RATKO DESPOT, DRAGOVOLJAC IZ ŠIBENIKA U BUJICI

RATKO DESPOT, DRAGOVOLJAC IZ ŠIBENIKA U BUJICI: “I Nikola Tesla bio je Hrvat pravoslavne vjere!”Na popisu stanovništva izjasnit ću se kao Hrvat pravoslavne vjeroispovjesti, tako se izjašnjavao i Nikola Tesla i njegovi roditelji” – izjavio je u Bujici, na Z1 televiziji, Ratko Despot, dragovoljac Domovinskog rata iz Šibenika, koji je više od 2.200 dana proveo na bojištu: – “Pupovac nas, pravoslavce koji smo branili Hrvatsku, nikada nije posjetio na bojištu, u rovove nam nije donio ni kutiju cigareta! Njegovi su bili na drugoj strani…”. Despotu su zbog toga što se izjašnjava kao Hrvat, četnici prijetili smrću i prije devedesete, a u vrijeme Domovinskog rata Martićeva ‘milicija’ ucijenila mu je glavu na 100 tisuća maraka, dok ga je tzv. RSK u odsutnosti osudila na smrt: – “Martiću sam preko Hrvatskog radija ’91. poručio da u Šibenik ne će nikada, a ja u hrvatski Knin hoću!” Šibenčanin koji se izjašnjava kao Hrvat pravoslavne vjeroispovijesti, požalio se u Bujici da se “…nema gdje pomoliti Bogu, dok SPC raspolaže milijunskom imovinom u državi protiv koje intenzivno radi”…Ratovao je od Benkovca, preko šibenskog zaleđa, do Dubrovnika i Hercegovine, sudjelovao u operacijama ‘Maslenica’ i ‘Oluja’, a u emisiji je poseban pozdrav poslao HOS-ovcima i Marku Skeji: – “Nema se što priznavati ili ne HOS, kad je on činjenica, baš kao i njihov pozdrav, koji meni kao pravoslavcu nimalo ne smeta! HOS-ovci su se borili s nama rame uz Rame, a Skejo je moj veliki prijatelj!” (Tekst je prenesen s FB profila gosp. Velimira Bujanca i neznatno je lektoriran)

Dani sjećanja u Petrinji

Za Petrinjce, rujan je mjesec sjećanja na poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje i civilne žrtve iz Domovinskog rata kao i na teška ratna razaranja koja je Petrinja pretrpjela u rujnu 1991. godine. Središnje događanje Dana sjećanja održava se svake godine 16. rujna, na dan kada su krenula ratna razaranja grada i kada je poginulo najviše hrvatskih branitelja i civila.

I ove godine program obilježavanja započeo je misom zadušnicom u crkvi sv. Lovre za sve poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje i civilne žrtve Domovinskog rata grada Petrinje, a koju je predvodio sisački biskup Vlado Košić u zajedništvu s domaćim župnikom preč. Josipom Samaržijom. Rektorom svetišta u Gori preč. Paškom Glasnovićem i župnikom župe Preobraženja Gospodnjeg vlč. Damirom Cekovićem.

Misi su uz brojne hrvatske branitelje i obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja nazočili i predstavnici državnih, županijskih i gradskih vlasti te arhiepiskop Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandar.

U homiliji biskup je podsjetio kako je na današnji dan prije 30 godina Petrinja doživjela svoje najteže i najcrnje dane. „Samo kod vile Gavrilović poginulo je 17 branitelja; tadašnji petrinjski župnik bio je teško ranjen u glavu; branitelji su se s crte na Petrinjčici povukli do Kupe… ljudi su svuda bezglavo hodali, bili su to apokaliptični dani za Petrinji i njenu okolicu. Još je uslijedio napad 21.rujna i Petrinja je bila do kraja okupirana. Naši ljudi i branitelji i civili povukli su se tada preko Kupe. Kad se zna čime su naši branitelji branili Petrinju, čudo je da su i toliko izdržali nasuprot neprijateljskim tenkovima, avionima, raketnim bacačima…  16. rujna poslije oslobođenja 1995. proglašen je Danom branitelja Petrinje jer su taj dan mnogi poginuli i nestali. Na spomeniku Gromova, na ulazu u Petrinju od Slatine iz smjera Siska navedena su imena poginulih. U prvom petrinjskom žrtvoslovu bilo je popisanih 400, da bi u drugom žrtvoslovu taj broj došao do 600 žrtava. To je bila cijena naše slobode, ali i mnogo ranjenih na tijelu, a još više na duši. Te rane ni danas ne zacjeljuju“.

Homilija u cijelosti

Biskup se zapitao i zašto se to dogodilo i koja je pouka iz tih događaja nama danas. „Neki kažu da je to bio građanski rat, da su sve strane jednako odgovorne i krive. Kad bi bilo tako, zašto smo mi morali bježati iz svojih gradova i sela, iz vlastitih domova, napuštajući kuće, škole, crkve koje su oni koji su nas oružjem potjerali iz zavičaja rušili i palili? Kako to da su ti ‘drugi’, a koji bi danas po nekima trebali biti isti kao i mi, toliko mrzili sve hrvatsko i katoličko da su to sve uništavali i htjeli zbrisati s lica zemlje? A mi smo ‘njima’ nudili suživot, zajedništvo, mir u demokratskom sustavu, no njih to nije zanimalo jer su bili navikli vladati desetljećima i ničim drugim nisu bili zadovoljni. Svoju su nakanu odlučili provesti silom i na ovom petrinjskom prostoru uspostaviti svoju državu u kojoj neće biti Hrvata. Oni su sve radili da do toga dođe i prije rata, samo mi to nismo shvaćali da je sve bilo činjeno u svrhu tog krajnjeg cilja.  Jednom me na promociji moje knjige koja govori o tom vremenu upitala jedna novinarka, kako smo se mi branili od mržnje, kako sam ja obuzdavao naše ljude da se ne osvećuju i ne mrze. Sjećam se da sam tada počeo vikati na nju, da ona ništa ne razumije, da mi nismo bili nošeni mržnjom nego oni, da smo mi nastojali preživjeti pod pritiskom i unatoč toj mržnji. Ja stvarno nisam ni kod koga od mojih vjernika vidio tih dana mržnju, samo strah u očima. Bili smo žrtve agresije i to treba biti jasno jednom za uvijek svima i svakome: Hrvatska je bila napadnuta, Srbija je bila agresor na nas“, rekao je biskup dodavši kako bi to trebalo i zakonom definirati te uvesti kažnjavanje negiranja istine o Domovinskom ratu.

Biskup je upozorio i kako ideja o velikoj Srbiji nije ni danas umrla te kako je ona prijetnja svim okolnim državama i narodima. „Sad se ta ideja naziva ‘srpski svet’, ali to je u biti isto. Kako kaže Zvonimir Hodak, onamo koga Srbi kane napasti najprije dolaze njihovi popovi a onda topovi. Vidjeli smo to nedavno u Cetinju u Crnoj Gori. Ne miri se taj svijet s granicama vlastite države, oni žele širiti svoj utjecaj tako da ne dopuštaju nikakve ni vjerske ni kulturne, gospodarske ni političke neovisnosti pojedinih okolnih naroda. Sad su na Cetinju demonstrirali silu, a sve pod izlikom velike kršćanske ljubavi, da bi nastavili s tim u Makedoniji, a onda u Hrvatskoj, itd. Neće biti sreće za okolne narode dok oni ne ustanove samostalne ne samom političke nego i vjerske institucije, neovisno od SPC koja se samoproglasila nadležnom za cijelo područje bivše SFRJ. Za njih dakle ta nesretna državna tvorevina, koja je i formalnno umrla 1992., još i danas postoji. I oni žele u njoj vladati, svima biti nadređeni.  Kako je započinjala ta agresija? Najprije su se „oni“ kao narod proglasili ugroženi – premda su bili u svim tadašnjim republikama svima nadređeni, nositelji velike većine istaknutijih položaja i vlasti. U toj hajci – koja je nalikovala onoj uzrečici ‘držite lopova!’ – oni su sve činili da pokore ostale narode. Možemo reći da je na ovom sisačkom području prva žrtva, koja je najavljivala krvavi rat i agresiju, bio sisački svećenik Antun Grahovar, koji je ubijen 9. studenog 1990., već nakon tzv. balvan-revolucije koja je oko Knina nastupila u kolovozu te godine. Zatim je došlo do otvorenog sukoba, u Glini odmah poslije proglašenja hrvatske neovisnosti, tj. 26. lipnja 1991., kada je poginuo prvi redarstvenik Tomislav Rom. Prva žrtva na petrinjskom području bila je šesnaestogodišnja Josipa Kožić, koju su srpski pobunjenici ubili na roditeljskom pragu u Gornjoj Budičini 5. srpnja 1991.

U obrani Hrvatske te u oslobađanju Petrinje sudjelovali su prvenstveno domaći sinovi i kćeri, od kojih je puno njih poginulo – kao Predrag Matanović, Božo Martan, Riki Mažar, ali i branitelji iz čitave Domovine, čija su nam imena sveta i koje poštujemo i kojima iskazujemo trajnu zahvalnost za veliku žrtvu koju su prinijeli za slobodu Lijepe naše“, poručio je biskup rekavši kako ovo sve govori da se svi podsjetimo na te teške i slavne dane prije 30 godina, da ne zaboravimo naše heroje i velikane kojima dugujemo svoju opstojnost, ali i da predvidimo buduće događaje i da spriječimo ono što bi moglo ponoviti tragičnu nedavnu povijest.

Osvrnuvši se na potres iza nas biskup je rekao kako je on na vidjelo iznio probleme koji su zataškavani i koje naše društvo i država ne vidi i ne rješava. „Ovo je područje kroz ovih 30 godina bilo zapostavljeno, bez ulaganja i prave obnove. Hoće li se to sada promijeniti? I što je najvažnije, pitali bi nas naši poginuli danas, 30 godina poslije: jesmo li se mi za ovakvu Hrvatsku borili? U kojoj caruje gospodarska i politička korupcija, u kojoj se više poštuju okupatorske želje i zahtjevi nego zahtjevi branitelja, u kojoj vlada kolektivna depresija i iz koje bježe mladi sposobni ljudi tražeći bolji život u zemljama izvan Hrvatske! Za ovakvo stanje svi smo odgovorni“ zaključio je biskup pozvavši na molitvu.

Nakon mise, kolona sjećanja uputila se od crkve sv. Lovre do spomenika pukovniku Predragu Matanoviću i suborcima gdje i održana komemoracija. Nakon molitve koju je kod spomenika predvodio biskup Košić te nakon toga i arhiepiskop Aleksandar, uz polaganje vijenaca i svijeća, pročitana su imena svih 598 poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja i civila iz Domovinskog rata u gradu Petrinji.

preuzeto s: https://www.biskupija-sisak.hr/index.php/arhiv/6431-dani-sjeanja-u-petrinji

Е-popisne opstrukcije

Na elektroničkom popisnom obrazcu ne može se izjasniti pripadnikom HPC jer sustav automatski nudi popis vjerskih zajednica i ne može se upisati ni jednu koja nije na tom automatskom popisu. Na tom popisu nema HPC jer njezin upis dugotrajno obstruiraju Vlade RH kojima daljinski upravlja Republika Srbija. Zanimljivo je da se na tom automatskom popisu nalazi i kanonski nepostojeća tzv. „SPC u Hrvatskoj“ koja, kao ni HPC, nije upisana u Evidenciju vjerskih zajednica. Tu se već jasno očituje diskrimnacijski obrazac temeljen na pripadnosti vjerskoj zajednici – popis nudi vjerske zajednice koje su upisane u evidenciju, a nudi i fantomsku „SPC u Hrvatskoj“ koja kanonski ne postoji i nije upisana u evidenciju.

Preporučamo pričekati terenske popisivače jer samo tiskani obrazac koji je objavljen na stranici DZS, daje mogućnost da se popisivani slobodno izjasne za bilo koju vjersku zajednicu koja je ili nije upisana u evidenciju vjerskih zajednica (na str. 9 pod brojem 21 nalazi se prazno polje).

RATKO DESPOT, PUKOVNIK HV I PREDSJEDNIK UDRUGE HRVATSKIH PRAVOSLAVNIH BRANITELJA

Pukovnik Ratko Despot najviše je rangirani Hrvat pravoslavac u HV u Domovinskom ratu. Ratko Despot rođen je 1955. u mjestu Bulić pored Benkovca.

Prilikom pokušaja atentata na predsjednika Tuđmana u travnju 1990. u Benkovcu, Ratko Despot je javno grupi četnika u policijskim odorama izjavio: „Dobit ću svoju hrvatsku državu i svoju Hrvatsku pravoslavnu crkvu”. To njegovo čvrsto stajalište i hrabro ratovanje u obrani hrvatske domovine doveli su do toga da ga je RSK osudila na smrt (u odsutnosti) i objavila nagradu za njegovu glavu.

Na slici: Arhiepiskop Aleksandar (lijevo) i umirovljeni pukovnik HV Ratko Despot (desno), na komemoraciji u Panjanima 1. rujna 2021.

Ratko Despot ratni put započeo je u pričuvnom sastavu policije, u obrani sela Bulić, a zatim je sudjelovao u obrani sela Stankovci koje Srbi nikad nisu osvojili. Bio je u 134. brigadi, nakon toga na Južnom bojištu. Kasnije je bio u 113. brigadi u kojoj je vodio ročnike za vrijeme njihovog prvog uvođenja u napadno djelovanje. Sudjelovao je u obrani Zemunika prema Škabrnji skupa sa HOS-ovcima iz IX. bojne HOS-a i njihovim zapovjednikom Markom Skejom. Šest mjeseci proveo je na jugu u TG-3, u zapovjedništvu s generalom Jankom Bobetkom, sudjelovao je u operacijama Maslenica i Oluja… I tako ukupno 2300 dana u ratu u borbenom sektoru.

Uživao je takvo povjerenje da na sastancima sa predsjednikom Tuđmanom nije morao svoje osobno naoružanje ostaviti ispred prostorije. Bio je osumnjičeni svjedok u Haagu gdje je svojim svjedočenjem na sudu raskrinkao lažna svjedočenja Gojanovića i Petrića, koje su bile temelj optužbe protiv gen. Gotovine za ratni zločin.[1]

Po završetku rata 10 godina je bio zapovjednik vojarne u Šibeniku gdje i danas živi. Stekao je čin pukovnika HV. Ratko Despot je počastni građanin grada Ravno na Popovom polju u Hercegovini.

U rujnu 2019. godine prijetili su mu abolirani četnici da će ga ubiti samo zato što je spomenuo da je Hrvat pravoslavne vjere, rekavši mu: „Likvidirat ćemo tebe i tvoju državu”[2]. Bilo je to baš u trenutku kad je Milorad Pupovac govorio o ugroženom Srbinu Petku kojeg su napali nogometni navijači i zamalo ga nisu ozljedili. Prijetnju je Despot prijavio policiji, dobio policijsku zaštitu i pokrenut je sudski postupak. Suđenje je pokrenuto u veljači 2021. i još traje.[3]

U Šibeniku smo kod Baldakinu u centru grada 7. studenog 2020. u organizaciji Ratka Despota održali panihidu za duše hrvatskih pravoslavaca poginulih za Hrvatsku u Domovinskom ratu. Kad sam u predhodnom razgovoru njega upitao što misli o osnivanju udruge koja bi okupljala hrvatske pravoslavce koji su branili svoju hrvatsku domovinu, on je čvrsto izjavio: „Oduvijek sam smatrao da ja moram osnovati takvu udrugu jer sam najviše rangirani pravoslavac u Hrvatskoj vojsci”.

Dobio je Ratko Despot svoju Hrvatsku, a ona će biti bliža punoj nezavisnosti kad prizna svoju Hrvatsku pravoslavnu crkvu, koja je paradigma hrvatske samostalnosti.

Kao i uvijek on je odlučan: „Dom imam ali kuću nemam. Crkva je moja kuća gdje se mogu moliti a ja kuću nemam.”

Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar


[1]      https://www.index.hr/vijesti/clanak/haski-svjedok-gojanovic-odlicje-za-oluju-nije-htio-uzeti-iz-moralnih-razloga/387435.aspx

[2]      https://direktno.hr/tagovi/ratko-despot-41217/

[3]      što je on o tom suđenju rekao, objavio sam u gostovanju kod Bujanca u veljači

ROĐENJE PRESVETE BOGORODICE – POZIV NA LITURGIJU

Povodom blagdana ROĐENJE PRESVETE BOGORODICE 8. rujna 2021. (srijeda), Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar održat će Božansku sv. liturgiju s početkom u 10,00 sati u našem liturgijskom prostoru na adresi Domjanićeva br. 5, u Zagrebu.

Sveopća radost zasja nam od pravednika Joakima i Ane, preslavna Djevica koja zbog velike čistoće postala živi Božji hram i jedina se štuje kao Bogorodica. Po njezinim molitvama, Kriste Bože, pošalji svijetu mir, a našim dušama veliku milost. (Stihir na stihovima)

Baćin, 1. rujna 2021.

U Baćinu se nalazi, zahvaljujući političkoj stranci SDS-u (danas SDSS) i srpskim četnicima, druga po veličini masovna grobnica iz Domovinskog rata. Nekoliko domaćih pravoslavaca koji su htjeli zaštiti svoje susjede, smaknuti su skupa s njima. U toj grobnici završili su zajedno s katolicima i najmanje troje pravoslavaca, jer su imali ponosa i ljudskosti u sebi da odbiju suradnju sa srpskim četnicima. SDS je pozvao stanovnike da se okupe i onda su ih srpski četnici odveli i sve pobili te zatrpali bagerom u močvari.

Priča o dvojci braće katolika i prijatelja im pravoslavca koji je bio član HDZ-a. Smaknuti sva tri, bačeni na deponij gdje su završavali životinjski ostatci.

Do danas nisu pronađeni ostatci svih pobijenih. I za to etničko čišćenje nije nitko odgovarao kao da se nije ni dogodilo.

Arhiepiskop Aleksandar održao je panihidu za žrtve srpskog terora.

U blaženom usnuću vječni pokoj podaj Gospode usnulim slugama svim poginulim za Hrvatsku u Domovinskom ratu i učini im vječni spomen!

VJEČNI IM SPOMEN

Kostrići, 1. rujna 2021.

Kostrići, najtužnije selo u Hrvatskoj. Prije 30 godina početničeni Srbi pobili su svih 16 stanovnika, Hrvata, počevši s djecom od 2 i 4 godine pa sve do dida od 93 godine. Do danas nisu pronađeni ostatci svih pobijenih. Nakon što su svi stanovnici pobijeni, selo je razrušeno, spaljeno i do danas je prazno. Za to etničko čišćenje nije poznato je li itko odgovarao. Ovdje se obnova ne provodi, dok su kuće vojaka tzv. RSK odavno obnovljene, a oni abolirani uživaju u hrvatskoj mirovini.

Arhiepiskop Aleksandar održao je panihidu za žrtve srpskog terora.

U blaženom usnuću vječni pokoj podaj Gospode usnulim slugama svim poginulim za Hrvatsku u Domovinskom ratu i učini im vječni spomen!

VJEČNI IM SPOMEN

PANJANI, 1. rujna 2021.

Ove je godine 30 godina od dana kad su novinar Viktor Nogin i snimatelj Genadij Kurinoj ubijeni od srpsko-četničke pobunjenike. Na događaju je prisutstvovao gradonačelnik Kostajnice, predstavnici Udruge hrvatskih pravoslavnih branitelja, Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncetracijskih logora, predstavnici raznih drugih udruga hrvatskih branitelja i novinari Hrvatskog radija (HRT).

Da u kratko ponovimo:

Ruski sveučilišni profesor, novinar i bivši zastupnik u Državnoj dumi Rusije Vladimir Mukusev, godinama naporno radi na otkrivanju i širenju istine o ovom mučkom ubojstvu i prikrivanju tog zločina i unatoč velikim otporima i problemima u Rusiji, u dvije knjige objavljuje istinu o tom događaju.

Pukovnik Hrvatske vojske Ivica Pandža Orkan u potrazi za istinom godinama istražuje taj događaj i unatoč velikom i ustrajnom otporu hrvatskih institucija, podiže spomenik ruskim novinarima pobijenim zbog istine.

Godine 2017. Predsjednik Ruske federacije Vladimir Putin posmrtno je dodijelio državnu nagradu Viktoru Noginu i Genadiju Kurinoju koje su ubili pripadnjici milicije SAO Krajine.

Kao i svake godine, arhiepiskop Aleksandar održao je panihidu za te hrabre ljude.

U blaženom usnuću vječni pokoj podaj Gospode usnulim slugama svojim Viktoru Noginu i Genadiju Kurinoju i učini im vječni spomen!

Vječni im spomen!