Panihida, 26. lipnja 2016., groblje Miroševac
“Ostani vjeran do smrti i dat ću ti vjenac života.” (Otkr. 2:10)
Draga kršćanska braćo,
već 25 godina nema komunističke Jugoslavije, ali još uvjek u samostalnoj i nezavisnoj Hrvatskoj postoji jugoslavenska „povijest”. To je razlog da skoro pa nitko nezna da je HPC u Hrvatskoj postojala oduvijek.
Godine 1075. Splitski sabor donosi odluku da hrvatske zemlje prelaze pod jurisdikciju rimske crkve a nešto pravoslavaca ostaje u dalmatinskim gradovima, koji su tad bizantske kolonije. Mletačka republika preuzima te gradove 1420. i dalmatinski pravoslavci prelaze pod jurisdikciju Filadelfijskog mitropolita u Mletcima (Veneciji), kojem je nadređena Carigradska patrijarhija, i to sve do kraja 18 st. U svim državnim dokumentima (dukali), namijenjenim pravoslavcima u Dalmaciji, piše da su to pravoslavni Grci.
U razdoblju od 1400.-te do 1557 usljed vojnih uspjeha otomanskog carstva, u Hrvatsku stižu “morlaki”, “stratioti” i različiti “vlasi”. To je pučanstvo koje stiže iz dijeceze Ohridske arhiepiskopije – Bugari, Grci, Albanci i neka danas izumrla planinska nomadska plemena. Naravno su to pravoslavci, koji u bogoslužju koriste starobugarski jezik uz ćirilićno pismo. U ovom razdoblju Ohridska arhiepiskopija ima 33 eparhije, između ostalih dio Italije i cijelu Dalmaciju – bez većih gradova, koji pripadaju Filadelfijskomu mitropolitu u Mletcima (Carigradski patriarhat).
Kroz 500 godina u Hrvatskoj ti su se ljudi obiteljski pomiješali s Hrvatima i preuzeli hrvatski jezik za svoj majčinski jezik te tako postali Hrvati. Još uvijek u Hrvatskoj postoje ljudi, koji se prezivaju Ivanov, Petrov, Marinov, Kovačev, Vlahov…
Na početku 18 st. na Balkanu na teritorij Turskog carstva osim Carigradske partijaršije postojale su kao samostalne crkve bugarska Ohridska arhiepiskopija (Arhiepiskopija Prve Justinijane i cijele Bugarske (do 1767.) i Ipekska (Pećka) arhiepiskopija (obnovljena 1557. – postojala do 1766. kad bankrotira), ali po nazivu države u kojoj se nalaze ove crkve, svaka od njih trebala je nositi naziv Turska pravoslavna crkva.
U stara vremena korišteni su nazivi crkvi po glavnom gradu gdje je sjedište crkvenog poglavara – Preslavska patrijarhija, Trnovska patrijarhija, Kijevska mitropolija… Da su se ranije koristili nacionalni nazivi, sve tri Grčko-istočne crkve u Austro-Ugarskoj bile bi nazvane Austro-Ugarske pravoslavne crkve, odnosno Karlovačka arhiepiskopija, koja je sa sjedištem i teritorijem u Trojedinoj kraljevini, nosila bi naziv Hrvatska pravoslavna crkva.
U sborniku Sintagma tiskanom u Ateni 1855. po narudžbi Carigradskog patriarha, Karlovačka arhiepiskopija ima redni broj 8. na popisu autokefalnih crkava.
Karlovačka arhiepiskopija je u svojoj suštini Hrvatska pravoslavna crkva. Postoje i odluke Hrvatskog sabora o Pravoslavnoj (Grčko-iztočnoj) crkvi iz 1884. i 1887, koje to dokazuju.
- lipnja 1920., ukazom prijestolonasljednika Aleksandra donesena je odluka o stvaranju Autokefalne ujedinjene srpske PRAVOSLAVNE CRKVE u Kraljevstvu Srba, HRVATA i Slovenaca.
- veljače 1922., Carigradski patrijarh Meletij ІV potpisuje Tomos na temelju odluke Svetog sinoda (protokol 1148.) za stvaranje nove crkve i daje obrazloženje za to – nastanak nove države, Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.
Da bi osigurala potpis ovog Tomosa, Vlada kraljevstva uplaćuje u tri obroka ukupno 1.500.000 franaka Carigradskoj patrijaršiji. To je po crkvenim pravilima velik prekršaj nazvan simonija (apost. pravilo br. 29 i dr.).
Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donjela odluku za pridruživanje novoj crkvi.
Kraljevina Jugoslavija nestaje par dana nakon njemačkog napada u travnju 1941., a
- travnja 1941, stvorena je Nezavisna država Hrvatska, koja je po nekim izvorima, bila priznata od 86 država.
U travnju 1942. na temelju apostolskog pravila br. 34 donesena je odluka o obnovi Hrvatske pravoslavne crkve. Priznata je od Carigradske patrijaršije, Rumunjske pravoslavne crkve, Bugarske pravoslavne crkve i Autokefalne ujedinjene srpske pravoslavne crkve u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca.
Ulaskom partizana u Zagreb i uspostavom nove vlasti 9. svibnja 1945., prestala je djelovati HPC, a patriarh Germogen je bio uhićen i pritvoren. Istraga nije trajala dugo, jer je već 29. lipnja1945. održano i prvo suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba.
Tada se sudilo na temelju Uredbe o vojnim sudovima, jer novi kazneni zakonik još nije postojao. Patriarh Germogen je bio proglašen „krivim“ jer je primio položaj, ime i naslov metropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj.
Presuda koja se odnosi na osuđene zbog sudjelovanja s Hrvatskom pravoslavnom crkvom pokazuje da su novi komunistički vlastodršci posebnu pažnju posvećivali pravoslavnim svećenicima optužujući ih zbog kršenja Ustava Srpske pravoslavne crkve (kojoj nisu pripadali), a što predstavlja unutarcrkvenu pravnu regulativu, a ne može se odnositi na svjetovni, dapače vojni sud, koji kažnjava pravoslavne svećenike jer nisu povrijedili „zadanu vjernost“ državi ili narodu, već Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Već sama činjenica da Vojni sud sudi tzv. “otpadnicima“ jedne Crkve, koji ostajući u istoj vjeroispovijesti stvaraju drugu crkvenu organizaciju iste vjere, pokazuje svu apsurdnost komunističkog pravnog sustava, to više što nisu donijeti dokazi da su pojedini svećenici Hrvatske pravoslavne crkve osobno sudjelovali u zločinima, već se kao zločin proglašava samo postojanje crkvene organizacije HPC i svrstava ju načelno među zločinačke organizacije.
U noći s 29. na 30. lipnja 1945., ubijeni su Patrijarh Germogen, svo svećenstvo HPC i mnoštvo pravoslavnih vjernika. Preživio je samo jedan sjemeništarac – Mihail Shardt-Kupčevskij. Kasnije je, u svom srdcu noseći cijelu Sv. Crkvu pravoslavnu, izbjegao u Kanadu da ju spasi, da bi ju malo pred vlastitu smrt, donio natrag u Hrvatsku i predao Domovini. On je zaslužan za postavljanje ovog kenotafa.
Danas je Hrvata pravoslavaca dovoljno da ponovno postanu utjecajna društvena i vjerska skupina – druga po veličini vjerska zajednica, koja okuplja Hrvate pravoslavce. Svim ostalim pravoslavcima hrvatskog državljanstva i jezika upućujemo trajni poziv na povratak i trajno pridruživanje Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi.
Kada u jeseni 2009. je najavljeno obnavljanje HPC, odmah je ona nazvana „zlokobno udruženje”. U prosincu 2012. kada smo objavili stvarno obnavljanje povjestne HPC nazvani smo „ustaškom crkvom” od jedne strane crkve, koja protukanonski i nezakonito djeljue u Hrvatskoj.
Moramo napomenuti da Vojni sud nije onaj, koji je stvarno djelovao u tadašnoj državi, nego pod tim imenom krije se privremeni, politički sud – tu sudci nisu pravnici pa i ne sude na temelju zakona, nego ispunjavaju političke naloge.
Ustav Republike Hrvatske, koji je trenutačno na snazi nikako ne bi mogao priznati navedene presude kao sudske akte – toj jest presuda Vojnog suda grada Zagreba iz 29. lipnja 1945., u RH sada NE POSTOJI !!!
Ne tražimo odmazdu. Kao pravi kršćani oprostili smo zločincima i molimo se Bogu kao što je i sv. Arhiđakon Stjepan molio za duše onjih, koji su njega ubijali.
Oprostiti, ali nikad zaboraviti da ne bi se ponovilo.
Naše današnje molitve upućene su kako svim Hrvatima pravoslavne vjere poginulim u Drugom svjetskom ratu i poraću, tako i svim pravoslavnim hrvatskim bojovnicima Domovinskog rata, uključujući naravno i sve ostale poginule hrvatske branitelje i neborbeno stanovništvo pobijeno u Domovinskim ratovima te svih 144 stranih državljana poginulih za Hrvatsku.
Vječni im spomen!
Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar
Hrvatska pravoslavna crkva 