NAJVEĆA BITKA NA KOSOVOM POLJU ZAVRŠILA JE PRIJE 102 GODINE

Car Ferdinand I bugarski, Kaiser Wilhelm II i poljski maršal August von Mackenzen na vojnoj paradi u Nišu, 18. siječnja 1916.

 

“Oduzeše Tebi hrvatski narode Tvoju suverenost i prenesoše vladarsku vlast nad hrvatskim narodom na  srpskoga kralja Petra I (…) za Tvoju odluku u tom važnom času nitko Te nije pitao (…)”.

(proglas “Hrvatskom narodu”)

 Na početku I. Sv. rata Srbija se hrabro bori protiv Austro-ugarske, ali YU-povjest zaboravlja reći to da Austro-Ugarska, čija vojska broji 2 300 000 vojnika u stvari najprije ratuje protiv Rusije (6,2 mln. vojnika) pa si može priuštiti protiv Srbije samo 200 000. Protiv njih Srbi  mogu glumiti da su hrabri – kad im je vojska 3-4 puta veća. Nakon prvih nekoliko mjeseci kad Srbima uspjeva zaustaviti austrijance, oni izazivaju pogranične provokacije protiv neutralne Bugarske, koja ne uzvraća na provokacije.

Zbog izravne prijetnje sa strane Rusije 1. listopada 1915., Bugarska se pridružuje Centralnim silama i objavljuje mobilizaciju vojske ali još nigdje ne ratuje. Nadnevka 13. Listopada 1915. naredna je pogranična provokacija kad mali odred srpske vojske izvodi napad na bugarski teritorij. Već sljedeći dan stiže bugarski odgovor –  srbijanskim 350 000 vojnika (Timočka armija i 2. Srpska Armija) suprotstavlja se І. Bugarska armija sa 145 000 vojnika i svega 6 (ŠEST) kamiona.  Istodobno 2. Bugarska armija kreće u napad protiv Srpske makedonske armije i francusko-britanske vojske koje pobjeđuje kod Krivolaka, 3. i 4. BA su u Dobruđi gdje očekuju napad Rusije, koji se je i nešto kasnije dogodio.

Na sjevernom bojištu zapadno od Beograda 3. Austro-ugarska armija ratuje protiv 1. Srpske armije, a istočno od Beograda 11. njemačka armija – protiv 3. Srpske armije.

Samo devet dana nakon početka rata u par sati Bugarska vojska preuzima glavni grad Srbije Niš gdje zarobljuje 60 000 srpskih vojnika i 150 kamiona, kasnije kod Prištine još 20 000 vojnika – sveukupno u ratu njih 135 000 hrabrih Srba.

Odmah nakon pada Niša 200 000 srbijanskih vojnika pod vodstvom kralja Petra bježi preko albanskih planina da bi ih na Jadransku obalu stiglo samo 95 000.

Najbitniji dio ovog rata je Kosovska operacija koju izvodi 1. Bugarska armija i djelovi 2. Bugarske armije i 11. Njemačke armije (sveukupno 156 000 vojnika), koji ratuju protiv srbijanske armije (150 000 vojnika) s početkom 14. studenog 1915. Ova operacija, koja je u stvari najveća bitka u povijesti na Kosovom polju i u kojoj sudjeluje više od 300 000 vojnika s obje strane  završava 4. prosinca 1915. teškim porazom srbijanske vojske (36 000 poginulih). Bugarskih žrtava skoro pa i nema.

Bugarska vojska ratuje protiv hrabrih Srba 37 dana u kojima 1. Bugarska armija dostiže Debar i Djakovo – više od 500 km. Ona tad brzinom od 12 km po danu oslobađa bugarski teritorij (Niška oblast i Makedonija), koji su Srbi okupirali dvije godine ranije. Pravi hodni blitzkrieg!

Tako i nestaje Srbija na pune tri godine.

Godinu dana kasnije srbijanska vojska (80 000) vraća se na bojište. Kako bi mogli oni osloboditi državu, koju nisu obranili 800 000?

Što se događa s onjih 135 000 zarobljenih srpskih vojnika?

Pobjednici – Bugari njih velikodušno šalju kući!

Ipak kao i uvjek Srbi, koji gube sve bitke dobiju od gubitka. Nisu dobili rat nego kao saveznici Antante dobiju na dar zapadnu polovicu Balkanskog poluotoka. Dobiju na dar i drugog saveznika – do tad nazavisnu Crnu Goru, čija vojska tri godine ranije pokušava sprječiti prodor austrijanaca duž Jadranske obale u pokušaju okruživanja srbijanske vojske, koja pod vodstvom kralja Petra bježi izpred Bugara. Nije im uspjelo sprječiti austrijanace, ali su Srbi bježeći dobilli na vremenu pa im je uspjelo brodovljem Antante pobjeći na otok Krf.

Kad nakon završetka rata srbijanska vojska dolazi u Crnu Goru, ubija više od 9 000 crnogoraca. U ratu protiv Austrijanaca, Crnogorci imaju manje gubitke nego u „miru” sa Srbima. Tako Srbija uz pomoć Antante zahvaljuje Crnoj Gori zato što je u stvari spasila srbijansku vojsku.

Uzprkos tomu što je blaženi car Karlo formalno osnovao treću carsku jedinicu pod nazivom Zemlje krune kralja Zvonimira, a koja je u sklopu AU monarhije pokrila teritorij praktički od Alpi do Albanije, pod kraj rata neki hrvatski političari  radije prihvaćaju jugoslavensku ideju o stvaranju države SHS, ali hrvatski narod nije naivan i veći broj Hrvata (između njih više domobrana nakon povratka s ratišta) traže da Hrvatska postane nezavisna republika. Njihov mirni prosvjed u centru Zagreba srbijanska vojska, ista ona koja brzo bježi izpred Bugara sada vrlo hrabro sa strojnicama ubija hrvatske domobrane i mirne građane.

To je samo blagi početak suživota pod srpskom dominacijom kad sluga pokušava postati gospodarom. [srbi (sorab – sluga) (serv, servus, conservus – lat.)(Farlati –V-169)]

Na Berlinskom kongresu Austro–Ugarska dobija mandat za okupaciju Bosne i Hercegovine (članak 29), a članak 37. Berlinskog ugovora predviđa i austro–ugarski protektorat nad Srbijom. Godine 1881. potpisana je tzv. Tajna konvencija koja potvrđuje članak 37. Berlinskog ugovora. Njeno je djelovanje produljivano više puta.  

U stvari je Srbija do 1903. Austro-ugarski, odnosno Hrvatski vazal.

„Nije moguće da sluga bude nad svojim gospodarom” (Mat. 10:24)

 

Hrvatski arhiepiskop Aleksandar

Oglasi

BUGARSKA PRAVOSLAVNA CRKVA DODJELILA JE AUTOKEFALNOST MAKEDONSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI!

Nakon što je 14. studenog 2017. Sv. Sinod BPC dobio pismo predsjednika Sv. Sinoda MPC, Ohridskog arhiepiskopa Stefana, kojim je zatraženo priznavanje autokefalnosti MPC od strane BPC, cijeli bugarski narod održavao je molitvena bdijenja s nakanom da BPC donese odluku, koja sljedi:

ODLUKA SVETOG SINODA BUGARSKE PRAVOSLAVNE CRKVE OD 27. STUDENOG 2017. POVODOM DOBIVENOG PISMA IZ MAKEDONSKE PRAVOSLAVNE CRKVE

http://www.bg-patriarshia.bg/news.php?id=249763

„Bugarska pravoslavna crkva-Bugarska patrijarhija nikad nije bila ravnodušna za stradanja Makedonske pravoslavne crkve, zato … je Sveti Sinod donio odluku:

Kad već MPC priznaje da je BPC-BP njena Majka-Crkva, BPC-BP sa saznanjem da je to njen sveti dug prihvaća pružiti svestranu pomoć … za priznavanje kanonskog statusa MPC.

 Hrvatska pravoslavna crkva pozdravlja i podržava ovu odluku bratske Bugarske pravoslavne crkve namenjene bratskoj Makedonskoj pravoslavnoj crkvi!

 „I ako trpi jedan ud (dio Tjela Hristova), trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi.” (1 Kor. 12:26)

Na ovaj način je Republika Makedonija postala nezavisna i samostalna država.

Molimo Boga da to uskoro postane i Republika Hrvatska registracijom Hrvatske pravoslavne crkve.

„… jer tako nam dolikuje da ispunimo sve što je pravedno”(Mat. 3:15)

AMIN!

Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar

Jeste li znali da Hrvatska pravoslavna crkva još uvijek postoji?

Iznimno posjećen skup u Splitu zasjenila je iznenadna odbijenica iz Nadbiskupskog sjemeništa

 

Arhiepiskop Aleksandar Ivanov, poglavar Hrvatske pravoslavne crkve (HPC), govorio je sinoć o stvarnoj i skrivenoj povijesti hrvatskog pravoslavlja, predstavljajući pri tom svoju knjigu “Hrvatska pravoslavna crkva bila je, jest i bit će”.

Iznimno posjećen skup organizirala je Hrvatska udruga Benedikt, čija je potpredsjednica Silvana Dragun u uvodu naglasila kako namjera skupa nije govoriti protiv sestrinske im Srpske pravoslavne crkve (SPC) ili pak protiv srpske zajednice u Hrvatskoj.

– Svjesni smo kako među njima postoje Bogu posvećene duše koje se javno odriču Srpskog narodnog vijeća i Milorada Pupovca i nije nam ni na umu podrivati odnose i poticati sukobe, već želimo odgovoriti na pitanja, kazala je Dragun.

Zanimljivo je kako se lokacija održavanja promocije knjige arhiepiskopa Aleksandra promijenila, doslovno, u posljednji trenutak.

Naime, danima prije je bilo najavljivano kako će se tribina održati u Nadbiskupskom sjemeništu, a onda je došlo do iznenadnog otkazivanja dvorane i prebacivanja u hotel Atrium. Zašto je tome tako, upitali smo u Nadbiskupiji i dobili odgovor, kratak i jasan:

– Ordinarijat ne dopušta Hrvatskoj pravoslavnoj Crkvi održavanje bilo kakvih manifestacija u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu.

Ni Marijo Popović iz HU Benedikt nije želio razgovarati na tu temu. Tražili smo i komentar od paroha SPC protojereja Milorada Đurđevića, no, na žalost, nismo dobili odgovora.

Arhiepiskop je pokušavao objasniti rasvjetliti pravoslavlje u Hrvata, napominjući kako religija i nacionalnost nisu vezani:

– Hrvatska pravoslavna crkva je autokefalna još od 1707. godine, ustvrdio je, pitajući okupljene što misle čijim je svećenikom bio otac Nikole Tesle – Milutin?

– Bio je svećenikom Karlovačke episkopije, koja se nalazi kao sedma u popisu pravoslavnih crkava iz 1855. godine – dao je odgovor nazočnima poglavar Hrvatske pravoslavne crkve.

Manastir Krka

Između ostalog arhiepiskop Aleksandar drži kako je veliko lažiranje povijesti provedeno i u manastiru Krka, ukazujući na kamenu ploču, postavljenu nad ulazom, gdje se nalazi uklesan tekst o obnovi bedema, koji se prihvaća kao dokaz o kontinuitetu boravka od 1402. godine.

– Te godine se nisu koristila arapske brojke pri pisanju, a pogotovo ne u pravoslavlju, jer bi se tada upisala godina 6910., i to slavenskim pismom, ustvrdio je arhiepiskop.

Piše Milena BudimirJakov Prkić/Hanza media  Foto Jakov Prkić/HANZA MEDIA/Slobodna Dalmacija

 

http://croative.net/jeste-li-znali-da-hrvatska-pravoslavna-crkva-jos-uvijek-postoji-iznimno-posjecen-skup-splitu-zasjenila-iznenadna-odbijenica-iz-nadbiskupskog-sjemenista/

Predavanje o nepoznatoj povijesti hrvatskog pravoslavlja u Splitu

Hrvatska udruga Benedikt poziva sve zainteresirane za otkrivanje dijela stvarne hrvatske povijesti i sakrivene povijesti hrvatskog pravoslavlja na predavanje hrvatskogarhiepiskopa Aleksandra i predstavljanje njegove knjige pod naslovom “Hrvatska pravoslavna crkva bila je, jest i bit će”, koje će se održati u ponedjeljak, 6. studenog 2017., s početkom u 19 sati u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu, Zrinsko-frankopanska 19.

Knjiga se bavi s nekoliko tema, rasvjetljava postojeće činjenice pravoslavlja u Hrvata kao sastavnog dijela hrvatske povijesti, zatim iznosi javnosti nastojanja arhiepiskopa Aleksandra i suradnika oko ponovne obnove HPC, a također se bavi i nekim drugim temama od iznimne važnosti za hrvatski narod, sve na temelju dokaza, činjenica i argumenata, a sagledanih i interpretiranih s hrvatskog gledišta umjesto neprijateljskog velikosrbijanskog ili komunističkog gledišta.

Nije bez razloga zadnjih 100 godina tako silovito napadnuta hrvatska povijest, jer povijest je korijen naroda, bez povijesti narod ne postoji. Kako su se Hrvati spletom povijesnih okolnosti dva puta u prošlom stoljeću našli na gubitničkoj ratnoj strani, razumljivo je da su im pobjednici pisali povijest, koja odgovara pobjedniku, a ne Hrvatima. Kako su Hrvati u Domovinskom ratu izašli pobjednicima, nacionalna je egzistencijalna nužda odbaciti stranu, nametnutu interpretaciju povijesti i provesti reviziju dokaza u skladu s najnovijim znanstvenim standardima te uskladiti interpretaciju povijesti sa stvarnim činjeničnim stanjem.

Preuzeto sa: http://hu-benedikt.hr/?p=101057

PREDSTAVLJANJE KNJIGE U VINKOVCIMA

Pozivamo sve zanimane za otkrivanje dijela stvarne hrvatske povijesti i sakrivene povijesti hrvatskog pravoslavlja na predstavljanje knjige Hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra, pod naslovom: “Hrvatska pravoslavna crkva bila je, jest i bit će”, koje će biti održano u ponedjeljak 30. listopada 2017. u dvorani matice Hrvatske u Vinkovcima, ulica Jurja Dalmatinca 22,  s početkom u 20,00 sati. Voditelj predstavljanja bit će  dr. Dražen Švagelj, predsednik Matice Hrvatske u Vinkovcima, a na predstavljanju će sudjelovati i biti na raspolaganju za pitanja i Hrvatski arhiepiskop Aleksandar.

Knjiga se bavi s nekoliko tema, rasvjetljava postojeće činjenice pravoslavlja u Hrvata kao sastavnog dijela hrvatske povijesti, zatim nastojanja arhiepiskopa Aleksandra i suradnika oko ponovne obnove HPC, a također i nekim drugim temama od iznimne važnosti za hrvatski narod, sve na temelju dokaza, činjenica i argumenata, a sagledanih i interpretiranih s hrvatskog gledišta što je za Hrvate životno važno, a ne velikosrbijanskog ili komunističkog gledišta, koji su prema hrvatskoj povijesti neprijateljski. Nije bez razloga zadnjih 100 godina tako silovito napadnuta hrvatska povijest, jer povijest je korijen naroda, bez povijesti narod ne postoji. Kako su se Hrvati spletom povijesnih okolnosti dva puta u prošlom stoljeću našli na gubitničkoj ratnoj strani, razumljivo je da su im pobjednici pisali povijest, koja odgovara pobjedniku, a ne Hrvatima. Kako su Hrvati izašli pobjednicima u Domovinskom ratu, nacionalna je egzistencijalna nužda provesti reviziju povijesti u skladu sa znanstvenim standardima i uskladiti ju sa stvarnim činjeničnim stanjem.

 

OBNAVLJANJE HPC U NDH

U par dana nakon njemačkog napada u travnju 1941. nestaje Tamnica naroda nazivana Kraljevina Jugoslavija.

Dne 10. travnja 1941., stvorena je Nezavisna država Hrvatska, koja je bila priznata od 86 država.(1)

U zemlji u kojoj je teško ratno stanje zbog stalnih napada srbijanskih četnika i komunističkih partizana nastupa potreba za normalizacijom pravoslavnog crkvenog života. Tada laički predstavnici pučanstva Petar Lazić, Teodor Vukadinović, Dušan Jakić i predstavnik crkve ruski svećenik gruzijskog podrjetla Vasilij (Vaso) Šurlan podastiru ministarstvu pravde i bogoštovlja zahtjev za registraciju Crkve, u skladu sa zakonima hrvatske države i kanonima Pravoslavne Crkve, u ime pravoslavne crkvene općine grada Zagreba(2).

Dne 3. travnja 1942. donesena je zakonska odluka o osnovanju samostalne Hrvatske pravoslavne crkve. Na čelo osnivačke komisije postavljen je Miloš Obrknežević, bivši pravni savjetnik Patrijarhije Autokefalne ujedinjene SPC Kraljevstva SHS, a nakon toga tajnik Mitropolita Germogena(3).

Slikovni rezultat za mitropolit germogen slike

U svibnju l942. arhiepiskopa Germogena, koji se u tom času nalazio u manastiru Hopovo, hrvatske vlasti zovu na sudjelovanje u prethodnim pregovorima o uspostavi Hrvatske Pravoslavne Crkve i njenog ustava. Tim povodom, u svom pismu mitropolitu Anastasiju (RPCZ), on je među ostalim napisao da ništa nekanonsko ne čini u odnosu na bratsku Srpsku pravoslavnu crkvu.

U međuvremenu je Mitropolit Germogen zatražio i dobio odobrenje za obnavljanje HPC od Ruskog patrijarha Sergija preko ruskog svećenika Mihaila Vinogradova, koji je tada bio u Beču(4). Mitropolit Germogen 29. svibnja l942. stiže u Zagreb i tu sudjeluje u radu spomenutoga savjetovanja. Ovdje se susreće i s predstavnicima vjernika iz redova ovdašnje ruske kolonije. U tom času on doznaje u kakvom se teškom položaju našlo ovdašnje pravoslavlje te je i to pridonijelo njegovoj odluci u vezi s prihvaćanjem poglavarstva nad Hrvatskom Pravoslavnom Crkvom.

Tada je, kako potvrđuje Miloš Obrknežević koji je predvodio pregovore sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom, patrijarh Gavrilo Dožić dao svoju suglasnost arhiepiskopu Germogenu da stane na čelo Hrvatske Pravoslavne Crkve u dostojanstvu mitropolita, ali se i kategorički pritom usprotivio uspostavi patrijarhije rekavši da će se o tomu raspravljati po završetku rata. Vrativši se u manastir Hopovo, arhiepiskop Germogen prima vijest o suglasnosti patrijarha Gavrila i tek tada odlučuje prihvatiti poziv hrvatskih vlasti da stane na čelo Hrvatske Pravoslavne crkve (5).

Hrvatska pravoslavna crkva dobila je priznanje i od Bugarske pravoslavne crkve i Rumunjske pravoslavne crkve, s kojima potpisuje ugovore o suradnji.

 Dne 27. srpnja 1942. mitropolit Germogen preko hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova dobio iz Carigrada kanonsko priznanje od Carigradskog patrijarha Veniamina (6).

 Da je HPC priznata od Carigradske patrijarhije govori sam Patrijarh Germogen na drugom ispitivanju koje je obavljeno 20. lipnja 1945. na zahtjev Mitropolita Josifa, zamjenika srbijanskog patrijarha. (7)

Oglasuje se i Centralni komitet Komunistiške partije Hrvatske iz 1942 :HPC je prjevara, a svećenici, koji su je priznali su izdajce”.(8)

Ova odluka postaje smjernica za odnos prema HPC, koji još uvjek vrjedi.

Trećega lipnja 1942. održano je službeno prihvaćanje ustava Hrvatske pravoslavne crkve(9), a 5. lipnja 1942. na temelju ustava i zakona arhiepiskop Germogen biva imenovan za čelnika HPC u dostojanstvu Mitropolita zagrebačkog i cijele Hrvatske Pravoslavne Crkve.(10)

U svom pismu patrijarhu Rumunjske Pravoslavne Crkve Nikodimu, Mitropolit Germogen je napisao: “Voljom božjom moja skromnost je prizvana da stane na čelo HPC. U vremenu velikih kušnji, koje su se obrušile na čast svetoga pravoslavlja, meni je bilo suđeno napustiti tišinu manastirske osame, prihvatiti se ove dužnosti koju sada obnašam, latiti se kormila Pravoslavne Crkve i skupljati djecu njenu u jedno stado, po riječima njena osnivača Gospoda Isusa Krista, uspostavljati mir i blagostanje, ljubav i pravovjerje pravoslavlja u Hrvatskoj, gdje je vihor svjetskoga rata uskolebao i uzburkao pravoslavlje te proizveo rastrojstvo, obeščašćenje i potpuno bezumlje“ (11).

Svojim dubokopravoslavnim duhom crkovenog bratoljublja vladika Germogen uspio je okupiti svećenstvo. Za kratko vrijeme 80 osoba u crkvenoj službi prišlo je obnovljenjoj Crkvi(12), koja je u tom trenutku imala 55 stalnih i l9 privremenih općina. Mnogi od njih do l9l8. prebivali su unutar jurisdikcije Karlovačke Mitropolije (koja je bila kanonski priznata Hrvatska pravoslavna crkva), drugi su pripadali Carigradu. Očigledno, oni su proveli svoj izbor u l942., pobuđeni kršćanskim načelima – očuvanja pravoslavlja u pastve koja im je tada bila povjerena. Oni su pritom slijedili primjer Mitropolita Germogena, smatrajući ga vjerodostojnim hijerarhom.

Dne 6. svibnja 1945. Mitropolit Germogen je svečano ustoličen za Patrijarha Hrvatske pravoslavne crkve(13).

Dva dana kasnije, 8. svibnja 1945. Njemačka kapitulira i njeni saveznici smatraju da je to kraj II sv. rata u Europi. Vojska NDH kreće prema Austriji da bi se predala Osmoj britanskoj Armiji. Morali su to učiniti jer su znali da su Britanci potpisali Ženevsku konvenciju o pravima ratnih zarobljenika, a SSSR – nije. Kako u Zagrebu više nema vojske, tako u njega ulaze komunističke bande podređene J. B. Titu i započinju aristocid i genocid: masovno ubijanje „narodnih neprijatelja” i pljačkanje njihove imovine, naravno sve pod pokroviteljstvom SSSR-a i uz izravnu dozvolu maršala Tolbuhina, zapovjednika III. Ukrajinskog fronta, pod čijom je okupacijom teritorij bivše monarhofašističke Jugoslavije i novonastale države na njemu. Oni drugi antifašisti – Britanci, zanemaruju Ženevsku konvenciju i šalju razoružanu hrvatsku vojsku i ogroman broj civilnih izbeglica (ukupno 10 % hrvatskog naroda) natrag u sovjetsku zonu svom miljeniku Titu. Na ovaj način svi antifašisti (i komunistički i kapitalistički) zajednički sudjeljuju u ubijanju pola milijuna Hrvata (izvor: Aleksandar Ranković, ministar unutarnjih poslova Jugoslavije) nakon završetka rata, što je zapravo desetkovanje (decimacija) hrvatskog naroda.

Ulaskom partizana u Zagreb i uspostavom nove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a patriarh Germogen je bio uhićen i pritvoren. Istraga nije trajala dugo, jer je već 29. lipnja 1945. održano prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba pod predsjedanjem kapetana Vlade Ranogajca, čije ime u Zagrebu i dan danas nosi jedna ulica.

Tada se sudilo na temelju Uredbe o vojnim sudovima, jer novi kazneni zakonik još nije postojao. Patrijarh Germogen je bio proglašen krivim jer „je primio položaj, ime i naslov mеtropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj”.

Presuda koja se odnosi na osuđene zbog sudjelovanja s Hrvatskom pravoslavnom crkvom pokazuje da su novi komunistički vlastodržci posebnu pažnju posvećivali hrvatskim pravoslavnim svećenicima optužujući ih zbog kršenja Ustava Srpske pravoslavne crkve (kojoj oni nisu pripadali), a što predstavlja unutarcrkvenu pravnu regulativu i ne može se odnositi na svjetovni, čak vojni sud, koji kažnjava pravoslavne svećenike jer nisu povrijedili „zadanu vjernost“ državi ili narodu, već Srbijanskoj pravoslavnoj crkvi. Niti u Ustavu SPC ne postoji smrtna kazna za bilo koji prekršaj. Već sama činjenica da Vojni sud sudi tzv. “otpadnicima“ jedne Crkve, koji ostajući u istoj vjeroispovijesti stvaraju drugu crkvenu organizaciju, pokazuje svu absurdnost komunističkog pravnog sustava i između redaka, pruža na uvid javnosti glavnu ideju koja stoji iza tog pokreta (služenje genocidnoj velikosrbijanskoj ideji na način na koji je to bilo moguće u zadatostima tog vremena i prostora), to više što nisu donijeti dokazi da su pojedini svećenici Hrvatske pravoslavne crkve osobno sudjelovali u zločinima, već se kao zločin proglašava samo postojanje kršćanske crkvene organizacije HPC i svrstava ju načelno među zločinačke organizacije i tako osuđuje i one svećenike, koji prije nisu bili u SPC.

U noći s 29. na 30. lipnja 1945. ubijeni su Patrijarh Germogen, svo svećenstvo HPC i mnoštvo pravoslavnih vjernika. Patrijarh Germogen jedini je poglavar neke autokefalne crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu, a HPC jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na ovaj način – ubijanjem cijelog klera.

Popis dio ubijenih svećenika i vjernika:

Svećenici:

  1. Patrijarh Germogen Maksimov
  2. Sarajevski episkop Spiridon Mifka
  3. Protojerej Evgenij Jaržemskij
  4. Protojerej Aleksandar Volkovskij
  5. Protojerej Vasilij (Vaso) Šurlan
  6. Protojerej Serafim Kupčevskij
  7. Protojerej Anatolij Paradiev
  8. Protojerej Cvetin Čović
  9. Protojerej Risto Babunović
  10. iguman Miron Federer
  11. jerej Joco Cvijanović
  12. jerej Vasilij Jurčenko
  13. jerej Pavel Kozarski
  14. jerej Dmitrij Mrihin
  15. jerej Sevastijan Perić
  16. jeromonah Amvrosij Veselinović
  17. jeromonah Rafail Stanivuković
  18. jeromonah Vlasmin Pavlovskij
  19. jeromonah Venjamin Radosavljić
  20. jeromonah Mihail Milogradskij
  21. jeromonah Dimitrij
  22. jeromonah Ivan Mračkovski
  23. jeromonah Evgenij Pogorečkij
  24. jeromonah Petar Popov
  25. jeromonah Bogdan Popović
  26. jeromonah Nikolaj Semčenko
  27. jeromonah Petar Stefanović
  28. jeromonah Sergij Selivanovskij
  29. jeromonah Ljubomir Svrtilić
  30. jeromonah Emilijan Šimatović
  31. arhiđakon Aleksej Borisov

Ne postoji sačuvani vjerodostojni izvor s popisom imena svih svećenika. Jedno je sigurno – svi su ubijeni.

Vjernici (laici) – Petar Lazić (predsjednik zagrebačke crkvene općine), Aleksandar Kosmajenko (dirigent crkvenog zbora), S. Fjodorov, A. Dirin, V. Čižov. Ministar Savo Besarović i general Gjuro Grujić – zapovjednik glavnog stožera vojske NDH u Beogradu su osuđeni na smrt i streljani. Od sveukupno 132 generala u vojsci NDH bilo je 10 hrvatskih pravoslavaca i pravoslavni državljani su proporcionalno sudjelovali u hrvatskoj vojsci (domobranstvo, kasnije Hrvatske oružane snage – HOS). Ako je itko preživio posljeratni komunistički teror, to je bilo slučajno.

To je pravo stradanje zbog vjere – HOLOKAUST.

Patrijarh Germogen jedini je poglavar jedne autokefalne crkve ubijen u doba Drugog svjetskog rata, a HPC jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na ovaj način – ubijanjem cijelog klera.

HRVATSKI ARHIEPISKOP АLEKSANDAR

 

IZVORI:

  1. Jurišić Goran, WWII: POVJESTNA ISTINA BEZ CENZURE, Zagreb, 2011.
  2. Pavelić Ante, Hrvatska pravoslavna crkva, Madrid, 1984., s.17
  3. Narodne novine, Godina CVI broj 77, Zagreb, 7. travnja 1942.
  4. КосикВ. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942-1945. Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012., s. 139
  5. Miloš Obrknežević, Razvoj pravoslavlja u Hrvatskoj i Hrvatska pravoslavna crkva, iz knjige Hrvatska zauvijek: prilozi hrvatskoj državotvornoj misli, (priredio Ante Selak), Školske novine-Pergamena, Zagreb, 1996., str. 251
  6. ШкаровскийМ. В. http://www.bogoslov.ru/text/2875423.html

Još: Горячев И. Усташи против четников // Независимая газета – религия. 2001. 22 августа

  1. КосикВ. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942-1945.Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012., s. 139
  2. Jure Krišto, Sukob simbola. Politika vere i ideologije u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2001, s. 170-171)
  3. Narodne novine, Godina CVI, broj 123, Zagreb, 5. lipnja 1942.
  4. Pavelić Ante, Hrvatska pravoslavna crkva, Madrid, 1984., s. 40
  5. PožarPetar, “Hrvatska pravoslavna crkva”, Naklada Pavičić, Zagreb, 1996., str. 198
  6. КосикВ. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942-1945.Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012., s. 88
  7. КосикВ. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942-1945.Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012., c. 128.