Poziv HKRV na obilježavanje godišnjice smrti feldmaršala Boroevića

Povodom godišnjice smrti hrvatskog feldmaršala Svetozara Boroevića, održat će se prigodna komemoracija ove subote 28. lipnja na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Vojskovođa Svetozar barun Boroević od Bojne prvi je Hrvat koji je dosegnuo čast i čin feldmaršala tijekom Velikog rata 1914. – 1918. Smatran jednim od najboljih stratega u hrvatskoj povijesti čije zasluge na vojnom polju u Galiciji i na Soči su ušle u svjetsku vojnu povijest, a njegova sposobnost jest smanjila talijanske posrtaje i prodor na hrvatske i slovenske zemlje zahvaljujući kojima većina naše obale je sačuvana od talijanskog uzimanja. Unatoč svojim velikim zaslugama zbog svoje vjernosti kruni i domovini, zbog svoje pravoslavne vjere i hrvatskog roda smatran je nepoželjan u novom jugoslavenskom poretku. U emigraciji u Austriji sudjeluje u stvaranju hrvatskog političkog kruga, surađujući s Hrvatskim komitetom. Zbog teška financijskog stanja, gubitka imovine i prava na državljanstvo, zbog teškog obiteljskog gubitka sina jedinca umro je krajnje razočaran i u teškim uvjetima u Klagenfurtu, 23. svibnja 1920. Pokopan je u civilnom obredu u Klagenfurtu, a u znak časti i poštovanja blaženi kralj Karlo IV. je iz izgnanstva skupio svotu za podizanje njegove grobnice u Beču gdje je prenesen i dostojno uz časti pokopan 21. listopada 1920.

KOMEMORACIJA

U čast i slavu velikog hrvatskog i habsburškog feldmaršala održat će se komemoracija ove subote 28. lipnja na zagrebačkom groblju Mirogoj u 11,00 sati, kraj spomenika i grobnice palim Hrvatima u Prvom svjetskom ratu 1914. – 1918. Uvodni govor održati će tajnik HKRV-a Borna Kuri, dok molitvu (parastos) za Boroevića te sve hrvatske vojnike pravoslavne vjere koji su pali u Velikom ratu služiti će hrvatski arhiepiskop Aleskandar u ime Hrvatske pravoslavne zajednice (HPC). Potom slijede prigodni govori o životu i značaju feldmaršala Boroevića, te polaganje cvijeća i svijeća na spomenik.

Ovim putem pozivamo sve voljne da odaju počast velikom feldmaršalu i sudjeluju u komemoraciji, sudionike pozivamo da ponesu cvijeće i svijeće

Hrvatsko kraljevsko vijeće

preuzeto s: https://kraljevsko-vijece.wixsite.com/hkrv/post/poziv-boroevic

HOMATIANOVO PISMO SAVI

SAVA s latinskom tonzurom (podstrig). Ikona se nalazi u manastiru Mileševo, a Sava je osobno pozirao freskopiscu.

U svibnju 1220. je arhiepiskop Dimitar Homatijan poglavar Arhiepiskopije Prve Justinijane i cijele Bugarske sa sjedištem u Ohridu uputio Rastku – Savi pismo, koje slijedi i koje nije poznato u Hrvatskoj jer o njemu niti jedan Srbin nije pisao, a poznato je da su Srbi izvor pravoslavlja i samo to što su oni napisali vrijedi pročitati.

(Снегаров, Ив. История на Охридската архиепископия, София, 1947, том 1, стр. 136.)

„Dimitar, po Božjoj milosti arhiepiskop Prve Justinijane i cijele Bugarske i sveti božanski arhijerejski sinod njegove dijaceze najčasnejšemu između monaha i sinu od velikog župana Srbije, gospodina Save, Božji mir i blagodat i pozdrav u svetom Duhu.

Od davnina smo mi slušali kako si ti, kad si ostavio svoju zemlju i  srodstvo (rodbinu) kao i svo otčevo nasljeđe, jednostavno rečeno, svet i sve što je od svijeta ti si izabrao primorski Atos, nazivan Sveta Gora zbog toga što tamo žive sinovi – asketi i kad si se tamo zamonašio podvrgnuo si sebe monaškom životu sličnom onomu koji su živjeli ondašnji asketi, muževno boreći se protiv vraga, Sotone. Već se i iza granice proširila tvoja slava među monasima.

Što će kasnije biti mi ne možemo znati ali sad su stigle glasine koje ruše veličanstvo tvog podviga, naime da je asket Sava ostavio Atos i ondašnji život i vratio se natrag slično onima, koji mijenjaju svoje namjere za zlo, protiv kojih se Evanđelje buni i dogodilo se ono što je bilo na početku da ga je ljubav prema domovini zarobila i otela od Svete Gore oduzevši mu svo oružje i on se ponovno doselio u Srbiju; od asketa pretvorio se u ustrojitelja i upravitelja svjetovnih dijela i preuzeo na sebe dužnost izaslanika vlastelina i na ovaj način sve što je pridobiveno iz monaškog osamljeništva zamijenio svjetovnim pomislima, svjetovnim pustoslovljem i svjetovnim nemoralom, sudjelovao u pirovima; jahao konje najplemenitijih pasmina, lijepog izgleda i hoda, u raskoši slavljen za vrijeme mimohoda. Koračajući ovim putem on se zaželio hierarhijskog dostojanstva i kad je otputovao, ne znamo gdje, odjednom dobio takvog dostojanstva i vratio se svojoj domovini veličanstveno proglašenim arhijerejem Srbije. Tu je on rukopoložio više arhijereja, ne znamo jesu li za određena mjesta. I općenito rečeno on nije samo prekršio svoje monaške zavjete nego i ozbiljno poremetio crkveni život.

Kad smo o tebi sve ovo načuli i slično – jedno prije, drugo nedavno – mi nismo htjeli u tome povjerovati jer znamo da glasine u najvišoj mjeri vole laž; zato smo i mi smatrali da nije naša dužnost istraživati kako si se ti iz Svete Gore odjednom ubacio usred svjetovnih dijela, jer se mi nismo naučili istraživati tuđe živote kako bismo druge osuđivali jer to nama brani (zabranjuje) i božanska zapovijed: nemojte osuđivati da ne budete osuđeni i sve ostalo što propisuju svete riječi nastavak tog stiha.

Ako ti i jesi dobio arhierejstvo, od koje Crkve? Da to istražimo nama je dužnost. Koristeći se božanskim i svetim kanonima, mi želimo znati, ako si ti, o blaženi, postao arhierejem, kao što to donose glasine, to gdje? I ako je to u Srbiji, mi pitamo: Kako? Jer ako si ti postao mitropolit po pravu, koje od drevnosti (od davnina) pripada carevima da obnavljaju gradove i da njih uzdižu iz manje časti, tj. episkopsku prema veću – mitropolitsku ili arhiepiskopsku, to 12. i 17. pravilo Halkidonskog (Kalcedonskog) sabora i 39. pravilo Trulskog sabora razmatraju ali si ti prije toga morao biti episkop kako bi išao prema počastnijem i višem činu. Ti nisi bio niti episkop a i nikako nisi imao carsku dozvolu za svoje uzdignuće (u arhiepiskopa). Gdje je sad carstvo kojemu pripada ta počastna privilegija? Ako takvog carstva nema, i ti nemaš blagoslovljeni razlog.

U slučaju da si ti uzdignut u arhiereja za bezepiskopsku Srbiju, to ti najbolje znaš da se Srbija nalazi u dijacezi (crkvenog op.a.) prijestolja Bugarske. Ako te je naime neka Srbija izabrala za episkopa grada Rasa, koji je podložan arhiepiskopu Bugarske i  koji ga mora rukopoložiti, to si ti na ovaj način, suprotno crkvenim kanonima pridobio arhierejsko dostojanstvo i ušao si (prodro) u tuđu eparhiju i sebe podvrgnuo kazni božanskih kanona kao čovjeka, koji je okrenuo, bolje rečeno, uništio dobro ustanovljeno od otaca stanje. I zato si se obukao u prokletstvo kao u košulju, po riječima psalmopjevca.

Kad bismo se morali držati istine, ako ti, otče si primio arhierejstvo zbog revnosti prema Evanđelju, to sukladno sa velikim blagovijestnikom Pavlom, ti ga moraš blagovijestiti ne tamo gdje je Hristos poznat, kako bi gradio na tuđe temelje, no kao što je pisano, onima kojima On nije poznat kako bi preko njega progledali i oni, koji za njega nisu čuli.

I tada nitko tko blagovjerno razmišlja ne bi poricao tvog rukopoloženja kao očigledno i usklađeno s apostolskom revnošću. U slučaju da postoji mjesto gdje nije prodrla apostolska propovjed, a Srbija po Božjoj blagodati blagovjerno i kršćanski živi kao što je postavljena na temelju apostola i koju upravlja dodijeljeni njoj od otaca arhierej; to ne zbog revnosti prema Evanđelju nego zbog slavoljublja ti si dosegnuo (preskočio) arhiepijskog dostojanstva i primio si ga za vlastitu osudu i slično onim životinjama, koji u želji da napadnu bacaju se protiv najoštrijih mačeva. Vidiš li sad kako je neprikladno tvoje svećenstvo.

I pogotovo, ako je to istina, da si ti naime kanonski postavljenog episkopa u Prizren tiranski zbacio s episkopske katedre i prisilio jadnika da se odrekne, kako bi opravdao svog neodgovornog zla u obliku odricanja; na njegovom si mjestu postavio nekog tamo svog istomišljenika i na ovaj si način povećao ogorčenost crkvenih kanona na sebe i još više Božju ogorčenost zbog kršenja kanona.

Ako se je ipak i moralo popustiti tvojoj želji, to tebi je bilo obavezno, o dobrejši, ne tražiti nekoga drugoga nego zatražiti predstojnika bugarske dijaceze kao autokefala i njemu podređenih eparhijskih arhiereja i izmoliti za sebe (episkopsko op.a.) dostojanstvo i ti bi to možda i dobio uz odgovarajuću ekonomiju. U kojoj je mjeri neprimjereno to da si dobio rukopoloženje od drugoga umjesto od autokefalnog arhiereja znaju oni, koji su dobro proučili knjige zakoma i kanona. Kako bismo sve ovo jasno prikazali mi prilažemo izvode iz božanskih i svetih kanona pa tako 35. apostolsko pravilo govori …(slijedi tekst 2. pravila II. ekumenskog sabora, 13. pravilo Antiohijskog sabora i 12. pravilo Halkidonskog sabora op.a.), ohridski arhiepiskop i Sinod zaključuju: 

Na temelju onoga što sveti i božanski zakoni propisuju i zbog toga što nama ne sliči (ne priliči) da zašutimo za ovo djelo, koje se je sasvim na očigled prikazalo neprikladnim,  evo mi sinodalno objavljujemo tvojoj častnosti, da ako se ti odrekneš dobivenih prava, koja od davnina pripadaju našoj dijacezi, a koja sada držiš silom, dobro ćeš učiniti i ispravno ćeš postupiti; tako što ćeš doći k sebi i shvatiti ovaj nekanonski čin i vratit ćeš se na ovaj put, kojem su od davnina koračali tvoji predci, ti ćeš se moći pokajati i dobiti oprost.

Ako, pak, ostaneš nepromijenjen u svom drskom djelovanju i inzistiraš na svome,  ignorirajući ovo naše pisanje sam ćeš sebe podvrgnuti onoj kanonskoj kazni kojom ti se po zakonu opravdano prijeti i podvrgavamo te isključenjem od Presvetog i Životvornog Trojstva i odsijecamo te od zajedništva s vjernicima kao prekršitelja zapovijedi svetih božanskih kanona i kao čovjeka koji je unio pomutnju i narušavanje u crkveni sustav, koji su od davnina sveti otci definirali. Stoga će oni koji su u zajedništvu s tobom biti podvrgnuti istim kaznama, bilo da su duhovnog ili svjetovnog ranga i statusa. I nositelj našeg današnjeg sinodalnog spisa, presveti episkop skopski, ljubljeni u Gospodinu naš brat i suradnik, gospodin Ioan, kojeg smo birali dizanjem ruku da razjasni tvojoj častnosti i usmeno gore napisano. Mjesec svibanj (1220. op.a.).”

Iz ovog dokumenta jasno je da je sveti sinod arhiepiskopije Prve Justinijane i cijele Bugarske sa sjedištem u Ohridu, Srbiju doživljavao kao sastavni dio Ohridske arhiepiskopije i nije našao nikakvo opravdanje – ni kanonsko ni moralno – za stvaranje samostalne srpske crkve. Optužio je Savu za tri bezakonja: 1) primanje episkopskog rukopoloženja od strane duhovne vlasti, 2) ulazak u Rašku episkopiju, koja je imala episkopa rukopoloženog od bugarskog arhiepiskopa, i 3) uklanjanje prizrenskog episkopa, kojeg je imenovao bugarski arhiepiskop.

Ohridski sinod nije priznao pravednim ni motiv kojim se je Sava, čini se, opravdavao – vjerska neprosvećenost Srbije, jer se po njima o kršćanskom prosvjećenju Srbije oduvijek brinula Ohridska arhiepiskopija, postavljajući posebnog episkopa.

Dao mu je na znanje da nikako ne bi mogao postati episkopom po kanonu pa čak i po crkvenoj ekonomiji „možda”.

Ovo je prvi put (ne i zadnji) da je netko od visokog pravoslavnog klera prokleo Savinu protukanonsku tvorbu.

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR

„Makedonska” Ohridska arhiepiskopija

O Ohridskoj arhiepiskopiji kojoj je Rastko -Sava nakon 1220. nekanonski oduzeo dvije eparhije srpska Wikipedija kaže da je ona bila ”crkva, čiji su poglavari bili Grci”. Jugoslavenska povijest, koju nam još uvijek prodaju pod hrvatsku povijest, kaže da je Ohridska arhiepiskopija bila makedonska crkva (Kolarić, Juraj. Ekumenska trilogija – II prošireno izdanje, TEOVIZIJA, Zagreb, 2019.), usprkos tomu što je ta crkva nastala 1000 godina prije no što je AVNOJ umjetno stvorio makedonsku naciju.

U republici Makedoniji u SFRJ stvorena je Makedonska pravoslavna crkva – Ohridska arhiepiskopija, koja je dobila autonomiju u sklopu SPC i raskolila se od nje 1967.

Dne 9. svibnja 2022. je Sveti Arhijerejski sinod Carigradske patrijarhije pod predsjedništvom patrijarha Bartolomeja donio odluku da prihvaća euharistijsko općenje s „klerom, duhovništvom i vjernicima ove Crkve podređenoj arhiepiskopu Stefanu”. To znači da kler i narod više nisu u raskolu s Carigradskom patrijarhijom ali nije riječ o dodjeli autokefalnosti.

Poveznica: https://orthodoxtimes.com/phanar-yes-to-the-recognition-no-to-macedonia-for-the-archdiocese-of-ohrid/?fbclid=IwAR0xiKhyQ7yBtBHxDmKjnwXCfc6vYG7UzRW1BPvs-r2grnhHPA8WTeyFMm4

Također „Crkva Srbije (misli se na crkvu države Srbije, jer SPC nije crkva srpskog naroda, nego srpske države – op.a) mora regulirati svoje odnose s crkvom u Sjevernoj Makedoniji u skladu s crkvenim kanonima.” Ova je crkva priznata pod nazivom Ohridska arhidijaceza i nikako u svom nazivu ne smije koristiti naziv Makedonija i sve što proizlazi od tog imena. Tako Carigradska patrijarhija potvrđuje stajalište grčke države, koji se temelji na činjenicama da je AVNOJ izmislio Makedonsku državu, jezik i crkvu, a time i narod.

Ova je odluka proslavljena u Republici Sjevernoj Makedoniji gdje su još uvijek na snazi odluke AVNOJ-a i općenito jugoslavenski mentalni sklop ali zapravo Carigradska patrijarhija ne priznavajući tu crkvu kao „Makedonsku” potvrđuje da je ona nasljednica povijestne Ohridske arhiepiskopije i time priznaje da je ta crkva bugarska jer je puni povijesni naziv Ohridske arhiepiskopije: ARHIEPISKOPIJA PRVE JUSTINIJANE I CIJELE BUGARSKE.

Carigrad je zapravo rekonstruirao povijesnu crkvu koja je bila mjerodavna okvirno za taj teritorij, koristeći pri tom postojeće pučanstvo i kler na tom teritoriju, koji se može uklopiti u tu rekonstrukciju.

Dok obnovljena crkva ne vidi problema, crkvi (države) Srbije sve je problem. U vrijeme kad se crkva države Srbije oglušuje na odluke carigradskog patrijarha i zajedno s Moskovskom patrijarhijom dovela se u raskol s pravoslavljem, Carigradska patrijarhija prema njoj nema više nikakvih obveza. Sve je to povezano s ruskom agresijom na Ukrajinu koja je strahovito ubrzala povijest.

Takvo stanje otvara nove mogućnosti za rekonstrukciju nacionalne pravoslavne Crkve na hrvatskim prostorima na temelju povjestnih činjenica. Da bi se takvo što dogodilo u Hrvatskoj, prije svega se država mora zauzeti kao što je to bilo s državom i pravoslavnim crkvama u Ukrajini i Sjevernoj Makedoniji.

U prvom dijelu ovog članka prikazujemo povijest Bugarske Ohridske arhijepiskopije.

Sutra ćemo u drugom dijelu objaviti Homatijanovo pismo Savi iz svibnja 1220.

BUGARSKA OHRIDSKA ARHIEPISKOPIJA 

Još prije srjedine 7. st. dio Bugara zbog napada Hazara na Veliku Bugarsku seli u Panoniju, dio u Italiju, dio u oblast Kutmičevica (sad oblast Makedonija). Jedan dio ostaje ispod Hazara i nešto kasnije stvara tzv. Povolšku Bugarsku. Svi su ti djelovi vođeni od sinova osnivača Stare Velike Bugarske, kana Kubrata (Kovrat, Krovat). (1)

Onaj dio koji je  pod vodjstvom kana Asparuha prelazi ušče Dunava i nanosi težak poraz bizantskoj vojsci. Godine 681. car Konstantin IV. Pogonat potpisuje mirovni ugovor s Asparuhom uz obvzu plaćanja poreza Bugarima. Taj se dokument smatra početkom Bugarske države na Dunavu.

Godine 803. bugarski vladar kan Krum Strašni preuzima veliki dio ogromnog teritorija avarskog kaganata, pa je tako i granica između franačkog kraljevstva i Bugara uspostavljena na rijeci Dunav kod Budimpešte. Zapadna obala i Budim su franački, a istočna obala i Pešta su bugarski. Iste godine kan Krum preuzima od Bizanta Beograd, a šest godina kasnije opet od Bizanta preuzima i Sofiju.

Od tada (više od 200 godina) postoji i granica između Hrvatske i Bugarske kod Srijema (Sirmium – danas Sremska Mitrovica u Srbiji), koji je najzapadniji bugarski grad.

U razdoblju od 837. do 842. cijelo zemljopisno područje Makedonije pripojeno je Bugarskom carstvu. Naravno i Ohrid gdje je i uspostavljena arhiepiskopija, koja je dio Bugarske crkve. Godine 886. u bugarsku tvrđavu Beograd stiže petero učenika svete braće Ćirila i Metoda. Tako i Kliment (oko 840–916) postaje Ohridski arhiepiskop u bugarskoj crkvi. Dakle „Ohridski” nije nadimak sv. Klimenta kao što tvrdi srpsko-jugoslavenska povjest nego titula –  Ohridski arhiepiskop.

U ono doba srpska plemena (tada podanici bugarskog carstva) još nisu prihvatili kršćanstvo. Danas, jedna od najvećih ulica u središtu Beograda je Kneza Mihajla. To je isti onaj bugarski knjaz Boris-Mihail, koji je otac od cara Simeona Velikog. Prema zakonu iz 893. u Bugarskom su carstvu svi Bugari (pa tako i Srbi), a u bogoslužju i u državnoj administraciji je bilo obavezno korištenje bugarskog jezika uz glagoljsko ili ćirilično pismo. Taj jezika su koristili sv. braća Ćiril i Metod kad su stvarali glagoljsko pismo. Sad taj starobugarski jezik nazivaju slavenski, staroslavenski, starocrkvenoslavenski i sl., uz glagoljsko i ćirilično pismo. Najstariji datirani izvor pisan glagoljicom je “O pismeneh”, koji je napisao Černorizec Hrabur godine 893. Poznata je i činjenica da postoje samo dvije vrste glagoljice – okrugla (bugarska), koja je nešto starija i uglata (hrvatska), što je dokaz za višestoljetnu kulturnu suradnju između Bugara i Hrvata.

Povjest govori da je bugarski car Simeon I. Veliki pobio većinu Srba i da je izgubio rat protiv hrvatskog kralja Tomislava, koji je zaštitio pobjeglog srpskog kneza Zahariju od bugarske sile. To piše Porfirogenet, koji je u to doba bizantski car Konstantin VII., koji je od Simeona izgubio više ratova i veliki teritorij. Zato i ne možemo smatrati da je Konstantin VII. Porfirogenet vjerodostojni izvor. Rat između Bugarskog carstva (750 000 km2 i 4 milijuna stanovnika) i Hrvatskog kraljevstva (120 000 km2) je veliki rat između najvećih europskih sila onog doba jer u njemu sudjeluju druga (Bugarska) i četvrta (Hrvatska) po veličini i vojnoj sili zemlje u Europi te je to tako jedan od najvećih europskih ratova svoga doba. Rat protiv Tomislava je jedini koji je car Simeon ikad izgubio (nije sudjelovao osobno u njemu – nije niti saznao da je izgubio taj rat jer je preminuo isti dan u bugarskoj presolnici Veliki Preslav). Svjetska povjest zna za ovaj događaj baš zbog cara Simeona i kralja Tomislava, a nikako zbog nekih Srba, koji u Bugarskom carstvu naseljavaju teritorij od cca 2 000 km2 i kojih ima otprilike  1 000, dakle kao prosječnog sela u Hrvatskoj ili Bugarskoj.

Konstantin VII. još piše kako je godine 924. Bugarski car Simeon odselio sve Srbe u Bugarskoj na obalu Crnog mora i zemlja je opustjela. Godine 931. kad je Česlav Klonimirović uspio pobjeći iz stolnog Velikog Preslava uz još četvoricu i stigao u Srbiju, tamo nije mogao pronaći više od 50 muškaraca, bez žena i djece. Otkud to zna Konstantin VII. kad nikad nije razgovarao sa Česlavom nije jasno.(2)

Oni, koji bezuvjetno vjeruju Konstantinu VII. moraju objasniti kako se to od 55 muškaraca bez žena i djece pojavljuju sljedeći naraštaji Srba.

Godine 870. Konstantinopolski sabor (koncil) donosi odluku o dodjeli autokefalnosti bugarskoj crkvi (tada Preslavska arhiepiskopija).

Godine 927. netom nakon smrti bugarskog cara Simeona potpisan je mirovni ugovor između Bizanta i Bugarskog carstva koji ima tri klauzule.

1. Carigradska patrijarhija priznaje Bugarskog arhiepiskopa patrijarhom.

2. Na temelju toga priznaje carska titula bugarskog vladara.

3. Bizant se obvezuje plaćati Bugarskom carstvu danak, kao što je bilo i prijašnih 250 godina.

Toj ugovor potvrđen je brakom bugarskog cara Petra (sin cara Simeona) i unuke cara Romana Lakapina pa ga tako svi poštuju više od 40 godina.

Godine 971. po dogovoru s Bizantom Kijevski knjaz Svetoslav (Rusi tad još nisu kršćani) izvodi napad sa sjevera na Bugarsko carstvo – preuzima i ruši glavni grad Veliki Preslav. Zato što je srušena i njegova rezidencija, bugarski patrijarh Damjan seli se najprije u Dorostol, Sofiju i najzad na zapad države – u Ohrid, gdje stoluju i sljedeća dva patrijarha.

Par godina kasnije Bugarski car Samuilo preuzima natrag ranije izgubljeni teritorij ali ne uspijeva mu obnoviti Veliki Preslav zbog stalnih ratova (35 godina) s Bizantom.

Najzad Bizantskom caru Vasiliju II. uspijeva preuzeti Bugarsko carstvo godine 1018. Za Bugare osniva i dvije nove administrativne jedinice. Istočnu – između Dunava i Stare planine naziva Paristrion (Podunavije). Na jugozapadu Bugarske zemlje stvorena je tema Bugarska (Βουλγαρία). To su zemlje od Sofije do središnje Albanije i od Beograda do Ostrova i Kostura. Glavni grad administrativne oblasti Bugarske (Βουλγαρία) postaje grad Skoplje i to sve do 1185., kad se nakon ustanka obnavlja Bugarsko carstvo.

Nakon sloma Bugarskog carstva zemlje u kojima žive Srbi postaju dio Hrvatskog kraljevstva gdje i ostaju sljedećih 150 godina što potvrđuje Ljetopis popa Dukljanina.

Car Vasilij II. Bugaroubojica (Βασίλειος Β΄ Βουλγαροκτόνος) 1018. ukida Bugarsku patrijarhiju i po dogovoru s Carigraskom patrijarhijom u tri dekreta proglašava autokefalnu Bugarsku arhiepiskopiju u Ohridu, jer tamo je stolovao zadnji bugarski patrijarh David. (3)

Karta Ohridske arhiepiskopije (4) prikazuje stanje 1020. kad stupa na snagu zadnji – treći dekret Vasilija II. za osnivanje  autokefalne Bugarske arhiepiskopije sa sjedištem u Ohridu. Do tog trenutka već 150 godina to je dijaceza bugarske crkve što ostaje i u narednih 200 godina. 

Od ove bugarske crkve 1219. Rastko(Sava) Nemanjić nekanonski odvaja jedna od najmanjih eparhija (biskupija) koja je na karti pod brojem 17 i u ono doba ima samo 10 svećenika.

U narednim godinama širenjem bizantskog teritorija širila se i dijaceza Bugarske arhiepiskopije i to u Dalmaciji (cjeloviti povjestni hrvatski teritorij) i na djelove Italije (Kalabrija).

Po dolasku Turaka na Balkan oni najprije preuzimaju dijacezu bugarske Ohridske arhiepiskopije, a širenjem teritorija Osmanskog carstva širila se i dijaceza Ohridske arhiepiskopije ponajviše na povjestnom hrvatskom teritoriju.

U jednom eparhijskom spisu iz 12 st. Ohridska bugarska arhiepiskopija nazvana je „Prva Justinijana” (stari naziv Ohrida). To je bio pokušaj da Ohridska bugarska arhiepiskopija bude prikazana kao nasljednica nekadašnje Prve Justinijane (6 st.), a nikako Bugarske patrijarhije. Nakon nekog vremena poglavar arhiepiskopije počeo je nositi titulu „Arhiepiskop Prve Justinijane i cjele Bugarske”. To je bio početak pokušaja potiskivanja bugarske samosvjesti: postupne asimilacije članova bugarske carske obitelji i plemstva preko mješovitih brakova, nasilnog preseljenja Bugara u Malu Aziju i doseljavanja maloazijskog stanovništvo na bugaske zemlje. Bugare, kao i sve ostale u Istočnorimskom carstvu nazivaju „Romeima” i t.d.  „Romei” su državljani Rima (Istočnog) to jest Rimljani što su svi državljani Rima kao takvi bez obzira kakva je njihova narodnost. Sada se u povijesti državljani Istočnog Rima(Bizant) (5) nazivaju Grcima, a Grci su samo jedan od naroda koji  su živjeli u Istočnom Rimskom Carstvu. Tako i sv. braća Ćiril i Metod namjesto „Romeja” (grčki: ρωμαίοι romeji, rimljani) po državljanstvu „Rimljani” sada postaju „Grci”. Nije bitno da sv. Kliment Ohridski u kratkom žitiju sv. Ćirila piše da mu je učitelj Ćiril – Bugarin po narodnosti. Tako i Bugari po onodobnom dolasku u Hrvatsku postaju „Romeima” što se sad prijevodi kao „Grci”.

Godine 1054. na saboru (koncilu) u Konstantinopolu za raskid sa rimskom crkvom najbitniji govornik je Bugarski arhiepiskop Lav (Grk), poglavar Bugarske arhiepiskopije sa sjedištem u Ohridu.

Autokefalna bugarska Ohridska arhiepiskopija je uništena 1767., godinu dana nakon bankrota Pečke patrijarhije i postoji neprekidno punih 751 godinu, ali to nije dovoljno da je srpsko-jugoslavenska povijest primijeti jer „SPC postoji u Hrvatskoj oduvijek”, a i mora se širiti mit da je neka srpska crkva bila nadređena svim pravoslavcima u Turskom carstvu.

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR

IZVORI

1. http://macedonia.kroraina.com/pp_ht/pp_ht_2.html

2. Константин Багрянородный. Об управлении империей (Текст, перевод, комментарий). Под ред. Г. Г. Литаврина и А. П. Новосельцева). Москва, 1989. с. 146-149.

3. DEKRETI VASILIJA II

https://bg.wikipedia.org/wiki/%D0%93%D1%80%D0%B0%D0%BC%D0%BE%D1%82%D0%B8_%D0%BD%D0%B0_%D0%B8%D0%BC%D0%BF%D0%B5%D1%80%D0%B0%D1%82%D0%BE%D1%80_%D0%92%D0%B0%D1%81%D0%B8%D0%BB%D0%B8%D0%B9_II_%D0%B7%D0%B0_%D0%BF%D1%80%D0%B0%D0%B2%D0%B0%D1%82%D0%B0_%D0%BD%D0%B0_%D0%9E%D1%85%D1%80%D0%B8%D0%B4%D1%81%D0%BA%D0%B0%D1%82%D0%B0_%D0%B0%D1%80%D1%85%D0%B8%D0%B5%D0%BF%D0%B8%D1%81%D0%BA%D0%BE%D0%BF%D0%B8%D1%8F

U prvom dekretu su uključena 16 eparhija(biskupija): Ohrid, Kastorija(Kostur), Glavinica, Muglen, Buteli(Bitolja), Strumica, Morovizd, Velbužd(Kjustendil), Triadica(Sredec, Sofija), Braničevo (Kostolac), Niš, Belgrad, Tramos (Srjem), Skopije, Prizren, Lipljan i Servija.

Drugi dekret dodaje još 13 eparhija: Drustur (Dorostol – Silistra), Vidin, Rasa(Novi Pazar) koja na karti ima redni br. 17, Oreja, Černik, Himara, Adrianopol (Drinopol u Albaniji), Kozul, Petra i Rigi.

Treči dekret dodaje još eparhije Stag i Vereja(Ber). Na ovaj način bugarska Ohridska arhiepiskopija imala je 32 eparhije i obuhvaćala je teme Bugarska i Paristrion.

4. https://bg.wikipedia.org/wiki/%D0%A4%D0%B0%D0%B9%D0%BB:RizMap11.jpg

5. Hieronymus Wolf (13 August 1516 – 8 October 1580), Corpus Byzantinae historiae, Paris, 1568.

Mario Filipi: Jagma za ukrajinskim vjernicima

svjetlopis preuzet s https://www.dragovoljac.com/index.php/mario-filipi/30606-mario-filipi-jagma-za-ukrajinskim-vjernicima

Ukrajinke i Ukrajinci koji zbog teške patnje moraju živjeti izvan svoje države postali su u Hrvatskoj predmet crkvenog “rata” za vjernike

Grkokatolička crkva odvukla je dio Ukrajinaca na njihov “ponovljeni Uskrs”, a Katolička crkva “servirala” ih je Srpskoj crkvi koja podržava – Rusiju

Svi se prave da “nisu odavde” i da ne postoji jedina domaća pravoslavna crkva, a to je Hrvatska pravoslavna crkva

Teško je i bolno razdoblje koje ovih dana prolazi ukrajinski narod u očajničkoj borbi za svoju vlastitu opstojnost. Mi Hrvati jako dobro poznajemo svu težinu i tragiku takve obrane jer ju pamtimo iz 90-ih godina prošlog stoljeća.

 I dok ukrajinski muškarci hrabro i odlučno brane slobodu svoje domovine, njihove žene i djeca primorani su spas tražiti u drugim državama, jer Rusi raketiraju i vrlo udaljene gradove i sela, pa nitko nigdje nije siguran za svoj život.

Dio tih ljudi stigao je i u Hrvatsku. U našoj zemlji primljeni su s mnogo ljubavi i želje da im se ublaže njihova ratna stradanja.

Ti ljudi, međutim, imaju i svoje vjerske potrebe jer su velikom većinom vjernici unatoč sedam desetljeća vladavine komunista. Ukrajinci su dominantno (preko tri četvrtine) pravoslavci. Oko 7% ima grkokatolika. Oni također služe liturgiju po istočnom (pravoslavnom) obredu, ali priznaju papu za vrhovnog vjerskog poglavara. Rimokatolika i muslimana ima zajedno oko 2%.

Budući da su grkokatolici smješteni uglavnom na zapadu države oko grada Lavova koji nije u zoni ratnih djelovanja (osim dalekometnih raketa), dominantna većina prognanika pripada pravoslavnoj crkvi. Takav je slučaj i s ljudima koji su došli u Hrvatsku.

USKRŠNJA “KAZALIŠNA PREDSTAVA” GRKOKATOLIČKE CRKVE

Kada je postalo jasno da rat ne će brzo završiti a broj Ukrajinaca u Hrvatskoj nije mali, počeo je tihi “rat za vjernike”. Prva se je “snašla” Grkokatolička crkva u Hrvatskoj. No odmah je naletjela na kanonski (liturgijski) problem. Ta crkva Uskrs slavi na isti datum kao i rimokatolici, a pravoslavci taj blagdan obilježavaju ove godine tjedan dana kasnije.

Budući da su ukrajinski prognanici golemom većinom pravoslavci, Grkokatolička crkva dosjetila se je zanimljivom “inovativnom” rješenju. Nakon što je već proslavila Dan uskrsnuća Gospodinovog, po prvi put u povijesti proslavili su “ponovljeni Uskrs” tjedan dana kasnije, jer je to u skladu s Crkvom kojoj Ukrajinci pripadaju. Čak su organizirali autobusni prijevoz od Varaždina do Križevaca. Neki su taj “ponovljeni Uskrs” usporedili s nekom vrstom kazališne predstave.

KATOLIČKA CRKVA UKRAJINCE “SERVIRA” SRPSKOJ CRKVI

Za to vrijeme hrvatski katolički biskupi su zaključili da Ukrajincima vjerske potrebe treba pružiti pravoslavna crkva. Na koju crkvu su mislili vidjelo se je vrlo brzo, jer su se žurno sastali sa čelnicima Srpske pravoslavne crkve. U duhu “bratskog ekumenizma” ukrajinske vjernike “servirali” su toj crkvi.

Ovdje dolazi do glavnog zapleta. Naime, Srpska crkva je uz Rusku crkvu koju vodi patrijarh Kiril jedina crkva koja ne priznaje autokefalnost Ukrajinske crkve koju joj je prije nekoliko godina priznao Carigradski patrijarhat. Time je srpska crkva ušla u raskol s Carigradskim patrijarhatom. Budući da ne priznaje autokefalnost Ukrajinske crkve, time ne priznaje niti njezine vjernike koji su integralni dio crkve.

Još je veći problem to što je Srpska crkva ne samo u ratu nego i u miru neprijateljska organizacija u odnosu na Hrvatsku i Hrvate. To se vidi iz njihovog stava prema posljednjem ratu koji je za njih “građanski”, a posebno je vidljiv stav o “Oluji” koja je za njih “najveći ratni zločin nakon Drugog svjetskog rata”. I to nam kažu oni koji su podržali genocid u Srebrenici i Vukovaru.

Podsjetimo se da srpski mitropolit koji stoluje u Zagrebu nosi naslov “mitropolit zagrebačko-ljubljanski” iz čega se vidi da ta crkva uopće ne priznaje ne samo Hrvatsku, nego ni Sloveniju. Da priznaje, naslov bi bio “hrvatsko-slovenski”. Budući da crkva djeluje kao da Hrvatska ne postoji, Srpska crkva dakle vidi Hrvatsku kao “neoslobođeni dio Srbije”.

Hrvati uglavnom ne znaju pravoslavnu liturgiju u detaljima. Zato nije loše napomenuti da jedna molitva glasi:

TKO JE KOME ВРАГ (NEPRIJATELJ) I СУПОСТАТ (PROTIVNIK)

„О благочестивом хорватсkем народе и о христолюбивем его воинстве,

Господу помолимся“

„Za blagovjerni hrvatski narod i njegovu kristoljubivu vojsku,

Gospodina molimo”

“О пособити и покорити под нозе их всякаго врага и супостата,

Господу помолимся“

„Pomogni nam da pokorimo pod noge svakog neprijatelja i protivnika,

Gospodina molimo“.

Ova molitva je sastavni dio liturgije (mise). Ako crkva djeluje u skladu s pravoslavnim kanonom, dakle ako djeluje na teritoriju svoje države, onda ona ima smisla. Moli se Božja pomoć da se svlada svaki neprijatelj koji bi napao na narod za koji se moli.

Naprotiv, ako se moli izvan svoje države, osobito ako tu državu crkva de facto ne priznaje, onda se pod pojmom враг (neprijatelj) i супостат (protivnik) mogu podrazumijevati samo Hrvati, odnosno hrvatski narod. To se posebno vidi iz činjenice da na svojoj liturgiji nikada ne mole za hrvatski narod, nego samo za srpski narod i za njegove pobjede nad neprijateljima. Budući da Hrvati ispadaju neprijatelji i protivnici koje treba podrediti pod noge, ispada da pravoslavna crkva Srbije (SPC) moli za što bržu propast Hrvatske i Hrvata. Za to ih hrvatska država još obilno plaća.

Budući da je Srpska crkva više politička nego vjerska organizacija u kojoj se mnogo politizira, „serviranjem“ Ukrajinaca toj crkvi omogućava se tamošnjim svećenicima da našim ukrajinskim gostima „peru mozak“ svojom propagandom i obiljem laži i krivotvorina u odnosu na Hrvate. U tome im katolička crkva još zdušno pomaže, a hrvatska država širokogrudno plaća.

Ali za Ukrajince ni to nije najgore. Srpska crkva zajedno sa svojom državom podržava Rusiju i Putina. Tko će na toj liturgiji biti враг i супостат. Sa srpskog aspekta to mogu biti samo Ukrajinci. Tako ispada da će se tamo moliti da Rusi što prije pobijede Ukrajince. Tako bi onda i Ukrajinci molili za propast svojih očeva, muževa ili braće.

Za svo to vrijeme i katolička crkva i hrvatska vlast se prave da „nisu odavde“ i da ne znaju za postojanje jedine domaće izvorno hrvatske pravoslavne crkve koja već nekoliko godina održava redovite liturgije svake nedjelje u 10 sati u Domjanićevoj ulici br. 5 (blizu Kvaternikovog trga). Na toj liturgiji se moli za hrvatski narod, a pod pojmovima „neprijatelj“ i „protivnik“ podrazumijevaju se svi oni koji se prema hrvatskom narodu (na svojoj grudi) odnose neprijateljski. Na liturgiji Hrvatske pravoslavne crkve moli se i za ukrajinski narod kada netko od Ukrajinaca dođe na liturgiju.

Mi katolici se već odavno osjećamo napušteni jer nas je u nekoliko navrata izdao aktualni papa, a posljednjih nekoliko godina i brojni domaći svećenici sramotnom kapitulacijom pred „koronacistima“. Sada katolička crkva daje Ukrajince „na pladnju“ Srpskoj crkvi. Hoće li to uskoro učiniti i s Hrvatima pravoslavne vjere, pa da onda i jedne i druge kao u neka ranija vremena „pretvore“ u Srbe?

Mario Filipi

preuzeto s https://www.dragovoljac.com/index.php/mario-filipi/30606-mario-filipi-jagma-za-ukrajinskim-vjernicima

Komemoracija za žrtve Bleiburga i križnih putova na Mirogoju

Dana 7. svibnja 2022. Hrvatski je arhiepiskop †Aleksandar sudjelovao na komemoraciji za sve žrtve Bleiburga, križnih putova i komunističkog terora, ispred spomenika Bleiburškim žrtvama na Mirogoju, u organizaciji udruge Hrvatski domobran, Udruge Hrvatski ratnik i HČSP. U svom je govoru arhiepiskop †Aleksandar napomenuo kako je sv. Patrijarh Germogen upozoravao na opasnosti koje Hrvatskoj prijete od svetosavlja i bezbožnog komunizma u Uskrsnoj poslanici od 6. svibnja 1945:

„Čuvajte se, djeco moja duhovna onih, koji vam se u svećeničkoj odjeći obraćaju umjesto sa križem – sa krvavim nožem i oružjem u rukama, jer oni ne ratuju za Hrista već za nečastivog, oni se trude da vas sablazne i da otruju duše vaše!

Čuvajte se svih onih koji govore o slobodi pod crvenom zvijezdom, jer tamo slobode nema, tamo je samo patnja i nesreća. U njihovom privremenom carstvu vlada samo jedna sloboda – huljenje na Boga Svedržitelja, Njegovog Uskrslog Sina i Duha Svetoga.”

U blaženom usnuću vječni pokoj podaj Gospode usnulim slugama svojim svim žrtvama Bleiburga, križnih putova i komunističkog terora; i učini im vječni spomen.

VJEČNI SPOMEN!

USKRSNUĆE GOSPODINA NAŠEG ISUSA HRISTA

Danas je uskrsnuća dan! Prosvjetlimo se slavljem te zagrlimo jedan drugoga. Nazovimo braćom i one što nas mrze, oprostimo sve uskrsnućem, te ovako zapjevajmo: Hristos uskrsnu iz mrtvih, smrću satre smrt i mrtvima u grobu život darova.

(Stihiri pashe, gl. 5, Slava: I sada:)

Freska u parekleziju crkve Krista Spasitelja u polju, u Carigradskoj četvrti Edirnekapi koja se nalazi u zapadnom dijelu općine Fatih, Crkva i freska su iz 14. stoljeća. Ta freska poznata je pod nazivom Uskrsnuće.

Uskrsnuće Isusa Krista najveći je trijumf vjere, nade i ljubavi. Stoga mi koji vjerujemo da uvijek “hodamo u vjeri” (2.Kor. 5 : 7) s vjerom “živimo, i krećemo se i postojimo” (Djela apostolska. 17 : 28). Ta nam vjera daje nadu u spasenje (Rim. 8 : 24).

POZIV NA USKRSNU LITURGIJU

U nedjelju 24. travnja 2022. s početkom u 10,00 sati Hrvatski arhiepiskop Aleksandar održat će Božansku sv. liturgiju povodom Uskrsnuća Gospodina našeg Isusa Krista u našoj crkvi sv. Germogena na lokaciji Domjanićeva br. 5 u Zagrebu.

Dođite svi vjerni, poklonite se Kristovom uskrsnuću.

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR