kad Pupovac kaže „ohrabriti“, to je ovdje termin s okultnim značenjem – radi se o ovladavanju njihovim umovima kojima će Pupovac upravljati iz fotelje svojim daljincem. Pupovac je stručnjak za persuaziju. Njegova definicija persuazije glasi: „…ovladavanje  umom  ljudi  pomoću  riječi. …. uvjeravanje,  nagovaranje  i  zavođenje  s  lingvističkim  i paralingvističkim  sredstvima.“, o čemu je pisao u svom poznatom radu pod naslovom: „Persvazivnost“. U toj njegovoj definiciji samo još nedostaje u letku korištena riječ „ohrabrivanje“.

Čemu ih prisiljavati da se izjasne onako kako se osjećaju? Tko se takvim smatra, tako će se izjasniti. Zašto uopće ikog prisiljavati na išta? Tu nikakve prisile ne smije biti, to je popis, ako podatci ne budu realni, popis ne će biti valjan. Njegovi popisivači sigurno ne će biti neutralni, nego vrlo pristrani. Saborska većina svojevremeno odbila je Pupovčeve amandmane koji su podržavali ovakvo pristrano popisivanje, ali to očito ne sprječava vladajuću koaliciju SDSS-a, HDZ-a i Državnog zavoda za statistiku da djeluju kao da su ti amandmani usvojeni, a ne s razlogom odbačeni.

Popisivači ih nadalje trebaju „ohrabriti“ persuazivnim metodama (koje će ih Pupovac u međuvremenu naučiti), da se izjasne da govore srbijanskim jezikom. Zašto ih treba „ohrabriti“ na to? Zato jer je to laž, oni takvim jezikom ne govore, a tim jezikom nikad nisu govorili ni njihovi predci, osim možda manjina u Srijemu. Prema podatcima DZS materinski jezik hrvatskih Srba je HRVATSKI jezik, i to kod 75 % tog manjinskog stanovništva, iz čega logično sliedi da se hrvatski Srbi na popisima stanovništva redovno i plebiscitarno izjašnjavaju za hrvatski jezik kao svoj jezik. Čak i Teslin materinski jezik, prema njegovim školskim dokumentima, bio je hrvatski, iz čega proizlazi i materinski jezik njegovih pravoslavnih roditelja, ostalih predaka i rođaka. Današnji hrvatski Srbi nikad nisu govorili srbijanski, nego su kao doseljeni pravoslavni Hrvati iz npr. Turske Hrvatske, oduvijek govorili hrvatskim jezikom. Također, dio govornika staroslavenskog jezika koji je došao iz Turskog carstva, prešao je izravno s tog jezika na hrvatski jezik.

Za svakog sljedbenika zločinačke velikosrbske ideje, Srbin je samo pripadnik SPC koji govori srbijanski, svi drugi Srbi (katolici, muslimani, etc…) za njega su drugorazredni Srbi jer velikosrbijanska ideologija koju njeguje paraobavještajna organizacija koja se lažno predstavlja SPC, na njih nema nikakav utjecaj.

Pupovčevi amandmani na Zakon o popisu stanovništva

Milorad Pupovac podnio je na proljeće 2020. amandman po kojem traži da pripadnici nacionalnih manjina popisuju pripadnike nacionalnih manjina.

U RH svi državljani su Hrvati po državljanstvu i uživaju ista prava. U RH ne smije netko uživati više prava u usporedbi s nekim drugim pa tako ni pripadnici nacionalnih manjina. Tako pripadnici recimo talijanske nacionalne manjine koji žive u Hrvatskoj za domaće potrebe su Hrvati talijanskog podrijetla. Tako nije moguće da pripadnici manjine u tom svojstvu popisuju pripadnike manjine niti ikog drugog.

Milorad Pupovac je u više navrata javno govorio kako u RH postoje srpska sela, a u RH su sva sela hrvatska, neka katolička, neka dijelom pravoslavna. Srpska su sela u Srbiji i na njih RH nema pretenzije ali Pupovac promiče ideju da Srbija ima pretenzije na neka hrvatska sela, jer ih on smatra srpskim. Što slijedi iz toga – možda neka autonomija, neka nova srpska Krajina, mržnja, balvani i nasilje za koje smo mislili da je iza nas? Takve izjave nisu ni persuazijska vratolomija ni subliminalna poruka, nego otvorena prijetnja državnoj sigurnosti i nema im mjesta u javnom govoru.

Povodom rasprava o Zakonu o popisu stanovništva Milorad Pupovac je rekao nešto na što nitko nije obratio pažnju. Tražio je da se Hrvati izjašnjavaju o svojoj pripadnosti vjerskim zajednicama ali samo o onima koje su registrirane i imaju ugovor sa državom. Na ovaj način iz popisa odmah ispada Crnogorska PC, koju je RH priznala i registrirala 2006. godine ali još uvijek nema ugovor sa državom, zatim mali ali cijenjeni dio hrvatskog naroda Hrvati pravoslavci i njihova HPC. HPC je sljednica svjetski priznate Karlovačke arhiepiskopije, pravoslavne crkve Hrvatskog kraljevstva, koja je postojala kao hrvatska autokefalna crkva više od 200 godina. HPC je odavno ispunila sve zakonske i sve dodatne uvjete ali već godinama čeka registraciju. Izgleda da Milorad Pupovac računa da će se na ovaj način umjetno i na silu povećati broj članova SPC u Hrvatskoj, jer se pravoslavci drugačije ne će moći izjasniti nego samo onako kako će im on propisati.

Na popisu stanovništva 2011. ljudi su se izjašnjavali po narodnosti i vjeroispovjesti kao što predviđa i novi zakon u članku 15. Na tom popisu pravoslavcima se je izjasnilo 16.647 Hrvata. Taj je broj veći od sveukupnog broja članova svih vjerskih zajednica upisanih u Evidenciju vjerskih zajednica.

Što se tiče srpske nacionalne manjine neshvatljivo je kako u Hrvatskoj sva tijela državne i lokalne vlasti olako ne samo prihvaćaju nego čak i promiču kao činjenicu suludu pretpostavku da je svaki Srbin pravoslavac, iz koje pogrješne pretpostavke krivo zaključuju da slijedi i obrnuto, da je svaki pravoslavac Srbin, što je slugansko slijeđenje idejnog obrazca zločinačke četničke ideologije. Ove se dvije pogrješke na žalost ne poništavaju, nego zbrajaju.

U slučaju da su svi Srbi pravoslavci tko su tada onih 3.700 Srba katolika ili 13.000 Srba ateista prema popisu iz 2011.? Jesu li i oni po tomu uopće Srbi? Je li sam Milorad Pupovac Srbin kad znamo da nije pravoslavac nego ateist, iz čega logično proizlazi da nije ni Srbin? Je li on etnomorf, što mu omogućuje da bude generički etnobiznismen? Danas Srbin, a sutra što se više isplati?

U RH svi to zanemaruju i olako se odnose prema tomu. Ispada da je Hrvatska jedina država na svijetu u kojoj su svi pravoslavci Srbi što nije slučaj čak u Srbiji u kojoj postoje 1,5 mln nekih drugih pravoslavaca – Rumunji, Vlasi, Bugari, Makedonci, Cincari … Taj štetni obrazac se čak ni u Srbiji ne provodi tako dosljedno, kako se dosljedno i čeličnom šakom provodi u Hrvatskoj.

Sada je Pupovčev cilj da se pravoslavci u RH mogu izjašnjavati samo kao članovima SPC i na ovaj način želi učvrstiti srpsku crkvu u Hrvatskoj zauvijek.

Izjašnjavanjem o pripadnosti vjerskim zajednicama na popisu stanovništva 2001., SPC je imala samo 40.434 člana. Bilo je nešto malo članova Bugarske PC i Makedonske PC, a čak 196.969 pravoslavaca koji su se izjasnili pravoslavcima bez nacionalnog predznaka. Dakle tada se je samo 18 % pravoslavaca izjasnilo članovima SPC ali godinu i pol kasnije Račan potpisuje ugovor baš s tom srpskom crkvom i nije ga bilo briga za ostalih skoro 200 000 pravoslavaca, koji da su htjeli mogli su se učlaniti u neku drugu stranu PC u Hrvatskoj ali nisu.

Milorad Pupovac sad traži da se ljudi mogu izjašnjavati samo u svezi registriranih vjerskih zajednica i onih koje imaju ugovor sa državom, a zaboravlja kakvo je bilo stanje u travnju 2001. kad su se ljudi izjašnjavali o članstvu u vjerskim zajednicama. Činjenica je da je sa „SPC u Hrvatskoj” Ivica Račan podpisao ništetni ugovor u prosincu 2002., dakle godinu i pol dana nakon što se dio popisivanih slobodno izjasnio o svom članstvu u SPC. U Srbiji je SPC registrirana još kasnije – godine 2006. – pune četiri godine nakon što je registrirana u Hrvatskoj i pet i pol godina nakon popisa stanovništva 2001.

Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica NN 83/02, 73/13 Članak 1. „Crkva ili vjerska zajednica drukčijeg naziva (u daljnjem tekstu: vjerska zajednica) u smislu ovoga Zakona je zajednica fizičkih osoba koje ostvaruju slobodu vjeroispovjedi jednakim javnim obavljanjem vjerskih obreda i drugim očitovanjima svoje vjere (u daljnjem tekstu: vjernici) upisana u Evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj (u daljnjem tekstu: Evidencija).”

Skraćeno: Crkva ili vjerska zajednica u smislu ovoga zakona je zajednica vjernika upisana u Evidenciji vjerskih zajednica u RH.

U Evidenciji vjerskih zajednica RH kod Ministarstva pravosuđa i uprave nema niti SPC, niti „SPC u Hrvatskoj” što znači da u RH nije registrirana bilo kakva srpska crkva.

Od svega toga slijedi da na Popisu stanovništva 2021 popisivani se ne smiju izjašnjavati kao pripadnici niti SPC, niti „SPC u Hrvatskoj” jer nisu registrirani u RH i kao takvi ne smiju na popisu vjerskih zajednica!

Sve koji su podržali amandmane Milorada Pupovca možemo smatrati narodnim izdajicama isto kao što je to bio i Ivica Račan koji je 2002. podpisao sporni i ništetni ugovor sa nepostojećoj „SPC u Hrvatskoj”, koja je navodno podružnica SPC, koja tada nije bila službeno priznata niti od svoje matične države Srbije.

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR

Komemorativna liturgija za svete mučenike HPC

Pozivamo vas da se pridružite našim molitvama za svete mučenike HPC na našoj svetoj

Božanskoj liturgiji koju ćemo mi, Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar održati u srijedu

30. lipnja 2021. s početkom u 10,00 sati u našoj crkvi na adresi Domjanićeva br. 5 u

Zagrebu.

Lokacija crkve:

Nakon liturgije, s početkom u 12,00 sati, bit će postavljanje vijenaca i

paljenje svijeća na kenotafu (spomen grobu) pravoslavnih mučenika na groblju

Miroševac, polje 201, grobno mjesto broj 21 (sredina desne strane).

Lokacija kenotafa na Miroševcu:

Na inicijativu arhiepiskopa Aleksandra, hrvatski pravoslavni branitelj Đuro Plavljanić ponovo ima dom

Nadnevka 12. siječnja 2021. objavili smo članak o Hrvatu, pravoslavcu, hrvatskom branitelju Đuri, čiji dom je prošle godine uništio razorni potres (https://hrvatskapravoslavnacrkva.wordpress.com/2021/01/12/duro-plavljanic-jedan-od-12-000-hrvatskih-branitelja-pravoslavaca/).

Inicijativa Hrvatskog arhiepiskopa Aleksdandra za pomoć Đuri i njegovoj obitelji naišla je na veliki odaziv, pa obitelj Plavljanić ponovo ima dom i to ne samo od građevinskog materijala, nego i od Božijeg blagoslova.

Ovdje prenosimo članak objavljen na webu Sisačke biskupije:

Blagoslov kuće hrvatskog branitelja Đure Plavljanića

Nakon što je Đuro Plavljanić, hrvatski branitelj pravoslavne vjere, u razornom potresu krajem prošle godine ostao bez kuće i proveo šest mjeseci u stambenom modulu, u četvrtak 17. lipnja 2021. u Plavljanićima, zaseoku sela Jošavica kod Petrinje, blagoslovljena mu je nova obiteljska kuća.

Kuću su blagoslovili arhiepiskop Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandar i sisački biskup Vlado Košić, a njezinu izgradnju financirali su Hrvati iz Australije zajedno s humanitarno-karitativnom udrugom franjevaca Bosne Srebrene „Kruh svetog Ante“ i brojnim drugim donatorima. Kuću je gradila tvrtka „Dom invest“ iz Žepča u Bosni i Hercegovini uz koordinaciju pukovnika u miru Ivice Pandže – Orkana iz Siska te posredovanje Gorana Macure, hrvatskog branitelja pravoslavne vjere iz Šibenika.

Blagoslovu je nazočio i voditelj Kruha svetog Ante u Hrvatskoj fra Stipe Karajica, župnik iz Hrvatskog Čuntića Fra Petar Žagar, župnik iz Hrastovice fra Dragan Grizelj te brojni branitelji pristigli iz Vinkovaca, Pleternice, Karlovca, Siska, Petrinje i Šibenika.

Tom prigodom Đuro Plavljanić i njegova supruga Štefica, koji žive u mjestu s pretežito pravoslavnim stanovništvom, zahvalili su donatorima i svima onima koji su bili uključeni u ovu humanitarnu akciju koja im je omogućila dom. Izrazivši i veliku radost zbog svega Đuro je poručio kako će za donatore, Hrvate iz Australije, uplatiti misu, da ih Bog blagoslovi i čuva.

Obrativši se okupljenima biskup Košić je rekao kako je ovo povijesni događaj, ne toliko materijalne, koliko duhovne vrijednosti, jer se u ovoj kući ostvarilo jedinstvo našeg naroda i ljudi koji vole svoju domovinu, bez obzira na vjeroispovijest. Čestitavši svima uključenima u ovaj hvalevrijedan poduhvat biskup je domaćinu predao i dar Biskupije te obećao kako će u daljnjem opremanju kuće sudjelovati i Sisačka biskupija.

članak preuzet s:

https://www.biskupija-sisak.hr/index.php/arhiv/6328-blagoslov-kue-hrvatskog-branitelja-ure-plavljania