KARLOVAČKA PATRIJARŠIJA

Tradicionalno nakon smrti ili rjeđe umirovljenja mitropolita, održao bi se crkveni sabor gdje bi kandidati bili predloženi od strane klera. Kraljevski namjesnik, kojeg često predstavlja hrvatski ban ili visoki hrvatski dostojanstvenik (npr. Župan, podban, namjesnik zemaljske vlade itd.), te u rjeđim slučajevima i ugarski dostojanstvenik. Tada bi se iz klera birao novi mitropolita, po zaključku tih crkvenih sabora, hrvatski kraljevski namjesnik bi imenovao novog mitropolita. Dok car i kralj potvrdio i time ustoličio istog na tu čast. Tako je kralj Ferdinand V. Habsburško-Lotarinški sazvao narodno-crkveni sabor Grko-istočne (također i pod nazivom „Grčke nesjedinjene“) crkve za imenovanje novog mitropolita.[1] Pri tom je imenovao hrvatskog župana i hrvatsko-ugarskog plemića grofa Nikolu Sečena od Temerina,[2] kao hrvatskog kraljevskog namjesnika (komesara) pri zasjedanju crkvenog sabora u Karlovcima, u odsutnosti hrvatskog bana.[3] Razlog tom postupku leži u činjenici da je tek imenovan za hrvatskog bana grof Franjo Haller 23. lipnja 1842.,[4] koji će biti svečano ustoličen tek 18. listopada u Zagrebu.[5] Rezultati crkvenog sabora iz kolovoza-rujna 1842. nosila su tri glavna kandidata od kojeg je biskup Josip Rajačić imao najviše glasova 48, temiški biskup Živković 24 i budimski biskup Atanaković 3.[6] Kroz slijedećih nekoliko dana došla je samo blaga promjena u kojoj je Rajačić dobio sveukupno 50 glasova,[1] time kraljevski namjesnik donosi vladarsku odluku kojom kralj Ferdinand V. samostalno, bez glasanja i izbora od strane sabora, odabire Josipa Rajačića za novog mitropolita Karlovačke mitropolije.[2] Ovakav potez pokazuje nam da je Karlovačka mitropolija i kasnije patrijaršija isključivo biva pod ingerencijom hrvatsko-ugarskog vladara koji je imenovao samostalno mitropolite i patrijarhe bilo po suglasnosti s crkvenim saborom ili mimo njega, što možemo još vidjeti po slučaju imenovanja i ustoličenja karlovačkog patrijarha Germana Anđelića 1881. godine. Imenovanje Josipa Rajačića za mitropolita Karlovačke mitropolije imati će značajan utjecaj na crkveni i time heraldički razvoj. Od samog početka Josip Rajačić je bio otvoren zagovaratelj ilirskih ideja, posebice savezništva Hrvata i Srba na prostoru Habsburške monarhije. Svoj vrhunac zalaganja za stvaranje srpske države na prostoru Ugarske, koja bi bila nalik hrvatskoj državi (Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji), Rajačić vidi u tijeku ugarske liberalne i nacionalne revolucije 1848.-1948. U prilog dolazi i naredba o sazivanju sabora Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije koja među prvim zastupnicima poziva tada još karlovačkog mitropolita Rajačića,[3] takva praksa u kojoj karlovački mitropolit biva jedan od viših dužnosnika u hrvatskom saboru ostaje sve do 1918. Unutar tog razdoblja dolazi do uzvišenja Karlovačke mitropolije na razinu patrijaršije, kao i stvaranje Habsburške Srpske Vojvodine. Mitropolit Josip barun Rajačić Brinjski,[4] dobiva prava od ustavnog sabora Vojdovine 1848., kao i kasnije potvrdu od hrvatskog bana Josipa grofa Jelačića Bužimskog, da nosi naslov patrijarha srpskog, što kasnije potvrđuje i vladar.[5] Valja imati na umu da se radi o naslovu vezanom uz svjetovnu vlast (Habsburška srpska vojvodina), te da biva jedini nositelj tog naslova (kasnije nitko ne nosi taj počasni naslov). Time je ostvarena želja za stvaranjem kratkotrajne Habsburške srpske vojvodine čime su Austrija i Hrvatska dobile saveznika u borbi s Ugarskom. Zanimljivo da tokom svibanjskog sabora 1848. godine u Srijemskim Karlovcima kada je proglašena Vojvodina, njezini vođe na čelu s patrijarhom Rajačićem traže da Vojvodina stupi u posebnu državnu zajednicu s Trojednom Kraljevinom Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom u kojoj bi bila pod ingerencijom hrvatskog bana.[6] Čak imamo i heraldički dokaz toga, naime Rajačić još kao biskup nosi inačicu srpskog grba, kako tradicija biva u Karlovcima grb mitropolije je spoj iznaka mitropolije (grba s prikazom samostana) i osobnog grba samog mitropolita, tako se spajaju ta dva grba što danas često krivo se tumači kao oznaka da je srpska Crkva iako u povijesti imamo vidljive i hrvatske grbove u oznakama mitropolita. Već završetkom 1849. godine prestaje postojati kratkotrajna Habsburška Vojvodina, čiji teritorij biva pripojen novoj Ugarskoj krunovini, naziva Vojvodstvo Srbije i Tamiškog Banata, koje biva posebna jedinica pod vojnom upravom Beča i Budima. Ovo razdoblje biva vrijeme prestanka ilirskih ideja, počinju bujati narodni pokreti što biva osnova buđenja nacionalizma. Kako su u to vrijeme krenuli narodni pokreti Hrvata, Mađara, Čeha, pa tako i Srbi, posebice u Južnoj Ugarskoj (napose Vojvodini) tvoriti će osnovu za stvaranje srpskih političkih krugova s jasno naznačenom etničkom politikom. Ta politika ranog nacionalizma posebice je bila naglašena u Hrvatskoj i Ugarskoj, u čijim saborima su zastupani u znatno većem broju, nego li je odgovarao stvarnom udjelu u stanovništvu.[1] Sve više prestaje korištenje naziva naroda Vlaha, te dolazi do etničke asimilacije pravoslavnog stanovništva u tada dominantni hrvatski, srpski i bugarski nacionalni korpus, od kojeg u samom prostoru Habsburške carevine Hrvati i Srbi bivaju najdominantniji južnoslavenski etnički faktor. Sam prostor Srijema biva još od 1848. godine točkom prijepora, čas dijelom Hrvatskog Kraljevstva, čas Vojvodine. 27. prosinca 1860. ukinuta je krunovina Vojvodstva Srbije i Tamiškog Banata, čiji je teritorij pripojen Kraljevini Ugarskoj, a Srijemski Karlovci ponovno su potvrđeni kao dijelom Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.[2] U razdoblju 1861. u jeku velikih nacionalnih sabora, kralj Franjo Josip I. saziva tzv. Blagoveštenski sabor koji se odnosi na Srbe u Južnoj Ugarskoj i nad kojim predsjeda patrijarh Josip barun Rajačić Brinjski.[3] Kralja je predstavljao kao namjesnik (komesar) hrvatski plemić i general Josip barun Filipović, koji je za vrijeme zasjedanja zabranio odlučivanje o pripadnosti Srijema Hrvatskoj, te Banata i Bačke Ugarskoj, kao i sudjelovanje Srba iz prostora Hrvatske.[4] Na prikazu slike tog sabora, koju je naslikao hrvatski slikar Vlaho Bukovac SLIKA 10 možemo vidjeti glavne zastupnike u saboru, kao i kraljevskog namjesnika, hrvatskog baruna Filipovića kraj portreta kralja Franje Josipa, iznad kojeg se nalazi grb Karlovačke patrijaršije koji biva identičan onome iz 1848. S obzirom na ograničenja, sabor je donio odluke koje su graničile s prostorom Hrvatske i Ugarske, napose da Srijem bude dijelom Vojvodine, koja bi zatim postala dijelom Trojedne Kraljevine Hrvatske.[5] Upravo pripadnost Srijema Hrvatskoj biti će jedna od ključnih točaka političkog sukoba i loših hrvatsko-srpskih odnosa.[6] U konačnici kralj Franjo Josip I. odbacio je sve zaključke Blagoveštenskog sabora, čime je trajno nestala mogućnost oživljavanja ideje srpske autonomije u Južnoj Ugarskoj.[7] To će i povijesno biti posljednji narodno-crkveni sabor, nakon čega se sva pitanja odnose isključivo na crkvenu domenu. U isto vrijeme održan je hrvatski sabor u Zagrebu u čijem sazivu su smjeli sudjelovati delegati iz Vojne krajine i Dalmacije. Time je trajno riješeno pitanje jurisdikcije nad Srijemskim Karlovcima, tj. sjedištem Karlovačke patrijaršije koja je potvrđeno pripala pod jurisdikciju Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Smrću patrijarha Josipa baruna Rajačića 13. prosinca 1861. dolazi do krize u imenovanju njegova nasljednika, kao i etničkim previranjima Srba i drugih naroda (Hrvata, Rumunja, Bugara itd.) unutar klera Karlovačke patrijaršije. Za to vrijeme, upravu nad patrijaršijom imati će eparh i vladika tamiški Samuil Maširević, koji će nakon više od dvije godine praznog prijestolja, za novog patrijarha biti imenovan zaključkom crkvenog sabora 4. kolovoza 1864. kojim će za kraljevskog namjesnika biti imenovan ponovno hrvatski barun Josip Filipović, [1] u vrijeme banovanja Josipa baruna Šokčevića.[2] Pri tom saboru namjesnik barun Filipović naglasiti će da se radi o saboru naroda istočno-pravoslavnog, iako će sam budući patrijarh izjednačiti sve Slavene nazvavši sabor onim naroda Srpskog i Rumunjskog.[3] Čak i u takvoj formulaciji jasno je vidljivo da je Karlovačka patrijaršija bila crkva hrvatskih i ugarskih zemalja, čiji sastav u kleru i vjernicima čini više narodnosti, manjak prepoznavanja te činjenice od pojedinih srpskih nacionalističkih krugova u samoj patrijaršiji dovesti će do niza sukcesijskih kriza, kao i rascjepa. Vodstvo patrijarha Samuila stvoriti će do tada najveće etničke tenzije u samoj Karlovačkoj patrijaršiji, napose nakon dva crkvena sabora, što će rezultirati odvajanjem eparhija na prostoru Erdelja i Banata koje će stvoriti novu pravoslavnu Crkvu pod krunom Habsburga, naziva Sibinska mitropolija (1864.).

Očigledno je da je sama Karlovačka mitropolija kroz povijest održala svoj višenacionalni identitet, no ponajprije se temeljila na zemaljskom principu kao pravoslavne crkve hrvatskih i ugarskih zemalja. Tome u prilog su ranije činjenice da nad crkvenim saborima predsjedava hrvatski velikodojstvenik u ingerenciji Hrvatskog Kraljevstva kao predstavnik vladara (hrvatski baruni, podbanovi, župani itd). Vidljivo je čak i da prilikom dolaska u Hrvatski Sabor biva kraj zagrebačkog nadbiskupa predano mjesto karlovačkom mitropolitu, često mu odajući počast i prvog pri pozivu. Uzmimo i u konačnici činjenicu da zagrebačku pravoslavnu općinu vodi kao predsjednik ugledni Hrvat pravoslavne vjere Kristofor (Hristofor) Stanković koji je sam potvrdio da jest Hrvat i da su braća u Vojvodini Srbi koje treba podržati u nastojanjima da se priključe Trojedinoj Kraljevini Hrvatskoj: “Bedna i stradajuća bratja naša serbska, u Vojvodini nahodeća se, obratjaju u sadašnjoj svojoj velikoj tugi i nevolji na sve čovečanstvo a osobito na nas Hervate…” (25.01.1840.). Upravo u tom odnosu Hrvatske zemlje prema pravoslavnoj Crkvi svojih zemalja i izlazi čin u kojem u isutnosti zagrebačkog biskupa, pred karlovačkim mitropolitom kao i sveukupnim katoličkim i pravoslavnim klerom ban Josip barun Jelačić Bužimski daje svečanu bansku zakletvu. Unatoč teškim nastojanjima da se srbizira ta Crkva hrvatskih i ugarskih zemalja, što dovodi i do etničkih nesuglasica i odvajanja Erdelja, Banata i Dalmacije od Karlovca ona nikada nije postala etničkom Crkvom, uvijek se temeljila na zemaljskom pravu ponajprije Hrvatske, te i Ugarske, ona je bila Crkvom hrvatskih zemalja i krune Habsburga što se ne može poistovjetiti s SPC-om, Crkvom nastalom 1920. na temelju prava Karađorđevića, sljednice prava srpske zemlje i krune tvorene u sada novoj Jugoslaviji.


[1]Narodne novine, Zagreb, broj. 181., (9. kolovoz 1861.), str. 2. 

[2] , Domazet Lošo, Davor, „Podmaršal Josip barun Filipović – civilno-vojni poglavar Bosne i Hercegovine“, Hrvatski tjednik, Zagreb, lipanj, (2019.) 

[3]Narodne novine, Zagreb, broj. 181., (9. kolovoz 1861.), str. 2. 

[1] Markus, Tomislav, „Mihailo Polit-Desančić i srpski nacionalizam 1861. godine“, Časopis za suvremenu povijest, Vol. 26 No. 3, Zagreb, (1994.), str. 487-489. 

[2] Markus, „Srpski nacionalizam 1861. godine“, str. 488. 

[3] Markus, „Srpski nacionalizam 1861. godine“, str. 488. 

[4] Markus, „Srpski nacionalizam 1861. godine“, str. 487-489. 

[5] Markus, „Srpski nacionalizam 1861. godine“, str. 489. 

[6] Markus, „Srpski nacionalizam 1861. godine“, str. 489. 

[7] Markus, „Srpski nacionalizam 1861. godine“, str. 492. 

[8] Mužić, Ivan, „Ante Pavelić i pravoslavlje“, Kolo, br. 1-2/1991., Matica hrvatska, str. 110. 


[1]Ilirske narodne novine, Zagreb, broj. 81., (8. listopad 1842.), str. 2. 

[2] Mikavica, Dejan, „Josif Rajačić i Vojvodina kao ideja srpske državnosti u Habzburškoj monarhiji“, Patrijarh Josif Rajačić i njegovo doba, zbornik radova, br. I., Srijemski Karlovci, (2017.), str. 91-92. 

[3] „Naredba o sazivanju i zastupanju u saboru Trojedne kraljevine“, HDA-23/1848, Zagreb, (8.-11. svibnja 1848.) 

[4] 18. travnja 1861. kralj Franjo Josip I. izdaje plemićku povelju kojom dodjeljuje naslov baruna Josipu Rajačiću, kao i njegovim posincima (nećacima) Aleksandru, Danilu i Konstantinu, uz pridjev Brinjski, prema njihovu obiteljskom porijeklu iz Brinja koji se nalazi u Hrvatskoj.

[5] Borošak-Marjanović, Jelena, Godina 1848. u Hrvatskoj, HPM, Zagreb (1998.), str. 20-25. 

[6] Borošak-Marjanović, Godina 1848., str 21. 


[1]Ilirske narodne novine, Zagreb, broj. 70., (30. kolovoza 1842.), str. 2. 

[2] Grof Nikola pripada hrvatsko-ugarskoj plemićkoj obitelji Sečen (Széchen) koja također ima i pridjev od Temerina (posjed u Ugarskoj). Obitelj je kroz nekoliko generacija obnašala funkciju župana u nekoliko županija Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, posebice Križevačkoj županiji. Grof Nikola obnašao je dužnost požeškog župana u trenutku kada je imenovan kraljevskim namjesnikom za crkveni sabor u Srijemskim Karlovcima. 

[3]Ilirske narodne novine, Zagreb, broj. 69., (27. kolovoza 1842.), str. 2. 

[4] Šurmin, Đuro, „Banovanje bana Hallera (godine 1843-1845)“, Vienac, III. god., Zagreb, (1912.), str. 17-18. 

[5]Ilirske narodne novine, Zagreb, broj. 65., (13. kolovoza 1842.), str. 1. 

[6]Ilirske narodne novine, Zagreb, broj. 80., (5. listopad 1842.), str. 2. 

Ulomak uz objašnjenje iz rada “Razvoj crkvene pravoslavne heraldike u Hrvatskoj”, Zbornik IV. Simpozija Hrvatske Pravoslavne Crkve, Zagreb, (2019.), u objavi, str.rad. 7-12.
Ante Brešić Mikulić, doktorand hum. znanosti, mag. art.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s