PISMO PREDSJEDNICIMA AKADEMIKA PEČARIĆA (24.)- PRIZNAJTE HPC!

Poštovani Predsjedniče RH,

Poštovani Predsjedniče Hrvatskog sabora,

Poštovani Predsjedniče Hrvatske vlade,

Poštovani Predsjedniče HAZU,

U Prilozima vam dajem homiliju biskupa Košića u Petrinji na danima sjećanja 16. 9. 2021.

Uvjeren sam da znate da su danas mnogi Hrvati uvjereni kako nema većeg branitelja hrvatskih nacionalnih interesa od biskupa Košića.

U toj homiliji, u nazočnostiarhiepiskopa Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandra, biskup pita:Zašto naša vlast ne želi priznati Hrvatsku pravoslavnu Crkvu?

U prostorijama Hrvatske kulturne zaklade-Hrvatskog slova još se 17. lipnja razgovaralo o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi te nastojalo odgovoriti na pitanje: Što je hrvatska pravoslavna crkva u Hrvatskoj danas.

Govor jednog od 48 osnivača (zapravo najmlađi) HDZ-a književnika i novinara Mate Kovačevića Trebalo je davno prije ustrojiti Hrvatsku pravoslavnu crkvu možete s portala narod.hr (Mate Kovačević sigurno jedan od najvećih poznavatelja hrvatske povijesti u nas) također vam dajem u Prilozima.

Raduje me, nadam se i vas, što se danas pokreće jedno od najvažnijih pitanja u RH. Da sam tako mislio od samih početaka djelovanja HPC možete vidjeti iz intervjua arhiepiskopa Aleksandra od 2 ožujka, 2017. On je naveo moje riječi njemu:

“Zapravo, priznanje Hrvatske pravoslavne crkve od strane RH važnije je za samu hrvatsku državu nego za Vašu Crkvu.” (akad. Josip Pečarić).

https://hrvatskapravoslavnacrkva.wordpress.com/category/razgovori/page/2/

Pretpostavljam da danas razumijete poruku iz tih mojih riječi iz 2015. (pogledajte moje pismo arhiepiskopu u Prilozima) i zašto ih je spomenuo arhiepiskop Aleksandar dvije godine kasnije.

Poslije događaja u Cetinju kada je politika ‘Srpskog sveta’ i Patrijarha Porfirija, na koju smo upozoravali još kada smo tražili smjene na HRT (tj. Porfirijevoj televiziji) koji takvu politiku podržavaju, sve više i više ljudi razumiju ulogu SPC u RH i činjenicu da je upravo SPC najvažniji čimbenik u velikosrpskoj politici. Danas poslije istupa generala Prkačina u Hrvatskom saboru postalo je jasno da je djelovanje SPC u RH nelegalno i da su svi akti o toj crkvi u RH nelegalni, još je očitije da se eliminiranjem SPC u RH i oduzimanjem od nje nelegalnih posjeda koje imaju može zadati najveći udar velikosrpskoj politici čiji su oni eksponenti. A uloga arhiepiskopa Aleksandra se u svemu tome može usporedititi s ovom generala Prkačina.

Pogledajte i:

https://direktno.hr/direkt/prkacin-tvrdim-da-su-jedan-porfirije-i-jovan-iz-pakraca-bolje-placeni-od-brace-sinkovic-244568/

https://narod.hr/hrvatska/prkacin-intencija-zakona-o-popisu-stanovnistva-je-da-se-hrvatski-pravoslavci-deklariraju-kao-srbi-i-pripadnici-spc-a

https://www.dragovoljac.com/index.php/razno/27777-ako-sad-ne-stanemo-na-kraj-vucicu-i-srpskom-svetu-na-redu-su-i-bih-i-makedonija-pa-i-mi

https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/d-dijanovi/37884-srpski-svet-pruza-sape-ne-samo-prema-crnoj-gori-nego-i-prema-hrvatskoj.html

https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/hhitrec/37868-h-hitrec-dok-se-s-istoka-valja-poznata-neman-hrvatska-uziva-u-stabilnosti.html

https://www.dragovoljac.com/index.php/politika-i-drustvo/27758-nedavna-dogadanja-na-cetinju-samo-su-uvertira-u-pokusaj-utapanja-crne-gore-u-srpski-svet

Za razliku od vas gospodo predsjednici arhiepiskop Aleksandar se suprostavljao svim lažima po kojima se prepoznaju u RH oni koji laž služe onim svjetskim moćnicima koji su podržavali i/ili inicirali naci-fašističku srpsku agresiju na Hrvatsku. Dakle suprostavljao se

Napadima lažima na blž. Stepinca

Održavanju lažnog mita o Jasenovcu

Napadima lažima na ZA DOM SPREMNI.

Spomenut ću samo da je potpisnik Peticije ZDS iz 2015. kojom smo branili legendarnu pjesmu iz Domovinskog rata „Bojnu Čavoglave“ i hrvatskog branitelja Marka Perkovića Thomsona koga proganja hrvatska vlast jer se kao u Domovinskom ratu onima koji su tada bježali kao zečevi (po Slobodanu Miloševiću) i danas ledi krv u žilama kad čuju ovu pjesmu. Dapače, u svom tadašnjem odgovoru Predsjednici (tada je vlast krila činjenicu da je Peticija pisana u obranu “Bojne” I Thompsona, pa su lažno pripisivali prijedlog Mladog Jastreba nama) iskoristi sam i riječi arhiepiskopa Aleksandra:

S obzirom da sam Vam ja uputio pismo koje je do sada potpisalo preko 3500 ljudi, nisam očekivao da ću za Vaš odgovor doznati preko medija. Tvrdnja iz Vašeg ureda kako je inicijativa da se pozdrav “Za dom spremni” vrati kao službeni pozdrav Oružanih snaga “neozbiljna, neprihvatljiva i na razini provokacije”.

Takva formulacija govori više o ljudima u Vašem Uredu, i čini mi se da ih je izvrsno opisao Hrvatski arhiepiskop Aleksandar. U svom e-mailu od 24. 08. 2015. arhiepiskop mi kaže:

„Meni bi bilo zadovoljstvo s Vama surađivati u tome da Hrvati znaju hrvatsku  povijest, ali ne čitajući preko srpskih očiju.“

Dojam je da ljudi koji su ovako odgovorili na pismo koje Vam je uputila, kako kažu u dnevno.hr skupina iznimno cijenjenih hrvatskih znanstvenika, akademika, doktora znanosti čitaju hrvatsku povijest preko srpskih očiju, zar ne?

Kako su oni u uredu HRVATSKE PREDSJEDNICE sigurno ne smiju čitati hrvatsku povijest preko srpskih očiju, pa Vam šaljem tekst Eve KIRCHMAYER-BILIĆ. Nadam se da će pošto ga pročitaju Vaši savjetnici naučiti čitati hrvatsku povijest preko hrvatskih očiju.

Iste godine Hrvatski arhiepiskop Aleksandar je potpisao, kao što možete vidjeti u Prilozima i Pismo HAZU u povodu laži o Jasenovcu u kojima sudjeluje i hrvatska vlast. A kako se suprostavljao lažima o Stepincu pogledajte tekst iz 2016.: Arhiepiskop Aleksandar: Mi slavimo kardinala Stepinca a ne laži komunista i Srpske pravoslavne crkve

https://www.maxportal.hr/naslovna/arhiepiskop-aleksandar-mi-slavimo-kardinala-stepinca-a-ne-lazi-komunista-i-srpske-pravoslavne-crkve/

On je potpisnik i niz drugih domoljubnih otvorenih pisama.

A za razliku od vas, on nije etnički Hrvat!

S poštovanjem,

Akademik Josip Pečarić

PRILOZI

HOMILJA NA DANIMA SJEĆANJA U PETRINJI, 16.9.2021

ČETVRTAK, 16 RUJAN 2021 12:11

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilja na Danima sjećanja u Petrinji, 30. godina od stradanja

Petrinja, crkva sv. Lovre, 16. rujna 2021.

Dragi hrvatski branitelji, dragi roditelji, supruge, djeco i članovi obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, dragi predstavnici Grada, Županije, udruga nastalih iz Domovinskog rata, draga braćo i sestre!

Na današnji dan točno prije 30 godina Petrinja je doživjela svoje najteže i najcrnje dane. Bila je napadnuta i poginulo je mnogo branitelja. Samo kod vile Gavrilović poginulo je 17 branitelja; tadašnji petrinjski župnik bio je teško ranjen u glavu; branitelji su se s crte na Petrinjčici povukli do Kupe… ljudi su svuda bezglavo hodali, bili su to apokaliptični dani za Petrinji i njenu okolicu. Još je uslijedio napad 21.rujna i Petrinja je bila do kraja okupirana. Naši ljudi i branitelji i civili povukli su se tada preko Kupe. Kad se zna čime su naši branitelji branili Petrinju, čudo je da su i toliko izdržali nasuprot neprijateljskim tenkovima, avionima, raketnim bacačima…

16. rujna poslije oslobođenja 1995.proglašen je Danom branitelja Petrinje jer su taj dan mnogi poginuli i nestali. Na spomeniku Gromova, na ulazu u Petrinju od Slatine iz smjera Siska navedena su imena poginulih. U prvom petrinjskom žrtvoslovu bilo je popisanih 400, da bi u drugom žrtvoslovu taj broj došao do 600 žrtava. To je bila cijena naše slobode, ali i mnogo ranjenih na tijelu, a još više na duši. Te rane ni danas ne zacjeljuju.

Pitamo se zašto se to dogodilo i koja je pouka iz tih događaja nama danas?

Neki kažu da je to bio građanski rat, da su sve strane jednako odgovorne i krive. Kad bi bilo tako, zašto smo mi morali bježati iz svojih gradova i sela, iz vlastitih domova, napuštajući kuće, škole, crkve koje su oni koji su nas oružjem potjerali iz zavičaja rušili i palili? Kako to da su ti „drugi“, a koji bi danas po nekima trebali biti isti kao i mi, toliko mrzili sve hrvatsko i katoličko da su to sve uništavali i htjeli zbrisati s lica zemlje? A mi smo „njima“ nudili suživot, zajedništvo, mir u demokratskom sustavu, no njih to nije zanimalo jer su bili navikli vladati desetljećima i ničim drugim nisu bili zadovoljni. Svoju su nakanu odlučili provesti silom i na ovom petrinjskom prostoru uspostaviti svoju državu u kojoj neće biti Hrvata. Oni su sve radili da do toga dođe i prije rata, samo mi to nismo shvaćali da je sve bilo činjeno u svrhu tog krajnjeg cilja.

Jednom me na promociji moje knjige koja govori o tom vremenu upitala jedna novinarka, kako smo se mi branili od mržnje, kako sam ja obuzdavao naše ljude da se ne osvećuju i ne mrze. Sjećam se da sam tada počeo vikati na nju, da ona ništa ne razumije, da mi nismo bili nošeni mržnjom nego oni, da smo mi nastojali preživjeti pod pritiskom i unatoč toj mržnji. Ja stvarno nisam ni kod koga od mojih vjernika vidio tih dana mržnju, samo strah u očima. Bili smo žrtve agresije i to treba biti jasno jednom za uvijek svima i svakome: Hrvatska je bila napadnuta, Srbija je bila agresor na nas! To bi mislim i zakonom trebalo definirati, naime uvesti kažnjavanje negiranja te elementarne istine o Domovinskom ratu.

Ideja o velikoj Srbiji nije ni danas umrla, ona je prijetnja svim okolnim državama i narodima. Sad se ta ideja naziva „srpski svet“, ali to je u biti isto. Kako kaže Zvonimir Hodak, onamo koga Srbi kane napasti najprije dolaze njihovi popovi a onda topovi. Vidjeli smo to nedavno u Cetinju u Crnoj Gori. Ne miri se taj svijet s granicama vlastite države, oni žele širiti svoj utjecaj tako da ne dopuštaju nikakve ni vjerske ni kulturne, gospodarske ni političke neovisnosti pojedinih okolnih naroda. Sad su na Cetinju demonstrirali silu, a sve pod izlikom velike kršćanske ljubavi, da bi nastavili s tim u Makedoniji, a onda u Hrvatskoj, itd. Neće biti sreće za okolne narode dok oni ne ustanove samostalne ne samom političke nego i vjerske institucije, neovisno od SPC koja se samoproglasila nadležnom za cijelo područje bivše SFRJ. Za njih dakle ta nesretna državna tvorevina, koja je i formalnno umrla 1992., još i danas postoji. I oni žele u njoj vladati, svima biti nadređeni.

Kako je započinjala ta agresija? Najprije su se „oni“ kao narod proglasili ugroženi – premda su bili u svim tadašnjim republikama svima nadređeni, nositelji velike većine istaknutijih položaja i vlasti. U toj hajci – koja je nalikovala onoj uzrečici „držite lopova!“ – oni su sve činili da pokore ostale narode. Možemo reći da je na ovom sisačkom području prva žrtva, koja je najavljivala krvavi rat i agresiju, bio sisački svećenik Antun Grahovar, koji je ubijen 9. studenog 1990., već nakon tzv. balvan-revolucije koja je oko Knina nastupila u kolovozu te godine. Zatim je došlo do otvorenog sukoba, u Glini odmah poslije proglašenja hrvatske neovisnosti, tj. 26. lipnja 1991., kada je poginuo prvi redarstvenik Tomislav Rom. Prva žrtva na petrinjskom području bila je šesnaestogodišnja Josipa Kožić, koju su srpski pobunjenici ubili na roditeljskom pragu u Gornjoj Budičini 5. srpnja 1991.

U obrani Hrvatske te u oslobađanju Petrinje sudjelovali su prvenstveno domaći sinovi i kćeri, od kojih je puno njih poginulo – kao Predrag Matanović, Božo Martan, Riki Mažar, ali i branitelji iz čitave Domovine, čija su nam imena sveta i koje poštujemo i kojima iskazujemo trajnu zahvalnost za veliku žrtvu koju su prinijeli za slobodu Lijepe naše.

Braćo i sestre, ovo sve govorim i da se podsjetimo na te teške i slavne dane prije 30 godina, da ne zaboravimo naše heroje i velikane kojima dugujemo svoju opstojnost, ali i da predvidimo buduće događaje i da spriječimo ono što bi moglo ponoviti tragičnu nedavnu povijest. Naime, „druga strana“ i dalje planski i sustavno radi na tome da se njeni neostvareni ciljevi ostvare, možda na drugi način, ali ako bude potrebno – budući da ne odustaju od tih planova – i na nasilni način.

Zar nije signifikativno da su ti naši „susjedi“ – a u biti agresori – prije par godina opet počeli iznositi neistine o svojoj ugroženosti tumačeći tako i početak Domovinskog rata, ali i sadašnju svoju poziciju – za koju nema usporedbe ni u kojoj državi EU. Tako je izvjesni Stanimirović rekao da su prije bitke za Vukovar nestajali srpski civili, da je to bio uzrok otpora hrvatskim vlastima. Znamo da to nije istina, da su prve žrtve na tom području bili hrvatski redarstvenici svirepo ubijeni u Borovu Selu. Zatim je sličnu tezu izbacio pokojni sisački pop Pero, kada je ustvrdio da je samo u Sisku ubijeno 600 srpskih civila. Ja sam mu otvoreno postavio pitanje: „Hoćete li nas ponovno napasti? Zašto širite laži o ugroženosti Srba kad znate da to nije istina?!“

No, ako bi srpstvo bilo istisnuto – kao vladajući, politički i duhovni model – iz Makedonije, Crne Gore i Hrvatske /BIH, tada bi ono moralo naći neki novi objekt svoje agresije ali oni to neće dopustiti, mi se baš njima sviđamo, oni baš nas žele. E pa treba im reći jednom zauvijek: Mi vas ne želimo! Ne trebate nam. Ne trebaju nam vaše laži o našim svetinjama, o našem blaženom Alojziju Stepincu, o našim tobožnjim zločinima u Jasenovcu, o našoj neprestanoj krivnji genocidnog naroda, jer to nismo i nećemo nikada biti. Bavite se sobom, imate što raditi!

Međutim da bismo se oslobodili tog pritiska potrebna je vlast koja neće koalirati s četničko-srpskim elementom koji neprestano sve radi da upropasti Hrvatsku. Zašto naša vlast ne želi priznati Hrvatsku pravoslavnu Crkvu, koja doduše nije brojna ali je činjenica-fakat u Hrvatskoj? Naime, postoje hrvatski branitelji pravoslavne vjere, njih preko 10 tisuća koji su branili Hrvatsku. I zašto se njih ne poštuje i s njima ne surađuje, a ne s onima koji su ovu zemlju rušili i palili i naše ljude ubijali?

Neka nam ova obljetnica bude ispit savjesti.

Što smo učinili da bude bolje u našoj Domovini, a što smo propustili te se ne mičemo s mjesta?

Neki nam savjetuju: oprostite i okrenite se budućnosti. Dobro, mi rado opraštamo, ali za oprost nas još nitko nije pitao. Dakako, važno je ne željeti osvetu niti bilo kakvo zlo drugome, ali za oprost i pomirenje mora postojati obostrana želja da se prizna istina i da se provede pravednost.

Potres koji smo doživjeli samo je na vidjelo iznio probleme koji su zataškavani i koje naše društvo i država ne vidi i ne rješava. Ovo je područje kroz ovih 30 godina bilo zapostavljeno, bez ulaganja i prave obnove. Hoće li se to sada promijeniti?

I što je najvažnije, pitali bi nas naši poginuli danas, 30 godina poslije: jesmo li se mi za ovakvu Hrvatsku borili? U kojoj caruje gospodarska i politička korupcija, u kojoj se više poštuju okupatorske želje i zahtjevi nego zahtjevi branitelja, u kojoj vlada kolektivna depresija i iz koje bježe mladi sposobni ljudi tražeći bolji život u zemljama izvan Hrvatske!

Za ovakvo stanje svi smo odgovorni.

Molimo se danas našim svetim zaštitnicima: BD Mariji, Majci naših stradanja, našem bl. Alojziju Stepincu, svetom Lovri i svetom Bartolu, svetom Antunu, svetom Jurju, sv. Ivanu Pavlu II., da nas prosvijetle i pomognu nam da iz mraka pronađemo svjetlo.

Neka nas sve blagoslovi Gospodin i neka nas čuva!

Neka udijeli mir i vječno blaženstvo svima koji su poginuli za Dom!

Neka prosvijetli naše vodstvo da progleda i vidi istinu i zastupa dobro a ne zlo!

Neka sve ispuni blagoslov i dobro.

Amen

https://www.biskupija-sisak.hr/index.php/biskup/homilije/6430-homilja-na-danima-sjeanja-u-petirnji-1692021

https://narod.hr/kultura/mons-kosic-u-petrinji-na-dane-sjecanja-na-1991-velikosrpska-ideja-i-danas-je-ziva

MATE KOVAČEVIĆ: TREBALO JE DAVNO PRIJE USTROJITI HRVATSKU PRAVOSLAVNU CRKVU

15. rujna 2021.

Foto: HKV, commons.wikimedia.org

U prostorijama Hrvatske kulturne zaklade-Hrvatskog slova 17. lipnja razgovaralo se o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi te nastojalo odgovoriti na pitanje: Što je hrvatska pravoslavna crkva u Hrvatskoj danas. Komentar Mate Kovačevića, hrvatskog novinara i političkog analitičara, objavljen krajem kolovoza u Hrvatskom slovu, prenosimo u cijelosti.

> Popis stanovništva: Što i tko stoji iza plakata s potpisom Udruga hrvatskih pravoslavnih branitelja?

> Prof. Vulić: Komu smeta HPC, kad su brojni istaknuti Hrvati bili pravoslavne vjere?

> Marko Milesunić: Poslanica onim pravoslavnim Hrvatom koji kažu da su Srbi, iz 1895. godine

Danas je teško uopće govoriti o Hrvatima pravoslavne vjere, a pogotovo je nezamisliv bilo kakav rad na institucionalizaciji crkve kojoj pripadaju. Oni su, a ima ih preko 16 tisuća u Hrvatskoj, prisiljeni sakramentalno, obredno, jezično, a onda i nacionalno se uklopiti u Srpsku pravoslavnu crkvu, koja, usput rečeno, nezakonito djeluje na hrvatskom državnom području.

Uz to, Srpska pravoslavna crkva je bila idejni začetnik, organizator i jedan od glavnih oslonaca velikosrpske agresije na Hrvatsku pa bi se guranje više od 16 tisuća pravoslavnih Hrvata, koji su svoje domoljublje i privrženost hrvatskoj državnosti pokazali kao dragovoljci Domovinskoga rata, moglo zakonski kvalificirati ne samo narušavanjem prava na slobodni izbor, vjerske slobode i ljudska prava općenito, nego i izdajom vlastitoga naroda i domovine.

Možemo samo zamisliti kako bi svećenici SPC-a vodili pokopne obrede hrvatskih branitelja protiv kojih su do jučer vodili oružanu agresiju i otkidali komade teritorija hrvatske države, koje su branili upravo ti dragovoljci.

Vlasništvo nad nekretninama je drugo važno pitanje, a odnosi se na crkvena dobra koja nikad nisu bila u vlasništvu srpske crkve nego u vlasništvu hrvatskih pravoslavnih episkopija.

U pozadini tih imovinsko-pravnih odnošaja nije samo znatan novac što ga SPC danomice povlači iz Hrvatske, nego temeljna filozofija srpske crkve po kojoj se srpski teritorij vodoravno proteže sve dokle sežu granice njezinih metropolija, a krivotvorenjem, izmišljanjem i mitološkim predodžbama o povijesnoj ukorijenjenosti tako stvara osnovu i za povijesno pravo na osvajanje teritorija, što najbolje svjedoče aktualni događaji u Crnoj Gori, čiju je nedavno crnogorsku vlast uz pomoć SPC-a zamijenila prosrpska koalicija.

Premda nas manje-više, osim njezine dimenzije kao zločinačke organizacije, ne bi trebala zanimati povijest srbijanske crkve ipak je zbog javnoga znanja u Hrvatskoj potrebno istaknuti dokumentirano razbijanje mita o toj crkvi, koje je jasno, pregledno i sažeto obradio pravoslavni hrvatski episkop Aleksandar Ivanov.

On navodi Pismo Carigradskog patrijarha Jeremije I. Ohridskom arhiepiskopu Prohoru (Снегаров, Иван. История на българската Охридска архиепископия, София, 1932.), iz kojeg se vidi da t. zv. srpska Ipekska (Pećka) arhiepiskopija nije bila nikad priznata, jer cijela Ipekska (pećka) dijaceza (τὴν ἐνορίαν) kao i  Srbija pripadaju Ohridskoj arhiepiskupiji, a riječ je o Arhiepiskopiji Prve Justinijane i cijele Bugarske, što će SPC-u nakon Drugoga svjetskog rata poslužiti za osporavanje autokefalnosti Makedonske pravoslavne crkve.

Samoproglašenu pak pećku patrijašiju je prokleo carigradski patrijarh i izbacio iz zajednice pravoslavnih crkava, a dolaskom Turaka i ona je dokinuta. Nakratko su je, radi učvršćenja svoje vlasti, obnovili Turci pa opet ukinuli i sve stavili pod carigradsku jurisdikciju.

Oslobođenjem balkanskih naroda od Turske, nove države su uspostavile svoje autokefalne crkve. Srpska crkva nastaje 1830., a priznata je tek 1879.

U Habsburškoj Monarhiji i kasnije u Austro-Ugatskoj djelovale su četiri područne pravoslavne crkve, dok za četiri egzarhata u BiH Vlada nije predložila samostalnost, pa su nakon okupacije BiH (1878.), ostale pod jurisdikcijom carigradskog patrijarha.

Na prijelazu u 20. stoljeće Ruskoj crkvi se pridružila i Gruzijska. Na hrvatskom državnom području u sklopu Austro-Ugarske djeluju crkve u Karlovcima i Dalmaciji.

Nakon Prvog svjetskog rata nova država Kraljevina SHS je rješila status pravoslavnih crkava tako da je kralj Aleksandar 1922. sve pravoslavne crkve priključio srpskoj crkvi.

Ta agresivna politička organizacija nije samo vodila politiku razbijanja Katoličke Crkve, spriječila potpisivanje Konkordata između Svete Stolice i države, nego je poticala i masovne prijelaze na pravoslavlje, a u svom okruženju organizirala i militantne četničke skupine. Hrvatska povijesna znanost još ni danas, nažalost, nije otvorila to pitanje, premda su neki od prevjerenih postali i nakon uspostave komunističke Jugoslavije najvatreniji zagovornici progona pa čak i uništenja hrvatskoga naroda.

Raspadom Jugoslavije 1941. g. crkva u Makedoniji pripojena je Bugarskoj pravoslavnoj crkvi, a crnogorska je opet postala samostalnom pa je i novouspostavljena hrvatska država po kanonskom pravu pravoslavnih crkava imala pravo na pokretanje postupka za samostalnost pravoslavne crkve, što je i učinila na svome području.

Slomom hrvatske države 1945. uništena je i Hrvatska pravoslavna crkva, a najveći dio njezina klera na čelu s poglavarom Germogenom je smaknut.

Kad se početkom 90-ih godina raspala komunistička Jugoslavija i hrvatska stekla državnu nezavisnost stvorene su prilike za obnovu Hrvatske pravoslavne crkve. Premda su postojale inicijative do toga nije došlo, a vlast bivšega komunista Ivice Račana 2000. godine sklopila je ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom i tako ustanovi ne samo jedne strane i neprijateljske države, nego države-agresora omogućila nesmetamo djelovanje, čiji se rezultati mogu vidjeti u aktualnoj politici “srpskoga sveta”, koja je već sad stvorila atmosferu s početka agresije na Hrvatsku devedestih godina.

Slično kao što su potkraj tridesetih u okrilju srpske crkve po Hrvatskoj formirane terorističke četničke skupine, koje su javno i politički pokrivali hrvatski otpadnici tako se i danas u okrilju te svetosavske organizacije novače skupine zadojene mržnjom prema svemu što je hrvatsko i katoličko.

Institucionalno ustrojavanje Hrvatske pravoslavne crkve ne bi samo omogućilo hrvatskim pravoslavcima da prakticiraju svoju vjeru, nego bi smanjilo i intenzitet neprijateljskoga svetosavskoga djelovanja na hrvatskom državnom području, a znatnim dijelom spriječilo i krađu nacionalne kulture.

Ne dovodim u pitanje to što se jedan dio hrvatskih pravoslavaca nacionalno osjeća Srbima, oni to, premda su etnički različita podrijetla, danas doista i jesu, nu isto tako pravo je i onih pravoslavaca koji se osjećaju Hrvatima da slobodno očituju svoju pripadnost – i nacionalnu i vjersku te da u okviru svoje crkve koju su imali prije uspostave bilo kavih Jugoslavija prakticiraju vlastitu vjeru!

Nu unatoč tom za Hrvatski strateški važnom pitanju, uspostavi HPC-a se protive sve političke struje koje svoj kontinuitet, na ovaj ili onaj način, vuku  iz bivših Jugoslavija, svi protivnici hrvatske državne neovisnosti, a iz neznanja i mnogi dobronamjerni javni i politički čimbenici.

Kako, naime drukčije objasniti da u javnosti ugledni ljudi čak i kad polemiziraju sa svetosavskom politikom sve hrvatske zaslužnike iz povijesti, kulture pa čak i ratništva – Hrvate pravoslavne vjere, svrstavaju među Srbe, miješajući tako vjeru i naciju?

Nasuprot tomu, još uvijek nitko nije ponudio suvisao odgovor na aktualni problem posrbljavanja bunjevačkih Hrvata ili izdvajanja određene skupine i službenoga priznavanja bunjevačkoga jezika, što je samo prijelazni put u konačno posrbljavanje.

Na kraju, valja upozoriti kako i unutar Katoličke Crkve, što zbog ekumenskih, a što poradi političkih razloga postoje stanoviti otpori ustrojavanju Hrvatske pravoslavne crkve.

Uostalom, utjecaj SPC-a na beatifikaciju kardinala Alojzija Stepinca možda to najbolje svjedoči.

Na kraju, valja mi biti iskren, politička odluka o ustrojavanju HPC-a, teško će biti donesena sve dok je na vlasti ili u suvlasti Milorad Pupovac i njegova bradata družina.

Nu unatoč tomu, na izgradnji države i nacije treba svakodnevno raditi!

https://narod.hr/hrvatska/mate-kovacevic-trebalo-je-davno-prije-ustrojiti-hrvatsku-pravoslavnu-crkvu

ODGOVOR HRVATSKOM ARHIEPISKOPU ALEKSANDRU

Velepoštovani g. Hrvatski arhiepiskopu Aleksandre,

Bila mi je izuzetna čast i zadovoljstvo staviti i Vas kao potpisnika pisma Predsjedniku HAZU s prijedlogom da Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti donese Deklaraciju o slobodi znanstvenoga istraživanja u odnosu na događaje u Hrvatskoj u vrijeme II. Svjetskoga rata i poslije njega te ju zatim trajno provodi.

Tim više što sam i sam upozoravao na stradanja jedinog hrvatskog pravoslavnog Patrijarha, Sv. Germogena i fizičkog uništenja sveg hrvatskopravoslavnog klera.

Ne dvojim da će u okviru Provođenja Deklaracije HAZU posebno voditi računa i o tim stradanjima.

Nepravda koja se Vašoj Crkvi i Vašim vjernicima čini i danas tim je veća što sam uvjeren da nitko od njih nije digao ruku na zajedničku nam državu i svi oni je vole Hrvatsku jednako kao i svi mi.

Zapravo, priznanje Hrvatske pravoslavne crkve od RH važnije je za samu državu nego za Vašu Crkvu. Usudio bih se reći da bi to bilo korisnije i za mnoge pravoslavce koji se izjašnjavaju kao Srbi. Kako se neki od njih ponašaju i kako se na njih gleda u Hrvatskoj najbolje je vidjeti u članku velikog hrvatskog kolumniste Tihomira Dujmovića, Vrijeme apsurda – Pupovčeva Hrvatska:

http://www.slobodnadalmacija.hr/Novosti/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/296795/Tihomir-Dujmovi-Pupoveva-Hrvatska.aspx

U tekstu Dujmović upozorava kako su najveće zločine nad Hrvatima činili upravo hrvatski Srbi. Potom kaže:

I zato je njima Tuđman drugo ime za zločin. I zato je njima svaka hrvatska država ustaška. I zato se oni izruguju s hrvatskom zastavom. I zato su njima sva prava koja im date premalena, jer oni zapravo traže stare pozicije. I zato su bijesni kad im Predsjednica kaže da imaju sva manjinska prava na najvišem europskom standardu.
I zato su bijesni kad im Predsjednica kaže da su oni etnički Srbi, ali da u hrvatskoj državi mogu biti samo politički Hrvati! Danas njihova elita zaljubljeno sluša Beograd čak i kad odande stižu Šešeljove riječi da je Domovinski rat bio tek prvo poluvrijeme! Naime, načinom na koji s nama razgovara Beograd jasno pokazuje da im mir i normalni odnosi nisu na kraj pameti.

Naša je tragedija da se za ovih 25 godina nije afirmirala ona snaga kod hrvatskih Srba koja ne misli „beogradski“, tragično je da se šest posto hrvatskih Srba što su u Vukovaru ratovali na našoj strani i deset tisuća hrvatskih Srba što je ratovalo na hrvatskoj strani, nije afirmiralo kao protuteža današnjoj srpskoj eliti u Hrvatskoj.

Ne treba pri tome zaboraviti da su ih u svemu tome ohrabrivali i danas to rade i vlasti u Srbiji i Srpska pravoslavna crkva. Tako i danas uspoređuju ćirilicu u Vukovaru i latinicu u Beogradu, kao da su Hrvati potpuno razrušili Beograd, kao što su Srbi Vukovar. Zapravo time šalju poruku hrvatskim Srbima da je nekažnjivo ubijanje Hrvata i rušenje hrvatskih gradova. Mnogo više oko toga možete vidjeti ako pogledati razgovor s Vladom Iljkićem iz Stožera i samog Stožera za obranu hrvatskog Vukovara i SOHV:

http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/ozana-basic/21011-v-iljkic-ne-dirajte-mi-vukovar-na-njega-nemate-nikakvo-moralno-pravo-osim-sutnje-i-postovanja.html

http://kamenjar.com/sohv-novi-statut-grada-vukovara-je-tek-prva-u-nizu-pobjeda-zdravog-razuma-u-hrvatskoj/

ili:

http://www.dnevno.hr/domovina/pored-najmlade-zrtve-ovcare-16-pronaden-je-njegov-izrezbareni-dupin-odluku-da-igor-umre-donio-je-susjed-824647

Također, u manastiru Krka u Kistanjama prigodom proslave 400 godina bogoslovije pred više stotina pravoslavnih vjernika liturgijsko slavlje predvodio je patrijarh Irinej koji je u svojoj propovijedi istaknuo  kako je manastir na Krki podignut u 14. stoljeću i dodao da to znači da Srbi nisu došli s Turcima nego da je ovo područje srpska postojbina, kao i drugih koji tu žive.

Očito, Srbi i danas svojataju taj manastir i na neistinama tvrde kako su ga oni osnovali u 13. stoljeću. To tvrdi i patrijarh kojemu je ta neistina potrebna kako bi ustvrdio da su Srbi već u to doba tu bili domicilni narod.

Što je istina o manastiru možete vidjeti na:

http://www.portaloko.hr/clanak/zvonimir-despot-poducio-patrijarha-irineja-da-su-manastir-krka-osnovali-katolicki-svecenici-/0/77148/

Posebno zgražanje u Hrvatskoj izazvale su njegove riječi:

Naš narod je puno puta bježao, ali se i vraćao ovamo. To se dogodilo i u naše vrijeme i zla koja su se dogodila su veća jer se to dogodilo u kršćanskom narodu koji je mnogo godina imao iste crkve, i dogodilo se da su se braća podijelila i toliko zla nanijela jedni drugima. Zlo su činili nama susjedi i mi njima, ali mi u mnogo manjoj mjeri. Moramo oprostiti za zlo koje su nama činili, ali i moliti da nama oproste za ono koje su poneki od nas činili – rekao je patrijarh Irinej, a na novinarski upit da objasni što je mislio pod izjavom da su Srbi činili zlo u manjoj mjeri odgovorio je da to pokazuje ono što se dogodilo jer da je, kako je dodao, srpski narod pod velikim pritiskom morao napustiti ove krajeve i da je tragično ono što mu se događalo, kako je rekao, na putu bježanja od smrti. 

Na Sudu u Haagu utvrđeno je da je mnogo manje Srba stradalo u „Oluji“ nego što su oni pobili Hrvata dok su držali taj prostor pod svojom okupacijom. A poznato je da im je Hrvatska omogućila koridore za povlačenje. Slobodan Milošević o toj srpskoj „bežaniji“ kaže na sjednici Vrhovnog savjeta obrane Jugoslavije 14. kolovoza 1995.:

“Molim vas, 6 hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine; napadala je cela Prva armija, vazduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu odbranili Knin, kojem se može prići samo iz tri pravca; nisu ga mogli braniti ni 12 sati!? Oni ga nisu branili, jer po svim izveštajima koje smo dobili od policajaca, građana i ostalih, čim je prestala artiljerijska priprema u sedam uveče, oni su naredili – bežaniju! Prema tome, tu nije bilo nikakvog otpora niti je bilo borbenog dodira sa hrvatskim snagama. (…) – Tamo je palo naređenje da svi izađu iz Krajine istog dana, čak bez stvorenog kontakta sa hrvatskom vojskom na najvećem delu fronta. (…) Pitanje je ko je, zaista, doneo odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? Takva odluka, kada su imali sve uslove da se brane, izazvala je egzodus. Sada to treba da bude razlog da Jugoslavija jurne tamo da brani te teritorije, sa kojih su oni utekli kao zečevi?!”

Zanimljivo je vidjeti kako je njegov prethodnik patrijarh Pavle mijenjao svoje stavove suočen s tom „bežanijom“ i srpskim porazom.

S ponovnim proglašavanjem nezavisnosti Hrvatske i izričitim priznanjem njenog predstavnika Franje Tuđmana da je tzv. NDH njena preteča u tom navodno neprekinutom hiljadugodišnjem kontinuitetu hrvatske državnosti, započelo je novo, a po mogućim posledicama možda i pogubnije stradanje Srba u Hrvatskoj. Ti naši sunarodnici, iste vere i krvi, suočeni su sa sledećim kobnim izborom: ili će se oružjem u ruci izboriti za opstanak u istoj državi sa maticom srpskog naroda, ili će biti prisiljeni da se iz te nove Nezavisne Države Hrvatske pre ili posle isele.

Trećeg nema. Za to ih srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoodbranu srpskih života i svih srpskih krajina“, pisao je prvi čovjek Srpske pravoslavne crkve patrijarh Pavle predsjedniku međunarodne mirovne konferencije o Jugoslaviji lordu Peteru Carringtonu koncem 1991. godine. Srpski balvani već su bili razasuti diljem Hrvatske, u Borovu Selu dogodio se pokolj hrvatskih policajaca, u velebitske jame kod Lovinca bačeni su zarobljeni Hrvati, a Vukovar je, pod brutalnim napadima JNA, odbrojavao svoje zadnje dane.

Patrijarhovo pismo, koje je 1. studenog osvanulo i na naslovnoj stranici službenog glasila SPC-a “Pravoslavlje“, predstavljalo je službeni stav najutjecajnije vjerske zajednice u srpskom narodu. A ona je jasno poručivala da svi Srbi trebaju živjeti u istoj državi, a ne u samostalnoj Hrvatskoj, jer “niko posle Drugog svjetskog rata nije Jevreje prisiljavao da žive u zajedničkoj državi sa Nemcima“. Pritom je SPC zdušno podržavao ideju velike Srbije koju je propagirao SANU, a na terenu u djelo provodio Slobodan Milošević…

No, kako je projekt velike Srbije doživljavao poraz za porazom, tako je i u redovima SPC-a splašnjavalo oduševljenje za okupljanje Srba u jednoj državi. U ožujku 1999., samo tjedan dana prije napada NATO-a na Srbiju, patrijarh Pavle bio je u službenom posjetu Zagrebu i, nakon sastanka sa tadašnjim hrvatskim predsjednikom Tuđmanom, pravoslavno-srpskom narodu u Republici Hrvatskoj poručio da “dileme nema oko opredeljenja za poštovanje hrvatskog ustava i zakona, odnosa prema domovini, te jedne civilizovane integracije u hrvatsko društvo, kao i doprinosa da Hrvatska zauzme svoje mesto u evropskim i svetskim integracijama.” …

Pred svoju smrt patrijarh Pavle je, tada već kao devedesetogodišnjak, definitivno okrenuo leđa ideji koja je bivšu Jugoslaviju, a ponajviše srpski narod, zavila u crno. “A ja kažem: ako bi trebalo da se održi velika Srbija zločinom, ja na to pristao ne bih nikada; neka nestane velike Srbije, ali zločinom da se održava – ne. Ako bi bilo potrebno i nužno jedino da se održi mala Srbija zločinom, ja i na to ne bih pristao. Neka nestane i male Srbije, ali zločinom da se održi – ne. I kad bi trebalo da se održi poslednji Srbin, ja da sam taj poslednji Srbin, a da se održi zločinom – ne pristajem, neka nas nestane ali da nestanemo kao ljudi, jer nećemo onda nestati, živi ćemo otići u ruke Boga Živoga“, izjavio je patrijarh Pavle 2007. godine.

http://www.slobodnadalmacija.hr/Novosti/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/296704/Default.aspx  

Na žalost ponašanje patrijarha Irineja pokazuje da Srbi ništa nisu naučili iz Domovinskog rata. Pri tome ne smijemo zaboraviti ni krivnju mnogih hrvatskih političara koji danas, neki i otvoreno, sudjeluju u provođenju velikosrpskog Memoranduma SANU 2.

Uvjeren sam da bi priznanjem Hrvatske pravoslavne crkve sve to umnogome promijenilo.

S velikim poštovanjem,

Akademik Josip Pečarić

U Zagrebu na Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima

P.S. U prilogu Vam šaljem jedan moj tekst koji se odnosi na slična ponašanja patrijarha Irineja.

Naslov:Fwd: Pečarić
Datum:Thu, 20 Aug 2015 16:04:09 +0200
Šalje:HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA <pravoslavlje.hr@gmail.com>
Prima:pecaric@element.hr

Poštovani gosp. Pečariću,

nedavno sam upoznat s Vašim nastojanjem oko toga da Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti donese Deklaraciju o slobodi znanstvenoga istraživanja u odnosu na događaje u Hrvatskoj u vrijeme II. Svjetskoga rata i poslije njega te ju zatim trajno provodi.

Osim opće poznatih, bilo je u ta vremena i događaja manje znanih, vezanih uz pravoslavnu crkvu hrvatskog jezika, države i naroda, koje bi hitno trebalo znanstveno istražiti, ponovno ocijeniti i pravnim radnjama ispraviti. Ova godina je 70-a godina od pogubljenja jedinog hrvatskog pravoslavnog Patrijarha, Sv. Germogena i fizičkog uništenja sveg hrvatskopravoslavnog klera (40 svećenika) od jugoslavenskih komunista i oduzeća hrvatskim pravoslavcima svih bogomolja. Tad je to učinjeno drugi put. Prvi put to je učinjeno 1923. osnutkom SPC i ukidanjem hrvatskih pravoslavnih metropolija na teritoriju RH naredbom srbskog kralja, a treći put 2002., ništetnim ugovorom Ivice Račana sa SPC u RH.

Možda niste upoznati, ali danas u RH živi gotovo 17 000 Hrvata pravoslavaca, a nemaju niti jednu bogomolju niti im crkvu priznaje njihova država. Više je Hrvata pravoslavaca nego zajedno pravoslavnih Bugara, Crnogoraca i Makedonaca koji su Hrvati po državljanstvu, čak i kad im pribrojimo sve protestante i razne sekte. Svi oni su priznati od države, mnogi imaju i ugovore o financiranju, iako nitko od njih ne ispunjava minimum uvjeta po Zakonu o vjerskim zajednicama.

Priznanje SPC u RH provedeno 2002. ništetnim ugovorom posebna je priča, s kojom ću Vas rado upoznati, ako Vas zanima, a mislim da bi Vas moglo i trebalo zanimati, jer tu je iza svetosavnog plašta skrivena jezgra najvećih hrvatskih problema zadnjih stoljeće i pol, iza bizantskog grba carske obitelji Paleolog kroji se i krije dugoročni imperijalni program koji oblikuje kolektivnu svijest Srbskog naroda, a iza tog ništetnog ugovora krije se financiranje svega navedenog.

Zainteresiran sam za napredak svoje nove Domovine Hrvatske i Hrvatskog naroda koji me je primio kao svog rođenog te stoga, molim Vas primite moju potporu Vašoj peticiji o donošenju deklaracije o slobodi znanstvenoga istraživanja.

Blagodat Gospoda našeg Isusa Hrista i ljubav Boga Otca i zajednica Svetoga Duha neka je s Vama,

Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar

PRILOG: APOLITIČNI, ISTINOLJUBIVI PATRIJARH – VISOK STUPANJ TOLERANCIJE PATRIJARHA IRINEJA

Autor: Josip Pečarić, Dnevno.hr, 14. Siječanj 2014.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s