REAKCIJA NA TEKST U JUTARNJEM

Jutarni list je 7. siječnja 2017. objavio  jedan tekst na svom web portalu:

(poveznica: http://www.jutarnji.hr/komentari/kakav-je-i-ciji-zapravo-projekt-hrvatska-pravoslavna-crkva-clan-hpc-a-zelio-je-postati-i-pavelic-za-oslobodenje-hrvata-od-rima-bio-je-i-radic/5475479/?utm_campaign=Partners&utm_medium=Widget&utm_source=tportal.hr),

u kojem je izneseno niz neistinitih i proizvoljnih (i maštovitih), u svojoj biti neutemeljenih tumačenja činjenica vezanih uz prošlost hrvatskog pravoslavlja. Naša je obveza glavnog i odgovornog urednika portala izvjestiti o istinitim činjenicama o hrvatskoj povijesti i njihovoj pravilnoj interpretaciji, što je učinjeno sutradan. Uredništvo Jutarnjeg lista nije do dana današnjeg našlo profesionalne odgovornosti i odvažnosti objaviti naše reagiranje. Zbog toga objavljujemo ga na stranicama Crkve. Čitatelja će biti.

U RH skoro pa nitko ne zna da su Hrvati pravoslavci oduvjek dio hrvatskog naroda. Svi YU-povjesničari su vrlo precizni kod istraživanja naziva HPC – po njima, prva crkva u povijesti pod ovim imenom je ona u doba NDH, ali bez bilo kakve preciznosti i osnove govore da je SPC „oduvijek” u Hrvatskoj.

Postoje zakoni hrvatskog sabora iz kraljevskog doba, koji dokazuju da je u stvari HPC povijesna pravoslavna crkva u Hrvatskoj, a SPC je nametnuta nekanonski i protuzakonito.

U Austro-Ugarskoj su postojale tri pravoslavne crkve i sve tri imale su naziv Pravoslavna (tad: grčko-iztočna). Da se tada koristio danas uobičajeni naziv po nazivu države, bile bi to Austro-Ugarske, odnosno HRVATSKE pravoslavne crkve, naziv na kojeg najviše ima pravo upravo ona sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima i upravnim teritorijem u Trojednoj kraljevini (Karlovačka arhiepiskopija), nosila bi naziv Hrvatska pravoslavna crkva. Osnovao ju je katolički hrvatsko-ugarski kralj Leopold I. za pravoslavce na teritoriju Hrvatskog kraljevstva. Carigradska patrijarhija takvo je stanje i formalno prihvatila, upisom te crkve u popis autokefalnih crkvi.

Ne smije se zaboraviti da su Srijemski Karlovci zajedno s istočnim Srijemom i Zemunom sve do 1946. u sklopu hrvatske države (kraljevstva), gotovo cijelih proteklih tisućljeće i pol (zanemarit ćemo davnu bugarsku i povremenu tursku vlast na tom teritoriju).

U sborniku Sintagma tiskanom u Ateni 1855. po narudži Carigradskog patriarha Karlovačka arhiepiskopija (izvorna HPC), autokefalna pravoslavna crkva koja djeluje na teritoriju Hrvatskog kraljevstva ima redni broj 7 na popisu autokefalnih crkava. (Na ovom popisu nema nikakve srpske crkve).

U Beču je 3. ožujka 1707. održana zajednička konferencija predstavnika Dvorskog ratnog savjeta i Dvorske ugarske komore. Konferencija je donijela odluku da se prilikom izbora novog poglavara austrougarskih i hrvatskih pravoslavaca ima nastojati da se on proglasi potpuno nezavisnim od svih patrijarha pod Turcima i da može nositi titulu arhiepiskop.

U Austrijskom carstvu 1791. pravoslavci dobivaju puna građanska prava. „Zakonskim člankom XX. iz 1848. ugarski sabor svim grčko-iztočnjacima pod ugarskom krunom jamči slobodu upravljanja poslova školskih i crkvenih pod državnim nadzorom. Člankom XXX. ugarskoga sabora iz 1868., sabor je zajamčio, da pod ustavnim putem izvršivanim nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona – u svojih crkveno-narodnih kongresih svih pravoslavaca pod ugarskom krunom autonomno ureduju i upravljuju svojim crkvenim i školskim poslovima i zakladama, koje za te poslove imaju”.

Ista prava na isti način jamči i Hrvatski sabor u odlukama iz 1861., 1865., 1877. i 1884. te Zakonom o pravoslavnoj crkvi od 24. ožujka 1887.

U okviгu ovih zakona nema niti Srba niti SPC, nego je sve „pod nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona”.

U monarhijama pa i u Austro-Ugarskoj monarhiji odnosno Trojednom hrvatskom kraljevstvu nije bilo moguće postojanje neke strane crkve – suprotno bi značilo da je Hrvatska bila srpski vazal. U stvari je Srbija stotine godine bila Hrvatski (hrvatsko-ugarski) vazal, a nikad obrnuto. Čl. 30. Berlinskog ugovora propisuje protektorat Austro-Ugarske nad Srbijom. Trojedno kraljevstvo je državotvorni element Austro-Ugarskog carstva, jedno od kraljevstava koje čine to carstvo. Srbija je njihov vazal. Godine 1881. potpisana je tuv. Tajna convencija na temelju čl. 30. Berlinskog ugovora. Njeno je djelovanje produljivano više puta i na snazi je do 1903. Prevedeno s hrvatskog na hrvatski to znači da je Srbija hrvatski vazal do 1903.

Ukazom prijestolonasljednika Aleksandra od 17. lipnja 1920. donesena je odluka o stvaranju „Autokefalne ujedinjene srpske PRAVOSLAVNE CRKVE u Kraljevstvu Srba, HRVATA i Slovenaca“. Ugledni mason i Carigradski patrijarh Meletij ІV. Metaksakis (dok je pod kaznu oduzetog dostojanstva, tojest obični laik) 19. veljače 1922. potpisuje Tomos za dodjeljivanje autokefalnosti na temelju odluke Svetog sinoda (protokol 1148.) za stvaranje nove crkve i u  obrazloženju daje razlog za to – nastanak nove države – Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.

Autokefalna Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donjela odluku za pridruživanje toj novostvorenoj crkvi.

Da bi osigurala potpis ovog Tomosa, vlada Kraljevstva SHS uplaćuje u tri obroka 1.500.000 franaka Carigradskoj patrijarhiji. To je po crkvenim pravilima velik prekršaj nazvan simonija (apost. pravilo br. 29. i dr.)., to jest stvaranje ove nove crkve proturječi crkvenim kanonima, zato ona ne može kanonski postojati.

U travnju 1942. donesena je odluka o obnovi Hrvatske pravoslavne crkve, uz prethodno pribavljenu suglasnost i priznanje od Carigradske patrijarhije i Autokefalne ujedinjene srpske pravoslavne crkve u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca (koja tad djeluje na teritoriju države Srbije). Naknadno, priznaju je i Rumunjska pravoslavna crkva i Bugarska pravoslavna crkva.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata u noći s 29. na 30. svibnja 1945., ubijeni su u od komunista Patrijarh Germogen i svo svećenstvo HPC te zakopani negdje u Zagrebu. Napominjemo da nitko nije niti bio optužen za neki ratni zločin, nego svi su osuđeni „zbog pokušaja razbijanja jedinstva srpskog naroda u Hrvatskoj”.

Patrijarh Germogen jedini je poglavar neke autokefalne crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu. HPC je jedina crkva u svjetskoj povjesti koja je potpuno uništena ubijanjem cjelog klera i više vjernika.

1. kolovoza 1947. u FNRJ objavljen je Ustav Srpske pravoslavne crkve – prvi puta u povijesti postoji crkva pod tim imenom. Je li možda „SPC” „Titova” i „komunistička”?

U prosincu 2002. Ivica Račan u ime Vlade RH podpisuje ugovor od zajedničkog interesa sa „SPC u RH”, koji jer je podpisan s nepostojećom pravnom osobom, je u stvari act inexistant, to jest, akt koji ne postoji, ništetan. Na temelju tog nepostojećeg ugovora SPC-u dodjeljeno je više od 500 milijuna kuna i sva pravoslavna imovina u Hrvatskoj (popis sadrži 30 stranica). „SPC” je registrirana u Srbiji tek 4. godine kasnije – 2006. i od srbijanskog državnog proračuna ne dobija niti srbski dinar!

Samo oni koji su zaboravili da Jugoslavije više nema mogu smatrati da je SPC povjesna crkva u Republici Hrvatskoj.

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s