Žrtve Hrvatske pravoslavne crkve 1945. godine

Cilj mog izlaganja je ukratko informirati sudionike Kongresa o ulozi Hrvatske pravoslavne crkve za vrijeme NDH i o žrtvama koji ona daje nakon završetka Drugoga svjetskoga rata. Neću ponavljati dobro poznate činjenice, nego iznijeti moja saznanja dobivena i iz radova nekih ruskih znanstvenika koji se bave proučavanjem povijesti Hrvatske pravoslavne crkve u razdoblju 1942-1945. g.

*                         *                         *

Katolička crkva je jedinstvena, na čelu s doživotnom izabranim papa, dok je pravoslavlje podijeljeno na autokefalne nacionalne Crkve, a svaka od njih vodi se od patrijarha. Prvi među jednakima je ekumenski patrijarh u Carigradu (Istanbulu). Ova osobina pravoslavnih crkava izvor je dugogodišnjeg ozbiljnog problema hrvatskog društva s agresivnom politikom Srpske pravoslavne crkve. Jer u Hrvatskoj nije problem pravoslavlje nego svetosavlje. To je srž hrvatskoga problema sa Srbima. Reduciranje pravoslavne religije na svetosavlje, rigidnu ideologiju svesrpstva kroz sintezu srbstva i pravoslavlja koju agresivno propagiraju svetosavski ideolozi stvarali su, stvaraju i stvarat će napetosti u životu hrvatskog društva. Svetosavlje je naprosto postalo druga riječ za srpski imperijalizam.[1]

Evo nekoliko povijesne činjenice koje idu u prilog ovoj tvrdnji:

  1. Tjekom 17. stoljeća u krugovima svećenstva Srpske pravoslavne crkve javljaju se pojedinci koji naseljene djelove Hrvatskoga Kraljevstva nazivaju srpskim zemljama. Putujući u carsku Rusiju da bi dobili novčanu pomoć, srpski su episkopi i svećenici redovito izjavljivali da se njihovi manastiri i crkve nalaze u srpskoj zemlji.[2] Primjerice svećenici iz Lepavine i iz Požege koji su pričali da dolaze iz „srpskog grada“. Monah manastira u Bešenovu (Srijem) izjavio je 1712. i 1739. g. u Moskvi da dolazi „iz srpske zemlje pod vlašću rimskog cara“.[3]
  2. Od sredine 19. stoljeća svećenstvo Srpske pravoslavne crkve dobiva veliku potporu iz Beograda. Tamo izlazi velik broj knjiga „za narod i školu“ koje uvjeravaju čitatelje da su Slavonija, Srijem, Dalmacija, Lika i drugi dijelovi Hrvatske „srpske zemlje“. Jedan od autora onoga doba bio je Petar M. Niketić, autor knjige „Srpski svet u reči i slici“. On navodi da u srpskim zemljama živi oko 11 milijuna stanovnika i pored Srba, piše Niketić, tamo žive „Turci, Arnauti, Cincari, Vlasi, Mađari, Talijani i Cigani“. Hrvati prema njemu ne postoje u Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Niketić tvrdi i da „svi govore čistim srpskim jezikom“. Dr. Eugen Kvaternik, koji je dobro upoznat sa srpskom promidžbom među pravoslavnim pučanstvom u Hrvatskoj, 3. prosinca 1861. godine predlaže banu Šokčeviću osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve.
  3. Velikosrpski projekt iz 19. stoljeća de facto je realiziran 1918. g. stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. g. Kraljevina Jugoslavija). Ubrzo je u Kraljevini SHS počela intenzivna srbizacija nesrpskih naroda:
  4. a) fizička – pravoslavci su nastanjivali na hrvatskim područjima, koja su sustavno kolonizirali. Kao rezultat agrarne reforme u Srijemu na posijede grofa Eltza naseljavani su Srbi iz Srbije, Like i Crnogorci. Novi katoličkih škola nisu se smjeli otvarati, a neke već postojeće su zatvarani. Falsificiranja i uvrede u vezi Katoličku crkvu su ugrađivani u školskim udžbenicima. Pravoslavni vojni časnici stacionirani su u hrvatskim gradovima kako bi se potaknulo sklapanje mješovitih brakova. U područjima gdje su izrazito prevladavali katolici građeni su velike pravoslavne crkve u impozantnom bizantskom stilu kako bi se naglasilo da u Kraljevini SHS (Jugoslavije) vodeću ulogu, što se vjerskih organizacija tiče, ima Srpska pravoslavna crkva.[4]
  5. b) duhovna – pravoslavlje se pretvara u nacionalno, a ne vjersko pitanje. Kada su se pravoslavni narodi u Jugoslaviji (Srbi, Makedonci, Crnogorci, određeni broj Bugara i Rumunja) našli u zajedničkoj državi, pravoslavna crkva ne mjenja svoje ime. Nikada se nije nazvala ni Pravoslavna crkva Kraljevine SHS, niti kasnije Jugoslavenska pravoslavna crkva, što bi bilo normalno prema principu pravoslavlja. Ona će se i dalje zvati prema imenu samo jednog od naroda u Kraljevini – Srpska pravoslavna crkva. Bilo je to odraz središnje uloge srpske crkve u kampanji srbizacije svih pravoslavnih građana nove države.[5] Ne netko drugi, a srpski teolog Mirko Đordević piše: “Srpskoj pravoslavnoj crkvi je na prvom mjestu srpstvo, tek onda, ako nešto mjesta ostane, i pravoslavlje.“

Neposredno po proglašenju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. g. dekretom kralja Aleksandra su sve pokrajinske pravoslavne crkve stavljene pod nadležnost SPC. Dana 26. svibnja 1919. proglašeno je ujedinjenje svih srpskih pravoslavnih oblasti – “duhovno“, “moralno“ i “administrativno“.

Kako SPC preuzima glavnu ulogu u duhovnom zivotu svih pravoslaca u Kraljevini SHS? Zapravo, pravo pitanje je koliko, kada i kome je platila za tu ulogu Vlada SHS, tj. građani Kraljevine?

Krajem srpnja 1919. g. u Carigrad odlazi delegacija na čelu sa Pantom Gavrilovićem, jugoslavenskim diplomatskim predstavnikom u Kairu. Prema Sporazumu između Vseljenske patrijaršije i Vlade Kraljevine SHS o određivanju odnosa između Velike Crkve s jedne strane i Autokefalne ujedinjene srpske pravoslavne crkve s druge strane „priznaje se i uvažava prisjedinjenje Srbiji mitropolija koje su bile pod Vseljensku jurizdikciju: skopska, raško-prizrenska, debarsko-veleška, dio mitropolija vodenske i episkopija poleansko-dorjanska, strumička mitropolija, mitropolija u Bosni i Hercegovini, autokefalne crkve Crnogorska i Karlovačka, eparhije zadarska i kotorska. Priznaje se ujedinjenje i proglašenje Srpske Patrijaršije. Vlada SHS obvezuje se “pomoći“ Carigradskoj crkvi sa miliun i pol zlatnih franaka, koje je ministarstvo financija SHS isplatilo 24. prosinca 1919. godine.“

Evo kako SPC preuzima glavnu ulogu u duhovnom zivotu svih pravoslaca u Kraljevini SHS (Jugoslaviji), a službena politika u državi voditi će se prema formuli pravoslavac = Srbin.

*                         *                         *

Nakon sloma Jugoslavije u travnju 1941. g. i stvaranje NDH, protiv hrvatske države su se digli najprije četnici, a onda i komunisti. Napadali su hrvatsko stanovništvu, uništavali njegovu imovinu, rušili sve pred sobom. Srbi su vršili zločine u NDH, a kako se je srpsko pravoslavlje identificiralo sa srbstvom, nije čudo što je reakcija hrvatskog naroda, različite naoružane skupine ili neke državne organe ponekad bila i oštra, i neprimjerena. Kolikogod da je službena vlast osuđivala prijestupe, kolikogod da je nastojala onemogućiti bilo kakva nasilja, kolikogod da je kažnjavala one, koji su svoj položaj zloupotrebljavali, ipak nije mogla spriječiti stradanja pravoslavaca. Bilo je ekscesa koji su rušili ugled države i remetili mirni zivot stanovništva. Međutim, danas se i ne spominjuje činjenica da je bilo Hrvata koji su se izjašnjavali pravoslavcima te su dragovoljno mjenjali vjeru (u katoličkim krugovima je postojala sumnja da su između dvaju ratova zbog diskriminacije i političkog pritiska oko 200.000 katolika postali pravoslavci).[6]

SPC je smatrala (i smatra) da njen kanonski prostor obuhvaća sve jugoslavenske krajeve na kojima žive pravoslavci (jer su svi oni, podrazumijeva se, Srbi). U toj je situaciji, na prvoj sjednici Hrvatskog Državnog sabora 28. veljača 1942. godine, poglavar Ante Pavelić nagovjestio osnivanje Hrvatsku pravoslavnu crkvu:

„Mi imamo jedan veliki dio naroda katoličke vjere. Imamo muslimana, imamo evangelističke vjere. Ima i pučanstva, koje je u pravoslavlju. Državni je interes, da ne bude u državi nikada nikakvih nesporazuma, a najmanje vjerskih trzavica. Nema nikoga u Hrvatskoj, tko ima što protiv pravoslavlja. U pravoslavlje ne dira nitko, ali u Hrvatskoj Državi ne može biti Srbske pravoslavne crkve. Zato jer su svagdje na svijetu pravoslavne crkve nacionalne crkve. Srpska pravoslavna crkva je sastavni dio srpske države.“

Dana 3. travnja 1942. g., mjesec i nešto dana nakon sjednice Hrvatskog Državnog sabora, dr. Ante Pavelić je potpisao Zakonska odredba o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi br. XC-817-(800)-Z-1942. (Narodne novine br. 77, Zagreb, 7. travnja 1942. g.). Ustav Hrvatske pravoslavne crkve odobren je 5. lipnja 1942. g. i arhiepiskop Germogen (Максимов, Григорий Иванович) je imenovan mitropolitom zagrebačke mitropolije i cijele Hrvatske. Do ljeta 1942. godine je s bliskim suradnicima živio u hotelu „Esplanada“, kada mu je dodijeljena zgrada za rezidenciju u ulici „Prilaz Gjure Deželića“ br. 71.[7]

Na svećanost ustoličenja mitropolita Germogena 7. lipnja u prvostolnoj crkvi Sv. Preobraženja došli su viši predstavnici vlasti, predsjednik Hrvatskog sabora Marko Došen, gradonačelnik Zagreba Ivan Werner, brojne vjernike. Tako je HPC počela svoj put.

Osnivanje HPC imalo je neposredne i pozitivne rezultate: pravoslavni zatočenici su pušteni iz logorima i zatvorima (Sisak, Slavonski Brod); crkve koji su bili zatvoreni su ponovno otvoreni – u Mitrovici, Rumi, Irig i Srijemskim Karlovcima. Vrijedno umjetničko blago, kao što su iconostase i ikone iz oštećene ili srušene pravoslavne crkve prebačeni su i sačuvani u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. Mitropolit Germogen je uspostavio prijateljski odnos i bliska suradnja s ostalim vjerskim zajednicima te s njihovim čelnicima – Alojzije Stepinac, Ismet Muftić i Filip Popp. Od jeseni 1942. g., pravoslavni svećenici počeli su predavati vjeronauk u nekim školama u Hrvatskoj. Tiskani su pravoslavni kalendar, molitvenici i knjige, slobodni od svih političkih dodacima. Od početka travnja 1944. g. u Zagrebu je dva puta mjesečno izlazilo glasilo Hrvatske pravoslavne crkve „Glas pravoslavlja“ (urednik Savić Marković Štedimlija), koje je imalo za cilj pomoći ujedinjenju pravoslavnog stanovništva (zadnji, 14-ti broj je izašao 15. travnja 1945. g.).

Treba naglasiti da se Germogen zauzimao ne samo za ruske, nego za sve pravoslavne vjernike, a prije svih za srpske. O tome je Miloš Obrknežević, Srbin koji je imao važnu ulogu u osnivanju HPC-a u NDH te u nalaženju mitropolita, ovako napisao: „Kao sudionik stvaranja Hrvatske pravoslavne crkve, duboko sam uvjeren da se, uzimajući u obzir tadašnje vojno-političko stanje u zemlji, postojanje te Crkve pokazalo povoljnim po Srbe, Hrvate i druge narodnosti u Hrvatskoj, kako na vjersko-duhovnom, tako i na opće ljudskom planu. Došlo je do općeg smirivanja hrvatsko-srpskog sukoba, i u mnogim područjima su se zaključivali pregovori uzajamnim priznavanjem i nacionalnom tolerancijom. HPC, na čelu s vladikom Germogenom se pokazala zaštitnicom Srba u Hrvatskoj…[8]

Unuk protojereja Serafima Kupčevskog, M.A. Šardt-Kupčevski, pomalo idealizirajući Germogena, ipak je s pravom pisao: „Vladika Germogen je svojoj blagodatnoj mudrosti uspio oko sebe zadržati raznorodne elemente. Nova Crkva je  postala višenacionalna. Osim Srba i Hrvata, njeni članovi su bili Crnogorci, Makedonci, Bugari, Rumuni, Cigani, Albanci, Rusi, Rusini, Ukrajinci i unijati koji su se vratili pravoslavlju. Vladika Germogen je odmah stekao ljubav i poštovanje svoje pastve, koja je u njemu našla ne samo duhovnog vođu, nego i brižnog oca, savjetnika i zaštitnika….. Odlikujući se rijetkim talentom propovijedanja, vladika Germogen se obraćao svojoj pastvi, pozivajući sve da streme Kristu Spasitelju i da Ga traže u svom životu, zagrijevao je srca onih koji se kolebaju i svojim primjerom smirivao one koji ropoću.“[9]

Krajem srpnja 1942. g., zahvaljujući mitropolitovim naporima, izdana je naredba ministra pravosuđa i bogoštovlja o isplati državne pomoći, određivanju plaća ili mirovine u skladu sa zakonom o činovnicima za svećenike HPC, njihovim udovicama i siročadi. Osim toga, pravo na novčanu pomoć dobile su i svećenikove žene (koje su živjele u zemlji) onih svećenika koji su nestali, bili protjerani ili svojom voljom otputovali iz NDH. Krajem 1943. g. takvu pomoć su primili 81 udovica, 42 žene svećenika Srpske crkve (!) i 38 siročadi.[10]

Zapravo, prvi svećenik Hrvatske pravoslavne crkve je postao zemunski svećenik Vasilij Šurlan, koji je još u ožujku 1942. g. podnio vlastima molbu za osnivanje nove crkve. Prema dokumentima zagrebačke mitropolije, kao prvi svećenik, 25. lipnja 1942. godine je za crkvu u Koprivnici imenovan Vladimir Sokolov, što je potvrdilo i Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja.

Od samog početka Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi su nedostajali svećenici. Tijekom 1942. g. (od 25. lipnja do 27. prosinca) službeno je na dužnost postavljeno 70 svećenika, a do kraja te godine bilo je 42 crkvi. U veljači 1943. g. na popisu svećenika HPC bilo je 73 ljudi. Kasnije je, međutim, njihov se broj smanjio: u svibnju 1943. g. 65 svećenika je služilo u 55 stalnih i 19 privremenih općina.

Nedostatak svećenika pokušavao se riješiti na razne načine. U srpnju 1943. godine Hrvatska pravoslavna crkva je poslala svog predstavnika u Bugarsku. On je uspio uspostaviti službene kontakte s Bugarskim Svetim Sinodom i 22. kolovoza je potpisan sporazum između HPC i Bugarske Crkve za prijem u Bogoslovski Institut pri Čerepiškom manastiru 30 hrvatskih državljana, kandidata za svećenika. Nadalje, planirano je da nastave svoju obuku u Sofijskoj i Plovdivskoj Duhovnoj akademiji. Međutim, na obuku u Bugarsku je otputovalo svega devetoro ljudi.[11]

Do Božića 1943. g. vladika Germogen je svojim dekretom nagradio 40 svećenika: žezlom – dva protojereja, usponom do čina opata – tri jeromonaha, usponom do čina protojereja – tri svećenika, pektoralom (zlatnim prsnim križem) – jednog opata i dva protojereja, crvenim pojasom za reverendu – 18 hrvatskih (srpskih) svećenika i 11 ruskih.

U siječnju 1944. g. Hrvatska Pravoslavna crkva je imala 57 svećenika, ali je potkraj godine, zbog naglog pogoršanja vojne situacije, iz nje izašlo 20-25 svećenika i dalje mitropolitu Germogenu je bilo podređeno samo oko 30 svećenika. K tomu, nekolliko su svećenika – Nikolaj Vukojević, Ljubomir Vrcelj, Nikolaj Stojsavljević, Naum Milković, Mirko Vujatović i Nikanor Kalik – prešli u Dinarsku četničku diviziju. Krajem 1944. g. od Germogena su otišli i ruski svećenici Nikolaj Semčenko i Dmitrij Mrihin. Mladi svećenici i klerici, koji su bili pri kraju studija u Srijemu poslani su na upražnjena mjesta. Crkve su postojale samo u onim područjima NDH koje je vlada držala pod čvrstom kontrolom.[12] Jedinog pravoslavnog episkopa Spiridona (Mifku) u eparhiji Sarajevo je 8. kolovoza 1944. g. imenovao dr. Ante Pavelić, na prijedlog ministra pravosuđa i bogoštovlja.[13]

Posljednje obraćanje mitropolita Germogena pastvi je bila uskršnja poslanica, u kojoj je on kao i ranije upozoravao o opasnosti koja prijeti svijetu od bezbožnog komunizma: „Čuvajte se, deco moja duhovna onih, koji vam se u svećeničkoj odeždi obraćaju umjesto s krstom – s krvavim nožem i oružjem u rukama, jer oni ne ratuju za Hrista već za nečastivog, oni se trude da vas sablazne i otruju duše vaše! Čuvajte se svih onih koji govore o slobodi pod crvenom zvezdom, jer tamo slobode nema, tamo je samo patnja i nesreća. U njihovom privremenom carstvu vlada samo jedna sloboda – huljenje na Boga Svedržitelja, Njegovog Uskrslog Sina i Duha Svetoga. Sa kršćanskom ljubavlju i bratskim praštanjem, voljena naša braćo i duhovna deco, međusobno čestitajmo Uskršnjim pozdravom – Hristos Voskrese!“[14]

Neposredno prije ulaska Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije u Zagrebu, 6. svibnja (prema nekim izvorima), je donešena odluka Vlade da se mitropolit Germogen proglasi patrijarhom Hrvatske pravoslavne crkve. Na početku on to nije prihvaćao,[15] ali nakon što je načelnik odjela u Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja Radoslav Glavaš kategorički izjavio da prema ustavu tu dužnost i titulu Patrijarh mora prihvatiti, Germogen je pristao.[16]

Prema nekim podacima, pred napuštanje Zagreba, poglavnik Ante Pavelić je ponudio mitropolitu Germogenu (zajedno sa klerom) otputovati s njim u Austriju, ali on je odbio, kao i cjelokupno zagrebačko pravoslavno svećeništvo. Po riječima Šardt-Kupčevskog, Germogen je izjavio: „Nas je ovdje malo, ….., savjest nam je mirna. U ovim tužnim vremenima sačuvali smo pravoslavlje od propadanja. Spremni smo …. odgovarati za sva svoja delovanja za vrijeme našeg služenja.“[17]

Germogen je uhićen od jugoslavenskih partizana 8. svibnja, zajedno s protođakonom Aleksijem Borisovim. Prema sjećanjima svjedoka, više od 85-godišnijeg starca su psihički i fizički zlostavljali, vodeći ga razodjevenog po ulicama.[18] Toliko o plemenitosti komunista.

Episkop Spiridon, koji se je uspio neko vrijeme sakriti u Zagrebu, uhićen je 22. svibnja. Voditelj crkvenog zbora crkve Svetog Preobraženja Alexandar Kosmaenko i neki drugi svećenici su nestali, točnije – ubijeni su od komunista bez suđenja.[19] Dokaz kako je to tako bilo daju arhive, gdje se čuvaju presude Vojnog suda Komande grada Zagreba. Presuga broj 384-II/45. od 10. srpnja 1945. g. glasi: „Presudom ovog suda presudjen je Kosmainkov Alexandar, rodjen 23.XI.1888. g. u Rostovu na Donu, zavičajan u Zagrebu, sa stanom u Zagrebu, Ilica 7, neoženjen, zbog djela ratnih zločina na kaznu smrti streljanjem, trajan gubitak polit. i gradj. prava te konfiskacijom imovine. Ova je presuda izvršena.“

Sredinom lipnja 1945. godine mitropolit Josif, zamjenik srpskog patrijarha, obratio se ministru unutarnjih poslova u Titovoj vladi Vladu Zečeviću (i sam pravoslavni svećenik) s molbom osobno ispitati Germogena o pojedinosti u djelovanje Hrvatske pravoslavne crkve, u koje postoje „puno neizvjesnosti“. To isto je tražio i srpski Sinod.[20] Vjerojatno oni nisu znali da je prvo ispitivanje Germogena počelo još 23. svibnja, drugo je bilo 26. svibnja i (prema dostupnim informacijama) zadnje – 20. lipnja.[21]

Vojni sud Komande grada Zagreba, kojim je predsjedao kapetan Vlado Ranogajec, počeo je 29. lipnja 1945. g. suđenje 23 svećenika pripadnika različite konfesije, uključujući 6 pravoslavnih i 35 laika.[22] Zapravo to nije bilo suđenje, a jednodnevne pravosudne farse bez saslušanja iskaza svedoka i bez branitelja optuženih. Od 58 optuženih, na smrt je osuđeno 49 ljudi. Među njima su mitropolit Germogen (Maksimov), episkop Spiridon (Mifka), protojereji Serafim Kupčevskij, Joso Cvijanović, Dmitrij Mrihin (optužen i za suradnju s četnicima), protođakon Aleksej Borisov te nekoliko svečenika drugih konfesija i laika (Petar Lazić, predsjednik pravoslavne crkvene općine u Zagrebu i Radoslav Glavaš, književni povjesničar, kritičar, franjevac i načelnik odjela u Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja NDH).[23]

Većina osuđenika streljali su u šumi izvan grada (prema nekim izvještajima istog dana, 29. lipnja 1945. g., a prema drugim – 3. srpnja 1945. g.). Prema informaciju mitropolita zagrebačko-ljubljanskog i cijele Italije Jovana, posmrtni ostaci ubijenih spaljeni su u spalionici (peći) u Palmotićevoj ulici u Zagrebu.[24] Episkop Spiridon, dva katolička svećenika i tri laika bili su obješeni.[25]

Već 10. lipnja, nakon ponovnog blagoslova (posvećenja) zagrebačke crkve Svetog Preobraženja, u njoj počeo je služiti svećenik Srpske pravoslavne crkve Ilija Čuk.[26]

Progon svećenika uključivao je i grkokatoličku crkvu. Ona je izgubila svojega biskupa Janka Šimraka, koji je 1945. g. nakon kratkog boravka u zatvoru preminuo. Njemu se predbacivalo da je za vrijeme NDH s entuzijazmom podupirao masovne prijelaze srpskih pravoslavnih kršćana u grkokatoličku crkvu.

U svibnju i lipnju 1945. g. u cijeloj Jugoslaviji se rasplamsao pravi teror,[27] masovna smaknuća i postupci pred ratnim sudovima – do rujna 1945. g. U Crnoj Gori samo između studenoga 1944. i svibnja 1945. g. “narodnooslobodilačka vojska” pobila je 46 svećenika srpske pravoslavne crkve (iz Crne Gore), a u lipnju 1945. g. – mitropolita Joanikija.[28] Progon se nastavlja čak i 1954. godine – mitropolit Arseniji Bradvarević, pod optužbom zbog kontrarevolucije, osuđen je nakon dvodnevnog procesa u Podgorici na kaznu zatvora od jedanaest i pol godina.

Bilo je javnih procesa i protiv pravoslavnih svećenika u Bosni i Hercegovini. Sarajevski pravoslavni biskup Varnava Nastić osuđen je 1. ožujka 1948. g. nakon dvodnevnog procesa na 11 godina prisilnog rada, jer je kao “imperijalistički agent” i suradnik ustaša za vrijeme rata težio slabljenju vojne i gospodarske snage Jugoslavije, podupirao terorističke bande te širio neprijateljsku propagandu.

Sredinom 50-hih godina, nakon nestanka vođe najvećih vjerskih zajednica – katoličke, pravoslavne i islamske, komunistički sustav u Jugoslaviji učinio je još jedan važan korak u borbi protiv religijskih zajednica – “kresanje” njihovih gospodarskih temelja. Puno se radilo i na promjenu odnosa društva prema vjernicima o kojima je uglavnom ovisilo uzdržavanje svećenika. Bez kompromisa slijedio se cilj marginalizacije crkava, njihovo otklanjanje iz zajednice te njihovo ograničavanje na privatni život vjernika. Titu je uspjelo manipulirati pojedine religijske zajednice tj. okrenuti jednu protiv druge, redovita financijska pomoć iz saveznog proračuna je išla Srpskoj pravoslavnoj crkvi, dok je Katolička prije svega bila upućena na milodare.[29]

*                        *                         *

Tito se kao predsjedavajući KP Jugoslavije izjašnjavao kao ateist. Godine 1936. objavio je: „Prema našem svjetonazoru mi smo komunisti nosioci dijalektičkog materijalizma, i kao takvi bez vjere.“[30] Ali da su crkve i vjerska stajališta stanovništva bili vrijedni pažnje uzelo se u obzir već za vrijeme partizanske borbe tijekom Drugoga svjetskog rata. Tito je pokušao ostaviti dojam kako njegov partizanski pokret pripada narodnovjerskoj tradiciji; stoga se u nizu naredbi pozvao na svece kao npr. na Svetog Savu, Blaža i Jurja, te je dopustio i štovanje Ćirila i Metoda.[31] Prema Titovoj naredbi od 23. lipnja 1942. g. imenovani su “vjerski referenti” koji su na svojoj beretki nosili komunističku peterokraku zvijezdu, a na lijevom rukavu značku njihove vjerske zajednice. Njihova dužnost je bila voditi knjigu poginulih, dijeliti sakramente i organizirati sprovode. Ukupan broj vjerskih referenata nije poznat, ali krajem 1942. g. spominje se sedam pravoslavnih i dva muslimanska vjerska referenta. Nije bilo niti jedan katolički.

Politički sistemi pod Staljinom u Sovjetskom Savezu i Titom u Jugoslaviji bili su po svojem shvaćanju, izražavanju i metodama vladanja u mnogim aspektima slični. Obojica su diktatorski vladali u mnogonacionalnim državama i oslanjali se na instrumente propagande i terora. Crkve kao institucije koje potpomažu i integriraju naciju, kategorizirane su kao protudržavne. Stav hrvatskih komunista o postojanju Hrvatske pravoslavne Crkve je bio u tolikoj mjeri pristran da su oni preuzeli stajalište Srpske pravoslavne crkve, kao jedina pravoslavna crkva na područjima naseljenim Hrvatima i Srbima u Hrvatskoj. Zapravo, još 1942. g. Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske, po pitanju Hrvatske pravoslavne crkve, se izjasnio na sljedeći način: HPC je prevara, a svećenici koji su je priznali su izdajice.[32] Kao i nekad u Kraljevini SHS (Jugoslaviji) svaki pravoslavac, pripadnik bilo koju nacionalnost u „novoj“ Jugoslaviji (hrvatsku, slovensku, albansku, crnogorsku, ukrajinsku, bugarsku itd.)[33] mogao je ispovijedati svoju pravoslavnu vjeru samo kao član Srpske pravoslavne crkve…

No, uprkos stalnog terora i progona vjernika i svećeništva, popis stanovništva iz 1953. g. pokazao je sljedeće odnose vjerskih zajednica u Jugoslaviji, pri čemu je upadljivo da je udio onih bez konfesije relativno nizak:[34]

Ukupno stanovništvo Jugoslavije:                          16,936.573
Pripadnici Srpske pravoslavne crkve:                       6,984.686
Pripadnici Katoličke crkve:                                       5,370.760
Muslimani:                                                                2,080.380
Druge vjere:                                                                 362.872
Bez vjere:                                                                  2,127.875

*                         *                         *

Nevjerojatno, ali je istinito – i u 21. stoljeću pravoslavni Hrvati nemaju pravo na svoju nacionalnu crkvu. Njihova želja za njezino ponovno stvaranje izaziva oštru reakciju i srpske manjine, i Beograda, jer oni nikako ne bi htljeli da se u Hrvatskoj smanji utjecaj SPC – jedina institucionalna veza koja još veže Hrvatskoj s Beogradom. Koristeći nećuveni govor mržnje oni vraćaju javnost u neka prošla totalitarna vremena. Da je tako pokazuje i slijedeći primjer: 1. ožujka 2006. g. patrijarh Srpske provoslavne crkve Pavle osudio se u pismu Prvojerarhu Ruske Pravoslavne Crkve izvan Rusije (RPC), nadbiskupu New Yorka i istočne Amerike, mitropolitu Laurusu Škurla, protestirati povodom obnove ruske kapelice na groblju Mirogoj u Zagrebu, vezano za sjećanjem metropolita Germogena:

„… obraćam se Vama s ciljem zaustavljanja te radnje, ne samo zbog štete koje se nanosi na stil i izgled kapelice ali i zbog štete koje nanosi Crkvi uspomena na mitropolitu Germogenu, kanonski nepriznatom hijerarhu koji je bio na čelu tzv. Hrvatsku pravoslavnu crkvu osnovana pomoću i na prijedlog Pavelićevoj HDH, za patnje i progona Srpske pravoslavne crkve. Dakle, izgradnja spomenika samozvanog mitropolita Germogena, koji je pristavši na tu dužnost zbog svoje pretjerane i vlastoljubive ambicije, izvršio grijeh prema kršćanskom svijetu surađujući s tijelima kvislinške (izdajničke) fašističke države čiji je poglavar bio Pavelić, pogoršala bi agoniju i dobro poznatog odnosa prema pravoslavnom srpskom narodu koji živi na teritoriji Republike Hrvatske.“[35]

I opet, kao u neka prošla vremena, stav vladajućih hrvatskih političara u Hrvatskoj o postojanju Hrvatske pravoslavne Crkve je preuzeo stajalište Srpske pravoslavne crkve. U povodu najave Hrvatske pravoslavne zajednice o obnavljanju HPC, Vladina Komisija za odnose s vjerskim zajednicama priopćila je 16. ožujka 2010. g. da neće podržati ustaštvo, „kao što ga nikada dosad nije podržavala.“ Dalje u priopćenju ministra kulture i predsjednika Komisije Bože Biškupića stoji da Komisija ne podržava nikakve udruge ili organizacije koje bi zagovarale ideologiju iz vremena NDH. Isto tako, ministar ističe da Hrvatska pravoslavna zajednica nije evidentirana, niti je komisija podržava, „kao što ne podržava niti jedan oblik ekstremizma.“ U Komisiji su još naglasili da imaju jako dobre odnose sa svim vjerskim zajednicama, pa tako i sa Srpskom pravoslavnom crkvom te da je s njom „Vlada potpisala Ugovor u kojem su regulirana mnoga pitanja, od područja odgoja, znanosti, obrazovanja, dušobrižništva do osiguranja materijalnih uvjeta za vjersko djelovanje, a sve u cilju suradnje za dobrobit svih građana.“

Pitanje je radi li se ipak o dobrobiti 16.647 građana Hrvata pravoslavaca.[36] Zato, dok se još koriste komunističke floskule i na tisuće žrtve vape za istinom i pravom na svoj grob, moramo govoriti i prisjećati se zrtve Hrvatske pravoslvane crkve.

Diana Glasnova

[1] Tihomir Nuić. Hrvatska pravoslavna crkva? – vidi: http://www.croatia.ch/zanimljivosti/070426.php

[2] Mirko Valentić. Rat protiv Hrvatske – 1991.-1995. Velikosrpski projekti od ideje do realizacije. Zagreb 2010. g., str. 10.

[3] Laszlo Hadrovics. Srpski narod i njegova crkva pod turskom vlašću. Zagreb 2000.

[4] Dennis Barton. Croatia 1941.–1946. ChurchinHistory 2004. g., Vidi više: http://www.churchinhistory.org

[5] Isto

[6] Dennis Barton. Croatia 1941.–1946. ChurchinHistory 2004., Vidi više: http://www.churchinhistory.org

[7] М.В. Шкаровский. Русская церковная эмиграция и деятельность Хорватской Православной Церкви в 1942–1945 г. Портал Богослов.Ru, http://www.bogoslov.ru/text/2875423.html

[8] М.В. Шкаровский. Русская церковная эмиграция и деятельность Хорватской Православной Церкви в 1942–1945 г. Vidi: http://www.bogoslov.ru/text/2875423.html. Vidi i: М.А. Шардт-Купчевский. Архиепископ Гермоген Екатеринославский и Новомосковский. Православная Русь. № 6, 2002. g.

[9] М.А. Шардт-Купчевский. Архиепископ Гермоген Екатеринославский и Новомосковский. Православная Русь. № 6, 2002. g.

[10] Церковное обозрение. 1943. Br. 1. str. 8; Vidi i: Jure Krišto. Sukob simbola: Politika, vjere i ideologije u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2001. g.

[11] Церковное обозрение. 1943. Br. 8. str. 4; Vidi i: Das Evangelische Deutschland. 1943. 1. August, str. 121; Vidi i: Za Dom (Kroatische Korrespondenz, Zagreb). 1943. 2 September, str. 8.

[12] Jure Krišto. Katolicka crkva i Nezavisna Država Hrvatska 1941-1945. g. Dokumenti. Knjiga druga. Zagreb, 1998. g. Vidi i: В. Ђурић. Усташе и Православлье. Хрватска православна Црква. Београд, 1989 г.

[13] Spiridon Mifka rođen je 9. travnja 1902. g. u Samoboru. Pohađao je dvije godine trgovačku akademiju u Zagrebu, a od 1924. g. bogosloviju u Srijemskim Karlovcima. Na pravoslavnu vjeru prešao je 1925. g. Nakon završene teologije bio je paroh u više mjesta Gornjokarlovačke i Bihaćke eparhije. Od svibnja 1941. do kraja 1942. g. boravio je u Njemačkoj. Od veljače 1943. g. bio je paroh HPC u Goraždu, a od rujna iste godine u Visokom. Od kolovoza 1944. g. je predavao na pravoslavnoj bogosloviji u Sarajevu.

[14] М.А. Шардт-Купчевский. Архиепископ Гермоген Екатеринославский и Новомосковский. Православная Русь. № 6, 2002. g.

[15] Prema iskazu samog mitropolita na ispitivanju 26. svibnja 1945. g. Vidi više: М. В. Шкаровский. Русская церковная эмиграция и деятельность Хорватской Православной Церкви в 1942–1945 г.

Портал Богослов.Ru, http://www.bogoslov.ru/text/2875423.html. i http://www.bogoslov.ru/text/2842069.html

[16] Državni arhiv hrvatske u Zagrebu. F. 1561. K. 002. Br. 7. L. 43, 70, 100. Vidi i: В.И. Косик. К портрету предстоятеля Хорватской православной церкви митрополита Гермогена. Славянский альманах 2010 г., Москва, 2011г.

[17] М.А. Шардт-Купчевский. Архиепископ Гермоген Екатеринославский и Новомосковский. Православная Русь. № 6, 2002. g. Vidi i: Hrvatski državni arhiv, Fond 1561. K. 002. № 7. L. 43.

[18] М.В. Шкаровский. Русская церковная эмиграция и деятельность Хорватской Православной Церкви в 1942–1945 г. Vidi više: http://www.bogoslov.ru/text/2875423.html i http://www.bogoslov.ru/text/2842069.html

[19] Isto.

[20] В. Ђурић. Српска православна Црква у Независноj Држави Хрватскоj 1941-1945. г. Ветерник, 2002. г.

[21] Hrvatski državni arhiv, Fond 1561. K. 002. № 7. L.29

[22] Procesi protiv viših dostojanstvenika vodili su se u skupnim postupcima protiv ratnih zločinaca, optužbe su u mnogo slučajeva bile zbog suradnje s njemačkim okupatorom i vlastima NDH, što je značilo smrt vješanjem ili strijeljanjem. Tako su, osim mitropolita Germogena, osuđeni i pobijeni čitav niz poznatih svećenika – evangelički zemaljski biskup Philipp Popp, zagrebački muftija Ismet Muftić, katolički svećenik Kerubin Šegvić, franjevački fratar Miroslav Filipović-Majstorović, na čiji su račun išli zločini tijekom 1941.-1945. g. Vidi više: Vladimir Geiger. Sudski procesi u Hrvatskoj 1945. godine. Smrtna presuda evangeličkom biskupu dr. Philippu Poppu. Časopis za suvremenu povijest, 27/1995, br. 1, 157-166. Vidi još: Matthias Merkle. Märtyrerbischof Dr. Philipp Popp. Leben und Wirken. Heilbronn 1965. g.

[23] Архив Института за военнуjу историjу Србиjе Београд, ф. Независна Држава Хрватска, док. 290/45.

[24] Pismo direktora Muzeja Srpske pravoslavne crkve u Beogradu Slobodana Mileusnića kanadskom konzulu u Beogradu od 10. travnja 2003. godine. Vidi više: М.В. Шкаровский. Русская церковная эмиграция и деятельность Хорватской Православной Церкви в 1942–1945 г. http://www.bogoslov.ru/text/2875423.html.

[25] Архив Института за военнуjу историjу Србиjе Београд, ф. Независна Држава Хрватска, док. 290/45. Vidi i Р. Požar. Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i budućnosti. Zagreb, 1996. g.

[26] М.В. Шкаровский. Русская церковная эмиграция и деятельность Хорватской Православной Церкви в 1942–1945 г. http://www.bogoslov.ru/text/2875423.html i http://www.bogoslov.ru/text/2842069.html

[27] Ekkehard Völkl. Abrechnungsfuror in Kroatien, Politische Säuberung in Europa. Die Abrechnung mit Faschismus und Kollaboration nach dem Zweiten Weltkrieg. München 1991. g.

[28] Zvezdan Folić. Ateizam vlasti u Crnoj Gori 1945–1953. Istorijski zapisi 48/1995, br. 4, 195-226, 204. Svoje antikomunističko držanje Joanikije nije tajio za vrijeme Drugog svjetskog rata; usp. Golgota Mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija (1941–1945). Izd. Velibor V. Džomić, Cetinje 1996. g.

[29] Katrin Boeckh. Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.: staljinizam u titoizmu. Časopis za suvremenu povijest, god. 38 (2006.), br. 2.

[30] Ćiril Petešić, Katoličko svećenstvo u NOB-u 1941–1945, Zagreb 1982. Ovdje: Josip Broz Tito, Komunisti i katolici.

[31] Vladimir Dedijer. Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, tom 2. Rijeka, Zagreb 1981. Str. 578-581, odnose se samo na vrijeme rata. Za godine nakon toga Titov dvorski biograf o tomu ne bilježi ništa više. Ne bilježi ništa i o zločinima Titovih partizana nad svećenstvom.

[32] Jure Krišto. Sukob simbola: Politika, vjere i ideologije u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Nakl. zavod Globus, Zagreb, 2001. g. Vidi i: В. Ђурић. Усташе и Православлье. Хрватска православна Црква. Београд, 1989 г. Vidi i:

[33] Prema dogovoru u Saveznoj komisiji za verska pitanja u Beogradu, od 4. do 6. listopada 1958. g. u Ohridu je proveden makedonski Crkveno-narodni sabor. Donijet je Ustav Makedonske pravoslavne crkve, a vikarni episkop Dositej Stojković je postavljen za mitropolita. Ustoličenje su obavili civili i obični svećenici 12. listopada u Skoplju.

[34] Prema Stella Alexander, Church and State in Yugoslavia since 1945, London 1979 g., str. 297.

[35] М.В. Шкаровский. Русская церковная эмиграция и деятельность Хорватской Православной Церкви в 1942–1945 г. Vidi više: http://www.bogoslov.ru/text/2875423.html.

[36] Prema popisu stanovništva Hrvatske od 2011. g. Vidi i: Mate Kovačević. Živa nacionalna svijest pravoslavnih Hrvata. Hrvatsko slovo, 27 lipnja 2013. g. Vidi još: Snježana Pavić. Srba 7,43 posto manje. Jutarnji list, 18.12.2012. g.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s