NOVE KNJIGE HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE

Dana 21. ožujka 2018. u Velikoj dvorani Hrvatskog novinarskog doma u Zagrebu, Perkovičeva 2, održan je Simpozij Hrvatske pravoslavne crkve. Sudjelovale su Damir Borovčak, dr.sc. Darko Rihter, Goran Jurišić, Igor Vukić, gen. Željko Glasnović i Hrvatski Arhiepiskop †Aleksandar.

Predstavljena su nova izdanja Hrvatske pravoslavne crkve. U svibnju 2017. objavljena je knjiga Hrvatskog Arhiepiskopa Aleksandra pod naslovom „Hrvatska pravoslavna crkva bila je, jest i bit će” (176 str.), a sad su objavljena dopunjena i proširena izdanja na engleskom i ruskom jeziku – THE CROATIAN ORTHODOX CHURCH was, is and shall be (240 str.) i ХОРВАТСКАЯ ПРАВОСЛАВНАЯ ЦЕРКОВЬ была, есть и будет (248 str.).

Objavljena je još HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA: Činjenice i kratka povijest(48 str.) i njeni prijevodi na engleskom THE CROATIAN ORTHODOX CHURCH Facts and Historikal Overview(52 str.) i na ruskom ХОРВАТСКАЯ ПРАВОСЛАВНАЯ ЦЕРКОВЬ Факты и краткая история (56 str.).

Više od stoljeća prešućuju se činjenice, krivotvore se dokumenti i povijesni spomenici, izmišljaju se cijeli dijelovi povijesti s ciljem stvaranja veličanstvene srpsko-jugoslavenske povijesti i ponižavanja hrvatske povijesti.

Mi, koji volimo Hrvatsku ne možemo se pomiriti s negiranjem 14-stoljetne Hrvatske i zato smo morali napisati ovе knjige da bi razbili nametnute YU-povijesne obrazce i napokon usklađeni prema svjetskoj povijesti (prvi puta u novijoj hrvatskoj povijesti), pokušali pružiti hrvatski pogled na hrvatsko pravoslavlje i općenito na hrvatsku povijest.
„…nemojte imati ništa zajedničko s djelima tame, nego ih, naprotiv, otkrivajte! Jer, sramotno je čak govoriti o onome što oni potajno čine. Sve što je otkriveno, svjetlo rasvjetljuje. Jer, plod je svjetla svaka dobrota, pravednost i istina! Živite kao djeca svjetla! Odlučujte se za ono što se Gospodinu sviđa!” (Ef. 5,8-13).

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR

Oglasi

Slike sa simpozija

HRVATSKI DOMOLJUBI, ZAJEDNO SMO JAČI

Danas je u dubko punom Novinarskom domu u Zagrebu održan povijesni simpozij o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi. Govorili su Hrvatski arhieskop Aleksandar, publicist Damir Borovčak, dr.sc. Darko Richter, povjesničar Goran Jurišić, istraživač Igor Vukić i saborski zastupnik i general Željko Glasnović.

U publici su bili brojni poznati domoljubi, povjesničari i branitelji. Nazočni su bili i hrvatski iseljenici koji žive u Kanadi i Australiji. Na simpoziju su otkrivene brojne laži o povijesti Srpske pravoslavne u Hrvatskoj, na što ću se osvrnuti u posebnom članku. Čuli smo i svjedočanstvo o nevjerojatnoj izjavi premijera Plenkovića, “kako je Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj stara nekoliko stotina godina”, što je notorna laž.

Uz to što sam i ja jako puno naučio o znamenitim Hrvatima pravoslavcima u hrvatskoj povijesti, posebno me obradovao susret s generalom Glasnovićem, koji danas slovi za najistaknutijeg hrvatskog domoljubnog zastupnika u Hrvatskom saboru i neustrašivog borca protiv jugokomunista u Hrvatskoj.

Antun Babić

Simpozij Hrvatske pravoslavne Crkve

Simpozij
Hrvatske pravoslavne Crkve
Croatian Orthodox Church Symposium • Симпозиум Хорватской Православной Церкви
HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA
organizira simpozij (ULAZ JE SLOBODAN ZA SVE)
u srijedu 21. ožujka 2018. u 12,00 sati
u Velikoj dvorani Hrvatskog novinarskog doma
Teme i govornici:
• Pozdravno slovo / Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar
• Pregled znamenitijih Hrvata pravoslavaca / Damir Borovčak, urednik HPC izdanja
• Feldmaršal Svetozar Boroević – iz obiteljskog sjećanja / dr.sc. Darko Richter
• Povijest hrvatskog pravoslavlja / Goran Jurišić, povjesničar
• Hrvatski pravoslavci u Drugom svjetskom ratu / Igor Vukić, istraživač i publicist
• Neka pitanja za hrvatsko zakonodavstvo i upravu / gen. Željko Glasnović, zastupnik u Hrvatskom saboru
• HPC, krivotvorine i zablude / Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar
• Zaključci
Na simpoziju će biti predstavljena nova izdanja Hrvatske pravoslavne Crkve na hrvatskom, engleskom i ruskom jeziku.
Simpozij će ukazati na povijesnu istinu i činjenice te nastojati potaknuti bolje razumijevanje obnove Hrvatske pravoslavne
Crkve. Patrijarh Nikolas І., odlučio je 1. prosinca 2013. potpisati Tomos za dodjeljivanje autokefalnosti
Hrvatskoj pravoslavnoj Crkvi. Simpozij potiče nužan odgovor na pitanje zašto se protupropisno onemogućava
registracija Hrvatske pravoslavne Crkve u Republici Hrvatskoj.
Potrebu simultanog prevođenja simpozija potrebno je najmanje tri dana unaprijed najaviti.
Kontakt pravoslavlje.hr@gmail.com / mob. 095 887 4238

stručna tribina: HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA – nakon svih tragedija uskrsnula je jača

ZBOR UDRUGA HRVATSKI RATNI VETERANI

Poziva Vas  u četvrtak, 15. veljače  2018. s početkom u 12,00 sati na stručnu tribinu pod nazivom:

HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA – nakon svih tragedija uskrsnula je jača

Mjesto održavanja je u KLUBU VETERANA ZAGREBA sa sjedištem na Trgu bana J. Jelačića 15/2.(dvorište)

 Očekujemo Vaš dolazak. (11-11.30h)

RECENZIJA knjige Hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA BILA JE, JEST I BIT ĆE prof. Goran Jurišić

Božjom voljom dopala me velika čast i odgovornost, što je u meni izazvalo radost i spokoj, da napišem recenziju ovog vrijednog djela, ove vrlo zanimljive knjige koja, između ostaloga, daje povijesni osvrt na činjenicu postojanja hrvatskog pravoslavlja i njegove Crkve oduvijek.

Riječ recenzija dolazi iz latinskog (recensere) i znači u prijevodu na hrvatski jezik pismeni prikaz i ocjenu naučnog djela, a knjiga Hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra zadovoljava sve zahtjeve jednog znanstvenog, ne samo publicističkog djela; najvažniji zahtjev jest svakako traganje za istinom i pronalaženje povijesnih činjenica i njihovo ispravno tumačenje, i tom zahtjevu je autor u svakom slučaju položio račun i prošao na ispitu. Konačni sud o knjizi dati će, naravno, čitateljstvo, međutim, ova recenzija može poštovanim čitateljicama i čitateljima pokazati što ih čeka kad ovo djelo počnu čitati, i poslužiti im za daljnje razmatranje, pa i kritiku, a zašto ne i pohvalu, ali prije svega za vlastito razumijevanje svijeta i ljudi oko nas, pa i u odnosu prema Bogu-Stvoritelju.

Ovo djelo jest kušnja za savjest čitatelja. Ovo djelo će izazvati prijepore, jer istina boli, ali zlonamjerni prikazi ovog djela govoriti će o zlonamjernima, nikako o autoru koliko god on i njegovo djelo budu bili etiketirani i osuđivani, cenzurirani i prešućivani, ali istina će uvijek kad-tad izbiti na svjetlo dana, pa je to slučaj i u ovom slučaju. Gledati će se dlaka u jajetu, kad je u pitanju ovo djelo, što je za lašca i licemjera normalno. Zato je čim više za ljubitelje istine ovo djelo prava poslastica, i ono gradi slogu među ljudima, jer samo laž razdvaja dok istina spaja ljudska srca. Za neinformirane, ovo djelo služi stjecanju obavijesti o znanju koje pomaže prestanku lutanja u bespućima povijesne zbiljnosti, i boljoj orijentaciji u sadašnjosti, sa sigurnim pogledom u budućnost. Mi slobodoljubivi i Bogobojažljivi ljudi slobodni smo da živimo istinu, i da budemo sretni. „Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama.“ (1. Kor 3, 16)

Može se reći da hrvatska čitalačka publika, a u prijevodu ovog djela na engleski jezik i svjetska publika, ima priliku saznati, ne samo činjenicu da postoje hrvatski pravoslavci u „katoličkoj“ Hrvatskoj, nego da nakon popisa stanovništva Republike Hrvatske od 2011. godine hrvatski pravoslavci čine treću po veličini vjersku zajednicu u hrvatskoj državi, a da nije bilo genocida nad hrvatskim narodom u 20. stoljeću, i srbizacije hrvatskih pravoslavaca u vrijeme strane dvadesetogodišnje diktature Khuena Hedervarya nakon nametnute Ugarsko-Hrvatske Nagodbe, i posebno nakon osnivanja Prve (velikosrpske) Jugoslavije 1918. godine, hrvatski pravoslavci bi uz katolike u Hrvatskoj činili najveću zajednicu Istočne vjere; bez obzira na to, s braćom katolicima Hrvatima, Hrvati pravoslavci čine kičmu kršćanske Hrvatske koja je bila i jest predziđe kršćanstva, i takva će biti do ponovnog dolaska Isusa Krista na Zemlju i Sudnjeg dana.

Ovom prilikom spominjem da sam kao recenzent školovani povjesničar koji voli i cijeni povijest, svjestan velike vrijednosti ovog nauka za hrvatsko društvo, i došlo je vrijeme nakon 70 godina laži komunista koji su masivno krivotvorili hrvatsku povijest da Hrvati pišu svoju vlastitu povijest, a g. arhiepiskop, iako stranac u Hrvatskoj, rodom iz Bugarske, upravo ovim svojim djelom potiče Hrvate da tako bude, a napisao je ovu knjigu kao da mu je Hrvatska rodna mati, s toliko poštovanja i ljubavlju prema Hrvatima je pisao ovu knjigu, držeći se povijesne istine, koju poklanja hrvatskom narodu da sazna istinu o svojoj nacionalnoj povijesti koja je prožeta vjerom u Boga. Diplomirao sam povijest (uz germanistiku) 18. lipnja 1996. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te sam i sam autor knjiga o povijesti Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata, i prevoditelj povijesnih djela, kao i recenzent istih. Ovo djelo me podsjeća na djelo jednog drugog velikog hrvatskog domoljuba koji je također bio stranac, a više je učinio za hrvatsku povijest i hrvatski narod od mnogih nekih razvikanih hrvatskih veličina, naime, riječ je o Crnogorcu i Zagrepčaninu Saviću Markoviću Štedimliji i njegovom djelu ‘Zavjere protiv svjetskoga mira’, u kojem je skinuo krinku s velikosrpske ideologije i politike Beograda u 19. st. i prvoj polovici 20. stoljeća. Štedimlija ima jedan lijepi narativni stil pisanja u prozi, koji čitanje njegove knjige čini još zanimljivijim nego je to ionako zbog same tematike, a g. arhiepiskop Aleksandar ima jedan zanimljiv duhoviti stil pisanja, što i ne čudi jer je njegovo pisanje prožeto Duhom svetim, što se osjeća i vidi.

Arhiepiskopova knjiga o povijesti Hrvatske pravoslavne crkve podijeljena je na cijeli niz malih poglavlja što čitanje čini vrlo zgodnim. Zanimljive teme su podijeljene tako da čine zasebnost, a ipak, naravno, jednu povezanost s osnovnim ciljem da prikažu cjelokupnu istinu, a ona glasi da je hrvatsko pravoslavlje sa svojom Crkvom nazočno u Hrvatskoj oduvijek, tako da je autor pogodio u živac redukcionističke, marksističke (političke) ljevice cijepljene protiv istine koja hrvatsko pravoslavlje smješta u razdoblje fašizma u svijetu za vrijeme Drugog svjetskog rata, dakle, kao proizvod ideologije zla; zanimljivo je da takvu ocjenu daju oni koji su bili i jesu puni grijeha. Da takvu ocjenu daju slobodoumni intelektualci, čovjek bi mogao s njima argumentirano raspravljati, ali ovako je svaka diskusija unaprijed osuđena na propast pošto ekstremistička, titoistička ljevica u Hrvatskoj ne priznaje argumente niti činjenice, s obzirom da sve izokreće lažima u svojoj agitacijskoj propagandi. Postojanje Hrvatske pravoslavne crkve ne počinje s osnivanjem Nezavisne Države Hrvatske, (NDH), čiji akt osnivanja od ‘Desetog travnja 1941.’ nije kazneno djelo nego izraz međunarodnog prava naroda na samoopredjeljenje, i Hrvatske pravoslavne crkve s njenim patrijarhom svetim Germogenom, 1942. godine, nego stoljećima prije kada je postojalo hrvatsko pravoslavlje i njegova Crkva iako ne pod hrvatskim imenom, ali čija je bila ako ne hrvatska na hrvatskom području, kao što i druge Pravoslavne crkve drugih naroda nisu u povijesti djelovale pod narodnim imenom. Čija je bila Pravoslavna crkva sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima, primjerice, ako ne hrvatska na ondašnjem hrvatskom području Srijema.

Pitanje etničkog podrijetla pravoslavaca u Hrvatskoj riješili su u hrvatskoj povijesti na znanstvenoj osnovi dr. Ivo Pilar i S. M. Štedimlija, tako da se autor nije bavio istraživanjem tople vode o Vlasima i drugima, nego se naslonio na postojeće činjenice i akribijski udubio u, hrvatskoj javnosti poprilično nepoznate, povijesne detalje europske, hrvatske i povijesti Srba, i pravoslavnog svijeta, kako bi apsurdom dočarao velikosrpske mitove koji negiraju, ne samo hrvatsko pravoslavlje nego i hrvatsku nacionalnu samobitnost, i hrvatsku ranosrednjovjekovnu državnost, zapravo, Hrvati ne postoje u velikosrpskoj mitologiji osim kao „ustaše“, čime hoće reći kao „najgori od najgorih“ na svijetu, gori od Hitlerovih nacista. Takovim lažima se nastoji opravdati masovna ubojstva nad Hrvatima, tako i nad hrvatskim pravoslavcima, otimanje identiteta hrvatskih pravoslavaca i pljačku njihove Crkve. Nije kršćanski pljačkati svog brata i njegovu kuću, ali, eto, i to se događalo u povijesti nekih koji nisu poštivali niti jednu od Deset Božjih zapovjedi. Zapovjedi Isusa Krista su ih zaobišle, jer su slijedili „nečastivog“. Hrvatska povjesničarka Ljubica Štefan je takvu Crkvu opisala kao „duhovnu JNA“, čime je sve rekla.

Autor nije povjesničar po struci, ali se u povijesnim istraživanjima akribijski držao autentičnih povijesnih dokumenata za kojima se bio bacio u potragu, i pronalazio ih, jer tko traži, taj i pronalazi, tko išće njemu se i daje, tko hoće, taj i može, te je povijest istraživao poput pravog kriminalista koji istražuje počinjeni kriminal, u ovom slučaju kriminal krivotvorenja povijesti, i ovim je djelom ispravio povijesnu nepravdu prema hrvatskim pravoslavcima i njihovoj hrvatskoj Pravoslavnoj crkvi, kao i prema hrvatskoj povijesti, ali i prema srpskoj povijesti, jer i ona je krivotvorena. Hvala Bogu, danas opet postoji Hrvatska pravoslavna crkva, jer je i postojala, i postojati će po volji Božjoj!

Kao vrlo mlad čovjek mislio sam 1991. godine, ponesen idealima, da će se s hrvatskom nezavisnošću ostvariti još jedan bitan dio pravaškog programa Dobroslava Parage i Ante Paradžika koji su obnovili stranku prava Oca domovine Ante Starčevića, i to o obnovi Hrvatske pravoslavne crkve kao hrvatske nacionalne i državne Crkve, svjestan ove važnosti ne samo za hrvatske pravoslavce da imaju svoju Crkvu, nego i važnosti za hrvatske nacionalne interese. Hrvatska pravoslavna crkva (HPC) daje Hrvatskoj na geo-političkoj težini, i važnosti, ali čini je i u Božjim očima milom, jer gdje mole tri vjernika, tu je prisutan Bog. Nažalost, protok vremena je opovrgnuo moje nade, s obzirom da su vladajući bivši komunisti, koliko god se bili busali u prsa da su veliki Hrvati, što je blasfemija par excellence, paktirali s velikosrpskom politikom, i radije gledali Srpsku pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj, i s njom se više nego srdačno družili, nego Hrvatsku pravoslavnu crkvu iako SPC nije priznavala niti priznaje hrvatsku državu, niti će je priznavati, što je, uostalom pokazao i Račanov kontroverzni i de facto protuzakoniti ugovor s nepostojećom Srpskom pravoslavnom crkvom u Republici Hrvatskoj. Ona je, naime, nepostojeća, kao što je i tzv. državni dug bio nepostojeći, a ne samo da je bio neotplativ. Kao što su komunisti iz Hrvatske paktirali u Drugom svjetskom ratu sa srpskim pobunjenicima protiv NDH. tako su paktirali i sa Srpskom pravoslavnom crkvom koja je velikosrpska, kao što je prvi hrvatski arhiepiskop to tako ispravno i ustanovio u ovoj knjizi. Stoga je nakon četvrt stoljeća od prvotne zamisli i nade o obnovi Hrvatske pravoslavne crkve, pravo Božje čudo da je ona unatoč svemu obnovljena, (kaže se strpljen – spašen), a drugo čudo je ova knjiga koja je napisana istine radi. Što je istina – pitao je Pilat optuženog Isusa Krista Nazarenca u istrazi i na suđenju. Nije znao da stoji pred njom, i da istini gleda ravno u oči. Vidi se da je ova knjiga nastala istine radi, i u slavu Boga na Zemlji. Svi koji će ovu knjigu čitati, gledati će istini ravno u oči, neki s radošću, a neki će se tresti i znojiti od muke, jer su puni grijeha. Mnogima će biti zanimljiva, a mnogi će se čuditi nekim činjenicama koje u ovo vrijeme hrvatskom društvu nisu bile poznate. Stoga je ova knjiga pravo proljetno osvježenje, i ostati će kao vrijedan zapis jednog opasnog i zanimljivog vremena, i kao putokaz budućim generacijama da se samo s hrabrošću postiže pozitivni rezultat.

Svaki sukob i rat na prostoru Jugoistočne Europe od Prvog balkanskog rata 1912. svodi se na perfidnu strategiju velikosrpske politike, jer danas raspolažemo s dovoljno osiguranog znanja o tome s kakovim se sve nepravednim metodama provodila velikosrpska politika na račun Hrvata, i vodili protuhrvatski ustanci i ratovi i zakulisne diplomatske bitke za stvaranje ‘Velike’ Srbije. Velikosrpska politika poslužila je britanskoj svjetskoj sili čak za raspaljivanje Prvog svjetskog rata s atentatom u Sarajevu 1914. godine. Engleski stratezi prepoznali su u maloj Srbiji njemačkog protivnika, jer upravo preko malog djelića balkanskog teritorija neprijatelja Njemačke vodila je željeznička pruga Berlin – Bagdad, koja je značila ključ u bravu britanskom imperiju, i to je trebalo spriječiti, da Njemačka postane gospodarski neovisna o britanskoj svjetskoj trgovini. Autor se prihvatio u ovoj knjizi jedne vruće teme koja je vruća kao vruć krumpir, i malo tko taj vruć krumpir želi i može držat u ruci, jer, kao što je opasno nalaziti se u blizini tiranina kao njegova neprijateljska meta tako je opasno nalaziti se u njegovoj blizini kao netko kome je naklonjen, pošto u oba slučaja glava ode dok čovjek okom trepne. Tako je bilo u okružju modernog tiranina ‘Staljina’ i njegovog šegrta ‘Tita’. No, tako je i s temom hrvatskih pravoslavaca u vrijeme kada jugoslavenski i velikosrpskih zloduh još uvijek kolo vodi „na ovim prostorima“, ali svakoj sili dođe kraj tako i ovoj, a istina ovog djela tom procesu zadaje glavni udarac. Ostatak zadaje oholost protuhrvatske politike koja se uvijek javlja, kao što Sveto pismo kaže, prije pada.

Kad sam prvi puta pročitao ovu knjigu morao sam sa čuđenjem i s ne manje srama primiti na znanje, da o nekim povijesnim činjenicama nismo učili u školi niti su one bile u pravilu predmet javne diskusije, naprotiv, često su se nalazile pod medijskom cenzurom u službi vladajuće politike. Pogrešno su nas učili, a mi, pogrešno naučeni, pogrešno smo gledali na neke povijesne događaje. Ovom knjigom su takve rupe u svijesti popunjene, a vjerujem da će mnogima i njihovo znanje biti i te kako nadopunjeno nakon čitanja ove knjige. Nekima će se promijeniti i slika svijeta i svjetonazor, što je odlično. Nadam se da će bar neke nevjernike ova knjiga potaknuti da idu pronalazit put prema Bogu, jer Bog jest ljubav, ljubav dolazi od Tvorca.

Otkad je u hrvatskoj politici korumpirani biskup Strossmayer počeo širiti zabludu jugoslavenstva, krijući svoja moralna posrnuća iza licemjernog mecenstva, velikosrpska ideologija počela je cvasti upravo zahvaljujući jugoslavenskim narcisima koji, zaljubljeni u sebe same nisu vidjeli, kako je Štedimlija ispravno utvrdio, da su služili kao idealan paravan za stvaranje ‘velike’ Srbije, gradeći jugoslavenska potemkinova sela, o čemu je upozoravao i Ante Starčević u svojim odgovorima na velikosrpski šovinizam Vuka Stefanovića Karadžića kojeg će jugo-narcisi poslije uzeti kao „brand“ za „zajednički jezik“ iako je Marko Marulić Otac hrvatskog jezika i književnosti, a ne „zajedničkog jezika“. Vješta velikosrpska propaganda uspjela je u hrvatskim zemljama u drugoj polovici 19. st. nametnuti drukčiju sliku o hrvatskim pravoslavcima, tako da su generacije Hrvata i stoljeće nakon toga mislili da je Nikola Tesla Srbin koji se rodio u Liki iako je bio politički Hrvat, i hrvatskog i vlaškog podrijetla čiji je hrvatski predak iz Zadra prešao s katoličke na pravoslavnu vjeru oženivši u Bosni iz ljubavi pravoslavnu Vlahinju. U ovoj knjizi o povijesti hrvatske pravoslavne Crkve je njen autor iskreno podsjetio na sve zablude o povijesti pravoslavlja na hrvatskim povijesnim i etničkim područjima, kojima su Hrvati pali kao žrtve krivotvorenja njihove povijesti. Prebacivanje cijele jedne etničke vlaško-pravoslavne skupine iz korpusa hrvatskog naroda u maćehinsko krilo Srpske pravoslavne crkve, a time u srpski nacionalni korpus, i okretanje ljudi otetog identiteta protiv njihove hrvatske braće u 20. stoljeću bilo je vrhunsko djelo srbijanske obavještajne služe i velikosrpske agitacijske propagande, čiji je otac „otac laži i ubojica čovjeka od samoga početka“! Autor je skinuo krinku s metoda i sustava ovakve protuhrvatske djelatnosti koja je u kombinaciji jednog otrovnog koktela jugoslavenstva, velikosrpstva i marksizma završila 1945. u Bleiburškoj tragediji hrvatskog naroda, uz more prolivene krvi u komunističkom genocidu, s točkom na ‘i’ u tragediji Vukovara 1991. godine kada je maskirana protunarodna JNA pokazala svoje pravo lice, blagoslovljena od strane „duhovne JNA“, Srpske pravoslavne crkve. Sve to je dovelo do stvaranja osjećaja kolektivne krivnje hrvatskog naroda, od koje su patile generacije Hrvata iako oni i njihovi preci nisu bili krivi, naprotiv, bili su žrtve zločina drugih koji su ih pripisali njima. Titova Jugoslavija bila je utemeljena na genocidu nad Hrvatima, i predstavljala je masovnu grobnicu ubijenih, i tamnicu naroda zarobljenih Hrvata. U takovom ropskom stanju je hrvatsko pravoslavlje i njegova Hrvatska pravoslavna crkva bila uz partizanske masovne grobnice najveća tabu tema koju autor ove knjige odlično detabuizira činjeničnom istinom. Jedino što mu se može zamjeriti jest, da je s istinom razbio zrcalo s lijepom svjetonazorskom slikom nametnuta kroz propagandu, ali nisu hrvatski pravoslavci uletjeli kao slon u staklenu dvoranu nego velikosrpski šovinisti i jugoslavenski iluzionisti.

Djelo ‘Hrvatska pravoslavna crkva bila je, jest i bit će’ ispunilo je praznine u znanju o političkim strategijama stvaranja drukčije hrvatske povijesti nego što je stvarno bilo. Stoga arhiepiskopova knjiga može poslužiti tome da se uči iz povijesti kako se ona ne bi ponovila. Cicero reče, da je povijest svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, i glasnica starine. Arhiepiskop Aleksandar je u svome djelu, uz Božju pomoć, postavio stvari tako da je ispunjen kriterij Cicerove definicije povijesti, jer čitatelji imaju priliku izvući pravilne zaključke iz povijesti, pošto je autor sve dostupne činjenice stavio na stol, ništa nije skrivao niti prešućivao, cijelu istinu je izrekao bez ikakove zadrške. Ovaj veliki posao služio je tome da čovjek ostavi iza sebe mržnju, neprijateljstva, osvetničke porive i druge odvratne ressentimente. Hrvatski arhiepiskop Aleksandar je ovim djelom širom otvorio vrata za opraštanje, sporazumijevanje, slobodu, i ljubav i mir, i da se Božja slava pronese Zemljom kao „radosna vijest“. „Upoznat će te istinu, a istina će vas osloboditi.“ (Ev./Iv 8, 32)

Vrijednost ovog djela jest i u tome što Hrvatski arhiepiskop Aleksandar u vrijeme nastanka ovoga djela nije bio ovisan o nikome, nije morao strahovati da će izgubiti plaćenu službu, iako je trpio napade, klevete i laži o njemu i o obnovljenoj Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi kojoj je na čelu, i o njenoj krivotvorenoj povijesti. Iako nije povjesničar, što mu kritičari mogu predbaciti, ali rasterećuje ga činjenica da mu je to omogućilo prisvajanje autodidaktičkih sposobnosti uz pomoć Božjega nadahnuća, tako da nije kao plaćeni dvorski povjesničar bio dužan zastupati uvriježena povijesna mišljenja već je do istine došao kao neovisni intelektualac koji samostalno razmišlja, i vjeruje. Pošto nije rodom ni podrijetlom s „ovih prostora“, to mu je pak omogućilo da na sve gleda bez predrasuda. On nije jedan od nas koji se međusobno svađamo jer nam je povijest krivotvorena pa nas je odvela u zabludu, već je on jedan od onih koji nam je pomogao da otvorimo oči, i da sami počnemo pisati našu vlastitu povijest, što uvijek naglašava da je vrlo bitno za Hrvate da to shvate, da hrvatsku povijest moraju pisati Hrvati, a ne umjetni Jugoslaveni i velikosrpski propagandisti i marksisti. Koristeći se raznoraznim povijesnim vrelima, kako stranim tako i domaćim, stvorio je čvrst temelj za ovo djelo koje je napisao. Da se razumijemo, ovo nije znanstveno djelo za doktorski rad, ovo je nešto puno bolje, ovo je djelo za buđenje svijesti i povratak na put istine. Ovo djelo predstavlja napore za povratak pravdi. Ovo je djelo, knjiga, kao stvoreno za sve žedne i gladne pravednosti. Istina i pravda je središnji motiv ovoga djela o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi i njenim vjernicima, hrvatskim pravoslavcima, Hrvatima. „Blago žednima i gladnima pravednosti, jer će se nasititi!“ (Isus Krist u evanđelju po Mateju, 5, 6)

Profesor Goran Jurišić, u Zagrebu, dana 30. ožujka, 2017. godine.

BUGARSKA PRAVOSLAVNA CRKVA DODJELILA JE AUTOKEFALNOST MAKEDONSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI!

Nakon što je 14. studenog 2017. Sv. Sinod BPC dobio pismo predsjednika Sv. Sinoda MPC, Ohridskog arhiepiskopa Stefana, kojim je zatraženo priznavanje autokefalnosti MPC od strane BPC, cijeli bugarski narod održavao je molitvena bdijenja s nakanom da BPC donese odluku, koja sljedi:

ODLUKA SVETOG SINODA BUGARSKE PRAVOSLAVNE CRKVE OD 27. STUDENOG 2017. POVODOM DOBIVENOG PISMA IZ MAKEDONSKE PRAVOSLAVNE CRKVE

http://www.bg-patriarshia.bg/news.php?id=249763

„Bugarska pravoslavna crkva-Bugarska patrijarhija nikad nije bila ravnodušna za stradanja Makedonske pravoslavne crkve, zato … je Sveti Sinod donio odluku:

Kad već MPC priznaje da je BPC-BP njena Majka-Crkva, BPC-BP sa saznanjem da je to njen sveti dug prihvaća pružiti svestranu pomoć … za priznavanje kanonskog statusa MPC.

 Hrvatska pravoslavna crkva pozdravlja i podržava ovu odluku bratske Bugarske pravoslavne crkve namenjene bratskoj Makedonskoj pravoslavnoj crkvi!

 „I ako trpi jedan ud (dio Tjela Hristova), trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi.” (1 Kor. 12:26)

Na ovaj način je Republika Makedonija postala nezavisna i samostalna država.

Molimo Boga da to uskoro postane i Republika Hrvatska registracijom Hrvatske pravoslavne crkve.

„… jer tako nam dolikuje da ispunimo sve što je pravedno”(Mat. 3:15)

AMIN!

Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar

Knjiga

Poštovani i dragi naši pravoslavci, prijatelji i simpatizeri pravoslavlja, članovi naše FB stranice, pratitelji i čitatelji našeg web-a, izvješćujemo vas da najnoviju knjigu Hrvatskog arhiepiskopa †Aleksandra, pod naslovom: “HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA, BILA JE, JEST  I BIT ĆE”, možete nabaviti na štandovima udruge DOBRA KNJIGA, do kraja lipnja u Zagrebu na Trgu kralja Tomislava, preko puta Željezničkog kolodvora, a tijekom srpnja i kolovoza također na štandu DOBRE KNJIGE u Šibeniku i Novom Vinodolskom.

Također, knjigu možete naručiti i preko web trgovine udruge Dobra knjiga:

http://dobraknjiga.hr/knjiga/index.php?route=product/product&product_id=588