PRAVOSLAVLJE U HRVATSKOJ

DSCF6867

Crkva u Dalmaciji započinje svoje postojanje 55-e godine, kad ju je osnovao Tit, učenik apostola Pavla. Poslije Milanskog edikta posvuda u Rimskom Carstvu nastupa mirno doba pa se kršćanska crkva slobodno širi. Na početku je dalmatinska crkva pod vrhovnom jurisdikcijom rimskoga patrijarha, a nakon 732. godine, sad već hrvatska crkva prelazi pod jurisdikciju carigradskog patrijarha.(1)

Hrvati stižu iz Bijele Hrvatske u Istočno Rimsko Carstvo u doba cara Herakla na njegov poziv, kako bi sudjelovali u ratu protiv Avara i tako zaštitili leđa bizantskom caru u sukobu s Perzijom te nešto kasnije na teritoriju dalmatinskog i panonskog Ilirika stvaraju vlastitu državu. Pokrštavanje Hrvata bio je dugotrajan i kompleksan proces u kojem su sudjelovali različiti činitelji i završava u drugoj polovici 9 st. kada Neretvane pokrštavaju bizantski misionari.(2)

Godine 1075. Splitski sabor donosi odluku da hrvatske zemlje prelaze pod jurisdikciju rimske crkve a nešto pravoslavaca ostaje u dalmatinskim gradovima, koji su bizantske kolonije. Mletačka republika preuzima ove gradove u 1420. i dalmatinski pravoslavci prelaze pod jurisdikciju Filadelfijskog mitropolita (Carigradski patrijarhat) u Mletcima (Veneciji), gdje i ostaju do kraju 18 st. U svim državnim dokumenatima (dukali), namijenjenim pravoslavcima u Dalmaciji, piše da su to pravoslavni Grci.(3)

Jugoslavenska povijest tvrdila je da u Hrvatskoj oduvijek postoji Srpska pravoslavna crkva. Je li to istina? Kakva je stvarna povjest?

Quod initio vitiosum est, non potest tractu temporis convalescere.

(Što je od početka nevaljano, ne može tijekom vremena postati valjano.)(4)

1219. godine, bez dozvole nadređenog Ohridskog arhiepiskopa (Arhiepiskop Prve Justinijane i cjele Bugarske – Αρχιεπίσκοπος της πρωτης ‘Ιουστινιανης και πάσης Βουλγαριας), Rastko-Sava proglašava autokefalnost Raške episkopije u pokušaju da proširi kršćanstvo u Raški.(5)

Ipak, Srbija nije zadnja država u Europi koja prima kršćanstvo. Zadnja je Litva, 1251. godine.(6)

Moramo nadodati još da na početku 15 st. više ne postoji nikakva srpska država, niti srpska crkva. Padom pod turke uništena je Ipekska (Pećka) arhiepiskopija i njena dijeceza vraćena je bugarskoj Ohridskoj arhiepiskopiji.

U ovom razdoblju Ohridska arhiepiskopija ima 33 eparhije, između ostalih dio Italije i cijelu Dalmaciju – bez većih gradova, koji pripadaju Filadelfijskomu mitropolitu u Mletcima (Carigradski patriarhat).(7)

U razdoblju od 1400.-te do 1557. usljed vojnih uspjeha otomanskog carstva, ne postoji srpska crkva kad u Hrvatsku stižu “morlaki”, “stratioti” i različiti “vlasi”. To su ljudi, koji stižu iz dijeceze Ohridske arhiepiskopije – Bugari, Grci, Albanci i neki planinski narodi. Naravno su to pravoslavci, koji u bogoslužju koriste  starobugarski jezik uz ćirilićno pismo.(8)

Kroz 500 godina u Hrvatskoj ti su se ljudi obiteljski pomiješali s Hrvatima i preuzeli hrvatski jezik za svoj majčinski jezik te tako postali Hrvati. Još uvijek u Hrvatskoj postoje ljudi, koji se prezivaju Ivanov, Petrov, Marinov, Kovačev, Vlahov…

1557. godine, odlukom sultana Sulejmana І. Veličanstvenog, obnovljena je Ipekska (Pečka) arhiepiskopija.(9) Opet bez dozvole nadređenog Ohridskog arhiepiskopa.

U toku austrijskih (Sveta unija) ratova protiv Turske (kraj 17 st.), kada austrijska vojska preuzimajući Beograd i Niš dostiže do Plovdiva, kršćansko stanovništvo podiže više ustanaka te se pridružuje austrijskoj vojsci. Nažalost, grof Pikolomini, vođa austrijske vojske, umire od kuge i tad Turcima uspijeva preokrenuti tijek rata. Strahujući od turske odmazde, mjesni kršćani – Bugari, Grci, Albanci i Srbi, bježe na lijevu obalu Dunava na austrijski teritorij.(10) Zbog toga što su oni većinom pravoslavci, hrvatsko-ugarski kralj Leopold І. osniva grčko-istočnu (pravoslavnu) crkvu za narod koji je stigao iz Ilirika.(11) Poglavar ove crkve postaje dotadašnji Ipekski (Pećki) arhiepiskop Arsenij ІІІ Černoević.

U Beču je 3. ožujka 1707. održana zajednička konferencija predstavnika Dvorskog ratnog savjeta i Dvorske ugarske komore. Konferencija je donijela odluku da se prilikom izbora novog poglavara austrougarskih pravoslavaca ima nastojati da se on proglasi potpuno nezavisnim od svih patrijarha pod Turcima i da može nositi titulu arhiepiskop jer je to bio i u Ipekskoj arhiepiskopiji. Nešto kasnije su za sjedište arhiepiskopa austrougarskih pravoslavaca određeni Srijemski Karlovci.(12) Osim grčko-istočna, ova crkva je nazivana i Karlovačka arhiepiskopija jer su u ono doba pravoslavne crkve dobivale naziv po gradu u kojem stoluje crkveni poglavar.

U Austro-Ugarskoj su postojale tri pravoslavne crkve i sve tri imale su naziv Grčko-istočna.

Druga Grčko-istočna crkva stvorena je 1775. pod nazivom Bukovinsko-dalmatinska mitropolija, kad je Austrija preuzela Bukovinu, a bila je namijenjena Vlasima u Bukovini i Dalmaciji.

 Treća Grčko-istočna crkva je u Černivcima (Galicija).

U stara vremena korišteni su nazivi crkvi po glavnom gradu gdje je sjedište crkvenog poglavara – Preslavska patrijaršija, Trnovska patrijaršija, Kijevska mitropolija… Da su se ranije koristili nacionalni nazivi, sve Grčko-istočne crkve u Austro-Ugarskoj bile bi nazvane Austro-Ugarske pravoslavne crkve, odnosno ona sa sjedištem i teritorijem u Trojednoj kraljevini, nosila bi naziv Hrvatska pravoslavna crkva.

U Austro-Ugarskoj monarhiji doneseno je još zakona i odluka o pravoslavnim crkvama:  Mađarski zakon o Grčko-istočnoj crkvi iz 1868. i Odluke Hrvatskog sabora o Grčko-iztočnoj crkvi iz 1884. i 1887.(13)

Na početku 18 st. na Balkanu osim Carigradske partijaršije postojale su kao samostalne crkve bugarska Ohridska arhiepiskopija (Arhiepiskopija Prve Justinijane i cijele Bugarske – Αρχιεπίσκοπος της πρωτης ‘Ιουστινιανης και πάσης Βουλγαριας – Archiepiscopus prime Iustinianae, Achridum et totius Bulgariaea (do 1767.) i Ipekska (pećka) arhiepiskopija (obnovljena 1557. – postojala do 1766. kad bankrotira(14), ali po nazivu države u kojoj se nalaze ove crkve, svaka od njih trebala je nositi naziv Turska pravoslavna crkva.(15)(16)

Nakon ukidanja zbog bankrota 1766 g. Ipekska(Pečka) arhiepiskopija nikad nije obnovljena.

Godine 1879. autokefalnost dobiva Beogradska arhiepiskopija.

Hrvatska pravoslavna crkva postoji do 17. lipnja 1920., kad je ukazom prijestolonasljednika Aleksandra donesena odluka o stvaranju Autokefalne ujedinjene srpske pravoslavne crkve u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca.(17)

19. veljače 1922., Carigradski patrijarh Meletij ІV potpisuje Tomos na temelju odluke Svetog sinoda (protokol 1148) za stvaranje nove crkve i daje obrazloženje za to – nastanak nove države, Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.(18)

Da bi osigurala potpis ovog Tomosa, srpska vlada uplaćuje u tri obroka 1 500 000 franaka Carigradskoj patrijaršiji.(19) To je po crkvenim pravilima velik prekršaj nazvan simonija (apost. pravilo br. 29 i dr.)(20).

Godine 1929., država mijenja naziv u Kraljevina Jugoslavija, no Autokefalna ujedinjena srpska pravoslavna crkva u Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca ne mijenja naziv u Jugoslavenska pravoslavna crkva.

Kraljevina Jugoslavija nestaje par dana nakon njemačkog napada u travnju 1941., a

10. travnja 1941, stvorena je Nezavisna država Hrvatska, koja je po nekim izvorima, bila priznata od 86 država.

U travnju 1942. donesena je odluka o obnovi Hrvatske pravoslavne crkve. Priznata je od Carigradske patrijaršije, Rumunjske pravoslavne crkve, Bugarske pravoslavne crkve i Srpske pravoslavne crkve.(21)

Nakon završetka Drugog svjetskog rata u noći s 29. na 30. svibnja 1945., ubijeni su Patrijarh Germogen, svo svećenstvo HPC i mnoštvo pravoslavnih vjernika.(22)

Autokefalna ujedinjena srpska pravoslavna crkva u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca tada konstatira da je rad Hrvatske pravoslavne crkve prestao i da se dalje nastavlja rad Srpske pravoslavne crkve. Ona donosi odluku o ukidanju Hrvatske pravoslavne crkve – crkve koju nije ni stvorila, niti koja bi potekla od nje.(23) Na taj način je i unatražno priznala njezino postojanje.

Već 1. kolovoza 1947. u FNRJ je objavljen Ustav Srpske pravoslavne crkve – prvi puta u povijesti postoji crkva pod ovim imenom, no to ime opet nije povezano sa nazivom države.(24)  Ne povezuje se niti 1974. kad država mijenja naziv u SFRJ.

Godine 1990. stvorena je Republika Hrvatska. Priznata je od svih država u svijetu, članica Ujedinjenih naroda i svih međunarodnih organizacija.

Na popisu stanovništva u RH iz 2011., 16 647 Hrvata prvi put u povijesti, potpuno slobodno izjasnilo se pravoslavcima, i to u doba kad HPC još ne djeluje.(25) Takvo mnoštvo vjernika imaju sveukupno sve vjerske zajednice upisane u Evidenciju vjerskih zajednica (bez islamske). Na prijašnjim popisima vezu između hrvatske etničke pripadnosti i pravoslavne vjere nije bilo moguće statistički evidentirati – vjerojatno su statističke metode namjerno bile tako postavljene, kako se pravoslavlje ne bi moglo izravno povezati s hrvatstvom.

Europska pravoslavna crkva sa sjedištem u Parizu (Eglise orthodoxe d’Europe) je 2. listopada 2013. osnovala podružnicu u Hrvatskoj i nazvala je Hrvatska pravoslavna crkva, jer je osnovana radi Hrvata pravoslavaca. Usvojen je i stupio na je na snagu statut (ustav) Hrvatske pravoslavne crkve, koji vrijedi jedino i samo na teritoriju RH. Ni jedna druga pravoslavna crkva koja djeluje na teritoriju RH, nema statut koji bi važio isključivo na tom teritoriju, nego važenje statuta s teritorija matične države protežu na teritorij RH, kao da RH ne postoji. Aleksandar (Ivanov) rukopoložen je hrvatskim episkopom. Europska pravoslavna crkva u Hrvatskoj – Hrvatska pravoslavna crkva upisana je u registar transparentnosti Europske unije.(26)

Patrijarh Nikolas І, znajući da je Republika Hrvatska na temelju svog Ustava  nezavisna i da ispunjava uvjete za pridruživanje Europskoj uniji – skupini demokratskih država koje poštuju ljudska prava, odlučio je 1. prosinca 2013. potpisati Tomos za dodjeljivanje autokefalnosti obnovljenoj Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, kako bi se time ispunili uvjeti Apostolskog pravila br. 34.: “Еpiskopi svakoga naroda trebaju priznati prvoga među sobom i njega smatrati glavom”.(27)

Na ovaj način je hrvatski narod dobio obnovljenu Hrvatsku pravoslavnu crkvu, koja je oduvijek postojala i bila dijelom kršćanstva u Hrvata.

Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar

IZVORI:

1,2,3,- Milaš, Nikodim, Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad 1901.

4. Regula Catoniana
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=52272

5.http://macedonia.kroraina.com/pp_ht/pp_ht_2.html#2_3

https://bg.wikipedia.org/wiki/%D0%9E%D1%85%D1%80%D0%B8%D0%B4%D1%81%D0%BA%D0%B0_%D0%B0%D1%80%D1%85%D0%B8%D0%B5%D0%BF%D0%B8%D1%81%D0%BA%D0%BE%D0%BF%D0%B8%D1%8F

http://liternet.bg/publish17/iu_trifonov/izbrani/unishtozhavaneto.htm
[Engel “Geschichte von Bulgarien” (Halle 1797, s. 470)]

6.https://ru.wikipedia.org/wiki/%D0%98%D1%81%D1%82%D0%BE%D1%80%D0%B8%D1%8F_%D0%9B%D0%B8%D1%82%D0%B2%D1%8B

7. http://macedonia.kroraina.com/pp_ht/pp_ht_2.html#2_3

8. http://macedonia.kroraina.com/pp_ht/pp_ht_2.html#2_3

9. https://hr.wikipedia.org/wiki/Mehmed-pa%C5%A1a_Sokolovi%C4%87

10.https://ru.wikipedia.org/wiki/%D0%9E%D1%81%D0%BC%D0%B0%D0%BD%D1%81%D0%BA%D0%B0%D1%8F_%D0%91%D0%BE%D0%BB%D0%B3%D0%B0%D1%80%D0%B8%D1%8F

11.https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%94%D0%B0%D1%82%D0%BE%D1%82%D0%B5%D0%BA%D0%B0:Srpske_privilegije_1732.jpg

12. https://sh.wikipedia.org/wiki/Velika_seoba_Srba

13. HDA – Saborski dnevnik, CXXIV Sjednica održana dne 19 ožujka 1887.

14.http://www.spc.rs/sr/kratak_pregled_srpske_crkve_kroz_istoriju_protojerej_dr_radomir_popov

15.https://bg.wikipedia.org/wiki/%D0%A6%D1%8A%D1%80%D0%BA%D0%B2%D0%B0_%D0%BD%D0%B0_%D0%93%D1%8A%D1%80%D1%86%D0%B8%D1%8F

16. https://bg.wikipedia.org/wiki/%D0%A6%D1%8A%D1%80%D0%BA%D0%B2%D0%B0_%D0%BD%D0%B0_%D0%93%D1%8A%D1%80%D1%86%D0%B8%D1%8F

17. http://tinypic.com/view.php?pic=14nk041&s=8#.VltfbS5bfzw

18.http://www.cpc.org.me/latinica/istorija_crkva.php?id=3

19. crkva u prošlosti Požar, Petar. Hrvatska pravoslavna i budućnosti. Zagreb, 1996. (s. 67)

20. http://azbyka.ru/otechnik/pravila/kanony-pravoslavnoj-tserkvi-grabbe/

21. Požar, Petar. Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i budućnosti. Zagreb, 1996. (s. 195)

22. Požar, Petar. Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i budućnosti. Zagreb, 1996. (s. 339)

23. Požar, Petar. Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i budućnosti. Zagreb, 1996. (s. 366)

24. http://www.svetosavlje.org/biblioteka/zakoni/UstavSPC.htm

25. http://www.dzs.hr/

26.http://ec.europa.eu/transparencyregister/public/consultation/displaylobbyist.do?id=461157715249-43&locale=hr#hr

27. http://azbyka.ru/otechnik/pravila/kanony-pravoslavnoj-tserkvi-grabbe/

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s